Bevor der Artikel verschwindet wollte ich den noch mal hier hineinkopieren.
Fašisti započeli, komunisti nastavili
Nedavno se slavilo pripojenje Istre Hrvatskoj. Lijepo je sjetiti se takvih datuma. Za hrvatsku Istru se borilo generacijama, od XIX., preko XX. stoljeća, pa do naših dana. Konačno, u Drugome svjetskom ratu, u borbi protiv talijanskoga fašizma i njemačkoga nacizma, uspjelo je skupini Hrvata iz Istre, koji su vodili antifašističku borbu, donijeti Deklaraciju o prisajedinjenju Istre matici zemlji Hrvatskoj. No ta borba stajala je istarske Hrvate velikih žrtava.
Nakon okupacije Istre od strane Talijana nije bilo lako Hrvatima. Još im je bilo gore dolaskom fašizma na vlast u Italiji. Tada je došlo je do gruboga i nasilničkoga protjerivanja Hrvata iz Istre i do prisilne masovne talijanizacije. Hrvate se tjeralo na prisilnu promjenu imena i prezimena, odricanje od svoje nacionalnosti i na prisilni prijelaz u Talijane. Većina Hrvata to nije mogla prihvatiti.
Oni koji su bili poznati borci za pripajanje matici Hrvatskoj, bili su protjerani. Došlo je do velikih progona Hrvata iz Istre. Mnogi su istarski Hrvati još u doba prve Jugoslavije - 20-ih godina XX. stoljeća - prebjegli u Hrvatsku. Dio se naselio u okolici Zagreba na Trešnjevci, jedan dio oko Osijeka, ali i u drugim dijelovima Hrvatske. Neki su izbjegli u nedaleke primorske dijelove istočno od okupirane Rijeke. Jedan se dio iselio u prekomorske zemlje.
Istra je u tom vremenu izgubila hrvatsko stanovništvo iz brojnih mjesta. Neka su istarska mjesta bila naprosto razarana kao što je bio slučaj sa selima oko Rovinja. Za jednu malu Istru gubitak od preko 20.000 stanovnika bilo je premnogo.
Loše je što su upravo odlazili poduzetni i mladi ljudi, koji su se lakše kretali i koju su si mogli osigurati zaposlenje u novome kraju. U XX. stoljeću bio je to prvi veliki prisilni izgon Hrvata.
Drugi izgon Hrvata s našega najvećeg poluotoka dogodio se poslije Drugoga svjetskog rata, u doba okupacije jugovojske. U tijeku Drugoga svjetskog rata sve je stanovnišvo bilo mobilizirano u talijansku vojsku, pa tako i Hrvati iz okupirane Istre. Ginuli su na svim ratištima gdje je bila talijanska vojska, pa čak i u Africi; na libijskom bojištu u El Alameinu, gdje je podignuto spomen obilježje palima u Drugome svjetskom ratu, te u udaljenoj Abesiniji, kako su Talijani tada zvali Etiopiju.
Među poginulima nalaze se i brojna imena Hrvata iz Istre. Oni nisu bili fašisti, mada su bili prisiljeni služiti talijansku vojsku, jer su se našli unutar granica tadašnje fašističke Mussolinijeve Italije.
Poslije Drugoga svjetskog rata Vojna Uprava “Zone B” sve je njih smatrala “fašistima”. Sada su morali napustiti Istru pod političkim pritiskom. To se provodilo tajno, ali se “provodilo”. Vidi paradoks, mnogi su sada “U miru”, bježeći od jugokomunističke i partizanske opasnosti, izbjegli u Italiju. Tu su bili ponovno prevedeni u Talijane, mada su bili Hrvati. Konačno bi trebalo utvrditi koliki je taj gubitak bio poguban za svekoliki hrvatski narod.
Mnogi su napustili Istru i zbog straha od komunizna. Uvijek su takvi procesi i tijekovi bili mješani s “atributima”, da su oni nepouzdani elementi za “novu socijalističku Jugoslaviju”...
Pretplatite se na Fokus