Velez
BH FANATIC
Barcelona nije moj vrhunac
Intervju s Nihadom Djedovicem, sesnaestogodisnjakom, odnedavno kosarkasem Barcelone Autor: Senad Pecanin, Dani, Sarajevo 2006-12-29
Nihad Đedović je prije nekoliko sedmica potpisao ugovor sa Barcelonom. Svi najveći španski, talijanski i njemački klubovi otimali su se o Bosnino košarkaško čudo. Puno njih je nudilo više novca za prelazak, ali su i njegovi roditelji i Bosna poštovali Nihadovu dječačku želju: ovaj šesnaestogodišnjak naime oduvijek sanja da obuče upravo Barcelonin dres.
Prije nekoliko godina u Danima je objavljena reportaža o dječici koja treniraju u sarajevskom Košarkaškom klubu Rin Action. Među njima je bio i jedan štrkljavi klinac, koji je mom kolegi izjavio da će kad poraste igrati - ni manje ni više nego - u Barceloni. Godine su prošle, sjedim u Skenderiji sa šesnaestogodišnjakom koji je već odavno poznat u svim evropskim košarkaškim krugovima i koji svojom ozbiljnošću odaje utisak puno starijeg čovjeka. Povod za razgovor je ispunjenje dječačkog sna - Nihad Đedović je prije nekoliko sedmica potpisao ugovor - sa Barcelonom. Svi najveći španski, talijanski i njemački klubovi otimali su se o Bosnino košarkaško čudo. Puno njih je nudilo više novca za prelazak, ali su i njegovi roditelji i Bosna poštovali Nihadovu dječačku želju.
Tolstojeva misao o tome kako sve sretne porodice liče jedna na drugu, a kako su sve druge nesretne na svoj način, nalazi potvrdu i u sjajnom uspjehu Nihada Đedovića. Ko zna koliko desetina hiljada dječaka u Evropi skače pod koševima sa istim snom kao Nihad, a iz raznoraznih razloga nikad ga neće odsanjati. Njegova priča je identična stotinama stereotipnih priča vrhunskih svjetskih sportista: rad, rad i samo rad. Nihad četiri godine nije vidio mora. U zadnjih hiljadu i po dana teško da bi se moglo skupiti deset da nije naporno trenirao, priča mi njegov otac Ćamil. Ocu pripadaju ogromne zasluge za realizaciju neprijepornog talenta koji je prvi prepoznao Rusmir Halilović. I sam nekadašnji košarkaš juniora Bosne, te višegradske Varde, otac je trojice sinova. Stariji Eldin igra u Vogošći, stručnjaci kažu da ga je teška povreda spriječila da dosegne vrh. Mlađi, devetogodišnji Nedim već nekoliko godina trenira, a otac tvrdi da nije manji talenat od Nihada. Ćamil je na sebe preuzeo ogroman rizik: ne samo zbog toga što je kreditima egzistenciju porodice stavljao na kocku omogućujući sinu treninge i putovanja, već što je na sebe preuzeo ogroman rizik: ispisati Nihada iz drugog razreda srednje škole kako bi mu stvorio uslove za nesmetani trening. I najbolji prijatelji su bili ljuti na mene. Pitali su me jesam li svjestan šta radim, prijateljski upozoravali da je dovoljna samo jedna povreda koja mu može uništiti karijeru. No, Nihad je bio presretan zbog moje ponude, a ja sam vjerovao u njega.
U njega je vjerovao i trener koji je sa njim najviše radio, šef omladinskih pogona Bosne Senad Redžić. Prepoznao je u njemu potencijal košgeterskog ubice, dajući mu potpunu slobodu u igri. Nihad je vraćao na najbolji način: na svim utakmicama protiv vršnjaka iz zemlje i Evrope, kao i u kadetskoj reprezentaciji BiH, trpao je preko 30 koševa. Gledao sam ga na barem trideset kadetskih utakmica: njegova sportska drskost je bezgranična! Prelaskom u prvi tim trenera Mensura Bajramovića nju nije izgubio, ali je nadogradio nevjerovatno zrelim, puno odgovornijim pristupom igri, naročito odbrani.
Nihadovi škrti i odmjereni odgovori uopće ne odaju utisak da se radi o šesnaestogodišnjaku. Te činjenice sam postao svjestan tek kad mi je objašnjavao koliko mu puno znači što će sa njim u Barcelonu ići i kompletna porodica. To mi je jako važno. Bitno mi je da su uz mene, da ja mama tu, znam da će me uvijek sve čekati skuhano, oprano i ispeglano. A tata me može voziti na treninge. Imat ćemo stan i auto. Dok je ovo govorio, u sebi sam se upitao što će mu tata za auto. A onda sam se prenuo: pa on zbog godina nema pravo ni vozački polagati! Nasmijao sam se, a onda i on, po prvi put osmijehom otkrivajući još uvijek dječaka.
DANI: Kako si doživio potpisivanje ugovora sa Barcelonom?
