Albanija reportaza
Na vas nagovor odlucio sam napisati i svoj put u Albaniju, iako se nerado prisjecam tog putovanja Sala! Svako je iskustvo dobro doslo.
U Albaniju sam krenuo bez ikakavih predrasuda, nakljukan pozitivnim informacijama sa foruma. Prema onome sto sam vidio na SSC i prema pretjerano pozitivnim i arogantnim pricama i stavovim albanskih forumasa pomislio sam da je Albanija na nivou ex-yu ili cak i stepenicu vise.
Plan mi je bio dvodnevni boravak sa obilaskom Elbasana, Pogradeca, Tirane i Draca. Na granicu sam dosao iz smjera Ohrida, tacnije kod manastira sv. Naum, cini mi se da se prelaz sa albanske strane zove Tushemisht. Makedonski prelaz je djelovao zaista lijepo, novo, uredno, sa podsisanom travom i novim asfaltom. To je bio drugi makedonski prelaz preko kojeg sam presao i za sada imam samo rijeci hvale. Poslije sam presao preko jos dva i oni su kao i prethodni djelovali zaista svjetski.
Sve se to mijenja prelaskom na drugu stranu, put postaje uzi, asfalt postaje ishaban i los, linije nestaju, znakovi takodjer. Sama tabla koja je oznacavala ulazak u Albaniju bila je stara, izblijedjena i zahrdjana, vjerovatno je tu stajala iz vremena Envera Hoxe. Granicni prelaz je djelovao pust i zastrasujuce. Rampe koje su branile porlazak auta su bile zahrdjane, polomljene i zavezane strikom za ves. Barake u kojima se nalazila policija i carina su bile u slicnom stanju, s time da je policijski kontejner bio noviji i uredniji, a dobijen je kao poklon EU, tako je bar pisalo na njemu. Ja sam zaustavio auto izmedju dvije rampe, jer prva je lezala na zemlji, cekao sam 2 minute, ali nam se niko nije priblizavao. Nakon toga sam odlucio uci u jednu od baraka. Policajac je od mene trazio sve i jedan papir koji mu je mogao pasti na pamet, zatim sve te papire je prekucao sebi u kompjuter, sve podatke o saputnicima, pasosu, automobilu itd. To je trajalo nekih 10tak minuta, nakon toga nam je policajac rekao da predjem do drugog kontejenera gdje me je cekala slican porcedura. Tu smo dobili neke papire na albanskom, a inace na citavom prelazu nije postojala ni rijec ni na jednom drugom jeziku osim na albanskom, nakon 10 min ispunjavanja tih obrazaca, vratili su nas onom prvom policajcu koji nam je uzeo po 10€, udario pecate u pasose i mogli smo ici dalje. Naravno svo to vrijeme niko nam nije rekao ni sta radimo, ni sta placamo, ni gdje trebamo ici, na koji salter, sve se to radilo po intuiciji. Policajac nam je svima udario pecate u pasos gdje idu podaci i slike drugih clanova porodice. Ja iskreno nisam mogao da vjerujem sta on to radi, jer je to toliko bilo ocigledno da taj dio ne sluzi za pecatiranje.
Nakon 30minutnog zadrzavanja usli smo u Albaniju. Put je i dalje bio sablasan. Prvi moj susret sa poznatim bunkerima Envera Hoxe uslijedio je nekoliko metara nakon granice. Bunkeri su u rusevnom stanju zarasli u visoku travu, najcesce sa pokusajima otkinutih kupola. Nekada davno sam procitao da je novac koji je bio iskoristen u gradnju bunkera bio iskoristen za gradnju stanova ili kuca albanskom stanovnistvu, svaki stanovnik je mogao imati trosoban stan. Nazalost to nije ucinjeno, a danas ostaci tih bunkera propadaju i bivaju ruseni, a nikada nisu imali nikakvu funkciju, srecom. Te bunkere sam vidjao poslije po citavbj drzavi i svi su bili u slicnom stanju.
