Mastakilla
Gesperrt
Ein, in meinen Augen, durch die deutschen Verbrechen im Schatten gelassenes und vernachlässigtes Thema, dass aber in seiner Graumsamkeit den anderen Verbrechen in Nichts nachsteht
Nikad nikom ovo
Talijanski ratni zločini: Fašisti ubili 300.000 ljudi u republikama bivše države
Armando Černjul
Ni jednom rečenicom talijanski predsjednik Giorgio Napolitano i čelnici talijanske vlade u povodu Dana sjećanja na egzodus i žrtve fojbe 10. veljače prošle i ove godine, a ni predsjednik Carlo Azeglio Ciampi prethodnih godina, nisu smogli snage da kažu o zločinima koje je okupatorska fašistička vojska Italije počinila na europskim i afričkim ratnim poprištima s osvrtom u bivšoj Jugoslaviji, a posebice u Hrvatskoj i Sloveniji. Zbog toga Napolitanova teška osuda i lidera političkih stranaka lijevog i desnog centra nije toliko začuđujuća koliko klevetnička, prljava i neoprostiva. Može hrvatska vlast čak oprostiti Napolitanu i službenoj Italiji, ali hrvatski narod i drugi narodi u Republici Hrvatskoj to zasigurno ne će. To se proteklih dana moglo čuti na radnim mjestima, tržnici, restoranima, kafićima i drugim javnim mjestima širom hrvatske države, a dakako najviše u Istri, Rijeci, kvarnerskim otocima, Gorskom kotaru i Dalmaciji. Ljudima je već dosta da svake godine slušaju istu politikantsku "glazbu" s onu stranu konfina. Bilo bi stoga bolje da Talijani, kad su već odlučili svakog 10. veljače obilježavati Dan sjećanja na zločine u fojbama i egzodus, kažu o paležu gradova, mjesta i sela i pokoljima koji su počinili tijekom Drugoga svjetskog rata i zbog čega nakon svršetka rata svojim ratnim zločincima nisu sudili! Pogotovu što se znalo da postoji popis ratnih zločinaca koji je netko stavio ispod tepiha i pokušao zataškati zločine do današnjih dana.
Premda je talijanski tjednik Epoca još 1989. godine pod naslovom "Italiani criminali" objavio ekskluzivni opširan napis i popis 724 imena ratnih zločinaca koji je naslovio "La Lista nera" (Crna lista), a o tome su kasnije pisali još neki listovi i revije, talijanski su sudovi, među kojima i Vojni sud u Padovi, prešli preko toga kao da se ništa nije dogodilo, iako ratni zločini nikad ne zastarijevaju. Čak se u međuvremenu u sudu u Rimu u odsutnosti sudilo hrvatskom djžavljanu Oskaru Piškuliću, zvanom Žuti, iz Rijeke za ratne zločine koje je navodno počinio protiv trojice Talijana na današnjem teritoriju Republike Hrvatske. Na kraju je Piškulić oslobođen jer je sud donio odluku da nije mjerodavan za taj sudski proces. Pokušalo se suditi još nekim hrvatskim i slovenskim državljanima, ali oni koji su živjeli u Hrvatskoj su umrli. Međutim, ni poslije suđenja Piškuliću talijansko političko vodstvo pod stalnim pritiskom tzv. esulskih udruga i neofašista, kojima su se nakon 1997. godine počeli priključivati postkomunisti, nisu učinili ništa da se procesuiraju ratni zločinci iz redova talijanskih fašista. Zato su, osobito iredentisti i neofašisti, iz godine u godinu zahtijevali da se optuže hrvatski i slovenski antifašisti koji su navodno u Drugome svjetskom ratu i poraću počinili zločine nad Talijanima.
To što se nije sudilo talijanskim ratnim zločincima zasigurno je ponajprije odgovorna jugoslavenska vlast a nakon raspada Jugoslavije odgovorna je i hrvatska vlast. Naime, da je jugoslavenska odnosno hrvatska vlast tražila da se sudi preživjelim talijanskim ratnim zločincima tada se sigurno ne bi dogodilo da nas Italija optužuje za zločine Pavelićeve NDH-a, Titove Jugoslavije i Tuđmanove Hrvatske, a talijanski iredentisti i postfašisti su medijima Hrvate proglašavali genocidnim narodom. Štoviše predsjednik Napolitano, antifašist i bivši komunist, govori o "krvoločnim Slavenima" koji su izvršili "etničko čišćenje", a vrlo dobro zna, ako nije postao senilan, koliko su zla čovječanstvu učinili baš njihovi fašisti, osobito u koaliciji s Hitlerovom Njemačkom.
