Denis_Zec
Top-Poster
Kaktus
Ona je živjela u stalnom strahu da će nešto važno i lijepo u životu propustiti. Često je putovala, a još češće patila jer ne putuje. Smatrala je da su pravi provod i sreća uvijek negdje drugdje, stalno je bila puna planova kako da ih uhvati za rep, kako da u stalnom gibanju pronađe onaj kristalni trenutak kada se, barem tako kažu snovi, život pretvara u bajku.
Koncem prosinca te 1990. odlučila je da Novu godinu s gomilom nepoznatih ljudi dočekamo na Hvaru. Puna oduševljenja, odluku je iznijela kao prijedlog, ja sam imao nekih primjedbi, no one su je tako žalostile da sam odluku na koncu prihvatio kao zajedničku. Pretposljednjeg dana te godine okupili smo se na Marijindvoru. Bilo je rano, rano jutro, još nisu počeli kružiti tramvaji. Upoznao sam se sa gomilom blaziranih tipova i djevojaka u svečanim haljinama koje me bez greške podsjećaju na pijanstvo. Nas dvanaest plus gomila stvari plus vesela ženka boksera rasporedili smo se u tri auta. Dva golfa su išla naprijed, a iza njih poluraspadnuta diana. U njoj smo trebali putovati nas dvoje, proćelavi student elektrotehnike, njegova debela ružna djevojka i pas. Auto je bio izlijepljen natronskom trakom kojom se omataju paketi, puhalo je sa svih strana, a noge su gotovo propadale kroz pod. Vukli smo se nepodnošljivo sporo cestom prema jugu, debela djevojka je pričala o pariškim parfemima, a pas je neprestano puštao glasne smrdljive vjetrove. Koketno bih se svaki put nasmiješio, stavio neku opću primjedbu i vraški se trudio da moja djevojka misli kako se baš dobro osjećam. Uz Ivan-planinu diana je milila dvadesetak kilometara na sat, da bi u Konjicu dvaput kašljucnula i konačno stala. Bokserica je opet glasno odvalila po našim nosnicama i veselo zalajala. U svakoj kombinaciji mi smo ispadali višak. I kada je već odlučeno tko će nastaviti vlakom a tko autima, uhvatio sam je za rame i šapnuo:
- A da se mi ipak vratimo?
Nije me ljutito pogledala kao što sam očekivao, slegnula je ramenima i uzdahnula.
- Tko će im reći?
- Reci ti, ti si muško.
- Bolje ti, ipak ih poznaješ. Osim toga, ako ja kažem, ispast će da se zbog nečega ljutimo.
Naravno, ona je procvrkutala da se mi vraćamo u Sarajevo. I ugodne i neugodne odluke uvijek sam znao lijepim riječima prebaciti na nekog drugog.
Do vlaka nam je ostalo dva i pol sata. Sjeli smo u hladnu i praznu hotelsku salu. Pogledmo ispitivali jedno drugo, vodili igru sitnih nježnih dodira.
- Baš šteta! – slagao sam.
Ona je okrivljivala sebe da mi je upropastila Novu godinu. Milovanjem i malim muškim lukavstvima uvjeravao sam je da nije tako.
- Žao mi je i zbog poklona.
Uvijek sam volio da mi nešto poklanjaju pa sam insistirao da se taj čin obavi tu u Konjicu. Ona se opirala jer joj se prigoda nije činila baš svečanom. Još uvijek se nadala onom kristalnom trenutku. No već sam rekao da sam majstor u nagovaranju.
Pažljivo je otvorila ranac i još pažljivije izvukla kutiju od jubilarnog vinjaka.
- Otvori!
Kutija je bila lagana, tako da je postalo jasno da u njoj nije boca. A i bilo bi glupo. Unutra je bilo nešto, lijepo umotano u bijeli papir. Prstima me je upozoravala da otvaram što pažljivije. U minijaturnoj lončanici bio je isto tako minijaturni kaktus. Ne veći od palca tek rođenog djeteta.
Nikada joj nisam rekao da mrzim biljke u sobama. One traže pažnju i urednost, traže da misliš na njih, a ja nisam znao kako treba misliti ni o ljudima koje volim. Kada je baka umrla, sve biljke u mojoj sobi osušile su se. Bilo mi je tužno mada ih nisam podnosio.
Nasmiješio sam se, poljubio je i izgovorio par riječi oduševljenja. Kad je povjerovala da su iskrene, izvukao sam Channel 5 (kupovao sam ga naravno, misleći na Marylin) i Eseje o fotografiji Susan Sontag. Nikada joj nisam poklanjao samo knjigu jer je, vjerovatno ispravno, smatrala kako knjige poklanjam misleći na sebe, a ne na nju.