Da se vratim na put. Put je bio sablasan, prazan, jako loseg kvaliteta. Nakon nekoliko kilometara odjednom je bio zagradjen glavni magistralni put. Nasao sam se u nedoumici sta da radim, primijetio sam jedan manji koji izlazio na taj glavni i krenuo sam njime. Na srecu nisam pogrijesio, to je bila obilaznica. Inace kada govorim magistralni put da ne bi doslo do nedoumica to nije magistralni put na kakve smo mi naviknuti, to vise djeluje kao nekakav seoski put sa jako losim asfaltom i to uradjen bez ikakve podloge i pripreme terena, neravan, bez ikakvih znakova, putokaza i linija. Jedini znak koji je bio je bilo ogranicenje 50, kao za inat. Nakon nekoliko kilometara dosli smo do Pogradeca, nekada slavenskog, makedonskog grada, glavnog turistickog mjesta na albanskoj strani Ohridskog jezera. Put je prerastao u mocvaru, i to u bukvalnom smislu te rijeci, nestalo je asfalta a put je bio potpuno pokriven vodom, rupe su bile dubine i po pola metra a voda je dosezala visinu praga automobila. Lokalnim vozacim to izgleda nije predstavljalo nikakav problem, jer su me svi prestizali i po takvom terenu vozili prilicno brzo. Ja sam proklinjao i Albaniju i sebe kud sam se uputio na ovaj put. Srecom nakon kilometar ili dva ovo je prestalo i put je ponovo bio asfaltiran. Sto se tice samog grada, ono sto sam vidio od njega, a nisam vidio bas mnogo osim glavne ulice i jos par sporednih, grad je kao i ostatak drzave djelovao sablasno. Deponije i smece su se nalazili na svakome koraku, trotoar i lijepa uredna cesta su predstavljali misaonu imenicu. Skoro sve i jedan sporedni put nije imao asfalt. Na ulicama pored smeca nalazila su se i napustena auta, frizideri, masine i ostali kucanski aparati.
Sistem gradnje je posebna prica. Albanija je zaista parada kitscha. Fasade su osamucujucih boja od svih nijansi zelenih, rozih, plavih, jednom rijecju sve dugine boje, i to najkricavijih nijansa. Kuce se nalaze u velikim kontrastima jedne do drugih, jedna pored druge su kuce bez fasada, gradjene sa ciglom od blata, sa limovima i kartonima umjesto prozora, i s druge strane kuce na po 5 spratova sa dorskim, jonskim i dr. stubovima, drecavih boja, kamenih i ograda od kovanog gvozdja. Omjer losih i dobrih kuca je 1:1. Ali zaista nisam nasao ni jednu pristojnu kucu po mojim mjerilima, ili je previse ili je prejadno.
Ovo napisano za gradnju vazi za sve i jedno mjesto i grad u Albaniji.
Nastavio sam put uz Ohridsko jezero, koje je djeovalo s ove strane kao drugo jezero. Ne znam da li je to bio previse subjektivan osjecaj ili sta je. Samo znam da je sve jako prljavo i neuredno. Duz cijelog puta vidio sam samo jedan pristojan restoran i odmoriste uz jezero. Nakon nekoliko 10tina kilometara prikljucili smo se na put prema Elbasanu, e tu me je cekalo prijatno iznenadjenje, put je bio nov i u pristojnom stanju. Iako je bio strasno lose nivelisan, jer su krivine bile prejake, a usponi i silazi prestrmi cak i po 10%. Pored ovog novog puta nalazio se i stari put, kada sam ga vidio zahvaljivao sem se Bogu sto su ovaj novi izgradili, taj stari je bio sirine jednog i po auta i sa tunelima koji lice na onaj iz „Lepa sela, lepo gore“, samo i manji, i nizi, i mracniji.
Sledece mjesto koje smo prosli bilo je Elbasan, e tu sam se zaista zaprepastio stambenim zgradama. Zgrade su bile bez fasade, gradjene od cigle od blata, u rusevnom i jadnom stanju. Ni jedna zgrada nije imala normalnu „okucnicu“, asfaltiran parking ili pristojan prilaz. A grad je opet bio pun smeca. Ljudi su hodali bez ikakvog reda po ulicama, a vozaci su izletali sa svih strana.
