Aktuelles
  • Herzlich Willkommen im Balkanforum
    Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
    Bitte hier registrieren

Nur in kroatischer Sprache ,serbischer Sprache und bosnischer Sprache !! .

Čudo
Bilo je točno deset sati kada se autobus “Panturista” zastavio na zagrebačkom kolodvoru. Ukočenog tijela, gospođa srednjih godina, profesorica hrvatskog jezika u jednoj osječkoj srednjoj školi, nije ni pomišljala da sjedne u taksi ili u tramvaj, krenula je u grad pješice osjećajući užitak u svakom sporom koraku. Nakon četiri sata i petnaest minuta vožnje od Osijeka, stisnuta u uskom sjedalu uz mladoliku časnu sestru (koja je cijelo vrijeme prebirala prstićem po zaslonu mobitela), godila joj je šetnja u to sunčano prijepodne posljednjeg dana travnja. Voljela je dolaziti u grad u kojemu je svojedobno studirala, ali godine su učinile svoje i ona bi nakon obavljenog posla hitala na prvi vlak ili autobus kojim će se, nakon puta koji će opet trajati četiri ili pet sati, vratiti u 280 kilometara udaljen zavičaj, što je mutilo svaku radost putovanja i duljeg boravka u gradu.

Ovaj put došla je kao spisateljica ženskog pisma u jednu zagrebačku srednju školu odazvavši se molbi da kao književnica održi sat lektire govoreći o tome kako nastaje priča. Rado se odazvala pozivu, bio joj je izazov, a opet, danima se mučila što reći a da ne upadne u zamku teoretiziranja (o tipovima kratke priče, o dužini, o tome je li kratka priča muški ili ženski žanr, o kompoziciji, o poanti/obratu, čemu je sklona…). Još nije odlučila na kojoj će pripovijetki pokušati objasniti poetiku svoje priče, stvaralački čin od ideje do realizacije, ne zato što bi morala razotkriti intimni i tajanstveni proces njezina nastajanja, nego stoga što se danima mučila s pitanjem hoće li uspjeti uvjerljivo protumačiti bljesak rađanja priče, onu eksploziju duhovne energije, onu tajnu posla koji ne poštuje zakone uma, nego čaroliju nagona, jer je objašnjenje izmicalo svakom racionalnom tumačenju.

Nije književna radionica stolarska radionica!

Na željezničkom kolodvoru kupila je kartu za povratak i uputila se prema Zrinjevcu. Pogledom je tražila bife u koji bi ušla i popila prvu jutarnju kavu. Nedostajala joj je. Zakoračila je preko široke zebre, ali nije načinila ni desetak koraka kad se gotovo sudarila s mladićem koji je ukočeno stajao u mjestu. Ispriječio se ispred nje kao da je želi zaustaviti i ona je zastala. Ne zbog riječi “Udijelite, gospođo, kunu”, koje je izgovorio kao mehanička lutka, nego zbog onoga što je ugledala: mladić nije imao ruke do ramena, što ni u prosjaka nije česta slika.

Otkad tebi, moj prosjače, ti rukavi prazno vise?, iz sjećanja joj izrone stihovi Silvija Strahimira koje je tumačila srednjoškolcima. Nekoliko prolaznika zaobišlo ga je i ne osvrnuvši se na njegove molbe, ona nije. Napipala je na dnu torbice kovanicu, valjda od pet kuna, i kada ga je htjela, u neprilici, upitati gdje da je stavi, uoči na mladićevim prsima platnenu vrećicu s otvorom na gornjem dijelu.

– Je l’ tu?

On kimne glavom. Žena koja se sažalila nad njegovom invalidnošću ubaci novčić u vrećicu ispod njegova vrata, kao u zobnicu.

