N
Neutralist
Guest
Preuzeto sa www.hasic-online.at Piše: Vjekoslav Tunjić
Te 1992. godine ništa nije bilo kao prije. Prekinut je dotadašnji život, pale su sve vrijednosti, a napose vrijednost ljudskog života. U tom vihoru, nekolicina ljudi, uglavnom mladih, pokazala je herojstvo kakvo smo vidjali samo u partizanskim filmovima. Nismo vjerovali dok smo na malim ekranima gledali slavne bombaše i mitraljesce, ne vjerujemo ni sada kada takvi heroji samozatajno žive među nama. Ovo je jedan od događaja koji se dogodio te '92.
Krajem svibnja, nakon velike akcije spašavanja civila, grupa naših doratnih sumještana ušla je u naša sela. Bila je to mala grupa, uglavnom Hasićani i Novoselci. Ušli su da spasu preostale civile, a koje nisu već zatočile četničke zvijeri. U par dana sakupili su 14 sumještana iz Hasića, od toga dvije starije žene. Ljudi su to koji su se zatekli skriveni u selu ili okolnim šumama:
- Cigo Vučković
- Anteša Brandić
- Marcic Sarić
- dva Ante Popić
- Ivo Tunjić
- Zdenko Tunjić
- Mara Tunjić
- Mara Brandić
- Niko Dragičević-Džudžo
- Pavo Vučković -Bijelko
- Ivandula Popić
- Lešo Vučković
- Mato Tunjić
Bili su to posljednji civili u okruženju, a koji nisu već bili zarobljeni.
Zajedno sa civilima organizirali su tabor u Utmenjaci, tačnije u Vučkovića šumi ili Ciginoj šumi. Noću su se prikradali selu i skupljali hranu da bi preživjeli. I tako 42 dana, kroz najkišniji lipanj koji pamtim, sve do 03.07..
Nekoliko puta, točnije šest, su pokušavali da se probiju do slobodne teritorije i to svi zajedno, nisu uspjeli. Od tih šest puta, samo jednom nisu išli svi. Pri pokušaju proboja na Kornicu nije išao Mato Tunjić. Nije vjerovao da se može proći i rekao je svima da će ih čekati sa toplim čajem kada se vrate. To se i obistinilo.
U svima je rastao strah. Neki su se bojali čak i toga šta će im se desiti, ako uspiju proći. Tačnije svoj strah je drugima ispričao Anteša Brandić. Bojao se Brace Blažanović, ali nije rekao zašto. Mato Petričević –Vinko, Mačak Nedić i Brljak Petričević su mu rekli da se nema čega bojati i da je siguran kada jednom dođe na slobodnu teritoriju. Nakon toga, Anteša je nekoliko puta išao u pokušaje proboja sa njima.
Prilikom šestog pokušaja, na Grebnicama, grupa se razdvojila. Novoselci su htjeli proći po svaku cijenu, a Hasićani, opterećeni civilima i ženama nakon što im je javljeno da su namjere otkrivene nisu. Nakon nekog vremena vratili su se i Novoselci jer je linija bila uduplana i nije se moglo proći.
Tada su četnici znali već gotovo sve o njima, i broj i da vode civile sa sobom. To nije bilo ni čudno, obzirom da su na svojoj strani imali jednu od najobučenijih obavještajnih službi, imali su sredstva za presretanje veze i obučene veziste koji su brzo pronalazili sve kanale na kojima se komuniciralo sa zapovjedništvom u Grebnicama.
Obruč se polako stezao, nije se više moglo ni u selo po namirnice. I tada je donešena odluka da se mora ići u proboj po svaku cijenu, nije više bilo povratka. Dogovoreno je da se ide preko Bartuna na Savu, a da tamo sa slavonske strane dođu čamci po njih. U slučaju da akcija propadne, svako je bio prepušten sebi i išao bi samostalno u pogibeljni proboj do spasa.
Takva akcija je bila previše za većinu, samo trojica civila se pridružila vojnicima, ostali su odlučili da ostanu. Nešto kasnije, izmoreni i izgladnjeli predali su se u ruke neprijatelja.