Jedna scena me je bas zaprepastila. Odrazavala se albanska svadba i kolona auta je jurila oko 80/h kroz grad. A to nije sve. Na svakom prozore sve i jednog auta su bila djeca, koja su sjedila na prozorima i pridrzavala se za krov auta. Meni je to sve djelovalo zastrasujuce i jezivo, a krajnje nesigurno. Jer na prozorima su se nalazili malisani od 5 do 15god.
Taman sam se oporavio od soka, kada me je cekao novi, putokaz za Tiranju je oznacavo pravo. A ispred nas se nalazio onaj isti stari put sa onim tunelima koje sam malocas spomenuo. Jeza me je uhvatila, a najvise zbog toga sto se ispred mene ukazao jedan planinski masiv prema kojem je taj uzani put vodio.
Sirina je bila tolika da su se jedva dva auta mimoilazila, a znamo da svi Albanci voze mercedese, bez obzira na starost i stanje, cime je stanje bilo samo pogorsano. Put je bio krivudav, bez znakova, bez linija, bez ikakvih putokaza, a najgore od svega bez bankina!
Prema ovome putu kanjon Morace ili penjanje na Lovcen putem preko Kotora djeluje kao autoput. Srecom nije bilo previse prometno. Ali zato skoro svi koje sam sreo vozili su kao manijaci, valjda naviknuti na te uslove. Inace albasnki sistem i princip gradnje ovih puteva je zaista cudan, putevi se ne usjecaju u planine, tako da nemate s jedne strane planinu pa da vam bude bar na oko lakse, nijedan objekat nisam vidio, ni most, ni tunel, nista. Put se vodi bukvalno sa vrha na vrh planine. Na nekim dijelovima sa obe strane su se nalazile provalije.
Cekalo me je oko 60 km ovog puta, a nadmorska visina je vec odavno prelazila 1000m.
Na putu smo prosli samo kroz jedno seoce, stanovnici su prodavali razne gluposti na tom jednim putu.
Nakon voznje od dva sata smo krenuli da silazimo, i od jendom su se pojavile kuce, put je postao siri, ali gori, na nekim dijelovima su bili radovi i morali smo obliaziti radove po poljanama. Prosli smo pored jednog naselja i od jednom smo se nasli u centru Tirane na glavnoj ulici. Bio sam jako iznenadjen, jer ocekivao sam prvo sela, naselja i predgradja, pa tek onda dolazi grad, ali to ovdje nije bio slucaj.
Glavna ulica u Tirani je drugi svijet u odnosu na ostatak i Tirane, a i drzave, sve je uredno i cisto. Put je dobar, trotoari poplocani. Ali to je samo glavna ulica, a gdje god se skrene lijevo ili desno nastaje haos. Tako da nakon jednog skretanja odlucio sam se drzati glavne ulice.
Zgrade nove koje su izgradjene u Tirani, na prste jedne ruke mogao bih izbrojati one koje mi se svidjaju. A ostalo je jos gori kitsch nego ostatak drzave. Veliki broj onih depresivnih zgrada bez fasada, okucnica, asfalta su ovdje prefarbane i postale su „novo lice Tirane“. Znate i sami koliko to sve nakaradno izgleda na slikama, e pa uzivo je 10x gore, jer su sve fasade izblijedile ili su se pocele runiti. Ali i dalje je ostao veliki broj onih koje su od blata bez fasade.
Kada sam sve ovo vidio onda mi je postala jasna arogancija albasnkih forumasa i ubjedjenost u veliki napredak, jer nakon makadama kad dobijete asfalt i nakon zgrada od blata, dobijete fasadu, pa koliko god ona kitschasta bila to djeluje kao veliki napredak.
