Mastakilla
Gesperrt
subota, 25. prosinca 2010.
Jugoplastika je mogla opstati i hraniti 12.900 radnika
Naravno da je Jugoplastika mogla opstati u tržišnim okolnostima nastalim rušenjem socijalističkoga tržišnog modela. Njezina se proizvodnja zasnivala na plastičnim masama, a u svjetskoj proizvodnji na bazi plastike nije se dogodilo ništa inovativno, posebno ne u sektoru avionske i automobilske. Mi smo 4,5 milijuna sportskih torbi godišnje proizvodili za Adidas. Proizvodili smo dijelove za kragujevačku tvornicu automobila Zastavu, za francuske Citroen i Renault, njemački Volkswagen, rusku Ladu, rumunjsku Daciju, talijanski Fiat. - Zoran Milas, posljednji direktor trvrtke
DOK SPLITSKO-DALMATINSKA ŽUPANIJA BROJI VIŠE OD 40 TISUĆA NEZAPOSLENIH, PRISJEĆAMO SE NEKAD MOĆNE SPLITSKE TVRTKE KOJU JE UNIŠTILA NERAZUMNA POLITIKA
Mi smo 4,5 milijuna sportskih torbi godišnje proizvodili za Adidas. Proizvodili smo dijelove za kragujevačku tvornicu automobila Zastavu, za francuske Citroen i Renault, njemački Volkswagen, rusku Ladu, rumunjsku Daciju, talijanski Fiat - prisjeća se MilasPIŠE DENIS KRNIĆNaravno da je „Jugoplastika“ mogla opstati u tržišnim okolnostima nastalim rušenjem socijalističkoga tržišnog modela. Njezina se proizvodnja zasnivala na plastičnim masama, a u svjetskoj proizvodnji na bazi plastike nije se dogodilo ništa inovativno, posebno ne u sektoru avionske i automobilske plastike. Posebno je proizvodnja obuće mogla preživjeti - smatra Zoran Milas, posljednji direktor velike “Jugoplastike” u Splitu, koji je u tom dalmatinskom privredom divu proveo dugih 20 godina života.
Milas je vodio tvrtku u njezinu najprosperitetnijem razdoblju, od 1985. do 1990. godine, kada je i sam košarkaški klub “Jugoplastika” osvojio i tri uzastopna europska prvenstva. U svakom pogledu - dani slave.
Milas je jedan od tisuća radnika diljem Splita, Dalmacije i bivše Jugoslavije koji su radili za splitskog diva čiji doprinos gospodarskom i socijalnom razvoju Splita i Dalmacije ni danas nije nadomješten.
U danima prije nego što je sa stotinjak kilograma eksploziva raznesena, činilo se nezamislivim da bi golema tvornica na Brodarici mogla jednostavno - nestati. Sedam godina poslije na temeljima „Jugoplastike“ nalegao je trgovački centar „Joker“, a malo istočnije razvukao se stambeni blok. Proizvodnju je zamijenila - gola trgovina.
Davne 1952. na Trgovačkom sudu u Splitu registrirala se „Jugoplastika“ kao društvena tvrtka za proizvodnju plastičnih masa i tekstilnih proizvoda. Od tada pa do početka 90-ih i pretvorbe gospodarstva na hrvatski način, priča o „Jugoplastici“ bila je samo priča o uspjehu.
Zoran Milas
U 40 godina življenja „Jugoplastika“ je u osvit raspada Jugoslavije brojila 12.900 radnika od Vardara do Triglava i prihod, konkretno 1990., od 350 milijuna dolara.
Osim četiri tvornice, ili radnih organizacija kako se to u socijalizmu zvalo, „Jugoplastika“ je imala i tvornicu na ulazu u Solin, nekoć poznatu radnu organizaciju „Autodijelovi“, danas „AD Plastik“. Valja navesti da je to jedini preživjeli pogon „Jugoplastike“ koji je 1993. izdvojen iz matice i privatiziran po modelu radničkog dioničarstva Ante Markovića.