ĐEDOVIĆ: Prvo, naporno je bilo. Pregovaralo se nekih dva i po mjeseca. Svaki dan su se javljali klubovi sa novim ponudama. Pred kraj je postalo naporno i za moju porodicu, za sve nas, odražavalo se i na igru. Kada sam potpisao ugovor, pao mi je kamen sa srca. Mjesecima prije toga zvali su menadžeri i iz Amerike i iz Evrope koji su željeli da me zastupaju u ovom transferu. Bosna i Dino Konaković su mi preporučili Miška Ražnatovića, prihvatio sam i nisam se pokajao.
DANI: A kako si se odlučio baš za Barcelonu? Je li bilo unosnijih ponuda?
ĐEDOVIĆ: Jest, ali ne znatno većih. Nije mi se javio, konkretno, niko toliko veliki kao što je Zoran Savić, pa došao ovdje i gledao treninge. Svi su kontaktirali preko kluba, preko Dine. Niko se meni nije obratio da kaže: tu ćeš stanovati, dobit ćeš auto, nećeš dobiti auto, kao što mi je to Zoran Savić rekao. Mislim da je presudio taj kontakt sa generalnim direktorom Barcelone.
DANI: Girona je bila, također, aktuelna?
ĐEDOVIĆ: Girona je bila jedna od najaktuelnijih, međutim, kada su se Barcelona i Tau Ceramika javili, oni su sami rekli: mi se izvinjavamo, ali ne možemo sa njima.
DANI: Kako si se osjećao u Skenderiji na treningu, a znaš da je Savić, jedan od ključnih ljudi Barcelone, došao da te gleda?
ĐEDOVIĆ: On je meni rekao da nije došao da me gleda, već da popriča sa mnom, da vidi kakav sam, koliko sam jak, kako razmišljam, da upozna moje roditelje... jer me prati već 2-3 godine. A kako sam se osjećao... Ekstra. Direktor Barcelone ima utakmicu u Barceloni koju je odgodio, nije otišao na nju, a došao je mene da gleda: to je stvarno ekstra osjećaj.
DANI: Pričaj mi o sebi: gdje si rođen, kada si počeo igrati košarku?
ĐEDOVIĆ: Ja sam rođen u Višegradu 1990. U Sarajevo sam došao jako mali, a u Višegradu sam poslije rata bio jednom ili dva puta jer ne znam gdje sam rođen, ništa. Sa sedam godina, 1997., počeo sam igrati košarku: čuli smo preko radija da je Rusmir Halilović otvorio novu školu, a moj otac ga zna. Prvo se upisao moj brat, da vidi kako je to. On je stariji od mene četiri godine. Počeo je da trenira, svidjelo mu se i onda je i mene upisao... Tu sam počeo da treniram i tu sam prošao svu košarkašku abecedu, od driblinga do završetaka. Sjećam se da je prvi trening bio učenje dvokoraka, na jednu stranu ko zna dvokorak, na drugu ko ne zna. Ja sam bio na strani koja ne zna, tek počeo. Probao sam 2-3 puta i odmah sam naučio, pa sam prešao na drugu stranu kod ovih koji znaju. Bio je to divan period - putuješ i učiš. Kad sam sa deset godina prvi put otputovao na deset dana u Italiju, svaki dan sam zvao kući. To su bili plač i suze. Ali turniri su iskustvo. A to su moje ekstra godine.
DANI: Ko ti je prvi signalizirao kakav si talenat za košarku, da bi košarka mogla biti tvoj život? Kada si počeo o tome razmišljati?
ĐEDOVIĆ: Prvi je primijetio Rusmir Halilović. Oduvijek je govorio da sam vanzemaljac, ubica, košgeter... i stvarno je vrijeme sve pokazalo, trenirao sam i radio. Sjećam se turnira kada sam prvi put zabio 21 poen: on me nazvao, čestitao mi i rekao mi da nastavim raditi. To je bilo na tom prvom turniru u Italiji. Bilo mi je deset godina i dao sam 21 poen.
DANI: Šta je tada bio tvoj motiv? Kada si shvatio da želiš da budeš profesionalni košarkaš?
ĐEDOVIĆ: Prvenstveno sam počeo trenirati radi zabave. Bio je to poslijeratni period: sjećate se kakve su ulice bile i otac me ustvari sklonio - ja sam iz škole išao na trening, sa treninga kući. Nisam imao vremena da izlazim. Kada sam se počeo razvijati i dobro igrati, onda su i otac i drugi to prepoznali i usmjerili me ka tom putu. Počeo sam u školi, što je normalno, malo lošije da učim, ali sam stizao.
DANI: Kako je sa visinom? Je li naišao period kada si buknuo ili si oduvijek bio visok?
ĐEDOVIĆ: Oduvijek sam postepeno rastao i bio viši od ostalih. Nisam naglo izrastao.
DANI: A je li ti bilo teško trenirati?
