-
Herzlich Willkommen im Balkanforum
Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
Bitte hier registrieren
Diskusije na "domaćem" jeziku
- Ersteller Dr.Vukadin
- Erstellt am
Dr.Vukadin
Balkaner
Тема дана, ћирилица.
Знам да је тајминг грозан, кладим се
у један Евро да ће се исполитизират.
Знам да је тајминг грозан, кладим се
у један Евро да ће се исполитизират.
Dr.Vukadin
Balkaner
Imal nas živih ???
Dr.Vukadin
Balkaner
Zapamtio sam taj dogadjaj koji mi se urezao u sjećanje kao svadbeno veselje, ili ispraćaj u vojsku, samo što ovdje nije bilo muzike, pjesme i smijeha. Ponoviću ga riječima, dok nisu izlapile iz mene kao rakija iz pijanca.
Bila je to sasvim obična ratna godina u Bosni, puna stradanja, ljudskog jada i lažne nade da će živ čovjek sve to predeverati i ostati normalan. Po usnulom mjestu smještenom u pitomoj ravnici izmedju dva velika grada na zapadu Evrope, padala je sitna i dosadna kiša. Mrak je već odavno zamijenio sunčevu svjetlost, a zajedno sa mlakim jesenjim suncem, sa ulica je nestao život, pun borbe, izazova i iznenadjenja.
Brzim koracima sam prelazio preko osvijetljenog trga na kojem je dominirao spomenik palim borcima iz dva svjetska rata. Na njemu su bila uklesana imena vojnika koji su poginuli daleko od rodne grude, u nekoj mračnoj šumi, jami ili močvari, u besmislenim jurišima pri otimanju tudje zemlje.
Spomenik me podsjećao na ravnodušnost vremena prema ljudskoj patnji, na glad, surovost, na ljude u Bosni koje ništa više ne spaja, osim grubih riječi, sumnje, i mržnje koje su posijali izmedju sebe.
Ne pamti se nikad ko je počeo rat; nego ko je pobijedio, dok spomenike prave i jedni i drugi – pobijedjeni i poraženi. Spomenici se podižu slavnim vojskovodjama i velikim državnicima, ljudima od ugleda koji su opravdali svoje postojanje na Zemlji. Za svaki spomenik oficiru od karijere mora umrijeti nekoliko hiljada ljudi u punoj snazi, a kad su očevi nacija ili gospodari u pitanju, onda su ti brojevi mnogo, mnogo veći.
Sirotinji se dižu spomenici poput spomenika ‘Neznanom junaku’, iz najiskrenijeg sažaljenja i licemjerstva ljudi na vlasti prema svim onim koji su u njihovo ime umirali od straha i metka u rovovima, prljavštini i blatu.
Ne volim ćutljive i hladne spomenike, više volim pobjedu života nad smrću, više volim žive ljude, pune planova, vedrine, koji se nadopunjuju u životu kao kiša i usjevi. Jadna je zemlja koja ima spomenike na svakom ćosku, u kojoj se pozivaju bogovi, sveci i mrtvi za svjedoke, a najnesrećniji od svih su oni živi, koji su preživjeli rat.
Okrenuo sam glavu, da ne mislim nagorku sudbinu zavadjenih naroda u Bosni, iako sam svjestan da u toj sudbini ima puno više neznanja, hinjaluka i mržnje nego što može da stane u najdeblju knjigu, a kamoli u ovu priču.
Iz sporedne ulice, izranjala je ko utvara figura čovjeka na starom biciklu. Morao sam dobro da napregnem oči da bih ga razlikovao od sjenki koje su se stapale s tamom. To nije bio običan biciklista, izdvajao se svojom vožnjom. Iz daljine je ta vožnja izgledala kao neravnopravna borba čovjeka sa silom teže. Sigurno se neki rakijaš udesio, pa krenuo napunjen do vrha kući. Da je skrenuo u obližnje grmlje i povratio od muke, ne bih se začudio. Pijanci teturaju po ulicama od kad je svijeta i vijeka.