Kaktus sam smjestio na poluosunčano mjesto svoje sobe, do gipsane statuete svetog Vlaha i oblutka s rupom na sredini koji donosi sreću. Poslije nekoliko mjeseci počeo je rat u Hrvatskoj, Špegeljov film, Plitvice, Borovo Selo….
Uredno sam ga zalijevao svakih pet dana i pazio da ga ne pomičem. Nekada davno baka mi je rekla kako se kaktusi ne smiju premještati. Oni mogu biti samo na jednom mjestu. Nije naročito važno kakvo je to mjesto i je li najljepše, važno je da je njihovo. Vodio sam računa o tom kaktusu i samom sam se sebi čudio kako to da ne griješim prema njemu.
I umjesto da ugine, kako već ugibaju svi ti simpatični poklončići koje trgovci namjenski iznesu pred praznike, on je počeo rasti. Širio je bodlje, nježne kao u sasvim malog ježa, debljao se i blago povijao za suncem. Više nije bio kao dječiji palac. Kad bi došla u sobu, ona je bila sretna što se kaktus nije utopio u mome nemaru.
- Počinje sličiti tebi.
- Kaktus?
- Zapravo ne tebi, nego jednom dijelu tvoga tijela.
Ja takvo što, priznajem to, nisam primjetio, ali nakon što mi je rekla počeo sam ga gledati takvim. Kaktus je postao mala vesela pojedinost u našem životu, ona pojedinost kroz koju sve ljubavi izlaze iz zadanog okvira i postaju vrijedne za uspomenjivanje.
Onih dana kada je uništen Vukovar osjetio sam nešto kao ledeni dah za vratom. Život je postao jako ozbiljna stvar, različita od svega što sam o njemu znao. Svaka greška mogla je biti sudbinska, osjećao sam to, mada mi još uvijek nije bilo jasno ni kako ni zašto.
Posljednjih dana ožujka 1992. ona je otišla iz grada. Činilo se da odlazi onako kako se odlazilo na ekskurziju. Bez rastanka.
Prvih dana travnja preselio sam se u podrum. U krošnju jabuke pala je minobacačka granata. Prozori su popucali, a geler ne veći od zrna riže razbio je staro austrijsko ogledalo na psihi pokraj ormara. Staklo je ciknulo s pravilnošću meridijana na zemljopisnoj karti. Telefoni su još uvijek radili i pokušao sam joj to ispričati. Nije razumjela. Vjerovatno je mislila da sam ja malo ciknuo u glavi.
Svakih pet dana išao sam na kat i zalijevao kaktus. Sada je bio izvijen prema četničkim položajima. Plašljivo sam pogledavao prema suncu i svakoga trenutka očekivao metak. Dolje je bilo toplo, vlažno i prisno. Vonjao je truli krumpir, ugljena prašina grizla je oči. Vjerovatno ni u uterusu nije ljepše.
Ona je povjerovala da smrt postoji samo u Sarajevu. Postala je patetična i sasvim daleka. Pitala me je hoću li da idemo u Novi Zeland. Odgovorio sam joj da sam u podrumu, da je ta zemlja jako daleko i da ne mislim kako bih u njoj bio osobito sretan. Za kaktus nikada nije pitala. Ja ga nisam htio spominjati.
Ljudi se mijenjaju kada su sami u mraku. To se događa neosjetno. Znam za priču o čovjeku koji je sasvim uredno legao u krevet i ujutro se probudio potpuno sijed. Nikome nije znao reći što je to sanjao. Tih dana živio sam u očajničkom strahu od zime.
Jednog jutra, onog petog dana, sva voda u stanu bila je zaleđena. Tek tada mi je palo na pamet da kaktus ne podnosi zimu. Uzeo sam ga i odnio dolje, u podrum, nasuprot peći u kojoj smo ložili ugljenu prašinu. Ni preblizu ni predaleko. Upravo onako kako sam mislio da odgovara kaktusima i ljudima.
Sutradan on je ležao preko ruba lončanice. Kako ležao? Pa lijepo, vrhom nadolje, kao da je sunce negdje ispod. Zalio sam ga poslednji put, mada mi je bilo jasno da je to kraj.
Rat me je naučio vještačkom smirivanju osjećaja i živaca. Kada počnete pričati o nekim stvarima koje bi me mogle naročito potresti, negdje unutra mi se upali crvena lampica, kao ona što otklanja šumove s magnetofonske vrpce, i ja više ne osjećam ništa. No kad pomislim na taj kaktus, ništa ne pomaže. On je kao neki sitni derivat tuge, naizgled bezopasan, kao gorki badem cijenkalija. Neke je ljude nekada davno rastuživalo što konji umiru stojećki, a mene rastužuje što kaktusi klonu poput dječaka u onoj Goetheovoj pjesmi. Ta stvar i nije tako važna, osim kao upozorenje da se u životu treba čuvati detalja. I ničeg drugog.