U gradu mi se nista nije svidjelo osim zgrade vlade, dzamije na glavnom trgu i sahat kule. Sve ostalo djeluje jeftino, nedovrseno i jadno. Glavni trg koji su neki uporedjivali sa Parizom je u tim relacijama smijesan. Na njemu se nalazi pored ovih objekata koje sam naveo da mi se svidjaju i jedna zaista visoka zgrada hotela i zgrada opere, koja iz daljine ni ne djeluje lose. Medjutim kada se priblizite i vidite sta se sve radi oko nje i prodaje i ona vam postane bezveze. Inace 10m od trga se nalazi makadamska ulica i blata kao u dzungli. Trg je uzasno osvjetljen, osim zgrade vlade i dzamije. Inace citav grad je lose osvjetljen. A dijelovi grada uopste nemaju struju, bar je tako bilo kad sam ja bio tu.
Nakon tog soka zamislio sam se da li zelim ostati tu. Noc je vec bila pala, ja sam bio umoran, ali mi je tu sve djelovalo jadno i lose sam se osjecao. Odlucio sam se vecerati i vratiti u Ohrid.
Vecerao sam u nekom trznom centru koji je bio okicen kao za Bozic. Restoran je bio super, a i hrana. Nije bilo skupo, 5€ vecera sa picem.
Povratak u Ohrid, ali ovaj put putem preko Struge je bio jos gori nego dolazak, jer je pala noc, nista nije svjetlilo (mislim na ono svjetleca cuda kraj puta), a i pala je magla. Tako da sam put od 130km vozio oko 4h. To mi je bila najnapornija voznja u zivotu.
Nakon slicnih procedura kao i u ulasku i placanja 3€ takse na Boga pitaj sta, jer niko nista ne govori samo kazu, 3€. Presao sam, preko dobrog prelaza, nazad u Makedoniju.
Makedonija mi nikad nije bolje izgledala nego u tom trenutku. Sve je djelovalo civilizirano, uredno i cisto, jer u poredjenju sa Albanijom zaista i jeste tako.
Odlucio sam se da me Albanija jos dugo vremena nece vidjeti, eventualno avionom i eventualno na moru.
Toliko od mene u ovoj prici o Albaniji slika uopste nemam sem ovih par nekavlitetnih, jer sam bio u grcu i nije mi bilo do fotografisanja
Pogradec na putu
Na vas nagovor odlucio sam napisati i svoj put u Albaniju, iako se nerado prisjecam tog putovanja Sala! Svako je iskustvo dobro doslo.
U Albaniju sam krenuo bez ikakavih predrasuda, nakljukan pozitivnim informacijama sa foruma. Prema onome sto sam vidio na SSC i prema pretjerano pozitivnim i arogantnim pricama i stavovim albanskih forumasa pomislio sam da je Albanija na nivou ex-yu ili cak i stepenicu vise.
Plan mi je bio dvodnevni boravak sa obilaskom Elbasana, Pogradeca, Tirane i Draca. Na granicu sam dosao iz smjera Ohrida, tacnije kod manastira sv. Naum, cini mi se da se prelaz sa albanske strane zove Tushemisht. Makedonski prelaz je djelovao zaista lijepo, novo, uredno, sa podsisanom travom i novim asfaltom. To je bio drugi makedonski prelaz preko kojeg sam presao i za sada imam samo rijeci hvale. Poslije sam presao preko jos dva i oni su kao i prethodni djelovali zaista svjetski.