– Hvala vam! – čula ga je. Hitro je krenula dalje, ali zaustavila se već nakon nekoliko koraka. Uoči putovanja u Zagreb kupila je, da bi prekratila vrijeme na putu, za stotinjak kuna novina i časopisa, kroasan s marmeladom, štrudlu s jabukom, mineralnu vodu, što li sve ne, a sada se tog jadnika riješila s nekoliko kuna. Vratila se i posegnula rukom u torbicu, za novčanikom, uzela je iz njega pedeset kuna i ugurala ih u vrećicu koja mu je visjela o vratu.
– Hvala na pomoći – izgovori on ozarena lica. Vidjelo se da je bio ozaren, dugo nije vidio novčanicu od pedeset kuna.
– Tebi zaista treba pomoći – rekla mu je. – A pomažu li ti?
Pogledala je pažljivije njegovo gotovo dječačko lice posuto tamnim mrljama, kao lišajem, oči u kojima se ogledao umor, prugastu ne baš čistu majicu kratkih rukava iz kojih nisu izvirivale ruke.
– Pomažu – odgovori prosjak. …Dobri ljudi dadu tralja, opet Silvije.
– Što ti se dogodilo, jesi li stradao u ratu?
Mladić se izmaknuo grupici veselih djevojčica koje su nahrupile i sjeo na najbližu klupu. Nije znala izbjegava li njezino neugodno pitanje ili se uklonio djevojčicama koje su naišle. I ona se povuče ustranu, ali ostade stajati uz njega, još uvijek joj nije bilo do sjedenja.
– Dodirnuo sam električni vod pod visokim naponom i gotovo me ubila struja.
Što je dalje bilo, ne znam; tek bilo je dugo, dugo; Tu izgubih obje ruke; sad sam ‘vako, što bih drugo!
Znala je napamet stihove koje je tumačila učenicima. Da je pokazao zlovolju ili netrpeljivost, da joj nije odgovorio, da se okrenuo i udaljio, shvatila bi, ali on je ostao sjediti na klupi, a ona nije odlazila i nije imala osjećaj da je s pedeset kuna kupila njegovu strpljivost.
– Nisi dobio nikakvu naknadu, mirovinu od firme u kojoj si radio?
Odmahnuo je glavom.
Penzijice imam nešto…, rekao je Kranjčevićev čovo, naš ni to.
– To se dogodilo još u djetinjstvu… Igrao sam se s dečkima na krovu željezničkog vagona i slučajno dotaknuo žicu koja je bila pod naponom… Osvijestio sam se tek u bolnici.
– I nisu ti mogli spasiti ruke?
Istog trena shvati besmislenost svog pitanja. Bilo je očito da nisu.
– Spasili su što su mogli – on ravnodušno slegne mršavim ramenima.
– Boli li te? – ote joj se opet neprilično pitanje.
– Trgaju me ramena za svake promjene vremena, zimi neprestano. Bole me ruke kojih nemam.
– Tebi zaista samo Bog može pomoći – prošaputala je sućutno.
– Pa i pomogao je.
– Ta jest. Mogao si ostati na mjestu mrtav.
– Ne meni – dodao je. – Pomogao je mojoj mami.
Nije ga shvatila: pomogao joj je time što joj je ostavio sakatog sina za kojeg se vjerojatno ni ona ni drugi ne mogu brinuti. Vidjelo se po njegovu izgledu da ne mogu. Ta prosi.
– Pomogao je tvojoj majci?
Kimnuo je potvrdno glavom. – Dok sam ležao u bolnici, svakodnevno me posjećivala čekajući ispred portirnice da je puste k meni, sjela bi na klupicu u parku i molila da se dogodi čudo… Molila je krunicu.
– Krunicu?
Nerijetko je spisateljica dolazila u bolnicu, ali ondje nikad nije vidjela ženu s krunicom u rukama. One koje su molile ispred vukovarske bolnice vidjela je samo na televiziji.
– Da.
– Nosila ju je sa sobom u torbici i…
– Ne – bio je iznenađujuće strpljiv sa znatiželjnom ženom – molila je na prste… Ona je iz vrlo pobožne obitelji i u djetinjstvu je često molila krunicu, ali krunica je dan i noć bila u bakinim rukama pa bi mojoj mami rekla – neka moli na prste, pa je nikada neće zaboljeti. I djevojčica je molila radosne, žalosne, kakve li sve ne, prebirući nakon svake Zdravomarije po svojim prstima umjesto po zrncima krunice.
Čovjek se otvorio. Tko zna zašto, ali otvorio se, pripovijedao je svoju intimnu obiteljsku priču ljubopitljivoj i nepoznatoj ženi kao prijateljici. Možda se osjećao dužnim zbog papirnate novčanice koju mu je darovala, možda je osjetio potrebu da govori, možda mu je godilo da ga netko uopće sluša.
– Tih riječi sjetila se kada su joj prsti doista oboljeli: nije ih mogla savinuti, trnuli su, oticali su joj zglobovi bolni na dodir, jedva je držala u šaci kuhaču, lonac nije mogla podići. Već je imala uputnicu za operaciju kad se požalila jednoj susjedi, a ona joj je odgovorila da je takvu operaciju i sama obavila i da joj je mjesecima bilo dobro, ali tada se bolna ukočenost vratila i ponovno su joj liječnici predlagali operaciju jer trajnog izlječenja nema. Mama je oklijevala, ali bol je bila neprebolna i morala je pod nož. Nije i otišla jer se tada meni dogodilo ovo.
– O, Bože – zajauče žena – nije mogla držati ni kuhaču, kako li je tebe njegovala… – Danima se molila očekujući čudo – kao da je nije čuo.
– A čudo se nije dogodilo.
Nesretni mladić veselo se osmjehnuo.
– O, jest… Mamu odonda više nisu boljeli prsti. Mogla ih je savinuti, zglobovi su splasnuli, iz šake joj nisu ispadali lonci…
……….
Stajala je šutke još nekoliko trenutaka a onda mahne nepoznatom mladiću na pozdrav i žurno krene naprijed. Osjetila je neobično olakšanje, gotovo radost – pripovijedat će srednjoškolcima o priči koju će tek napisati.
 