ĐEDOVIĆ: Jest, kako nije. Posebno kada sam bio mlađi, bilo je stvarno teško. Ali, moj otac je sve to prošao i njemu ide najveća zahvalnost, on me je podržavao. Moj otac je igrao košarku u Vardi i u Bosni, za mlađe selekcije. I stvarno mi je puno pomogao. Kad si dijete i kad radiš kondicioni trening, umoriš se pa nećeš više, dosadno ti, ali on je bio uporan.
DANI: Koliko ti je značilo što je i brat trenirao košarku?
ĐEDOVIĆ: Moj brat je, u jednom periodu, bio bolji od mene. Kad je bio u mojim godinama. Ali, imao je povredu koljena nakon koje se pet posto igrača vrati na teren. Sad igra u Vogošći, u prvom timu.
DANI: Kako si odlučio da iz Rina pređeš u Bosnu?
ĐEDOVIĆ: Bosna me je zvala, a bio sam željan novog izazova jer sam u Rinu prošao sve selekcije. Pitao sam Rusmira Halilovića šta je najbolje za mene i on me je pustio u Bosnu. Fino su me primili. Prvu godinu sam trenirao sa prvim timom i igrao za mlađe selekcije. Bilo je stvarno super.
DANI: Koliko ti je predstavljalo opterećenje, a koliko izazov to što si sa 15 godina počeo trenirati sa prvim timom?
ĐEDOVIĆ: Trenirati sa Nenadom Markovićem stvarno je veliki izazov. Uvijek sam bio željan napretka. Sa njim sam trenirao, gledao kako on, sa 35 godina, trenira punom snagom. Kada smo bili na pripremama i imali dan odmora - on je išao da trči. Što to ja ne bih mogao? Što ne bih mogao postati igrač kao on? Napravio je fantastičnu karijeru. Davao mi je savjete i volio bih da uspijem kao on. Željan sam izazova i mislim da je ovaj izazov pravi: Barcelona, prvi tim, biti među prvih 12... Mislim da ću uspjeti, mislim da sam siguran u sebe.
DANI: Kako gledaš na neke ocjene da bi za tebe bilo bolje da si ostao još, možda, godinu dana u Bosni, pa onda otišao u Barcelonu?
ĐEDOVIĆ: Pa, jest, to bi možda bila i najbolja solucija. Ako se desi da se izborim da budem među prvih 12 u Barceloninom prvom timu, ko zna hoću li igrati. To je Euroliga, dovest će neke fantastične backshootere. Ako će me već nekome posuđivati, onda mislim da je bolje da dođem još jednu sezonu ovdje, to bi i za mene i za moju porodicu bilo ekstra. Najviše zbog afirmacije. Svi znamo koliko je NLB liga dobra. Ako budem u minutaži u prvom timu, igrat ću i za njihov drugi tim koji igra drugu ligu.
DANI: Imaš li straha, treme, od takve konkurencije i nastupa u Barceloni? Zna se kakvi su tu igrači.
ĐEDOVIĆ: Strah nemam, možda malu tremu. Basile, Navarro, kad se spomenu... stvarno valja s njima igrati jedan na jedan. Ali, Bože moj, idemo. Korak po korak.
DANI: Gledao sam 20-ak tvojih utakmica i u kadetskom i u juniorskom timu Bosne. Moj sud je bio da ćeš ili postati vrhunski igrač ili ostati na razini talenta koji nikada neće postati ni prosječan igrač. Nasreću, dogodilo se ovo drugo. Zanima me, otkud ti ta nevjerovatna sportska drskost, hrabrost, odvažnost koju je imao, recimo, Dražen Petrović?
ĐEDOVIĆ: Svi to govore. Ne znam. To nekako izbije iz mene. Ja, recimo, ne prepoznajem, kada igramo protiv Partizana ili Zvezde, nekog Tripkovića koji u Evroligi zna zabiti po 35 poena ili nekog Drobnjaka koji ima NBA iskustvo. Izvan parketa kada ga vidim, to je... uff. Kada je Girona dolazila, tu su bili Selenga i ostali, na terenu sam bio kao da igram protiv svojih vršnjaka. Nemam straha. Ili Gregor Fucka: pitaju me kako ću dolje pod koš?. Ma šta kako ću? Idem, pa šta bude. Ili Vraneš iz Budućnosti. Pa ako te i zalijepi jednom, šta? Drugi put neće. Nemam straha uopće.
DANI: Gledao sam utakmice Bosninih kadeta na kojima si znao šutirati i po više od 50 puta, čak i kad ti ne ide. Otkud ti takva drskost?
ĐEDOVIĆ: Ne znam, ali imam tu vrlinu da ću, kada promašim četiri lopte, šutirati i petu sigurno. Nemam taj problem. Neki igrači, ako ne pogode dvije, padnu, pa ih izbaci trener na klupu. Trener me u mlađim selekcijama nije izbacivao jer zna da ću pogoditi četvrtu ili petu. To je postalo normalno.
DANI: Šta misliš, koji je tvoj najjači kvalitet u igri?