Miljenko Jergović
Ona je živjela u stalnom strahu da će nešto važno i lijepo u životu propustiti. Često je putovala, a još češće patila jer ne putuje. Smatrala je da su pravi provod i sreća uvijek negdje drugdje, stalno je bila puna planova kako da ih uhvati za rep, kako da u stalnom gibanju pronađe onaj kristalni trenutak kada se, barem tako kažu snovi, život pretvara u bajku.
Koncem prosinca te 1990. odlučila je da Novu godinu s gomilom nepoznatih ljudi dočekamo na Hvaru. Puna oduševljenja, odluku je iznijela kao prijedlog, ja sam imao nekih primjedbi, no one su je tako žalostile da sam odluku na koncu prihvatio kao zajedničku. Pretposljednjeg dana te godine okupili smo se na Marijindvoru. Bilo je rano, rano jutro, još nisu počeli kružiti tramvaji. Upoznao sam se sa gomilom blaziranih tipova i djevojaka u svečanim haljinama koje me bez greške podsjećaju na pijanstvo. Nas dvanaest plus gomila stvari plus vesela ženka boksera rasporedili smo se u tri auta. Dva golfa su išla naprijed, a iza njih poluraspadnuta diana. U njoj smo trebali putovati nas dvoje, proćelavi student elektrotehnike, njegova debela ružna djevojka i pas. Auto je bio izlijepljen natronskom trakom kojom se omataju paketi, puhalo je sa svih strana, a noge su gotovo propadale kroz pod. Vukli smo se nepodnošljivo sporo cestom prema jugu, debela djevojka je pričala o pariškim parfemima, a pas je neprestano puštao glasne smrdljive vjetrove. Koketno bih se svaki put nasmiješio, stavio neku opću primjedbu i vraški se trudio da moja djevojka misli kako se baš dobro osjećam. Uz Ivan-planinu diana je milila dvadesetak kilometara na sat, da bi u Konjicu dvaput kašljucnula i konačno stala. Bokserica je opet glasno odvalila po našim nosnicama i veselo zalajala. U svakoj kombinaciji mi smo ispadali višak. I kada je već odlučeno tko će nastaviti vlakom a tko autima, uhvatio sam je za rame i šapnuo:
- A da se mi ipak vratimo?
Nije me ljutito pogledala kao što sam očekivao, slegnula je ramenima i uzdahnula.
- Tko će im reći?
- Reci ti, ti si muško.
- Bolje ti, ipak ih poznaješ. Osim toga, ako ja kažem, ispast će da se zbog nečega ljutimo.
Naravno, ona je procvrkutala da se mi vraćamo u Sarajevo. I ugodne i neugodne odluke uvijek sam znao lijepim riječima prebaciti na nekog drugog.
Do vlaka nam je ostalo dva i pol sata. Sjeli smo u hladnu i praznu hotelsku salu. Pogledmo ispitivali jedno drugo, vodili igru sitnih nježnih dodira.
- Baš šteta! – slagao sam.
Ona je okrivljivala sebe da mi je upropastila Novu godinu. Milovanjem i malim muškim lukavstvima uvjeravao sam je da nije tako.
- Žao mi je i zbog poklona.
Uvijek sam volio da mi nešto poklanjaju pa sam insistirao da se taj čin obavi tu u Konjicu. Ona se opirala jer joj se prigoda nije činila baš svečanom. Još uvijek se nadala onom kristalnom trenutku. No već sam rekao da sam majstor u nagovaranju.
Pažljivo je otvorila ranac i još pažljivije izvukla kutiju od jubilarnog vinjaka.
- Otvori!
Kutija je bila lagana, tako da je postalo jasno da u njoj nije boca. A i bilo bi glupo. Unutra je bilo nešto, lijepo umotano u bijeli papir. Prstima me je upozoravala da otvaram što pažljivije. U minijaturnoj lončanici bio je isto tako minijaturni kaktus. Ne veći od palca tek rođenog djeteta.
Nikada joj nisam rekao da mrzim biljke u sobama. One traže pažnju i urednost, traže da misliš na njih, a ja nisam znao kako treba misliti ni o ljudima koje volim. Kada je baka umrla, sve biljke u mojoj sobi osušile su se. Bilo mi je tužno mada ih nisam podnosio.
Nasmiješio sam se, poljubio je i izgovorio par riječi oduševljenja. Kad je povjerovala da su iskrene, izvukao sam Channel 5 (kupovao sam ga naravno, misleći na Marylin) i Eseje o fotografiji Susan Sontag. Nikada joj nisam poklanjao samo knjigu jer je, vjerovatno ispravno, smatrala kako knjige poklanjam misleći na sebe, a ne na nju.