Sve se to mijenja prelaskom na drugu stranu, put postaje uzi, asfalt postaje ishaban i los, linije nestaju, znakovi takodjer. Sama tabla koja je oznacavala ulazak u Albaniju bila je stara, izblijedjena i zahrdjana, vjerovatno je tu stajala iz vremena Envera Hoxe. Granicni prelaz je djelovao pust i zastrasujuce. Rampe koje su branile porlazak auta su bile zahrdjane, polomljene i zavezane strikom za ves. Barake u kojima se nalazila policija i carina su bile u slicnom stanju, s time da je policijski kontejner bio noviji i uredniji, a dobijen je kao poklon EU, tako je bar pisalo na njemu. Ja sam zaustavio auto izmedju dvije rampe, jer prva je lezala na zemlji, cekao sam 2 minute, ali nam se niko nije priblizavao. Nakon toga sam odlucio uci u jednu od baraka. Policajac je od mene trazio sve i jedan papir koji mu je mogao pasti na pamet, zatim sve te papire je prekucao sebi u kompjuter, sve podatke o saputnicima, pasosu, automobilu itd. To je trajalo nekih 10tak minuta, nakon toga nam je policajac rekao da predjem do drugog kontejenera gdje me je cekala slican porcedura. Tu smo dobili neke papire na albanskom, a inace na citavom prelazu nije postojala ni rijec ni na jednom drugom jeziku osim na albanskom, nakon 10 min ispunjavanja tih obrazaca, vratili su nas onom prvom policajcu koji nam je uzeo po 10€, udario pecate u pasose i mogli smo ici dalje. Naravno svo to vrijeme niko nam nije rekao ni sta radimo, ni sta placamo, ni gdje trebamo ici, na koji salter, sve se to radilo po intuiciji. Policajac nam je svima udario pecate u pasos gdje idu podaci i slike drugih clanova porodice. Ja iskreno nisam mogao da vjerujem sta on to radi, jer je to toliko bilo ocigledno da taj dio ne sluzi za pecatiranje.
Nakon 30minutnog zadrzavanja usli smo u Albaniju. Put je i dalje bio sablasan. Prvi moj susret sa poznatim bunkerima Envera Hoxe uslijedio je nekoliko metara nakon granice. Bunkeri su u rusevnom stanju zarasli u visoku travu, najcesce sa pokusajima otkinutih kupola. Nekada davno sam procitao da je novac koji je bio iskoristen u gradnju bunkera bio iskoristen za gradnju stanova ili kuca albanskom stanovnistvu, svaki stanovnik je mogao imati trosoban stan. Nazalost to nije ucinjeno, a danas ostaci tih bunkera propadaju i bivaju ruseni, a nikada nisu imali nikakvu funkciju, srecom. Te bunkere sam vidjao poslije po citavbj drzavi i svi su bili u slicnom stanju.
Da se vratim na put. Put je bio sablasan, prazan, jako loseg kvaliteta. Nakon nekoliko kilometara odjednom je bio zagradjen glavni magistralni put. Nasao sam se u nedoumici sta da radim, primijetio sam jedan manji koji izlazio na taj glavni i krenuo sam njime. Na srecu nisam pogrijesio, to je bila obilaznica. Inace kada govorim magistralni put da ne bi doslo do nedoumica to nije magistralni put na kakve smo mi naviknuti, to vise djeluje kao nekakav seoski put sa jako losim asfaltom i to uradjen bez ikakve podloge i pripreme terena, neravan, bez ikakvih znakova, putokaza i linija. Jedini znak koji je bio je bilo ogranicenje 50, kao za inat. Nakon nekoliko kilometara dosli smo do Pogradeca, nekada slavenskog, makedonskog grada, glavnog turistickog mjesta na albanskoj strani Ohridskog jezera. Put je prerastao u mocvaru, i to u bukvalnom smislu te rijeci, nestalo je asfalta a put je bio potpuno pokriven vodom, rupe su bile dubine i po pola metra a voda je dosezala visinu praga automobila. Lokalnim vozacim to izgleda nije predstavljalo nikakav problem, jer su me svi prestizali i po takvom terenu vozili prilicno brzo. Ja sam proklinjao i Albaniju i sebe kud sam se uputio na ovaj put. Srecom nakon kilometar ili dva ovo je prestalo i put je ponovo bio asfaltiran. Sto se tice samog grada, ono sto sam vidio od njega, a nisam vidio bas mnogo osim glavne ulice i jos par sporednih, grad je kao i ostatak drzave djelovao sablasno. Deponije i smece su se nalazili na svakome koraku, trotoar i lijepa uredna cesta su predstavljali misaonu imenicu. Skoro sve i jedan sporedni put nije imao asfalt. Na ulicama pored smeca nalazila su se i napustena auta, frizideri, masine i ostali kucanski aparati.