ĐEDOVIĆ: Svi kažu da je napad. Kako kaže Mensur Bajramović, znam da se snađem u svakoj situaciji. Učio sam i na individualnim treninzima raznovrsne završetke, znam i naskočiti i fintirati, sve. Zavisi od situacije. Znači, napad.
DANI: Međutim, mnoge ljude si oduševio igrom u odbrani. To je bilo toliko odgovorno, toliko zrelo i pametno. Kako gledaš na odbranu? Je li ti to dosadniji, teži dio igre?
ĐEDOVIĆ: Pa, to je samo stvar volje u datom momentu, jer moraš biti skoncentrisan na svoje igrače, da pomogneš. Sve je volja i želja. Pokazao sam to u nekim utakmicama, mada mislim da tu još ima mjesta za napredak. Trebam fizički ojačati da prolazim kroz blokove, jer se desi da se kao ping-pong lopta odbijam.
DANI: Koliko ti znači činjenica što će tvoja porodica ići u Barcelonu sa tobom?
ĐEDOVIĆ: Puno, jer sam čitao knjige nekih igrača koji su otišli sami pa su propali. Sretan sam što ide moja porodica, imat će ko da mi pere veš, skuha nešto vruće, stari će biti tu da me vozi. Ja ne mogu još vozački polagati. Stvarno mi to puno znači, a volio bih da i moj brat ode sa mnom, da imam nekoga pored sebe da izađem sa njim, da upoznam grad.
DANI: Imaš li vršnjaka van košarke sa kojima se družiš? Je li se nešto promijenilo? Kakav imaš odnos prema vlastitoj popularnosti? Često si u medijima, prepoznaju te ljudi na ulici... Kako je to?
ĐEDOVIĆ: Moj krug prijatelja je ostao isti, niko se nije promijenio, svi su sretni što imaju baš takvog prijatelja. Vidjet ćemo kako će biti kasnije. U gradu me prepoznaju... Nekad je fino - kad izađeš sa novom curicom pa te svi prepoznaju, ali nekad zna biti dosadno - hoćeš da izađeš, nikakav si, obučeš se bez veze, a moraš uvijek voditi računa.
DANI: Jesi li nekad probao alkohol?
ĐEDOVIĆ: Alkohol? Jesam.
DANI: A travu?
ĐEDOVIĆ: Nisam travu.
DANI: Može li se reći da si ostvario svoj životni san ovim angažmanom? Koji je tvoj cilj sad?
ĐEDOVIĆ: Svi misle da je ovo vrh, ali ne treba se na ovome zaustavljati. Ja sam svjestan toga i hoću da budem još bolji i da osvojim sve što se može osvojiti. Ne želim da ostanem na ovom nivou, da se samo piše o Barceloni pa da me za godinu dana nema nigdje.
DANI: Je li ti žao što ideš iz Sarajeva?
ĐEDOVIĆ: Pa, jest na neki način. Jest.
DANI: Zašto voliš Sarajevo?
ĐEDOVIĆ: Tu sam proveo skoro cijeli svoj život. Nekako me sve veže za Sarajevo, i prijatelji i naš narod i mentalitet. Treba to promijeniti, način življenja, sredinu.
DANI: Šta ti se ne sviđa u Sarajevu? Šta je naš problem?
ĐEDOVIĆ: Ne znam, naš problem je kod ljudi. Da sad dođe Jordan ovdje, iz svojih najboljih dana i da odigra jednu lošu utakmicu, svi će ga mrziti. To mi se ne sviđa kod ljudi. Nema toga kad dođe mladi igrač da ga raja podrži, pa i kad pogriješi jednom, drugi put, pa i treći, nego čim izgubimo ili odigramo loše - sljedeću utakmicu raja ne dolazi skoro nikako. Ode na rukomet u koji se ne razumije, ode na odbojku, ode na neki tenis. Treba podržavati i kada gubimo i kada dobijamo.
DANI: Koliko je tebi osobno bitna atmosfera u dvorani i publika?
ĐEDOVIĆ: Svima je bitna. Pogotovo kada igramo na protivničkom terenu, mada to zna biti teško, ali bolje je igrati pred punom dvoranom makar i protivničkih navijača, nego pred praznom.
DANI: Koji ti je najteži trenutak u sportskoj karijeri?
ĐEDOVIĆ: To što nismo izborili ulazak kadetske reprezentacije BiH u A evropsku diviziju. Imali smo šanse dvije godine zaredom. Uđemo u polufinale, malo nam fali, ali se nismo kvalifikovali. To mi je najteži trenutak. Baš smo prošle godine ušli u polufinale. Vodimo cijelu utakmicu protiv Portugala i izgubimo u zadnjim minutama.
DANI: A najljepši?
ĐEDOVIĆ: Kada sam prvi put ušao u dvoranu Mirza Delibašić kao igrač prvog tima Bosne protiv Crvene Zvezde prošle sezone. Imao sam 15 godina, a sala je bila prepuna...