Kad je prišao malo bliže, zastao sam i u čudu gledao ispred sebe, s naporom pokrečući uspavani mozak. Preko prsa i ledja čovjek je bio obmotan debelim kanapom koji je pridržavao frižider na njegovim ledjima. To nije bio jedan od onih malih ‘Obodin’ frižidera sa zlatnim slovima i metalnom ručkom koji se nikad nisu kvarili, i uz koje smo odrasli u socijalizmu. Ovo je bila mrcina od frižidera.
Neznanac je bio savijen u ledjima, iznosane garderobe, suv ko stelja, prava slika nesretnika, onako kako samo usamljeni i ojadjeni ljudi izgledaju. Snašao se siromah, našao negdje na ulici odbačeni frižider i zaprtio ga na ledja. Ljudi sa urednom platom i čistim poslovima angažuju radnike za transport takvih stvari, ali ne bih se smio zakleti da je ovaj ponosni čovjek pripadao tom krugu ljudi.
Nije bio sam. Društvo mu je pravila kao avet mršava žena, otprilike njegovih godina. Ona je trčala sitnim koracima cijelo vrijeme pored njega, pridržavajući frižider golim rukama da ne padne. Oboje su stenjali, posrtali od težine, kao da pola Bjelašnice nose na ledjima.
Svaka muka jednako boli, a ja sam kao kanarinac u kavezu, gledajući njihovu muku, odbacivao moju.
Noćna šetnja stranim i mokrim ulicama nepoznatog grada prije još jedne neprospavane noći urodila je plodom. Ulov je bio velik, a prilika kakva se samo jednom ili nijednom pruža, zato je ovaj čudni par bio tako nepokolebljiv i uporan poput divljih zvijeri. Kad nešto ulove nema te sile da ih odvoji od plijena, makar im kolcima i štangama ruke i noge polomili, zube izbili i glavu smrskali.
Imati vlastiti frižider u izbjegličkom domu, pored već ranije nabavljenog crno bijelog televizora i rešoa na struju, to je u njihovim unakaženim životima bio jedini razlog za radovanje.
Kako malo čovjeku treba da bude sretan, samo jedan polovni frižider, topla riječ ohrabrenja, ili bombardovanje neprijateljskih gradova punih pogani i nevjernika, sjeme im se zatrlo.
Oni su bili iz zemlje koja se raspadala u krvi i mržnji, jedni od nekoliko stotina hiljada izbjeglica koji su uspjeli da dodju na Zapad. Bili su smješteni u staroj i dotrajaloj dvospratnici malo izvan grada, izolovani i nezanimljivi običnim ljudima. Odbačeni od ostalog svijeta kao vojnici bivše JNA, neprosvijećeni balkanski seljaci, ili svršeni srednjoškolci iz grada, koji su jednako uzbudjeni i neiskusni dolazili u kasarne – škole života- na služenje vojnog roka.
Kad bi im dosadilo besciljno lutanje po naselju i parkovima, kad bi ih hvatao očaj i beznadje, onda bi se vratili u privremeni dom, gdje su potpuno odsutni sanjarili i kljucali mozak jedni drugima, pa bi omamljeni živjeli u nekom svom svijetu koji s onim svakodnevnim, nije imao ništa zajedničko.
Društvo su im pravile mnogobrojne izbjeglice i azilanti saKosova, Afrike, Iraka, i drugih unesrećenih i obogaljenih zemalja željnih demokratije. Valjalo se skućiti, od gaća do šporeta, frižider je bio kruna izbjegličke karijere.
U domu je bilo najživlje navečer, kad se zapiju muzički nadareni sunarodnjaci zlatnih zuba i širokih osmijeha, koji od kad znaju za sebe tabanaju drumovima svijeta. Po nekom nepisanom pravilu, oni su bili dežurni krivci za sve nevolje koje su nekadašnje službenike, radnike, inžinjere i seljake, snašle u životu, od zajedničkog klozeta koji je uvijek bio začepljen, do rasula nepobjedive vojske u rodnom mjestu, koje je junački palo.