On i svi koji su ponovno uperili politikansko oružje protiv Hrvatske morat će se suočiti sa istinom o ratnim zločinima koji su počinili njihovi državljani. S obzirom da je hrvatska vlast, a mediji su priča za sebe, dosad imala previše obzira prema Republici Italiji, nije li krajnje vrijeme da im se zada povijesni i politički udarac tamo gdje su najosjetljiviji jer se inače zlonamjerni susjedi nikad ne će zaustaviti sa svojom propagandnom mašinerijom. I budući je još uvijek prisutna hrvatska šutnja ovo je zasad samo dio priče o kojoj se ne govori i piše u talijanskim medijima ili se to činilo samo u rijetkim prigodama, a njihovi učenici i studenti uče samo o zločinima u fojbama...
U svezi popisa talijanskih ratnih zločinaca kojima nikad nije suđeno polovicom 1997. godine u talijanskom gradu Udinama (Videmu) razgovarali smo s Albertom Buvolijem, tajnikom Furlanijskog instituta za povijest za oslobodilačkog pokreta i direktorom časopisa Storia contemporanea i Friuli.
- Treba reći povijesnu istinu o "fojbama" koje su postojale, ali u kontekstu povijesti devetstote, a posebice o događajima koji su se zbili poslije 1918., odnosno 1919. godine. Jer kad novine objavljuju tekstove, zaboravljaju da je postojao fašizam, zaboravljaju da je postojala lingvističko-etnička potlačenost Hrvata i Slovenaca - kazao je Buvoli. Istaknuo je da u popisu nedostaju najkompromitiraniji ratni zločinci, generali i drugi zapovjednici kao što su Biroli, Roatta, Robotti... Rekao je, zatim, da u tom popisu nema mnogih ratnih zločinaca iz razdoblja od 1941. do 1943., kad je talijanska vojska okupirala Sloveniju, o čemu je Institut objavio knjigu. Nadodali smo kako nema ni nekih fašista koji su činili zločine u Hrvatskoj, primjerice, u Istri, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Dalmaciji. Tada nam je povjesničar Buvoli ustupio kopiju svog rada Il fascismo nella Venezia Giulia a la presucazione antislava, u kojem je, medu ostalim, opisao represalije i ubojstva nad hrvatskim i slovenskim stanovništvom u bivšoj Julijskoj krajini, te brojne sudske procese Slovencima i Hrvatima.
Nitko ne zna koliko je živih od 724 talijanskih ratnih zločinaca, koliko je na popisu koji je objavila Epoca, iako se govori da postoji popis od 1300, a za to je svakako najzaslužniji američki povjesničar talijanskog podrijetla Michael Palumbo koji je 1980. u arhivu "Record Group 30" OUN-a u New Yorku pronašao dokumente s popisom. Zahvaljujući istraživanjima Palumba, engleski filmski redatelj Ken Kirby snimio je dokumentarni film The Fascist Legacy (Fašističko naslijeđe), koji je u dva nastavka prva emitirala engleska televizijska mreža BBC. lako je film o zločinima talijanskih fašista u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama još 1991. godine otkupila talijanska državna televizija RAI 1, gledateljima nije prikazan jer je "bunkeriran". Film je prije nekoliko godina u kasnim noćnim satima prikazan na talijanskoj televizijskoj postaji La 7 i izazvao burna reagiranja, osobito u ekstremnim desničarskim krugovima Apeninskog poluotoka. Prikazan je i u nekim talijanskim gradovima, primjerice u Torinu. Premda je u Italiji napokon prikazan dio istine o zločinačkoj vojsci Benita Mussolinija koja je počinila brojne zločine u republikama bivše Jugoslavije RAI i Berlusconijeve tri televizijske postaje koje su emitirale informacije i višesatne emisije o egzodusu i žrtvama fojbi na taj film i druge emisije stavile su zabranu.