Intervju s Nihadom Djedovicem, sesnaestogodisnjakom, odnedavno kosarkasem Barcelone Autor: Senad Pecanin, Dani, Sarajevo 2006-12-29
Nihad Đedović je prije nekoliko sedmica potpisao ugovor sa Barcelonom. Svi najveći španski, talijanski i njemački klubovi otimali su se o Bosnino košarkaško čudo. Puno njih je nudilo više novca za prelazak, ali su i njegovi roditelji i Bosna poštovali Nihadovu dječačku želju: ovaj šesnaestogodišnjak naime oduvijek sanja da obuče upravo Barcelonin dres.
Prije nekoliko godina u Danima je objavljena reportaža o dječici koja treniraju u sarajevskom Košarkaškom klubu Rin Action. Među njima je bio i jedan štrkljavi klinac, koji je mom kolegi izjavio da će kad poraste igrati - ni manje ni više nego - u Barceloni. Godine su prošle, sjedim u Skenderiji sa šesnaestogodišnjakom koji je već odavno poznat u svim evropskim košarkaškim krugovima i koji svojom ozbiljnošću odaje utisak puno starijeg čovjeka. Povod za razgovor je ispunjenje dječačkog sna - Nihad Đedović je prije nekoliko sedmica potpisao ugovor - sa Barcelonom. Svi najveći španski, talijanski i njemački klubovi otimali su se o Bosnino košarkaško čudo. Puno njih je nudilo više novca za prelazak, ali su i njegovi roditelji i Bosna poštovali Nihadovu dječačku želju.
Tolstojeva misao o tome kako sve sretne porodice liče jedna na drugu, a kako su sve druge nesretne na svoj način, nalazi potvrdu i u sjajnom uspjehu Nihada Đedovića. Ko zna koliko desetina hiljada dječaka u Evropi skače pod koševima sa istim snom kao Nihad, a iz raznoraznih razloga nikad ga neće odsanjati. Njegova priča je identična stotinama stereotipnih priča vrhunskih svjetskih sportista: rad, rad i samo rad. Nihad četiri godine nije vidio mora. U zadnjih hiljadu i po dana teško da bi se moglo skupiti deset da nije naporno trenirao, priča mi njegov otac Ćamil. Ocu pripadaju ogromne zasluge za realizaciju neprijepornog talenta koji je prvi prepoznao Rusmir Halilović. I sam nekadašnji košarkaš juniora Bosne, te višegradske Varde, otac je trojice sinova. Stariji Eldin igra u Vogošći, stručnjaci kažu da ga je teška povreda spriječila da dosegne vrh. Mlađi, devetogodišnji Nedim već nekoliko godina trenira, a otac tvrdi da nije manji talenat od Nihada. Ćamil je na sebe preuzeo ogroman rizik: ne samo zbog toga što je kreditima egzistenciju porodice stavljao na kocku omogućujući sinu treninge i putovanja, već što je na sebe preuzeo ogroman rizik: ispisati Nihada iz drugog razreda srednje škole kako bi mu stvorio uslove za nesmetani trening. I najbolji prijatelji su bili ljuti na mene. Pitali su me jesam li svjestan šta radim, prijateljski upozoravali da je dovoljna samo jedna povreda koja mu može uništiti karijeru. No, Nihad je bio presretan zbog moje ponude, a ja sam vjerovao u njega.
U njega je vjerovao i trener koji je sa njim najviše radio, šef omladinskih pogona Bosne Senad Redžić. Prepoznao je u njemu potencijal košgeterskog ubice, dajući mu potpunu slobodu u igri. Nihad je vraćao na najbolji način: na svim utakmicama protiv vršnjaka iz zemlje i Evrope, kao i u kadetskoj reprezentaciji BiH, trpao je preko 30 koševa. Gledao sam ga na barem trideset kadetskih utakmica: njegova sportska drskost je bezgranična! Prelaskom u prvi tim trenera Mensura Bajramovića nju nije izgubio, ali je nadogradio nevjerovatno zrelim, puno odgovornijim pristupom igri, naročito odbrani.
Nihadovi škrti i odmjereni odgovori uopće ne odaju utisak da se radi o šesnaestogodišnjaku. Te činjenice sam postao svjestan tek kad mi je objašnjavao koliko mu puno znači što će sa njim u Barcelonu ići i kompletna porodica. To mi je jako važno. Bitno mi je da su uz mene, da ja mama tu, znam da će me uvijek sve čekati skuhano, oprano i ispeglano. A tata me može voziti na treninge. Imat ćemo stan i auto. Dok je ovo govorio, u sebi sam se upitao što će mu tata za auto. A onda sam se prenuo: pa on zbog godina nema pravo ni vozački polagati! Nasmijao sam se, a onda i on, po prvi put osmijehom otkrivajući još uvijek dječaka.
DANI: Kako si doživio potpisivanje ugovora sa Barcelonom?