Vjerovatno bi ostali i svi civili da nije među vojskom bilo sinova koji su doslovce natjerali očeve da krenu. I krenuli su, prošli su dvije četničke linije i ušli u Bartun, trebali su nastaviti dalje prema Savi, ali im je javljeno da je grupa koja ih je čekala otkrivena i napadnuta i da taj smijer više nije moguć. Sa druge strane veze vodio ih je Ivica Petrić. Alternativni pravac je bio špic naspe.
Kako je bila magla grupa je skrenula suviše desno i začas se našla pod Odmutom. Ispod same ceste ležali su u bari i slušali četnike na drugoj strani ceste u odmutskim kućama. Dogovor je bio kratak, nije bilo druge, mora se preko ceste, ravno na četnike! Išli su tiho i polako, bez priče. To je zbunilo četnike koji su mislili da idu njihovi. Tek kada se grupa strčala sa ceste u šikaru shvatili su ko im je došao s leđa i osuli vatru po njima. Trčali su kroz šiblje dok po njima nisu zapucali i naši. Tada se Prpa javio vezom Ivici, koji nije mogao vjerovati gdje se nalaze. Rekao im je da krenu ravno i odbio vatru prema Lijeskovcu. Tek što je on prekinuo vezu, javio se drugi glas oponašajući njega i rekao da čekaju, da neko dolazi po njih.
Đuro Brandić je rekao Prpi:
-To su četnici.
-Znam - odgovorio je Prpa i poveo ih dalje.
Nakon stotinjak metara dočekao ih je mitraljeski rafal, čovjek na bunkeru je mislio da idu četnici i raspalio po njima. Prpa je izgubio živce, udario motorolom u zemlju i ustao sa zemlje vičući na sav glas:
-Ovdje Prpa, grupa 2, pobićete nas!
Vatra je stala i svi su neokrznuti istrčali na slobodnu teritoriju.
Tada se otvorilo i nebo i zemlja svi su pucali u zrak i prema četnicima, ali od sreće i radosti.
Nažalost, u borbama nakon tog dana, jedan dio tih ljudi je poginuo, a neki su teško ranjeni.
Jo? jedna pri?a o herojstvu | e-Posavina.com
Te 1992. godine ništa nije bilo kao prije. Prekinut je dotadašnji život, pale su sve vrijednosti, a napose vrijednost ljudskog života. U tom vihoru, nekolicina ljudi, uglavnom mladih, pokazala je herojstvo kakvo smo vidjali samo u partizanskim filmovima. Nismo vjerovali dok smo na malim ekranima gledali slavne bombaše i mitraljesce, ne vjerujemo ni sada kada takvi heroji samozatajno žive među nama. Ovo je jedan od događaja koji se dogodio te '92.
Krajem svibnja, nakon velike akcije spašavanja civila, grupa naših doratnih sumještana ušla je u naša sela. Bila je to mala grupa, uglavnom Hasićani i Novoselci. Ušli su da spasu preostale civile, a koje nisu već zatočile četničke zvijeri. U par dana sakupili su 14 sumještana iz Hasića, od toga dvije starije žene. Ljudi su to koji su se zatekli skriveni u selu ili okolnim šumama:
- Cigo Vučković
- Anteša Brandić
- Marcic Sarić
- dva Ante Popić
- Ivo Tunjić
- Zdenko Tunjić
- Mara Tunjić
- Mara Brandić
- Niko Dragičević-Džudžo
- Pavo Vučković -Bijelko
- Ivandula Popić
- Lešo Vučković
- Mato Tunjić
Bili su to posljednji civili u okruženju, a koji nisu već bili zarobljeni.
Zajedno sa civilima organizirali su tabor u Utmenjaci, tačnije u Vučkovića šumi ili Ciginoj šumi. Noću su se prikradali selu i skupljali hranu da bi preživjeli. I tako 42 dana, kroz najkišniji lipanj koji pamtim, sve do 03.07..
Nekoliko puta, točnije šest, su pokušavali da se probiju do slobodne teritorije i to svi zajedno, nisu uspjeli. Od tih šest puta, samo jednom nisu išli svi. Pri pokušaju proboja na Kornicu nije išao Mato Tunjić. Nije vjerovao da se može proći i rekao je svima da će ih čekati sa toplim čajem kada se vrate. To se i obistinilo.