Vlastita trgovačka mreža
„Jugoplastika“ je imala vlastitu trgovačku mrežu od 180 prodavaonica u svim jugoslavenskim republikama u kojoj je radilo više od 1300 radnika. Zbog goleme palete od 3200 vrsta proizvoda, mudro je razvila i vlastitu prodajnu mrežu.
Zbog toga je bila visoko likvidna, bez zaduženja i kredita. Imala je i četiri golema robno-distributivna centra u Ljubljani, Sarajevu, Nišu i Skoplju. U svim glavnim gradovima saveznih republika ova je splitska firma imala trgovačka predstavništva s kompletnom infrastrukturom marketinga i trgovačkih putnika.
Pogone nije imala samo u Splitu. Oni su bili dislocirani po cijeloj Dalmaciji, čime je „Jugoplastika“, točnije njezin veliki direktor Dinko Kuzmanić, bila tvorcem jedinstvene gospodarske politike razvoja Dalmacije po načelu tzv. obalnoga gospodarstva.
Pogoni konfekcije u Sinju imali su 500 radnika. Galanterijska galvanizacija u Muću brojila je 250 radnika, tvornice obuće u Zadru i Benkovcu 1000 radnika. Benkovčani su proizvodili isključivo za tržište Zapada.
Malo tko od novih generacija menadžera zna da je Benkovac odjeću proizvodio u kooperaciji s vodećim europskim brendovima sportske odjeće, njemačkim divovima „Salamanderom“ i „Adidasom“, te francuskim „Rondinoom“, koji je nosio titulu “europskog kralja kućnih papuča”.
Brend u inozemstvu
- Ma smiješni su mi oni koji su govorili kako je “Jugoplastika” bila socijalistički mastodont - govori nam Milas.
- Pa mi smo četiri i pol milijuna sportskih torbi godišnje proizvodili za “Adidas”. Za prisutnost na europskom tržištu morate imati kapacitete, u suprotnom, tamo nemate što tražiti. Naša tvornica autodijelova proizvodila je dijelove za kragujevačku tvornicu automobila „Zastavu“, za francuske „Citroen“ i “Renault”, njemački „Volkswagen“, rusku “Ladu”, rumunjsku “Daciju”, talijanski „Fiat“, radili smo dijelove i za “moskviča” - kazuje Milas o snazi “Jugoplastike” koja djeluje poput znanstvene fantastike za današnji otužni mikrosvijet splitske privrede.
Pogoni splitskoga diva strateški su se poput hobotnice raširili po srednjodalmatinskom otočju. Na Šolti, u Rogaču, bili su pogoni vakumirane galanterije (lopte, igračke) i 250 radnika.
Malo dalje, u Starom Gradu na Hvaru 200 radnika proizvodilo je plastičnu dugmad, a Višani su se dičili pogonima konfekcije u kojemu je kruh svagdašnji zarađivalo 300 radnika. U Makarskoj su bili pogoni za proizvodnju plastičnih profila od PVC-a, 300 radnika. Na krajnjem jugu, u Dubrovniku, 300 radnika radilo je u pogonima konfekcije.
Od gotovo 13.000 radnika „Jugoplastike“, njih čak 10 tisuća izravno je radilo u proizvodnji, u stvaranju novih materijalnih vrijednosti. Apsolutno svi pogoni „Jugoplastike“ imali su vlastite restorane tzv. društvene prehrane. Koliko se vodilo računa o radnicima, najbolje ilustrira podatak da su restorani imali i prehranu za dijabetičare.
Ono što danas hrvatske firme uglavnom nemaju, imala je „Jugoplastika“: vanjsku reputaciju i ugled. Osim izvoza na Zapad, „Jugoplastika“ je izvozila i na Istok, uključujući i SSSR, što je bio i uvjet saveznog zakona o vanjskoj trgovini koji je dopuštao kvotu izvoza na istočno tržište samo tvrtkama koje izvoze i na Zapad.
