DUGE SENKE - ISTINA, LAŽI I PROŠLOST
Laganje normalno kao smrt
Erna Paris
Preuveličavanje (istorije na geografskim kartama, prim. ur.) nije isto što i direktno, namerno uklanjanje manjih delova kao u bivšem Istočnom Berlinu, u kojem su školske karte izbrisale zapadne delove grada. Prikazivale su prazninu. Zapadni deo jednostavno nije postojao.
Velike i male laži. U svojoj knjizi "Kultura laži", hrvatska književnica Dubravka Ugrešić navodi: "Izgleda kako je ova kultura laži nešto što su male jugoslovenske nacije odavno stvorile, naučivši s tim da žive, primenjujući ih do danas. Laganje - baš kao i smrt - postalo je prirodna norma ponašanja, lašci su normalni građani." Nastavlja ona: "Ako je neko (želeo) da oda počast Dobrici Ćosiću... sigurno je to uradio zbog njegove izjave: ‘Laganje je oblik našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.’ U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina."
Doista je Dobrica Ćosić bio izuzetno originalan. Rekao je: "Laganje je oblik našeg patriotizma i naše urođene inteligencije. Mi lažemo na kreativan, maštovit i dosetljiv način."
U vreme hladnog rata Zapad je uspešno prilagodio pisce disidente, koji su se nalazili iza "željezne zavese", kao partnere u borbi protiv komunizma, okarakterisavši ih kao ljude zatočenih savesti koji čeznu za pluralizmom zapadnih demokratija. Mnogi su i bili takvi: odmah se možemo setiti Vaclava Havela i poljskog pisca Adama Mihnika, da pomenemo samo dvojicu. S druge strane, Dobrica Ćosić nije bio takav.
Do 1983. objavio je prvi bučni disidentski napad na jugoslovenski komunizam. Međutim, on se nije zalagao za pluralizam. Ćosićeve teze bile su suprotne Titovim, koje su propagirale etnički multikulturalizam, a potom ga je provodio gvozdenom rukom. Ćosić je rekao da su druge jugoslovenske etničke grupe u Titovoj federaciji progonile Srbe. Oni su neprekidno popuštali i na kraju im je zabijen nož u leđa. Čak su izgubili vlast nad svetim Kosovom.
Kad je umro Tito, Dobrica Ćosić bio je šezdesetogodišnjak. Za sobom je imao dugogodišnji književni rad i status pune zrelosti. Bio je poznati disident, uticajni član Društva književnika Srbije i član Društva književnika Jugoslavije.
Tako se, dakle, razvijalo disidentstvo srpskih intelektualaca. Godinu dana posle Titove smrti, 1981. godine, Društvo književnika Srbije povelo je borbu za slobodu govora, opirući se zabrani objavljivanja zbirke pesama koje su kritikovale Tita. Književnici, članovi društva, osnovali su sud Francuska 7 (nazvan po beogradskoj ulici gde je bilo sedište Društva), koji je postao sinonim za slobodno izražavanje kritičkih mišljenja. Zatim je Društvo promenilo smer. Na večernjim skupovima, pod nazivom "Na Kosovo - za Kosovo", predmet rasprava nije više bila sloboda govora već "odbrana Srbije". Odvijale su se žestoke rasprave o "srbofobiji", "Srbima izvan Srbije", "srpskom kulturnom prostoru", i nečem nazvanom "bela kuga" (negativni prirast stanovništva među Srbima).
Ćosić se snažno zalagao za slobodu govora, jer bez ukidanja zakonodavstva iz Titove ere, koje je zabranjivalo napade na druge etničke grupe, bilo bi nemoguće dobiti opštu podršku za njegov deklarisani program. Reč je bila o pravu na "veliku Srbiju" - pravo dominacije zasnovano na starim potraživanjima na Kosovu i pritužbama protiv kosovskih Albanaca kao i mržnji prema Hrvatima, koja seže od Drugog svetskog rata. Ćosićev govor na skupu "Na Kosovo - za Kosovo", koji je ponovo objavljen u uglednom književnom časopisu "Književne novine", umanjio je poteškoće s kojima se Jugoslavija susretala nakon Titove smrti, naglašavajući probleme same Srbije. Kosovo je bilo vrlo bitno za "sudbinu" Srbije, objasnio je on, jer je ono simbolizovalo probleme s kojima su se Srbi suočavali u federaciji. Kosovska "kriza" dokazala je da je Jugoslavija već posustala: otkad je "manjinama (bilo dopušteno) terorisanje većinskih naroda i upotreba progona kako bi zauzeli njihovu teritoriju", "zloupotreba korišćenja autonomije" u svrhu stvaranja "etnički čiste albanske teritorije" morala je biti zaustavljena.