Međutim, to ne treba nikoga iznenaditi jer je i sam Palumbo glede istraživanja odnosno otvaranja arhiva OUN-a i objavljivanja svog istraživačkog rada imao mnogo zaprijeka i problema. O tome je govorio autoru napisa u Epoci Romanu Giachettiju kojemu je kazao da se našao protiv svih. Američki mediji nisu mu htjeli objaviti članak, među kojima i New York Times, koji ga je nazvao "profesor zanovijetalo iz Brooklyna", zatim Jugoslaveni su bili oprezni, Izraelci su bili protiv, a ostali neodlučni. Jedino su ga saslušali izvjestitelji talijanske Epoce i britanskog BBC-ija.
U arhivu OUN-a je bio i popis zločinaca koje je prijavila Komisija za ratne zločine u tadašnjoj Jugoslaviji. Prema tim dokumentima, talijanski časnici, podčasnici i vojnici prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata poubijali su oko milijun ljudi u bivšoj Jugoslaviji, Grčkoj i Francuskoj, ali nedostaju imena fašista koji su izvršili teške zločine u Albaniji, Etiopiji, Libiji i Rusiji. Međutim, povjesničar Palumbo je ustvrdio da su talijanski fašisti ubili najmanje milijun ljudi, od toga najviše 300.000 (možda i više), u Etiopiji, oko 300.000 u Jugoslaviji, zatim oko 200.000 u Grčkoj, oko 100.000 u Libiji i oko 100.000 u Albaniji, Francuskoj i Rusiji.
- Mussolinijevi vojnici bili su napose nečovječni prema Hrvatima na dalmatinskoj obali, a da ne govorimo o onima koje su otpremali na rad u Italiju. Mnogo zvjerstava u okupiranim zonama počinile su srpske, hrvatske i muslimanske jedinice koje su bile pod talijanskim zapovjedništvom - rekao je Palumbo.
Iako nije lako ustanoviti u kojim su dijelovima bivše Jugoslavije fašisti poubijali blizu 300.000 ljudi, Palumbo je objavio da su zločini počinjeni, osim u Sloveniji i Crnoj Gori, u Hrvatskoj, i to u Dalmaciji, a iznio je podatak da su ubijani Hrvati u Hercegovini. Kad su posrijedi hrvatski teritoriji, treba odmah istaknuti da zločini talijanskih fašista nisu počinjeni samo na dalmatinskom području. Očito da Palumbo nije imao podatke o zločinima u Istri, Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i drugim krajevima.
Autor ovog teksta više je godina istraživao zločine nekih od 206 fašista s crne liste koje su pohranjene u spomenutom arhivu "Record Group 30" organizacije ujedinjenih naroda na XII. katu palače u Park Avenue South u New Yorku. Tragajući za njima u talijanskim ustanovama nailazio sam na zid šutnje, a kako se nemali broj odgovornih osoba i povjesničara koji rade u tim ustanovama pobrinuo da jave nekim desničarskim strankama iz postfašističkog miljea, pa je bilo prijetnji, pa čak i smrću. Tragajući za ratnim zločincima nisam uspio doznati jesu li živi jer je na razne načine ometan moj rad. Tako sam, primjerice, saznao da je Ricchetto Papo, 200. na listi ratnih zločinaca, ubijen još 1945. godine. To mi je za jednog razgovora u Trstu potvrdio Luigi Papo, rođen u talijanskom mjestu Grado, časnik talijanske okupatorske vojske i za vrijeme njemačke okupacije Istre zapovjednik Fašističkoga policijskog garnizona u Motovunu, koji je objavio bezbroj krivotvorina vezanih za Drugi svjetski rat i žrtve fojbi. On je u drugom izdanju knjige Albo d'oro (Trst, 1995.), koji je potpisao Luigi Papo de Montona, napisao da je Enrico Papo, rođen 15. VII. 1908. u Bujama, dobrigadir, uhićen 5. V. 1945. u Bujama i odveden u Marasego te nestao. No, taj je autor dvije godine kasnije u knjizi E fu l'esilio. Una saga istriana (Trst, 1997.) objavio da su ga ubili partizani zbog njegova talijanstva ("pure colpevole d'italianita...") i da je bio dočasnik 2 a. satnije u pukovniji "Istria". Nijedne riječi o tome da je bio fašistički koljač koji je zbog toga dospio na listu ratnih zločinaca. I Luigi Papo, koji danas slobodno šeta po Italiji, a pohvalio se da je poslije rata bio u Piranu, priznao mi je da se bojao doći u Hrvatsku jer je i on davno bio na jednoj jugoslavenskoj listi ratnih zločinaca. Pucali smo jedni u druge, kazao je, bio je rat.