Politika međublokovskog balansa na djelu. I još kad su se gospodarskim uspjesima pridodali uspjesi košarkaškog kluba, nastala je jedna od najljepših priča o ljudima i privredi Splita suvremenog doba.
Ante Jukić, jedan od direktora tvornice u „Jugoplastici“, prisjetio se početka 90-ih kada se cijeli svijet „Jugoplastike“ izvrnuo naopako.
Đodan 1993. na čelu NO-a
- Sve je nizbrdo krenulo kada je nova hrvatska vlast „Jugoplastiku“ uzela kao svoje vlasništvo i kada je politika bitno odlučivala o vodstvu firme. Možete li zamisliti da je predsjednik Nadzornog odbora 1993. godine postao Šime Đodan?! Mijenjaju ime tvrtke u „Diokom“, a taj naziv u Europi apsolutno ništa nije značio. Ništa. Nula. Francuzi i Nijemci čudili su se zašto se jednom brendu odjednom mijenja ime. Eto, neki genijalci ukinuli su joj ime jer je, tobože, mirisalo na Jugoslaviju, a zaboravili su da se „Jugoplastika“ nalazi na jugu zemlje i da proizvodi plastiku... - govori nam Jukić, koji je 35 godina svog života dao „Jugoplastici“.
Sve do početka 2000., prvo u tzv. sanacijskom postupku, pa potom u pravoj stečajnoj agoniji, umirala je ova splitska firma, a nekad sretni radnici u kolonama su odlazili na biro rada.
Imovina joj je nestala neznanim rutama, a “krvnik” u obliku dinamita zauvijek joj je i fizički presudio 2003. godine. - Krniću, ova je priča vrijedna samo za nekadašnje radnike „Jugoplastike“ koji su još živi, ali i za njih je ta priča, nažalost, prošlost... - kratko je završio direktor Milas.
Jugoplastika je mogla opstati i hraniti 12.900 radnika
Naravno da je Jugoplastika mogla opstati u tržišnim okolnostima nastalim rušenjem socijalističkoga tržišnog modela. Njezina se proizvodnja zasnivala na plastičnim masama, a u svjetskoj proizvodnji na bazi plastike nije se dogodilo ništa inovativno, posebno ne u sektoru avionske i automobilske. Mi smo 4,5 milijuna sportskih torbi godišnje proizvodili za Adidas. Proizvodili smo dijelove za kragujevačku tvornicu automobila Zastavu, za francuske Citroen i Renault, njemački Volkswagen, rusku Ladu, rumunjsku Daciju, talijanski Fiat. - Zoran Milas, posljednji direktor trvrtke
DOK SPLITSKO-DALMATINSKA ŽUPANIJA BROJI VIŠE OD 40 TISUĆA NEZAPOSLENIH, PRISJEĆAMO SE NEKAD MOĆNE SPLITSKE TVRTKE KOJU JE UNIŠTILA NERAZUMNA POLITIKA
Mi smo 4,5 milijuna sportskih torbi godišnje proizvodili za Adidas. Proizvodili smo dijelove za kragujevačku tvornicu automobila Zastavu, za francuske Citroen i Renault, njemački Volkswagen, rusku Ladu, rumunjsku Daciju, talijanski Fiat - prisjeća se MilasPIŠE DENIS KRNIĆNaravno da je „Jugoplastika“ mogla opstati u tržišnim okolnostima nastalim rušenjem socijalističkoga tržišnog modela. Njezina se proizvodnja zasnivala na plastičnim masama, a u svjetskoj proizvodnji na bazi plastike nije se dogodilo ništa inovativno, posebno ne u sektoru avionske i automobilske plastike. Posebno je proizvodnja obuće mogla preživjeti - smatra Zoran Milas, posljednji direktor velike “Jugoplastike” u Splitu, koji je u tom dalmatinskom privredom divu proveo dugih 20 godina života.