ĐEDOVIĆ: Prvo, naporno je bilo. Pregovaralo se nekih dva i po mjeseca. Svaki dan su se javljali klubovi sa novim ponudama. Pred kraj je postalo naporno i za moju porodicu, za sve nas, odražavalo se i na igru. Kada sam potpisao ugovor, pao mi je kamen sa srca. Mjesecima prije toga zvali su menadžeri i iz Amerike i iz Evrope koji su željeli da me zastupaju u ovom transferu. Bosna i Dino Konaković su mi preporučili Miška Ražnatovića, prihvatio sam i nisam se pokajao.
DANI: A kako si se odlučio baš za Barcelonu? Je li bilo unosnijih ponuda?
ĐEDOVIĆ: Jest, ali ne znatno većih. Nije mi se javio, konkretno, niko toliko veliki kao što je Zoran Savić, pa došao ovdje i gledao treninge. Svi su kontaktirali preko kluba, preko Dine. Niko se meni nije obratio da kaže: tu ćeš stanovati, dobit ćeš auto, nećeš dobiti auto, kao što mi je to Zoran Savić rekao. Mislim da je presudio taj kontakt sa generalnim direktorom Barcelone.
DANI: Girona je bila, također, aktuelna?
ĐEDOVIĆ: Girona je bila jedna od najaktuelnijih, međutim, kada su se Barcelona i Tau Ceramika javili, oni su sami rekli: mi se izvinjavamo, ali ne možemo sa njima.
DANI: Kako si se osjećao u Skenderiji na treningu, a znaš da je Savić, jedan od ključnih ljudi Barcelone, došao da te gleda?
ĐEDOVIĆ: On je meni rekao da nije došao da me gleda, već da popriča sa mnom, da vidi kakav sam, koliko sam jak, kako razmišljam, da upozna moje roditelje... jer me prati već 2-3 godine. A kako sam se osjećao... Ekstra. Direktor Barcelone ima utakmicu u Barceloni koju je odgodio, nije otišao na nju, a došao je mene da gleda: to je stvarno ekstra osjećaj.
DANI: Pričaj mi o sebi: gdje si rođen, kada si počeo igrati košarku?
ĐEDOVIĆ: Ja sam rođen u Višegradu 1990. U Sarajevo sam došao jako mali, a u Višegradu sam poslije rata bio jednom ili dva puta jer ne znam gdje sam rođen, ništa. Sa sedam godina, 1997., počeo sam igrati košarku: čuli smo preko radija da je Rusmir Halilović otvorio novu školu, a moj otac ga zna. Prvo se upisao moj brat, da vidi kako je to. On je stariji od mene četiri godine. Počeo je da trenira, svidjelo mu se i onda je i mene upisao... Tu sam počeo da treniram i tu sam prošao svu košarkašku abecedu, od driblinga do završetaka. Sjećam se da je prvi trening bio učenje dvokoraka, na jednu stranu ko zna dvokorak, na drugu ko ne zna. Ja sam bio na strani koja ne zna, tek počeo. Probao sam 2-3 puta i odmah sam naučio, pa sam prešao na drugu stranu kod ovih koji znaju. Bio je to divan period - putuješ i učiš. Kad sam sa deset godina prvi put otputovao na deset dana u Italiju, svaki dan sam zvao kući. To su bili plač i suze. Ali turniri su iskustvo. A to su moje ekstra godine.
DANI: Ko ti je prvi signalizirao kakav si talenat za košarku, da bi košarka mogla biti tvoj život? Kada si počeo o tome razmišljati?
ĐEDOVIĆ: Prvi je primijetio Rusmir Halilović. Oduvijek je govorio da sam vanzemaljac, ubica, košgeter... i stvarno je vrijeme sve pokazalo, trenirao sam i radio. Sjećam se turnira kada sam prvi put zabio 21 poen: on me nazvao, čestitao mi i rekao mi da nastavim raditi. To je bilo na tom prvom turniru u Italiji. Bilo mi je deset godina i dao sam 21 poen.
DANI: Šta je tada bio tvoj motiv? Kada si shvatio da želiš da budeš profesionalni košarkaš?
ĐEDOVIĆ: Prvenstveno sam počeo trenirati radi zabave. Bio je to poslijeratni period: sjećate se kakve su ulice bile i otac me ustvari sklonio - ja sam iz škole išao na trening, sa treninga kući. Nisam imao vremena da izlazim. Kada sam se počeo razvijati i dobro igrati, onda su i otac i drugi to prepoznali i usmjerili me ka tom putu. Počeo sam u školi, što je normalno, malo lošije da učim, ali sam stizao.
DANI: Kako je sa visinom? Je li naišao period kada si buknuo ili si oduvijek bio visok?
ĐEDOVIĆ: Oduvijek sam postepeno rastao i bio viši od ostalih. Nisam naglo izrastao.
DANI: A je li ti bilo teško trenirati?