C.iganski život je uvijek bio u tudjoj muci, tudjim ratovima i tudjim ljubavima, oni su živjeli od muzike, šale, pića, sumnjivih poslova. Do juče im je sve bilo dopušteno, mnogi su prisvajali njihovu muziku, igru, ritam, njihove nastranosti i lopovluci su bili smijesni i rado prepričavani medju ljudima. Sad kad su svi pod jednim krovom, iste nesretne sudbine, ljudi ih psuju, tuku, izvrgavaju podsmijehu, odbacuju njihove usluge i način života.
Juče oduševljenje, danas gadjenje – ljubav i mrznja – to se ne može dugo kriti.
U dalekoj zemlji iz koje se upravljalo rodnim krajem većine izbjeglica, navodilo na rat, savezništvo ili bespogovorno izvršavanje zadataka, život je postajao sve teži i zamršeniji. Zbog toga i još mnogo čega, mnogi su odlučili da svoju sreću potraže u dalekim prekookeanskim zemljama.
Čovjek sa frižiderom je spakovao kofere, otišao u Ameriku, tamo se snašao, kupio tri kuće, pet auta, i nekoliko biznisa.
Bila je to sasvim obična ratna godina u Bosni, puna stradanja, ljudskog jada i lažne nade da će živ čovjek sve to predeverati i ostati normalan. Po usnulom mjestu smještenom u pitomoj ravnici izmedju dva velika grada na zapadu Evrope, padala je sitna i dosadna kiša. Mrak je već odavno zamijenio sunčevu svjetlost, a zajedno sa mlakim jesenjim suncem, sa ulica je nestao život, pun borbe, izazova i iznenadjenja.
Brzim koracima sam prelazio preko osvijetljenog trga na kojem je dominirao spomenik palim borcima iz dva svjetska rata. Na njemu su bila uklesana imena vojnika koji su poginuli daleko od rodne grude, u nekoj mračnoj šumi, jami ili močvari, u besmislenim jurišima pri otimanju tudje zemlje.
Spomenik me podsjećao na ravnodušnost vremena prema ljudskoj patnji, na glad, surovost, na ljude u Bosni koje ništa više ne spaja, osim grubih riječi, sumnje, i mržnje koje su posijali izmedju sebe.
Ne pamti se nikad ko je počeo rat; nego ko je pobijedio, dok spomenike prave i jedni i drugi – pobijedjeni i poraženi. Spomenici se podižu slavnim vojskovodjama i velikim državnicima, ljudima od ugleda koji su opravdali svoje postojanje na Zemlji. Za svaki spomenik oficiru od karijere mora umrijeti nekoliko hiljada ljudi u punoj snazi, a kad su očevi nacija ili gospodari u pitanju, onda su ti brojevi mnogo, mnogo veći.
Sirotinji se dižu spomenici poput spomenika ‘Neznanom junaku’, iz najiskrenijeg sažaljenja i licemjerstva ljudi na vlasti prema svim onim koji su u njihovo ime umirali od straha i metka u rovovima, prljavštini i blatu.
Ne volim ćutljive i hladne spomenike, više volim pobjedu života nad smrću, više volim žive ljude, pune planova, vedrine, koji se nadopunjuju u životu kao kiša i usjevi. Jadna je zemlja koja ima spomenike na svakom ćosku, u kojoj se pozivaju bogovi, sveci i mrtvi za svjedoke, a najnesrećniji od svih su oni živi, koji su preživjeli rat.
Okrenuo sam glavu, da ne mislim nagorku sudbinu zavadjenih naroda u Bosni, iako sam svjestan da u toj sudbini ima puno više neznanja, hinjaluka i mržnje nego što može da stane u najdeblju knjigu, a kamoli u ovu priču.