Sistem gradnje je posebna prica. Albanija je zaista parada kitscha. Fasade su osamucujucih boja od svih nijansi zelenih, rozih, plavih, jednom rijecju sve dugine boje, i to najkricavijih nijansa. Kuce se nalaze u velikim kontrastima jedne do drugih, jedna pored druge su kuce bez fasada, gradjene sa ciglom od blata, sa limovima i kartonima umjesto prozora, i s druge strane kuce na po 5 spratova sa dorskim, jonskim i dr. stubovima, drecavih boja, kamenih i ograda od kovanog gvozdja. Omjer losih i dobrih kuca je 1:1. Ali zaista nisam nasao ni jednu pristojnu kucu po mojim mjerilima, ili je previse ili je prejadno.
Ovo napisano za gradnju vazi za sve i jedno mjesto i grad u Albaniji.
Nastavio sam put uz Ohridsko jezero, koje je djeovalo s ove strane kao drugo jezero. Ne znam da li je to bio previse subjektivan osjecaj ili sta je. Samo znam da je sve jako prljavo i neuredno. Duz cijelog puta vidio sam samo jedan pristojan restoran i odmoriste uz jezero. Nakon nekoliko 10tina kilometara prikljucili smo se na put prema Elbasanu, e tu me je cekalo prijatno iznenadjenje, put je bio nov i u pristojnom stanju. Iako je bio strasno lose nivelisan, jer su krivine bile prejake, a usponi i silazi prestrmi cak i po 10%. Pored ovog novog puta nalazio se i stari put, kada sam ga vidio zahvaljivao sem se Bogu sto su ovaj novi izgradili, taj stari je bio sirine jednog i po auta i sa tunelima koji lice na onaj iz „Lepa sela, lepo gore“, samo i manji, i nizi, i mracniji.
Sledece mjesto koje smo prosli bilo je Elbasan, e tu sam se zaista zaprepastio stambenim zgradama. Zgrade su bile bez fasade, gradjene od cigle od blata, u rusevnom i jadnom stanju. Ni jedna zgrada nije imala normalnu „okucnicu“, asfaltiran parking ili pristojan prilaz. A grad je opet bio pun smeca. Ljudi su hodali bez ikakvog reda po ulicama, a vozaci su izletali sa svih strana.
Jedna scena me je bas zaprepastila. Odrazavala se albanska svadba i kolona auta je jurila oko 80/h kroz grad. A to nije sve. Na svakom prozore sve i jednog auta su bila djeca, koja su sjedila na prozorima i pridrzavala se za krov auta. Meni je to sve djelovalo zastrasujuce i jezivo, a krajnje nesigurno. Jer na prozorima su se nalazili malisani od 5 do 15god.
Taman sam se oporavio od soka, kada me je cekao novi, putokaz za Tiranju je oznacavo pravo. A ispred nas se nalazio onaj isti stari put sa onim tunelima koje sam malocas spomenuo. Jeza me je uhvatila, a najvise zbog toga sto se ispred mene ukazao jedan planinski masiv prema kojem je taj uzani put vodio.
Sirina je bila tolika da su se jedva dva auta mimoilazila, a znamo da svi Albanci voze mercedese, bez obzira na starost i stanje, cime je stanje bilo samo pogorsano. Put je bio krivudav, bez znakova, bez linija, bez ikakvih putokaza, a najgore od svega bez bankina!
Prema ovome putu kanjon Morace ili penjanje na Lovcen putem preko Kotora djeluje kao autoput. Srecom nije bilo previse prometno. Ali zato skoro svi koje sam sreo vozili su kao manijaci, valjda naviknuti na te uslove. Inace albasnki sistem i princip gradnje ovih puteva je zaista cudan, putevi se ne usjecaju u planine, tako da nemate s jedne strane planinu pa da vam bude bar na oko lakse, nijedan objekat nisam vidio, ni most, ni tunel, nista. Put se vodi bukvalno sa vrha na vrh planine. Na nekim dijelovima sa obe strane su se nalazile provalije.
Cekalo me je oko 60 km ovog puta, a nadmorska visina je vec odavno prelazila 1000m.
Na putu smo prosli samo kroz jedno seoce, stanovnici su prodavali razne gluposti na tom jednim putu.