Milas je vodio tvrtku u njezinu najprosperitetnijem razdoblju, od 1985. do 1990. godine, kada je i sam košarkaški klub “Jugoplastika” osvojio i tri uzastopna europska prvenstva. U svakom pogledu - dani slave.
Milas je jedan od tisuća radnika diljem Splita, Dalmacije i bivše Jugoslavije koji su radili za splitskog diva čiji doprinos gospodarskom i socijalnom razvoju Splita i Dalmacije ni danas nije nadomješten.
U danima prije nego što je sa stotinjak kilograma eksploziva raznesena, činilo se nezamislivim da bi golema tvornica na Brodarici mogla jednostavno - nestati. Sedam godina poslije na temeljima „Jugoplastike“ nalegao je trgovački centar „Joker“, a malo istočnije razvukao se stambeni blok. Proizvodnju je zamijenila - gola trgovina.
Davne 1952. na Trgovačkom sudu u Splitu registrirala se „Jugoplastika“ kao društvena tvrtka za proizvodnju plastičnih masa i tekstilnih proizvoda. Od tada pa do početka 90-ih i pretvorbe gospodarstva na hrvatski način, priča o „Jugoplastici“ bila je samo priča o uspjehu.
Zoran Milas
U 40 godina življenja „Jugoplastika“ je u osvit raspada Jugoslavije brojila 12.900 radnika od Vardara do Triglava i prihod, konkretno 1990., od 350 milijuna dolara.
Osim četiri tvornice, ili radnih organizacija kako se to u socijalizmu zvalo, „Jugoplastika“ je imala i tvornicu na ulazu u Solin, nekoć poznatu radnu organizaciju „Autodijelovi“, danas „AD Plastik“. Valja navesti da je to jedini preživjeli pogon „Jugoplastike“ koji je 1993. izdvojen iz matice i privatiziran po modelu radničkog dioničarstva Ante Markovića.
Vlastita trgovačka mreža
„Jugoplastika“ je imala vlastitu trgovačku mrežu od 180 prodavaonica u svim jugoslavenskim republikama u kojoj je radilo više od 1300 radnika. Zbog goleme palete od 3200 vrsta proizvoda, mudro je razvila i vlastitu prodajnu mrežu.
Zbog toga je bila visoko likvidna, bez zaduženja i kredita. Imala je i četiri golema robno-distributivna centra u Ljubljani, Sarajevu, Nišu i Skoplju. U svim glavnim gradovima saveznih republika ova je splitska firma imala trgovačka predstavništva s kompletnom infrastrukturom marketinga i trgovačkih putnika.
Pogone nije imala samo u Splitu. Oni su bili dislocirani po cijeloj Dalmaciji, čime je „Jugoplastika“, točnije njezin veliki direktor Dinko Kuzmanić, bila tvorcem jedinstvene gospodarske politike razvoja Dalmacije po načelu tzv. obalnoga gospodarstva.
Pogoni konfekcije u Sinju imali su 500 radnika. Galanterijska galvanizacija u Muću brojila je 250 radnika, tvornice obuće u Zadru i Benkovcu 1000 radnika. Benkovčani su proizvodili isključivo za tržište Zapada.
Malo tko od novih generacija menadžera zna da je Benkovac odjeću proizvodio u kooperaciji s vodećim europskim brendovima sportske odjeće, njemačkim divovima „Salamanderom“ i „Adidasom“, te francuskim „Rondinoom“, koji je nosio titulu “europskog kralja kućnih papuča”.
Brend u inozemstvu
- Ma smiješni su mi oni koji su govorili kako je “Jugoplastika” bila socijalistički mastodont - govori nam Milas.
