Was meint ihr so zur Volksvertürkung Bosniens durch Mustafa Ceric "Nasa majka je Turska", das er letztes Jahr so stolz durch die Medien rief? Ich wundere mich, warum der Ceric sich nicht auf "seine" bosnische katholische Königin beruft sondern lieber das Erbe des Mehmet-kolac gutheisst.
Hab noch einen interessanten Artikel gelesen, der Neumann ist ja peinlich.
Ako je Turska majka, ko je onda otac?
U razgovoru za Dane prof. Neumann govori o stereotipima o Osmanskom carstvu u jugoistočnoj Evropi, nacionalističkim misinterpretacijama prošlosti i zloupotrebi literature, svetih tekstova u političke svrhe, o genocidu nad Armenima, Edwardu Saidu, orijentalizmu i novom čitanju svetih tekstova
DANI: Profesore Neumann, u Bosni i Hercegovini postoji problem s nacionalističkom i nenaučnom satanizacijom, ali i bezrezervnom glorifikacijom Osmanskog carstva. Percepcija Osmanskog carstva u nacionalističkim propagandama je ili vizija okrutnog osvajača ili neke vrste svepravednog Eldorada. Kakav je zapravo značaj nasljeđa Osmanskog carstva na ovim prostorima, ali i za ljudsku civilizaciju?
NEUMANN: Mislim da danas postoji više od trideset država koje su nekada bile u sastavu Osmanskog carstva. Od tih država, mislim, samo dvije nemaju problem s osmanskom prošlošću. Jedna od njih je Mađarska, a druga Tunis. Sve druge, uključujući Tursku i Bosnu i Hercegovinu imaju. To proizlazi iz predstave da je Osmansko carstvo na prvom mjestu nešto islamsko, a potom da je "islamsko" nešto dobro ili nešto loše, pa prema tome i Osmansko carstvo postaje nešto dobro ili nešto loše. A to je ustvari samo mali dio cijele priče. Ono što je mnogo bitnije jeste da je Osmansko carstvo bilo ono što zovemo "ranom modernom imperijom", dakle vrlo usporedivo s Habzburškim carstvom, predrevolucionarnom Francuskom, Rusijom i stoga bi se stvari trebale posmatrati kroz tu prizmu. Ima mnogo centralizacije, ali i mnogo decentralizirane moći. Dobar primjer jesu vakufi, odnosno "vakf", koji nije bio subordiniran vlasti sultana. Radi se o vrlo važnoj činjenici koja nam mnogo govori o funkcioniranju socijalnog sistema. Generalno, radilo se o pobožnim zadužbinama, uglavnom muslimanskim, ali je bilo i hrišćanskih, čak i jevrejskih zadužbina. S druge strane, tu je i teška historija dvadesetog stoljeća, gdje se susrećemo s pitanjem moderniteta. Po pitanju satanizacije i glorifikacije - i to je direktno vezano za koncept "rane moderne imperije" u kojoj imate jaku centralnu vlast, ali užasno slab sistem komunikacija i, dakle, jako otežane načine da se rješavaju lokalni problemi samovlasti i posljedica te samovlasti na stanovništvo. Zamislite recimo carstvo u kojem istovremeno morate kontrolirati prilike u Bosni i u Iraku. Moderna država to može ali, "rano moderno carstvo" to nije u stanju.
DANI: Ali mi tu imamo sljedeći problem: Osmansko carstvo je u BiH postalo dijelom nacionalnih identiteta, bilo kao personifikacija spasitelja, bilo kao mitski nacionalni neprijatelj, što se svakako reflektira na sadašnjicu. Interesantno je da je recimo u novobošnjačkoj mitologiji Mehmed II Osvajač postao heroj, osnivač nacije… evo i u glasilu Islamske zajednice Preporod imamo naslov Turska se vraća kući. Reisul-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić poručuje Bošnjacima da su oni zapravo Turci, da im je Turska mati...