Iz sporedne ulice, izranjala je ko utvara figura čovjeka na starom biciklu. Morao sam dobro da napregnem oči da bih ga razlikovao od sjenki koje su se stapale s tamom. To nije bio običan biciklista, izdvajao se svojom vožnjom. Iz daljine je ta vožnja izgledala kao neravnopravna borba čovjeka sa silom teže. Sigurno se neki rakijaš udesio, pa krenuo napunjen do vrha kući. Da je skrenuo u obližnje grmlje i povratio od muke, ne bih se začudio. Pijanci teturaju po ulicama od kad je svijeta i vijeka.
Kad je prišao malo bliže, zastao sam i u čudu gledao ispred sebe, s naporom pokrečući uspavani mozak. Preko prsa i ledja čovjek je bio obmotan debelim kanapom koji je pridržavao frižider na njegovim ledjima. To nije bio jedan od onih malih ‘Obodin’ frižidera sa zlatnim slovima i metalnom ručkom koji se nikad nisu kvarili, i uz koje smo odrasli u socijalizmu. Ovo je bila mrcina od frižidera.
Neznanac je bio savijen u ledjima, iznosane garderobe, suv ko stelja, prava slika nesretnika, onako kako samo usamljeni i ojadjeni ljudi izgledaju. Snašao se siromah, našao negdje na ulici odbačeni frižider i zaprtio ga na ledja. Ljudi sa urednom platom i čistim poslovima angažuju radnike za transport takvih stvari, ali ne bih se smio zakleti da je ovaj ponosni čovjek pripadao tom krugu ljudi.
Nije bio sam. Društvo mu je pravila kao avet mršava žena, otprilike njegovih godina. Ona je trčala sitnim koracima cijelo vrijeme pored njega, pridržavajući frižider golim rukama da ne padne. Oboje su stenjali, posrtali od težine, kao da pola Bjelašnice nose na ledjima.
Svaka muka jednako boli, a ja sam kao kanarinac u kavezu, gledajući njihovu muku, odbacivao moju.
Noćna šetnja stranim i mokrim ulicama nepoznatog grada prije još jedne neprospavane noći urodila je plodom. Ulov je bio velik, a prilika kakva se samo jednom ili nijednom pruža, zato je ovaj čudni par bio tako nepokolebljiv i uporan poput divljih zvijeri. Kad nešto ulove nema te sile da ih odvoji od plijena, makar im kolcima i štangama ruke i noge polomili, zube izbili i glavu smrskali.
Imati vlastiti frižider u izbjegličkom domu, pored već ranije nabavljenog crno bijelog televizora i rešoa na struju, to je u njihovim unakaženim životima bio jedini razlog za radovanje.
Kako malo čovjeku treba da bude sretan, samo jedan polovni frižider, topla riječ ohrabrenja, ili bombardovanje neprijateljskih gradova punih pogani i nevjernika, sjeme im se zatrlo.
Oni su bili iz zemlje koja se raspadala u krvi i mržnji, jedni od nekoliko stotina hiljada izbjeglica koji su uspjeli da dodju na Zapad. Bili su smješteni u staroj i dotrajaloj dvospratnici malo izvan grada, izolovani i nezanimljivi običnim ljudima. Odbačeni od ostalog svijeta kao vojnici bivše JNA, neprosvijećeni balkanski seljaci, ili svršeni srednjoškolci iz grada, koji su jednako uzbudjeni i neiskusni dolazili u kasarne – škole života- na služenje vojnog roka.
Kad bi im dosadilo besciljno lutanje po naselju i parkovima, kad bi ih hvatao očaj i beznadje, onda bi se vratili u privremeni dom, gdje su potpuno odsutni sanjarili i kljucali mozak jedni drugima, pa bi omamljeni živjeli u nekom svom svijetu koji s onim svakodnevnim, nije imao ništa zajedničko.