ISUS SE IZ OLUJE OBRATIO ISLAMSKIM MILITANTIMA RIJEČIMA: ”ZAŠTO ME PROGONITE?”


Skupina arapskih muslimana je progonila kršćane kada se pješčana oluja odjednom stvorila na putu, prisiljavajući ih da prestanu s potjerom, i tada im se Isus ukazao, i obratio im se “moćnim glasom”, piše Christian Today.

Haroon (ovo nije pravo ime) je rekao da su on i 19 drugih islamskih militanata dobili informaciju da grupa kršćana održava službu krštenja. Požurili su u svoja vozila na mjesto okupljanja s namjerom da pobiju sve.

Njihova namjera je unijeti strah među kršćane diljem svijeta, kako bi prestali širiti Radosnu vijest muslimanima u njihovoj zemlji, rekao je Haroon, sudeći po organizaciji Biblije za Bliski Istok (Bibles for Mideast).

Međutim, kada su stigli, vidjeli su da kršćani odlaze. Već su bili u autobusu i na putu ka crkvi.

Umjesto da odustanu od potjere, militanti su pojurili za autobusom i počeli pucati na njih.

Rizwan, koji je bio među krštene tog dana na Arapskom moru, prisjećao se kako su svi mislili da će umrijeti tog dana.

“Možda je plan militanata bio da nas ubiju u moru tijekom službe krštenja. Ali smo nekako završili službu ranije i krenuli natrag”, rekao je.

Kada je vozač autobusa ubrzao, i militanti su vozili brže i nastavili pucati, rekao je Rizwan.

Onda bez upozorenja, u roku od nekoliko sekundi nastala je pješčana oluja koja je sakrila autobus od militanata.

Rizwan je rekao da su osjetili kao da se sam Isus pojavio u pješčanoj oluji, kako bi blokirao put i zaštitio ih od militanata, koji su na kraju prestali s potjerom i pucnjavom. Svi su slavili Boga i sigurno su stigli u crkvu.

Ono što nisu znali je da se Isus ukazao militantima.

Haroon je rekao da su zbog pješčane oluje militanti morali zaustaviti svoja vozila, jer nisu mogli ništa vidjeti.

“Nismo se mogli pokrenuti”, rekao je. “Svi smo sišli iz automobila i nastavili pucati kroz oluju.”

Odjednom, Isus se pojavio u pješčanoj oluji. Haroon je rekao da je izgledao “ljuto” i da su Njegove oči “bile kao goruća vatra”.

“Zašto me progonite; teško ti se protiv ostana praćakati”, rekao im je Isus snažnim glasom.

Njegov glas je bio toliko snažan da dok je govorio jak vjetar je doslovno oborio militante i izbio im pištolje iz ruku. Haroon je rekao da je cijela stvar bila “užasno iskustvo”.

Dok su pokušavali ustati, shvatili su da ne mogu govoriti. Bili su uplašeni, a opet su imali mir, doživjeli su potpuno novo iskustvo.

Haroon je rekao da im je Isus rekao da je on “došao na svijet ne uništiti, već spasiti” i rekao im je: “Idite u miru.”

Svi, osim dvojice, su slavili Boga, ali su među sobom raspravljali je li ono što su vidjeli od Boga ili ne.