ĐEDOVIĆ: Jest, kako nije. Posebno kada sam bio mlađi, bilo je stvarno teško. Ali, moj otac je sve to prošao i njemu ide najveća zahvalnost, on me je podržavao. Moj otac je igrao košarku u Vardi i u Bosni, za mlađe selekcije. I stvarno mi je puno pomogao. Kad si dijete i kad radiš kondicioni trening, umoriš se pa nećeš više, dosadno ti, ali on je bio uporan.
DANI: Koliko ti je značilo što je i brat trenirao košarku?
ĐEDOVIĆ: Moj brat je, u jednom periodu, bio bolji od mene. Kad je bio u mojim godinama. Ali, imao je povredu koljena nakon koje se pet posto igrača vrati na teren. Sad igra u Vogošći, u prvom timu.
DANI: Kako si odlučio da iz Rina pređeš u Bosnu?
ĐEDOVIĆ: Bosna me je zvala, a bio sam željan novog izazova jer sam u Rinu prošao sve selekcije. Pitao sam Rusmira Halilovića šta je najbolje za mene i on me je pustio u Bosnu. Fino su me primili. Prvu godinu sam trenirao sa prvim timom i igrao za mlađe selekcije. Bilo je stvarno super.
DANI: Koliko ti je predstavljalo opterećenje, a koliko izazov to što si sa 15 godina počeo trenirati sa prvim timom?
ĐEDOVIĆ: Trenirati sa Nenadom Markovićem stvarno je veliki izazov. Uvijek sam bio željan napretka. Sa njim sam trenirao, gledao kako on, sa 35 godina, trenira punom snagom. Kada smo bili na pripremama i imali dan odmora - on je išao da trči. Što to ja ne bih mogao? Što ne bih mogao postati igrač kao on? Napravio je fantastičnu karijeru. Davao mi je savjete i volio bih da uspijem kao on. Željan sam izazova i mislim da je ovaj izazov pravi: Barcelona, prvi tim, biti među prvih 12... Mislim da ću uspjeti, mislim da sam siguran u sebe.
DANI: Kako gledaš na neke ocjene da bi za tebe bilo bolje da si ostao još, možda, godinu dana u Bosni, pa onda otišao u Barcelonu?
ĐEDOVIĆ: Pa, jest, to bi možda bila i najbolja solucija. Ako se desi da se izborim da budem među prvih 12 u Barceloninom prvom timu, ko zna hoću li igrati. To je Euroliga, dovest će neke fantastične backshootere. Ako će me već nekome posuđivati, onda mislim da je bolje da dođem još jednu sezonu ovdje, to bi i za mene i za moju porodicu bilo ekstra. Najviše zbog afirmacije. Svi znamo koliko je NLB liga dobra. Ako budem u minutaži u prvom timu, igrat ću i za njihov drugi tim koji igra drugu ligu.
DANI: Imaš li straha, treme, od takve konkurencije i nastupa u Barceloni? Zna se kakvi su tu igrači.
ĐEDOVIĆ: Strah nemam, možda malu tremu. Basile, Navarro, kad se spomenu... stvarno valja s njima igrati jedan na jedan. Ali, Bože moj, idemo. Korak po korak.
DANI: Gledao sam 20-ak tvojih utakmica i u kadetskom i u juniorskom timu Bosne. Moj sud je bio da ćeš ili postati vrhunski igrač ili ostati na razini talenta koji nikada neće postati ni prosječan igrač. Nasreću, dogodilo se ovo drugo. Zanima me, otkud ti ta nevjerovatna sportska drskost, hrabrost, odvažnost koju je imao, recimo, Dražen Petrović?
ĐEDOVIĆ: Svi to govore. Ne znam. To nekako izbije iz mene. Ja, recimo, ne prepoznajem, kada igramo protiv Partizana ili Zvezde, nekog Tripkovića koji u Evroligi zna zabiti po 35 poena ili nekog Drobnjaka koji ima NBA iskustvo. Izvan parketa kada ga vidim, to je... uff. Kada je Girona dolazila, tu su bili Selenga i ostali, na terenu sam bio kao da igram protiv svojih vršnjaka. Nemam straha. Ili Gregor Fucka: pitaju me kako ću dolje pod koš?. Ma šta kako ću? Idem, pa šta bude. Ili Vraneš iz Budućnosti. Pa ako te i zalijepi jednom, šta? Drugi put neće. Nemam straha uopće.
DANI: Gledao sam utakmice Bosninih kadeta na kojima si znao šutirati i po više od 50 puta, čak i kad ti ne ide. Otkud ti takva drskost?
ĐEDOVIĆ: Ne znam, ali imam tu vrlinu da ću, kada promašim četiri lopte, šutirati i petu sigurno. Nemam taj problem. Neki igrači, ako ne pogode dvije, padnu, pa ih izbaci trener na klupu. Trener me u mlađim selekcijama nije izbacivao jer zna da ću pogoditi četvrtu ili petu. To je postalo normalno.
DANI: Šta misliš, koji je tvoj najjači kvalitet u igri?