Društvo su im pravile mnogobrojne izbjeglice i azilanti saKosova, Afrike, Iraka, i drugih unesrećenih i obogaljenih zemalja željnih demokratije. Valjalo se skućiti, od gaća do šporeta, frižider je bio kruna izbjegličke karijere.
U domu je bilo najživlje navečer, kad se zapiju muzički nadareni sunarodnjaci zlatnih zuba i širokih osmijeha, koji od kad znaju za sebe tabanaju drumovima svijeta. Po nekom nepisanom pravilu, oni su bili dežurni krivci za sve nevolje koje su nekadašnje službenike, radnike, inžinjere i seljake, snašle u životu, od zajedničkog klozeta koji je uvijek bio začepljen, do rasula nepobjedive vojske u rodnom mjestu, koje je junački palo.
C.iganski život je uvijek bio u tudjoj muci, tudjim ratovima i tudjim ljubavima, oni su živjeli od muzike, šale, pića, sumnjivih poslova. Do juče im je sve bilo dopušteno, mnogi su prisvajali njihovu muziku, igru, ritam, njihove nastranosti i lopovluci su bili smijesni i rado prepričavani medju ljudima. Sad kad su svi pod jednim krovom, iste nesretne sudbine, ljudi ih psuju, tuku, izvrgavaju podsmijehu, odbacuju njihove usluge i način života.
Juče oduševljenje, danas gadjenje – ljubav i mrznja – to se ne može dugo kriti.
U dalekoj zemlji iz koje se upravljalo rodnim krajem većine izbjeglica, navodilo na rat, savezništvo ili bespogovorno izvršavanje zadataka, život je postajao sve teži i zamršeniji. Zbog toga i još mnogo čega, mnogi su odlučili da svoju sreću potraže u dalekim prekookeanskim zemljama.
Čovjek sa frižiderom je spakovao kofere, otišao u Ameriku, tamo se snašao, kupio tri kuće, pet auta, i nekoliko biznisa.
Kyrie Eleison
Spitzen-Poster
zar nećeš grunfa da citiraš 
Dr.Vukadin
Balkaner
Imam dopust zbog "humanitarna svrha" ....zar nećeš grunfa da citiraš
Sve je ovo ok.... Samo, ima jak stil pisanja, prejak
Dr.Vukadin
Balkaner
P.S. Zdravko Jurišić
Čelebić Habiba
Sajber harambasha
– Znam mnogo porodica u kojima na prvi pogled sve izgleda bajno, a kad se malo zagrebe ima šta da se vidi. U Norveškoj je procenat razvedenih brakova 60-70 odsto, možda baš zbog toga što im je uređena država. Kod nas ljudi ostaju skupa iz ekonomskih razloga. Taman su kupili stan, imaju troje dece, i gde će sad – ćute i trpe. A na severu više teže realizaciji samih sebe, i razmišljaju: zašto da trpim, naći ću drugog. Oboje imaju para, a i nije greh biti samohrani roditelj. Naši ljudi su trpeljivi, što je na neki način i bolje. Jer na kraju shvatiš da nije stvar u toj osobi sa kojom si, nego u tebi. Ako si nekoga zavoleo, imao si razlog da ga voliš, pa je možda bolje da to izguraš –
– Čovek treba prvo da nađe idealnog sebe da bi sreo svoju idealnu polovinu. Ako si u miru sam sa sobom, sve se može. A ako kod drugog tražiš ono što tebi nedostaje, to ti niko ne može nadoknaditi. Često se robuje romantičnoj predstavi „i živeli su srećno do kraja života”. Ja se pitam a šta su radili u međuvremenu!? –
– Čovek treba prvo da nađe idealnog sebe da bi sreo svoju idealnu polovinu. Ako si u miru sam sa sobom, sve se može. A ako kod drugog tražiš ono što tebi nedostaje, to ti niko ne može nadoknaditi. Često se robuje romantičnoj predstavi „i živeli su srećno do kraja života”. Ja se pitam a šta su radili u međuvremenu!? –