Nakon incidenta, Haroon grupa nije više izvršavala “militantske zadatke”.

Iako je zbog ovog iskustva Haroon postao znatiželjan u vezi Isusa, nije povjerovao u Njega još nekoliko dana, kada je njegova obitelj bila okupljena oko logorske vatre u pustinji. Otrovna zmija je ugrizla njegovu sestru Hajir. Kada je stigla u bolnicu, doktor je rekao da će umrijeti.

Dok je Hajir spavala, anđeo se pojavio pred njom, i rekao joj o Isusu da je “Spasitelj i Iscjelitelj”. Ispričala je za taj događaj Haroon kada se probudila, i molili su i tražili od Isusa da ih spasi.

Oboje su bili iznenađeni kada je pastor Paul iz organizacije Biblije za Bliski Istok, koji je bio među kršćanima koje su Haroon i drugi militanti htjeli ubiti, ušetao u sobu. Rekao je da mu je anđeo rekao da ih posjeti i dao im je njihova imena.

Pastor Paul je podijelio Evanđelje s njima, a Haroon i njegova sestra su predali svoj život Kristu. Pastor Paul se također molio za Hajir, koja je u potpunosti bila iscijeljena od zmijskog ugriza.


Kada je njihov otac otkrio što se dogodilo Hajir, također je predao svoj život Isusu. Ne samo da je Haroonova cijela obitelj bila spašena, već su i 17 drugih militanata također bili spašeni.

Sada se mole da i ostala dvojica upoznaju Krista.

Izvor: novizivot.net/priznajem.hr
 

HLADAN TUŠ ZA SRBIJU: Ovo je pravo porijeklo Aleksandra Vučića!


U svojoj knjizi ‘Haške muke’ srpski radikal Ljubiša Petković napisao je da nitko iz porodice Vučić nije stradao u Jasenovcu. ‘Posjedujem dokument od 19. rujna 1941. godine iz kojeg se vidi da su se Vučići izjašnjavali kao rimokatolička obitelj. Obitelji Kadijević, Lukić, Praljak i Vučić prešle su iz pravoslavne u rimokatoličku vjeru u rujnu1941. Glava porodice bio je Anđelko Vučić, djed aktualnog srbijanskog premijera Aleksandra Vučića.
‘Rođeni stric Aleksandra Vučića je istaknuti ustaša’, ekskluzivno je u svojoj knjizi ‘Haške muke’ napisao Ljubiša Petković, bivši potpredsjednik Srpske radikalne stranke.

‘Zato na spomen ploči u Jasenovcu nema niti jednog Vučića’, tvrdi Petković te dodaje:’ Naravno da ih nema kada se dobro zna da je obitelj Vučić promijenila vjeru za večeru i da su svi preživjei Drugi svjetski rat. A kako i ne bi kada je obitelj Vučić bila tijesno povezana s ustaškom organizacijom. Naime Aleksandrov stric Braco bio je oženjen kćerkom iz poznate ustaške obitelji Tomas. Ljubo Tomas je jedan od najozloglašenijih ustaša, isticao se nezapamćenim zločinima nad srpskim narodom’, piše u svojoj knjizi bivši potpredsjednik Srpske radikalne stranke Ljubiša Petkovć, koja je izazvala veliki interes, ali i brojne kontroverze u Srbiji. Tim prije što aktualni srpski premijer Aleksandar Vučić, gotovo puna dva desetljeća, kao mantru, ponavlja kako su tijekom Drugog svetskog rata ustaše izvršile pokolj nad Vučićima, te da je više od 20 članova njegove obitelji ubijeno u Jasenovcu. No, tu ‘tragičnu’ Vučićevu priču demantira Ljubiša Petković, bivši potpredsednik Srpske radikalne stranke i dugogodišnji poslanik, koji u knjizi „Haške muke” tvrdi suprotno:


Vučići su se izjašnjavali kao rimokatolička obitelj

„Niko iz porodice Vučić nije stradao u Jasenovcu. Posjedujem dokument od 19. rujna 1941. iz koga se vidi da su se Vučići izjašnjavali kao rimokatolička obitelj. Porodice Kadijević, Lukić, Praljak i Vučić prešle su iz pravoslavne u rimokatoličku vjeru u rujnu 1941. Glava porodice je bio Anđelko Vučić, Aleksandrov deda. O Anđelkovoj supruzi nemam mnogo podataka, budući da je u relativno kratkom roku nakon pristupanja rimokatoličkoj vjeri, napustila Bugojno i preselila se u Vojvodinu, u Kikindu, gdje se i rodio otac Aleksandra Vučića, Anđelko Vučić. Anđelko stariji imao je četvoro djece’, piše Petković u svojoj knjizi. Najstariji sin Antonije imao je nadimak Braco, drugi po starosti bio je Kojo, a najmlađi Anđelko. ‘Stari Anđelko je bio jedina žrtva Vučića u Drugom svjetskom ratu, ali ni on nije stradao od ustaša. Naime djed Aleksandra Vučića umro je od zadobijenih rana, nakon jedne kavanske tuče u Banja Luci. Bavio se švercom. Pošto je bio u stalnim dugovima, osnovano se sumnja da je u pitanju osveta za nenaplaćena potrživanja. Po njemu je, najmlađi sin Antonije – Braco Vučić, inače otac Aleksandra Vučića dobio ime’, piše Petković u svojoj knjizi. Antonije je umro u Beogradu 1991. godine od posljedica upale čira. Drugi stric, aktualnog srbijanskog premijera Aleksandra Vučića, Kojo, umro je u Bugojnu od posljedica notornog alkoholizma. Vučićeva tetka umrla je krajem osamdesetih, prirodnom smrću.


Beogradski novinar Brkić Aleksandra Vučića i njegovo društvo nazvao je ‘Prvom pederskom ložom u Srbiji’!

A Nakon ovog ekskluzivnog otkrića da je stric Aleksandra Vučića bio ustaša, u Srbiji su se, po medijskim kuloarima, počele kao virus ebole, širiti raznorazne priče o tome kako je Vučić bio ucjenen od Bruxellesa, brojnim video uratcima lascivnih scena, te je pod teretom tih i drugih ucjena morao pokleknuti i priznati Kosovo Republiku. Naime, aktualnog srbijanskog premijera su, baš kao i nekoć bivšeg hrvatskog premijera Ivu Sanadera, ucjenjivali snimkama strastvenih ljubavnih scena s potpredsjednikom Demokratske stranke Srbije Miodragom Rakićem. Te kuolarske priče su uzele tolikog maha de je i poznati beogradski publicist Milovan Brkić u svojim izdanjima najavio objaviti mnoge detalje iz mračne biografije Aleksandra Vučića i njegovog okruženja, ‘Prve pederske lože u Srbiji’. Zbog Vučićeve želje za tuđim dupetom, on je spreman da tuđinci dođu, uz njegov potpis, u Srbiju, i zauvijek nas okupiraju’, žestoko je po srbijanskom premijeru Vučiću opalio beogradski novinar Milovan Brkić. A mi se pitamo hoće li se nakon otkrića da je stric Aleksandra Vučića bio zakleti ustaša, prva potpredsjednica u Vladi Zorana Milanovića Vesna Pusić odreći svog najboljeg prijatelja? Ili će Vučiću olakotna okolnost biti, ako je vjerovati Brkiću i nekim srbijanskim medijima, to što je sklon osobama jačeg spola.

 

HLADAN TUŠ ZA SRBIJU: Ovo je pravo porijeklo Aleksandra Vučića!


U svojoj knjizi ‘Haške muke’ srpski radikal Ljubiša Petković napisao je da nitko iz porodice Vučić nije stradao u Jasenovcu. ‘Posjedujem dokument od 19. rujna 1941. godine iz kojeg se vidi da su se Vučići izjašnjavali kao rimokatolička obitelj. Obitelji Kadijević, Lukić, Praljak i Vučić prešle su iz pravoslavne u rimokatoličku vjeru u rujnu1941. Glava porodice bio je Anđelko Vučić, djed aktualnog srbijanskog premijera Aleksandra Vučića.
‘Rođeni stric Aleksandra Vučića je istaknuti ustaša’, ekskluzivno je u svojoj knjizi ‘Haške muke’ napisao Ljubiša Petković, bivši potpredsjednik Srpske radikalne stranke.