Nakon voznje od dva sata smo krenuli da silazimo, i od jendom su se pojavile kuce, put je postao siri, ali gori, na nekim dijelovima su bili radovi i morali smo obliaziti radove po poljanama. Prosli smo pored jednog naselja i od jednom smo se nasli u centru Tirane na glavnoj ulici. Bio sam jako iznenadjen, jer ocekivao sam prvo sela, naselja i predgradja, pa tek onda dolazi grad, ali to ovdje nije bio slucaj.
Glavna ulica u Tirani je drugi svijet u odnosu na ostatak i Tirane, a i drzave, sve je uredno i cisto. Put je dobar, trotoari poplocani. Ali to je samo glavna ulica, a gdje god se skrene lijevo ili desno nastaje haos. Tako da nakon jednog skretanja odlucio sam se drzati glavne ulice.
Zgrade nove koje su izgradjene u Tirani, na prste jedne ruke mogao bih izbrojati one koje mi se svidjaju. A ostalo je jos gori kitsch nego ostatak drzave. Veliki broj onih depresivnih zgrada bez fasada, okucnica, asfalta su ovdje prefarbane i postale su „novo lice Tirane“. Znate i sami koliko to sve nakaradno izgleda na slikama, e pa uzivo je 10x gore, jer su sve fasade izblijedile ili su se pocele runiti. Ali i dalje je ostao veliki broj onih koje su od blata bez fasade.
Kada sam sve ovo vidio onda mi je postala jasna arogancija albasnkih forumasa i ubjedjenost u veliki napredak, jer nakon makadama kad dobijete asfalt i nakon zgrada od blata, dobijete fasadu, pa koliko god ona kitschasta bila to djeluje kao veliki napredak.
U gradu mi se nista nije svidjelo osim zgrade vlade, dzamije na glavnom trgu i sahat kule. Sve ostalo djeluje jeftino, nedovrseno i jadno. Glavni trg koji su neki uporedjivali sa Parizom je u tim relacijama smijesan. Na njemu se nalazi pored ovih objekata koje sam naveo da mi se svidjaju i jedna zaista visoka zgrada hotela i zgrada opere, koja iz daljine ni ne djeluje lose. Medjutim kada se priblizite i vidite sta se sve radi oko nje i prodaje i ona vam postane bezveze. Inace 10m od trga se nalazi makadamska ulica i blata kao u dzungli. Trg je uzasno osvjetljen, osim zgrade vlade i dzamije. Inace citav grad je lose osvjetljen. A dijelovi grada uopste nemaju struju, bar je tako bilo kad sam ja bio tu.
Nakon tog soka zamislio sam se da li zelim ostati tu. Noc je vec bila pala, ja sam bio umoran, ali mi je tu sve djelovalo jadno i lose sam se osjecao. Odlucio sam se vecerati i vratiti u Ohrid.
Vecerao sam u nekom trznom centru koji je bio okicen kao za Bozic. Restoran je bio super, a i hrana. Nije bilo skupo, 5€ vecera sa picem.
Povratak u Ohrid, ali ovaj put putem preko Struge je bio jos gori nego dolazak, jer je pala noc, nista nije svjetlilo (mislim na ono svjetleca cuda kraj puta), a i pala je magla. Tako da sam put od 130km vozio oko 4h. To mi je bila najnapornija voznja u zivotu.
Nakon slicnih procedura kao i u ulasku i placanja 3€ takse na Boga pitaj sta, jer niko nista ne govori samo kazu, 3€. Presao sam, preko dobrog prelaza, nazad u Makedoniju.
Makedonija mi nikad nije bolje izgledala nego u tom trenutku. Sve je djelovalo civilizirano, uredno i cisto, jer u poredjenju sa Albanijom zaista i jeste tako.
Odlucio sam se da me Albanija jos dugo vremena nece vidjeti, eventualno avionom i eventualno na moru.
Toliko od mene u ovoj prici o Albaniji slika uopste nemam sem ovih par nekavlitetnih, jer sam bio u grcu i nije mi bilo do fotografisanja
Pogradec na putu