Nikad nikom ovo
Talijanski ratni zločini: Fašisti ubili 300.000 ljudi u republikama bivše države
Armando Černjul
Ni jednom rečenicom talijanski predsjednik Giorgio Napolitano i čelnici talijanske vlade u povodu Dana sjećanja na egzodus i žrtve fojbe 10. veljače prošle i ove godine, a ni predsjednik Carlo Azeglio Ciampi prethodnih godina, nisu smogli snage da kažu o zločinima koje je okupatorska fašistička vojska Italije počinila na europskim i afričkim ratnim poprištima s osvrtom u bivšoj Jugoslaviji, a posebice u Hrvatskoj i Sloveniji. Zbog toga Napolitanova teška osuda i lidera političkih stranaka lijevog i desnog centra nije toliko začuđujuća koliko klevetnička, prljava i neoprostiva. Može hrvatska vlast čak oprostiti Napolitanu i službenoj Italiji, ali hrvatski narod i drugi narodi u Republici Hrvatskoj to zasigurno ne će. To se proteklih dana moglo čuti na radnim mjestima, tržnici, restoranima, kafićima i drugim javnim mjestima širom hrvatske države, a dakako najviše u Istri, Rijeci, kvarnerskim otocima, Gorskom kotaru i Dalmaciji. Ljudima je već dosta da svake godine slušaju istu politikantsku "glazbu" s onu stranu konfina. Bilo bi stoga bolje da Talijani, kad su već odlučili svakog 10. veljače obilježavati Dan sjećanja na zločine u fojbama i egzodus, kažu o paležu gradova, mjesta i sela i pokoljima koji su počinili tijekom Drugoga svjetskog rata i zbog čega nakon svršetka rata svojim ratnim zločincima nisu sudili! Pogotovu što se znalo da postoji popis ratnih zločinaca koji je netko stavio ispod tepiha i pokušao zataškati zločine do današnjih dana.
Premda je talijanski tjednik Epoca još 1989. godine pod naslovom "Italiani criminali" objavio ekskluzivni opširan napis i popis 724 imena ratnih zločinaca koji je naslovio "La Lista nera" (Crna lista), a o tome su kasnije pisali još neki listovi i revije, talijanski su sudovi, među kojima i Vojni sud u Padovi, prešli preko toga kao da se ništa nije dogodilo, iako ratni zločini nikad ne zastarijevaju. Čak se u međuvremenu u sudu u Rimu u odsutnosti sudilo hrvatskom djžavljanu Oskaru Piškuliću, zvanom Žuti, iz Rijeke za ratne zločine koje je navodno počinio protiv trojice Talijana na današnjem teritoriju Republike Hrvatske. Na kraju je Piškulić oslobođen jer je sud donio odluku da nije mjerodavan za taj sudski proces. Pokušalo se suditi još nekim hrvatskim i slovenskim državljanima, ali oni koji su živjeli u Hrvatskoj su umrli. Međutim, ni poslije suđenja Piškuliću talijansko političko vodstvo pod stalnim pritiskom tzv. esulskih udruga i neofašista, kojima su se nakon 1997. godine počeli priključivati postkomunisti, nisu učinili ništa da se procesuiraju ratni zločinci iz redova talijanskih fašista. Zato su, osobito iredentisti i neofašisti, iz godine u godinu zahtijevali da se optuže hrvatski i slovenski antifašisti koji su navodno u Drugome svjetskom ratu i poraću počinili zločine nad Talijanima.
To što se nije sudilo talijanskim ratnim zločincima zasigurno je ponajprije odgovorna jugoslavenska vlast a nakon raspada Jugoslavije odgovorna je i hrvatska vlast. Naime, da je jugoslavenska odnosno hrvatska vlast tražila da se sudi preživjelim talijanskim ratnim zločincima tada se sigurno ne bi dogodilo da nas Italija optužuje za zločine Pavelićeve NDH-a, Titove Jugoslavije i Tuđmanove Hrvatske, a talijanski iredentisti i postfašisti su medijima Hrvate proglašavali genocidnim narodom. Štoviše predsjednik Napolitano, antifašist i bivši komunist, govori o "krvoločnim Slavenima" koji su izvršili "etničko čišćenje", a vrlo dobro zna, ako nije postao senilan, koliko su zla čovječanstvu učinili baš njihovi fašisti, osobito u koaliciji s Hitlerovom Njemačkom.