NEUMANN: Ono što prvo treba reći je da do 19. stoljeća na ovom prostoru nije bilo nikakvih nacija, niti etničkih grupa. Dakle, svako pozivanje na neki kontinuitet s prošlošću je u korijenu pogrešno. Postavimo to ovako: korijeni su veoma drukčiji od biljke koja je iznikla. Ipak, važno je da se utvrdi da je Osmansko carstvo zasijalo sjeme triju današnjih nacionalnih grupa. Ne treba zaboraviti i na druge: na Jevreje, katolike koji nisu govorili hrvatski već talijanski, pravoslavce koji su govorili grčki, Albance, Mađare... Naravno da bez Osmanskog carstva ne bi bilo bosanskih muslimana, ali bosanski musliman u prošlosti je nešto potpuno drugačije od bosanskog muslimana današnjice. S druge strane, pogledajte Srbe - sama ideja Srpske pravoslavne crkve je osmanska ideja. Radilo se o specifično osmanskom rješenju za hrišćane. S druge strane Hrvati i njihovo katoličanstvo nisu pripadali reformiranom habzburškom tipu katoličanstva, dakle, imali su svoju posebnu franjevačku duhovnost
(Anm.: hohoho, ist der deppert, röm.-katholisch ist röm.katholisch, egal ob Franziskanerpatres oder Benediktiner oder andere die Messe lesen, der Neumann weicht aber geschickt der Problematik der wiederholt gestellten Frage warum Mehmed kolac glorifiziert und als Heroj gehalten wird in bosnien, der Dummschwätzer).
DANI: Dakle, zvanje Turske majkom je samo anahronizam?
NEUMANN: Onda bi se morali zapitati i ko je otac (smijeh). Zvati Tursku majkom je nemoguće, budući da Turska nije postojala u Osmanskom carstvu. Bilo bi ispravnije Tursku nazivati rođakom Bosne, jer su obje djeca Osmanskog carstva. (Onda eto rodijaci, a pravim Turcima Osmansko carstvo nije ni otac ni mati, jer je Turska po Atatürku proizasla ne iz Osmanskog nego mozda tunguzkog carstva, uceni profesoru Neumann.
DANI: Da se sada malo dohvatimo i satanizacije. Mit o Boju na Kosovu dominira srpskim nacionalizmom i u njemu je, naravno, Osmansko carstvo oličeno u sultanu Muratu vrhovni arhineprijatelj Srba što se projektira i na sve balkanske muslimane, pogotovo na Bošnjake...
NEUMANN: Ono što ponovo, po ko zna koji put, treba naglasiti jeste da nije bilo nikakve srpske niti turske nacije na Kosovu, niti bilo koje druge, što implicira da nije bilo ni nacionalnih armija... to su strašne gluposti.
(ama jok, bilo su to mozda kozaki i tunguzci, koji su se kasnije zakamuflirali u Srbe i Turke).
DANI: Kada smo već kod nacionalizma, mogli bismo govoriti i o turskom nacionalizmu, a pogotovo onom koji podrazumijeva negiranje genocida, koji se dogodio nad Armenima, te o progonu intelektualaca koji govore o ovome.
NEUMANN: Vidite, anihilacija Armena, namjerno koristim taj izraz koji podrazumijeva istrebljenje, a ne riječ genocid koja je modernija, je događaj koji je nesumnjivo bio zamišljen i sproveden od strane ondašnjih osmanskih vlasti, no nije imao nikakve veze sa starim Osmanskim carstvom, već uzdizanjem nove, nacionalističke ideologije, koja ne podnosi drugog i drugačijeg. U današnjoj Turskoj, premda se društvena klima polagano mijenja, kod običnih ljudi još uvijek nema dovoljno svijesti kako bi se govorilo o tome šta je učinjeno. Ali svejedno, moram podvući da je tursko društvo sada puno otvorenije za diskusiju o tome nego što je to bilo prije dvadeset godina. (glupkoh-tupkasti Neumann jos nije skontao, da se samo spomenuti tabu-temu "Genocid nad Armencima" otprilike toliko glavom kaznjavao u Turskoj koliko i Mehmed kolac svoje krscanske podanike, kad se nije imalo za poreza dati istomu.)
DANI: Grupa mladih studenata jezika i književnosti naroda BiH nedavno je pokrenula časopis sic! u kojem se problematizira nacionalistički pristup izučavanju književnosti i prošlosti u cijelosti. Vi ste izjavili da ne poznajete bosanskohercegovačku književnost, ali svakako biste mogli prokomentirati ovu opasnu pojavu, koja je sveprisutna u nacionalističkim režimima.
NEUMANN: Vidite, teško je i uzaludno boriti se protiv literature, čak i one loše. Ipak, dobra književnost uvijek iznenadi čitaoca. Dakle, ako u literaturi pronalazimo ideološke crte, to je loša literatura, niti je interesantna.