· Sistematska proizvodnja mržnje spram BiH od strane srpske i hrvatske političke elite, apsolutno naginjanje ka Beogradu i Zagrebu, što običnom čovjeku šalje jasan signal gdje treba svoju ’’sreću’’ da traži.
· Posebno stvaljanje akcenta na odbojnosti prema Sarajevu od hrvatske, a naročito od srpske političke elite, a poznato je da svugdje u svijetu glavni grad pruža najviše mogućnosti za afirmaciju talenata, znanja i inteligencije.
· Za Srbe je Sarajevo od strateške važnosti, jer minimalno istočni dio RS-a ili se veže za Sarajevo ili se veže za Srbiju. Trećeg izbora nema. Tako da tridesetak opština u ruralnom području istoka RS-a, koje po kapacitetima predstavljaju predgrađa grada, ako odbacuju Sarajevo, a onda i Tuzlu i Mostar, onda neizostavno moraju načisto ekonomski propasti. Ne postoji ni teorijska mogućnost da se istočna RS počne razvijati bez Federacije, jer to svako pametan vidi samo jednim pogledom na kartu. Ponavljam, bez pune ekonomske integracije istoka RS-a (koji je primjer antiteze normalnoj ekonomskoj regiji) sa Federacijom BiH, ne postoji nikakva mogućnost razvoja, bez obzira na htjenja i napore. Čak je najveća zabluda hidro potencijal istoka, jer će efekti gradnje hidroelektrana biti centralizacija kapitala i stvaranje oligarhija u centrima moći (u ovom slučaju u staklenoj zgradi Vlade RS-a), dok će s druge strane dodatno podstaći raseljavanje stanovništva s istoka. Dokaz tome je HE Višegrad, gdje su paralelno s tim Višegrad i okolina totalna ekonomska propast, a stanovništvo bježi u Srbiju (izuzev slabašnog povratka Bošnjaka). S druge strane, banjalučka regija može da se razvija, ali ne zato što je tome preduslov ’’podržavljena’’ Republika Srpska, nego zato što je prirodna ekonomska regija. Tako da Republika Srpska sada reducirano administrira poslove banjalučke ekonomske regije (kantona), što regiji stvara određene koristi, dok s druge strane na istoku, tvrda entitetska linija, tj.Republika Srpska, stvara paradoks da u praksi ugrožava srpske nacionalne interese, jer onemogućava ekonomski razvoj, a to u konačnici stvara ’’puno brda i dolina bez ovaca i čobana’’, aludira se na staru narodnu: ’’čije ovce toga i planina’’.
· Ringišpil propadanja u koji je upala srpska politička elita je pretpostavka da se RS može ekonomski razvijati bez evropskog puta BiH, a evropski put je nemoguć bez prenosa nadležnosti s entiteta na državu, a nadležnosti se nedaju ni po cjenu života. Zbog toga se onda narodu obećavaju dijametralno suprostavljeni ciljevi: očuvanje nadležnosti RS-a + ekonomski razvoj. Pošto jedan cilj mora stradati, onda se aktuelna vlada odlučila da čuva nadležnosti, a da narodu putem javnog televizijskog sistema i drugih dirigovanih medija stvori iluziju i ubjeđenje da RS doživljava ekonomski procvat i ljudi se ubjeđuju da dobro žive. To je tako dobar trik Vlade, da bi se možda mogao prodati Dejvidu Koperfildu, pa da na taj način RS inkasira još ’’više’’ investicija.
· Slična je situacija i sa Hrvatima, bez orjentacije na Sarajevo, ne postoji mogućnost da uglavnom ruralna i nenaseljena Hercegovina zadrži mlade, pametne i talentovane. Uzeće ih Zagreb sebi.
· Sarajevo je svjetski brend poznat po atentatu na Ferdinanda, olimpijskim igrama i posljednjem ratu. Svjetski brend je u stanju da privuče uspješne Bošnjake širom svijeta da se vrate i žive u BiH, što se sve više i više dešava (a ovo bi mogli i Srbi i Hrvati, al’ neće).
· Hrvatska, a naročito srpska politika, pripadnike sopstvenog naroda koji svoju budućnost vide u Sarajevu (i dr. mjestima) etiketira kao izdajnike, a one koji ’’bježe’’ za Srbiju/Hrvatsku ili se spremaju da to učine promoviše u patriote, što bi trebalo biti suprotno. S tim u vezi se primjećuje mnogo veće zalaganje bošnjačke politike povratka u RS, gdje se recimo promoviše ’’podrinjski patriotizam kod Bošnjaka’’ za razliku recimo od srpske politike, koja pokazuje veliku aroganciju i prezir spram ideje da se jača srpska pozicija u Sarajevu i drugim ’’vjekovnim srpskim ognjištima’’- fraza preuzeta od srpskih nacionalista iz 1990tih.
· Usljed odlaska velikog broja mladih Srba i Hrvata za Srbiju i Hrvatsku, paralelno s tim pada i natalitet, što je dodatna podrška stvaranju dvotrećinske bošnjačke većine u BiH. Recimo samo da je u zadnjih pet godina od 2003. do 2007. godine, broj umrlih u RS-u veći od broja rođenih za 15.100, dok je u Federaciji stanje pozitivno, broj rođenih je za 18.000 veći od broja umrlih (po zavodima za statistiku RS-a i Federacije). Ako znamo da su u okviru Federacije pretežno hrvatska područja takođe negativna, to još povećava natalitet u Federaciji u korist Bošnjaka. Ako bi samo sabrali ove dvije cifre, utvrdili bi da je npr. u zadnjih 5 godina samo po osnovu nataliteta povećana razlika između Bošnjaka i Srba za 33.000 u korist Bošnjaka, što u procentima povećava razliku za skoro 2%. Radi ilustracije, najveći broj opština na istoku RS-a ima oko deset hiljada stanovnika. Kada ovome dodamo minimalno duplu cifru po osnovu odseljavanja iz BiH i doseljavanja iz Sandžaka (iako nema relevantnih istraživanja, već se radi o slobodnoj procjeni na osnovu interesovanja za ovu oblast, gdje npr. desetine hiljada Srba ima pro forme ličnu kartu u RS-u, a stalno i trajno živi u Srbiji 5, 10 i više godina.), lako možemo zaključiti da se radi o veoma ozbiljnim procentima.