U Svetoj Lazarici,
na Vidovdan, ljeta Gospodnjeg 1940.
svojeručno
MANASTIR SVETA LAZARICA
NA DALMATINSKOM KOSOVU
Zbog daljine i broja vjernika davno se osjećala potreba za podizanje još jednog hrama u Kosovskoj dolini. Zalaganjem i inicijativom velikog graditelja i zaslužnog vladike Stefana Kneževića (1853—1890) počelo je 1874. godine zidanje nove crkve u selu Zvjerincu, na glavici, u Kosovu (desetak kilometara južno od Knina). Te iste godine je vladika Stefan osvetio temelje ove crkve i posvetio ih sv. Joakimu i Ani.
Međutim, kada je hram bio završen Vladika je promjenio patrona, i ovu crkvu posvetio Svetom Velikomučeniku Srpskom Knezu Lazaru. Razlog za ovo je sasvim jasan. Vladika je morao da krije ovu ideju od austrijskih vlasti do završetka podizanja crkve. Drukčije bi sigurno vlasti omele ovu akciju da su znale da će crkva biti posvećena Svetom Knezu Lazaru, čiji kult je u ono vrijeme značio oživljavanje kosovske ideologije među pravoslavnim Srbima u Dalmaciji. To je bilo vrijeme nacionalne i vjerske borbe našeg naroda i Crkve u Dalmaciji za biti ili ne biti. Kao i u čitavom nizu drugih poduhvata, vladika Stefan je i ovdje uspio. Od dana osvećenja, crkva Lazarica je postala veliko duhovno svjetilište. Na Vidovdan svake godine u nju su se slivale velike mase naših vjernika iz čitave Dalmacije.
Podizanje ove crkve je trajalo petnaest godina. Narod je pričao da je Vladika namjerno odugovlačio završetak ove crkve zbog teških političkih prilika i čekanja na jubilarnu 1889. godinu. Tada je cjelo Srpstvo slavilo 500-godišnjicu Kosovske bitke. Crkva je dovršena i svečano tronosana na Vidovdan 1889. godine. Ta svečanost je prevazišla sve ranije naše crkvene manifestacije u Dalmaciji. „Srpski list" je zabilježio da je bilo oko 7.000 prisutnih vjernika i „koliko je srpstva, osim dviju srpskijeh država, ovakve svečanosti nije bilo i nigdje se ovako nije proslavio Vidovdan". (Srpski list, br. 25, 1889).
Tom prilikom je pisao Stevo Bjelić: „Na taj način je osvetio Lazaricu popularni Vladika Stefan Knežević. On je nju podigao uz saradnju i pomoć Kosovljana i falange probuđenih dalmatinskih Srba pod vođstvom umnoga, poštenog i borbenog Save Bjelanovića. S tim su se dalmatinski Srbi pokazali dostojni svog kosovskog porijekla: podigli su svoje Dalmatinsko Kosovo, kao rasadnik narodne misli na zapadu, i na njemu ozidali Lazarevu crkvu kao znak da se i u Dalmaciji poštuje i slavi onaj ko za krst časni i slobodu zlatnu položi glavu svoju". (Glas Privredno--kulturne matice za Sjevernu Dalmaciju, 1889, br. 15—16, juni 20).
Crkva Lazarica je sazidana od tesanog kamena u obliku krsta. Prvobitni zvonik je bio preslica. Inicijativom blaženo-počivšeg episkopa Irineja Đorćevića podignut je 1935. godine novi zvonik, koji je te „svetosavske godine" osvetio srpski patrijarh Varnava uz sasluženje episkopa: ohridskobitoljskog Nikolaja, gornjokarlovačkog Maksimilijana, zahumskohercegovačkog Tihona, dalmatinskog Irineja, vikarnog sremskog Save i oko sedamdeset sveštenika.
Unutrašnjost ovoga hrama je ukrašena vrlo dragocenim ikonostasom koji je u ono vrijeme stajao 2.400 kruna. Nabavljen je prilozima naših vjernika iz čitave Dalmacije. U ljetopisu parohije kosovske piše da „ljepšeg, ukusnijeg i dragocjenijeg u cijeloj Dalmaciji nema". Episkop Nikodim Milaš je 1889. godine poklonio ovom hramu jednu divnu i vrlo veliku ikonu Svetoga Kneza Lazara. Skupocjeni polije-lej i nekoliko vrlo vrijednih ikona je poklonio 1902. godine „čestiti starina Konstantin Petrović, dobri Srbin pravoslavni iz Zemuna, a nastanjen u Štajerskom Gracu". Tako se kaže u ljetopisu parohije kosovske. Jedan krst od umjetničke vrijednosti poklonio je Klaudije Šupuk iz Šibenika. Pored ovog plemenitog hrišćanina, bilo je još katolika Hrvata, znatan broj, koji su prilagali i danas prilažu ovome hramu.
U toku prošloga rata ovaj hram je bio oštećen i propadao je za čitav niz posleratnih godina. Prilozima pobožnih Kosovljana, u zavičaju i iseljeništvu, obnovljen je u toku 1964. i 1965. godine.
Međutim, crkva Lazarica je opet postradala od poslednjeg zemljotresa, koji je 1970. godine pogodio Kninsku krajinu. Na njoj su morali ponovo da se vrše veliki radovi. Potpuno je srušena cijela krovna konstrukcija pa je postavljena nova, utvrđena betonskim gredama. Izvršeni su svi potrebni radovi na zvoniku, fasadi i unutrašnjosti ove crkve. Utrošene su velike sume novca, primljenog najvećim djelom od pobožnih iseljenika iz ovoga kraja. Crkva je ponovo sinula u svojoj prvobitnoj ljepoti. Svečano osvećenje obnovljenog hrama izvršeno je na Vidovdan 1973. godine.
Das wurde bestimmt von unseren Krajisnici gegeben.