ĐEDOVIĆ: Svi kažu da je napad. Kako kaže Mensur Bajramović, znam da se snađem u svakoj situaciji. Učio sam i na individualnim treninzima raznovrsne završetke, znam i naskočiti i fintirati, sve. Zavisi od situacije. Znači, napad.
DANI: Međutim, mnoge ljude si oduševio igrom u odbrani. To je bilo toliko odgovorno, toliko zrelo i pametno. Kako gledaš na odbranu? Je li ti to dosadniji, teži dio igre?
ĐEDOVIĆ: Pa, to je samo stvar volje u datom momentu, jer moraš biti skoncentrisan na svoje igrače, da pomogneš. Sve je volja i želja. Pokazao sam to u nekim utakmicama, mada mislim da tu još ima mjesta za napredak. Trebam fizički ojačati da prolazim kroz blokove, jer se desi da se kao ping-pong lopta odbijam.
DANI: Koliko ti znači činjenica što će tvoja porodica ići u Barcelonu sa tobom?
ĐEDOVIĆ: Puno, jer sam čitao knjige nekih igrača koji su otišli sami pa su propali. Sretan sam što ide moja porodica, imat će ko da mi pere veš, skuha nešto vruće, stari će biti tu da me vozi. Ja ne mogu još vozački polagati. Stvarno mi to puno znači, a volio bih da i moj brat ode sa mnom, da imam nekoga pored sebe da izađem sa njim, da upoznam grad.
DANI: Imaš li vršnjaka van košarke sa kojima se družiš? Je li se nešto promijenilo? Kakav imaš odnos prema vlastitoj popularnosti? Često si u medijima, prepoznaju te ljudi na ulici... Kako je to?
ĐEDOVIĆ: Moj krug prijatelja je ostao isti, niko se nije promijenio, svi su sretni što imaju baš takvog prijatelja. Vidjet ćemo kako će biti kasnije. U gradu me prepoznaju... Nekad je fino - kad izađeš sa novom curicom pa te svi prepoznaju, ali nekad zna biti dosadno - hoćeš da izađeš, nikakav si, obučeš se bez veze, a moraš uvijek voditi računa.
DANI: Jesi li nekad probao alkohol?
ĐEDOVIĆ: Alkohol? Jesam.
DANI: A travu?
ĐEDOVIĆ: Nisam travu.
DANI: Može li se reći da si ostvario svoj životni san ovim angažmanom? Koji je tvoj cilj sad?
ĐEDOVIĆ: Svi misle da je ovo vrh, ali ne treba se na ovome zaustavljati. Ja sam svjestan toga i hoću da budem još bolji i da osvojim sve što se može osvojiti. Ne želim da ostanem na ovom nivou, da se samo piše o Barceloni pa da me za godinu dana nema nigdje.
DANI: Je li ti žao što ideš iz Sarajeva?
ĐEDOVIĆ: Pa, jest na neki način. Jest.
DANI: Zašto voliš Sarajevo?
ĐEDOVIĆ: Tu sam proveo skoro cijeli svoj život. Nekako me sve veže za Sarajevo, i prijatelji i naš narod i mentalitet. Treba to promijeniti, način življenja, sredinu.
DANI: Šta ti se ne sviđa u Sarajevu? Šta je naš problem?
ĐEDOVIĆ: Ne znam, naš problem je kod ljudi. Da sad dođe Jordan ovdje, iz svojih najboljih dana i da odigra jednu lošu utakmicu, svi će ga mrziti. To mi se ne sviđa kod ljudi. Nema toga kad dođe mladi igrač da ga raja podrži, pa i kad pogriješi jednom, drugi put, pa i treći, nego čim izgubimo ili odigramo loše - sljedeću utakmicu raja ne dolazi skoro nikako. Ode na rukomet u koji se ne razumije, ode na odbojku, ode na neki tenis. Treba podržavati i kada gubimo i kada dobijamo.
DANI: Koliko je tebi osobno bitna atmosfera u dvorani i publika?
ĐEDOVIĆ: Svima je bitna. Pogotovo kada igramo na protivničkom terenu, mada to zna biti teško, ali bolje je igrati pred punom dvoranom makar i protivničkih navijača, nego pred praznom.
DANI: Koji ti je najteži trenutak u sportskoj karijeri?
ĐEDOVIĆ: To što nismo izborili ulazak kadetske reprezentacije BiH u A evropsku diviziju. Imali smo šanse dvije godine zaredom. Uđemo u polufinale, malo nam fali, ali se nismo kvalifikovali. To mi je najteži trenutak. Baš smo prošle godine ušli u polufinale. Vodimo cijelu utakmicu protiv Portugala i izgubimo u zadnjim minutama.
DANI: A najljepši?
ĐEDOVIĆ: Kada sam prvi put ušao u dvoranu Mirza Delibašić kao igrač prvog tima Bosne protiv Crvene Zvezde prošle sezone. Imao sam 15 godina, a sala je bila prepuna...