Kaktus sam smjestio na poluosunčano mjesto svoje sobe, do gipsane statuete svetog Vlaha i oblutka s rupom na sredini koji donosi sreću. Poslije nekoliko mjeseci počeo je rat u Hrvatskoj, Špegeljov film, Plitvice, Borovo Selo….
Uredno sam ga zalijevao svakih pet dana i pazio da ga ne pomičem. Nekada davno baka mi je rekla kako se kaktusi ne smiju premještati. Oni mogu biti samo na jednom mjestu. Nije naročito važno kakvo je to mjesto i je li najljepše, važno je da je njihovo. Vodio sam računa o tom kaktusu i samom sam se sebi čudio kako to da ne griješim prema njemu.
I umjesto da ugine, kako već ugibaju svi ti simpatični poklončići koje trgovci namjenski iznesu pred praznike, on je počeo rasti. Širio je bodlje, nježne kao u sasvim malog ježa, debljao se i blago povijao za suncem. Više nije bio kao dječiji palac. Kad bi došla u sobu, ona je bila sretna što se kaktus nije utopio u mome nemaru.
- Počinje sličiti tebi.
- Kaktus?
- Zapravo ne tebi, nego jednom dijelu tvoga tijela.
Ja takvo što, priznajem to, nisam primjetio, ali nakon što mi je rekla počeo sam ga gledati takvim. Kaktus je postao mala vesela pojedinost u našem životu, ona pojedinost kroz koju sve ljubavi izlaze iz zadanog okvira i postaju vrijedne za uspomenjivanje.
Onih dana kada je uništen Vukovar osjetio sam nešto kao ledeni dah za vratom. Život je postao jako ozbiljna stvar, različita od svega što sam o njemu znao. Svaka greška mogla je biti sudbinska, osjećao sam to, mada mi još uvijek nije bilo jasno ni kako ni zašto.
Posljednjih dana ožujka 1992. ona je otišla iz grada. Činilo se da odlazi onako kako se odlazilo na ekskurziju. Bez rastanka.
Prvih dana travnja preselio sam se u podrum. U krošnju jabuke pala je minobacačka granata. Prozori su popucali, a geler ne veći od zrna riže razbio je staro austrijsko ogledalo na psihi pokraj ormara. Staklo je ciknulo s pravilnošću meridijana na zemljopisnoj karti. Telefoni su još uvijek radili i pokušao sam joj to ispričati. Nije razumjela. Vjerovatno je mislila da sam ja malo ciknuo u glavi.
Svakih pet dana išao sam na kat i zalijevao kaktus. Sada je bio izvijen prema četničkim položajima. Plašljivo sam pogledavao prema suncu i svakoga trenutka očekivao metak. Dolje je bilo toplo, vlažno i prisno. Vonjao je truli krumpir, ugljena prašina grizla je oči. Vjerovatno ni u uterusu nije ljepše.
Ona je povjerovala da smrt postoji samo u Sarajevu. Postala je patetična i sasvim daleka. Pitala me je hoću li da idemo u Novi Zeland. Odgovorio sam joj da sam u podrumu, da je ta zemlja jako daleko i da ne mislim kako bih u njoj bio osobito sretan. Za kaktus nikada nije pitala. Ja ga nisam htio spominjati.
Ljudi se mijenjaju kada su sami u mraku. To se događa neosjetno. Znam za priču o čovjeku koji je sasvim uredno legao u krevet i ujutro se probudio potpuno sijed. Nikome nije znao reći što je to sanjao. Tih dana živio sam u očajničkom strahu od zime.
Jednog jutra, onog petog dana, sva voda u stanu bila je zaleđena. Tek tada mi je palo na pamet da kaktus ne podnosi zimu. Uzeo sam ga i odnio dolje, u podrum, nasuprot peći u kojoj smo ložili ugljenu prašinu. Ni preblizu ni predaleko. Upravo onako kako sam mislio da odgovara kaktusima i ljudima.
Sutradan on je ležao preko ruba lončanice. Kako ležao? Pa lijepo, vrhom nadolje, kao da je sunce negdje ispod. Zalio sam ga poslednji put, mada mi je bilo jasno da je to kraj.
Rat me je naučio vještačkom smirivanju osjećaja i živaca. Kada počnete pričati o nekim stvarima koje bi me mogle naročito potresti, negdje unutra mi se upali crvena lampica, kao ona što otklanja šumove s magnetofonske vrpce, i ja više ne osjećam ništa. No kad pomislim na taj kaktus, ništa ne pomaže. On je kao neki sitni derivat tuge, naizgled bezopasan, kao gorki badem cijenkalija. Neke je ljude nekada davno rastuživalo što konji umiru stojećki, a mene rastužuje što kaktusi klonu poput dječaka u onoj Goetheovoj pjesmi. Ta stvar i nije tako važna, osim kao upozorenje da se u životu treba čuvati detalja. I ničeg drugog.
Miljenko Jergović