U svima je rastao strah. Neki su se bojali čak i toga šta će im se desiti, ako uspiju proći. Tačnije svoj strah je drugima ispričao Anteša Brandić. Bojao se Brace Blažanović, ali nije rekao zašto. Mato Petričević –Vinko, Mačak Nedić i Brljak Petričević su mu rekli da se nema čega bojati i da je siguran kada jednom dođe na slobodnu teritoriju. Nakon toga, Anteša je nekoliko puta išao u pokušaje proboja sa njima.
Prilikom šestog pokušaja, na Grebnicama, grupa se razdvojila. Novoselci su htjeli proći po svaku cijenu, a Hasićani, opterećeni civilima i ženama nakon što im je javljeno da su namjere otkrivene nisu. Nakon nekog vremena vratili su se i Novoselci jer je linija bila uduplana i nije se moglo proći.
Tada su četnici znali već gotovo sve o njima, i broj i da vode civile sa sobom. To nije bilo ni čudno, obzirom da su na svojoj strani imali jednu od najobučenijih obavještajnih službi, imali su sredstva za presretanje veze i obučene veziste koji su brzo pronalazili sve kanale na kojima se komuniciralo sa zapovjedništvom u Grebnicama.
Obruč se polako stezao, nije se više moglo ni u selo po namirnice. I tada je donešena odluka da se mora ići u proboj po svaku cijenu, nije više bilo povratka. Dogovoreno je da se ide preko Bartuna na Savu, a da tamo sa slavonske strane dođu čamci po njih. U slučaju da akcija propadne, svako je bio prepušten sebi i išao bi samostalno u pogibeljni proboj do spasa.
Takva akcija je bila previše za većinu, samo trojica civila se pridružila vojnicima, ostali su odlučili da ostanu. Nešto kasnije, izmoreni i izgladnjeli predali su se u ruke neprijatelja.
Vjerovatno bi ostali i svi civili da nije među vojskom bilo sinova koji su doslovce natjerali očeve da krenu. I krenuli su, prošli su dvije četničke linije i ušli u Bartun, trebali su nastaviti dalje prema Savi, ali im je javljeno da je grupa koja ih je čekala otkrivena i napadnuta i da taj smijer više nije moguć. Sa druge strane veze vodio ih je Ivica Petrić. Alternativni pravac je bio špic naspe.
Kako je bila magla grupa je skrenula suviše desno i začas se našla pod Odmutom. Ispod same ceste ležali su u bari i slušali četnike na drugoj strani ceste u odmutskim kućama. Dogovor je bio kratak, nije bilo druge, mora se preko ceste, ravno na četnike! Išli su tiho i polako, bez priče. To je zbunilo četnike koji su mislili da idu njihovi. Tek kada se grupa strčala sa ceste u šikaru shvatili su ko im je došao s leđa i osuli vatru po njima. Trčali su kroz šiblje dok po njima nisu zapucali i naši. Tada se Prpa javio vezom Ivici, koji nije mogao vjerovati gdje se nalaze. Rekao im je da krenu ravno i odbio vatru prema Lijeskovcu. Tek što je on prekinuo vezu, javio se drugi glas oponašajući njega i rekao da čekaju, da neko dolazi po njih.
Đuro Brandić je rekao Prpi:
-To su četnici.
-Znam - odgovorio je Prpa i poveo ih dalje.
Nakon stotinjak metara dočekao ih je mitraljeski rafal, čovjek na bunkeru je mislio da idu četnici i raspalio po njima. Prpa je izgubio živce, udario motorolom u zemlju i ustao sa zemlje vičući na sav glas:
-Ovdje Prpa, grupa 2, pobićete nas!
Vatra je stala i svi su neokrznuti istrčali na slobodnu teritoriju.
Tada se otvorilo i nebo i zemlja svi su pucali u zrak i prema četnicima, ali od sreće i radosti.
Nažalost, u borbama nakon tog dana, jedan dio tih ljudi je poginuo, a neki su teško ranjeni.
Jo? jedna pri?a o herojstvu | e-Posavina.com