On i svi koji su ponovno uperili politikansko oružje protiv Hrvatske morat će se suočiti sa istinom o ratnim zločinima koji su počinili njihovi državljani. S obzirom da je hrvatska vlast, a mediji su priča za sebe, dosad imala previše obzira prema Republici Italiji, nije li krajnje vrijeme da im se zada povijesni i politički udarac tamo gdje su najosjetljiviji jer se inače zlonamjerni susjedi nikad ne će zaustaviti sa svojom propagandnom mašinerijom. I budući je još uvijek prisutna hrvatska šutnja ovo je zasad samo dio priče o kojoj se ne govori i piše u talijanskim medijima ili se to činilo samo u rijetkim prigodama, a njihovi učenici i studenti uče samo o zločinima u fojbama...
U svezi popisa talijanskih ratnih zločinaca kojima nikad nije suđeno polovicom 1997. godine u talijanskom gradu Udinama (Videmu) razgovarali smo s Albertom Buvolijem, tajnikom Furlanijskog instituta za povijest za oslobodilačkog pokreta i direktorom časopisa Storia contemporanea i Friuli.
- Treba reći povijesnu istinu o "fojbama" koje su postojale, ali u kontekstu povijesti devetstote, a posebice o događajima koji su se zbili poslije 1918., odnosno 1919. godine. Jer kad novine objavljuju tekstove, zaboravljaju da je postojao fašizam, zaboravljaju da je postojala lingvističko-etnička potlačenost Hrvata i Slovenaca - kazao je Buvoli. Istaknuo je da u popisu nedostaju najkompromitiraniji ratni zločinci, generali i drugi zapovjednici kao što su Biroli, Roatta, Robotti... Rekao je, zatim, da u tom popisu nema mnogih ratnih zločinaca iz razdoblja od 1941. do 1943., kad je talijanska vojska okupirala Sloveniju, o čemu je Institut objavio knjigu. Nadodali smo kako nema ni nekih fašista koji su činili zločine u Hrvatskoj, primjerice, u Istri, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Dalmaciji. Tada nam je povjesničar Buvoli ustupio kopiju svog rada Il fascismo nella Venezia Giulia a la presucazione antislava, u kojem je, medu ostalim, opisao represalije i ubojstva nad hrvatskim i slovenskim stanovništvom u bivšoj Julijskoj krajini, te brojne sudske procese Slovencima i Hrvatima.
Nitko ne zna koliko je živih od 724 talijanskih ratnih zločinaca, koliko je na popisu koji je objavila Epoca, iako se govori da postoji popis od 1300, a za to je svakako najzaslužniji američki povjesničar talijanskog podrijetla Michael Palumbo koji je 1980. u arhivu "Record Group 30" OUN-a u New Yorku pronašao dokumente s popisom. Zahvaljujući istraživanjima Palumba, engleski filmski redatelj Ken Kirby snimio je dokumentarni film The Fascist Legacy (Fašističko naslijeđe), koji je u dva nastavka prva emitirala engleska televizijska mreža BBC. lako je film o zločinima talijanskih fašista u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama još 1991. godine otkupila talijanska državna televizija RAI 1, gledateljima nije prikazan jer je "bunkeriran". Film je prije nekoliko godina u kasnim noćnim satima prikazan na talijanskoj televizijskoj postaji La 7 i izazvao burna reagiranja, osobito u ekstremnim desničarskim krugovima Apeninskog poluotoka. Prikazan je i u nekim talijanskim gradovima, primjerice u Torinu. Premda je u Italiji napokon prikazan dio istine o zločinačkoj vojsci Benita Mussolinija koja je počinila brojne zločine u republikama bivše Jugoslavije RAI i Berlusconijeve tri televizijske postaje koje su emitirale informacije i višesatne emisije o egzodusu i žrtvama fojbi na taj film i druge emisije stavile su zabranu.