- Pa mi smo četiri i pol milijuna sportskih torbi godišnje proizvodili za “Adidas”. Za prisutnost na europskom tržištu morate imati kapacitete, u suprotnom, tamo nemate što tražiti. Naša tvornica autodijelova proizvodila je dijelove za kragujevačku tvornicu automobila „Zastavu“, za francuske „Citroen“ i “Renault”, njemački „Volkswagen“, rusku “Ladu”, rumunjsku “Daciju”, talijanski „Fiat“, radili smo dijelove i za “moskviča” - kazuje Milas o snazi “Jugoplastike” koja djeluje poput znanstvene fantastike za današnji otužni mikrosvijet splitske privrede.
Pogoni splitskoga diva strateški su se poput hobotnice raširili po srednjodalmatinskom otočju. Na Šolti, u Rogaču, bili su pogoni vakumirane galanterije (lopte, igračke) i 250 radnika.
Malo dalje, u Starom Gradu na Hvaru 200 radnika proizvodilo je plastičnu dugmad, a Višani su se dičili pogonima konfekcije u kojemu je kruh svagdašnji zarađivalo 300 radnika. U Makarskoj su bili pogoni za proizvodnju plastičnih profila od PVC-a, 300 radnika. Na krajnjem jugu, u Dubrovniku, 300 radnika radilo je u pogonima konfekcije.
Od gotovo 13.000 radnika „Jugoplastike“, njih čak 10 tisuća izravno je radilo u proizvodnji, u stvaranju novih materijalnih vrijednosti. Apsolutno svi pogoni „Jugoplastike“ imali su vlastite restorane tzv. društvene prehrane. Koliko se vodilo računa o radnicima, najbolje ilustrira podatak da su restorani imali i prehranu za dijabetičare.
Ono što danas hrvatske firme uglavnom nemaju, imala je „Jugoplastika“: vanjsku reputaciju i ugled. Osim izvoza na Zapad, „Jugoplastika“ je izvozila i na Istok, uključujući i SSSR, što je bio i uvjet saveznog zakona o vanjskoj trgovini koji je dopuštao kvotu izvoza na istočno tržište samo tvrtkama koje izvoze i na Zapad.
Politika međublokovskog balansa na djelu. I još kad su se gospodarskim uspjesima pridodali uspjesi košarkaškog kluba, nastala je jedna od najljepših priča o ljudima i privredi Splita suvremenog doba.
Ante Jukić, jedan od direktora tvornice u „Jugoplastici“, prisjetio se početka 90-ih kada se cijeli svijet „Jugoplastike“ izvrnuo naopako.
Đodan 1993. na čelu NO-a
- Sve je nizbrdo krenulo kada je nova hrvatska vlast „Jugoplastiku“ uzela kao svoje vlasništvo i kada je politika bitno odlučivala o vodstvu firme. Možete li zamisliti da je predsjednik Nadzornog odbora 1993. godine postao Šime Đodan?! Mijenjaju ime tvrtke u „Diokom“, a taj naziv u Europi apsolutno ništa nije značio. Ništa. Nula. Francuzi i Nijemci čudili su se zašto se jednom brendu odjednom mijenja ime. Eto, neki genijalci ukinuli su joj ime jer je, tobože, mirisalo na Jugoslaviju, a zaboravili su da se „Jugoplastika“ nalazi na jugu zemlje i da proizvodi plastiku... - govori nam Jukić, koji je 35 godina svog života dao „Jugoplastici“.
Sve do početka 2000., prvo u tzv. sanacijskom postupku, pa potom u pravoj stečajnoj agoniji, umirala je ova splitska firma, a nekad sretni radnici u kolonama su odlazili na biro rada.
Imovina joj je nestala neznanim rutama, a “krvnik” u obliku dinamita zauvijek joj je i fizički presudio 2003. godine. - Krniću, ova je priča vrijedna samo za nekadašnje radnike „Jugoplastike“ koji su još živi, ali i za njih je ta priča, nažalost, prošlost... - kratko je završio direktor Milas.