Međutim, to ne treba nikoga iznenaditi jer je i sam Palumbo glede istraživanja odnosno otvaranja arhiva OUN-a i objavljivanja svog istraživačkog rada imao mnogo zaprijeka i problema. O tome je govorio autoru napisa u Epoci Romanu Giachettiju kojemu je kazao da se našao protiv svih. Američki mediji nisu mu htjeli objaviti članak, među kojima i New York Times, koji ga je nazvao "profesor zanovijetalo iz Brooklyna", zatim Jugoslaveni su bili oprezni, Izraelci su bili protiv, a ostali neodlučni. Jedino su ga saslušali izvjestitelji talijanske Epoce i britanskog BBC-ija.
U arhivu OUN-a je bio i popis zločinaca koje je prijavila Komisija za ratne zločine u tadašnjoj Jugoslaviji. Prema tim dokumentima, talijanski časnici, podčasnici i vojnici prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata poubijali su oko milijun ljudi u bivšoj Jugoslaviji, Grčkoj i Francuskoj, ali nedostaju imena fašista koji su izvršili teške zločine u Albaniji, Etiopiji, Libiji i Rusiji. Međutim, povjesničar Palumbo je ustvrdio da su talijanski fašisti ubili najmanje milijun ljudi, od toga najviše 300.000 (možda i više), u Etiopiji, oko 300.000 u Jugoslaviji, zatim oko 200.000 u Grčkoj, oko 100.000 u Libiji i oko 100.000 u Albaniji, Francuskoj i Rusiji.
- Mussolinijevi vojnici bili su napose nečovječni prema Hrvatima na dalmatinskoj obali, a da ne govorimo o onima koje su otpremali na rad u Italiju. Mnogo zvjerstava u okupiranim zonama počinile su srpske, hrvatske i muslimanske jedinice koje su bile pod talijanskim zapovjedništvom - rekao je Palumbo.
Iako nije lako ustanoviti u kojim su dijelovima bivše Jugoslavije fašisti poubijali blizu 300.000 ljudi, Palumbo je objavio da su zločini počinjeni, osim u Sloveniji i Crnoj Gori, u Hrvatskoj, i to u Dalmaciji, a iznio je podatak da su ubijani Hrvati u Hercegovini. Kad su posrijedi hrvatski teritoriji, treba odmah istaknuti da zločini talijanskih fašista nisu počinjeni samo na dalmatinskom području. Očito da Palumbo nije imao podatke o zločinima u Istri, Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i drugim krajevima.
Autor ovog teksta više je godina istraživao zločine nekih od 206 fašista s crne liste koje su pohranjene u spomenutom arhivu "Record Group 30" organizacije ujedinjenih naroda na XII. katu palače u Park Avenue South u New Yorku. Tragajući za njima u talijanskim ustanovama nailazio sam na zid šutnje, a kako se nemali broj odgovornih osoba i povjesničara koji rade u tim ustanovama pobrinuo da jave nekim desničarskim strankama iz postfašističkog miljea, pa je bilo prijetnji, pa čak i smrću. Tragajući za ratnim zločincima nisam uspio doznati jesu li živi jer je na razne načine ometan moj rad. Tako sam, primjerice, saznao da je Ricchetto Papo, 200. na listi ratnih zločinaca, ubijen još 1945. godine. To mi je za jednog razgovora u Trstu potvrdio Luigi Papo, rođen u talijanskom mjestu Grado, časnik talijanske okupatorske vojske i za vrijeme njemačke okupacije Istre zapovjednik Fašističkoga policijskog garnizona u Motovunu, koji je objavio bezbroj krivotvorina vezanih za Drugi svjetski rat i žrtve fojbi. On je u drugom izdanju knjige Albo d'oro (Trst, 1995.), koji je potpisao Luigi Papo de Montona, napisao da je Enrico Papo, rođen 15. VII. 1908. u Bujama, dobrigadir, uhićen 5. V. 1945. u Bujama i odveden u Marasego te nestao. No, taj je autor dvije godine kasnije u knjizi E fu l'esilio. Una saga istriana (Trst, 1997.) objavio da su ga ubili partizani zbog njegova talijanstva ("pure colpevole d'italianita...") i da je bio dočasnik 2 a. satnije u pukovniji "Istria". Nijedne riječi o tome da je bio fašistički koljač koji je zbog toga dospio na listu ratnih zločinaca. I Luigi Papo, koji danas slobodno šeta po Italiji, a pohvalio se da je poslije rata bio u Piranu, priznao mi je da se bojao doći u Hrvatsku jer je i on davno bio na jednoj jugoslavenskoj listi ratnih zločinaca. Pucali smo jedni u druge, kazao je, bio je rat.