‘Zato na spomen ploči u Jasenovcu nema niti jednog Vučića’, tvrdi Petković te dodaje:’ Naravno da ih nema kada se dobro zna da je obitelj Vučić promijenila vjeru za večeru i da su svi preživjei Drugi svjetski rat. A kako i ne bi kada je obitelj Vučić bila tijesno povezana s ustaškom organizacijom. Naime Aleksandrov stric Braco bio je oženjen kćerkom iz poznate ustaške obitelji Tomas. Ljubo Tomas je jedan od najozloglašenijih ustaša, isticao se nezapamćenim zločinima nad srpskim narodom’, piše u svojoj knjizi bivši potpredsjednik Srpske radikalne stranke Ljubiša Petkovć, koja je izazvala veliki interes, ali i brojne kontroverze u Srbiji. Tim prije što aktualni srpski premijer Aleksandar Vučić, gotovo puna dva desetljeća, kao mantru, ponavlja kako su tijekom Drugog svetskog rata ustaše izvršile pokolj nad Vučićima, te da je više od 20 članova njegove obitelji ubijeno u Jasenovcu. No, tu ‘tragičnu’ Vučićevu priču demantira Ljubiša Petković, bivši potpredsednik Srpske radikalne stranke i dugogodišnji poslanik, koji u knjizi „Haške muke” tvrdi suprotno:


Vučići su se izjašnjavali kao rimokatolička obitelj

„Niko iz porodice Vučić nije stradao u Jasenovcu. Posjedujem dokument od 19. rujna 1941. iz koga se vidi da su se Vučići izjašnjavali kao rimokatolička obitelj. Porodice Kadijević, Lukić, Praljak i Vučić prešle su iz pravoslavne u rimokatoličku vjeru u rujnu 1941. Glava porodice je bio Anđelko Vučić, Aleksandrov deda. O Anđelkovoj supruzi nemam mnogo podataka, budući da je u relativno kratkom roku nakon pristupanja rimokatoličkoj vjeri, napustila Bugojno i preselila se u Vojvodinu, u Kikindu, gdje se i rodio otac Aleksandra Vučića, Anđelko Vučić. Anđelko stariji imao je četvoro djece’, piše Petković u svojoj knjizi. Najstariji sin Antonije imao je nadimak Braco, drugi po starosti bio je Kojo, a najmlađi Anđelko. ‘Stari Anđelko je bio jedina žrtva Vučića u Drugom svjetskom ratu, ali ni on nije stradao od ustaša. Naime djed Aleksandra Vučića umro je od zadobijenih rana, nakon jedne kavanske tuče u Banja Luci. Bavio se švercom. Pošto je bio u stalnim dugovima, osnovano se sumnja da je u pitanju osveta za nenaplaćena potrživanja. Po njemu je, najmlađi sin Antonije – Braco Vučić, inače otac Aleksandra Vučića dobio ime’, piše Petković u svojoj knjizi. Antonije je umro u Beogradu 1991. godine od posljedica upale čira. Drugi stric, aktualnog srbijanskog premijera Aleksandra Vučića, Kojo, umro je u Bugojnu od posljedica notornog alkoholizma. Vučićeva tetka umrla je krajem osamdesetih, prirodnom smrću.


Beogradski novinar Brkić Aleksandra Vučića i njegovo društvo nazvao je ‘Prvom pederskom ložom u Srbiji’!

A Nakon ovog ekskluzivnog otkrića da je stric Aleksandra Vučića bio ustaša, u Srbiji su se, po medijskim kuloarima, počele kao virus ebole, širiti raznorazne priče o tome kako je Vučić bio ucjenen od Bruxellesa, brojnim video uratcima lascivnih scena, te je pod teretom tih i drugih ucjena morao pokleknuti i priznati Kosovo Republiku. Naime, aktualnog srbijanskog premijera su, baš kao i nekoć bivšeg hrvatskog premijera Ivu Sanadera, ucjenjivali snimkama strastvenih ljubavnih scena s potpredsjednikom Demokratske stranke Srbije Miodragom Rakićem. Te kuolarske priče su uzele tolikog maha de je i poznati beogradski publicist Milovan Brkić u svojim izdanjima najavio objaviti mnoge detalje iz mračne biografije Aleksandra Vučića i njegovog okruženja, ‘Prve pederske lože u Srbiji’. Zbog Vučićeve želje za tuđim dupetom, on je spreman da tuđinci dođu, uz njegov potpis, u Srbiju, i zauvijek nas okupiraju’, žestoko je po srbijanskom premijeru Vučiću opalio beogradski novinar Milovan Brkić. A mi se pitamo hoće li se nakon otkrića da je stric Aleksandra Vučića bio zakleti ustaša, prva potpredsjednica u Vladi Zorana Milanovića Vesna Pusić odreći svog najboljeg prijatelja? Ili će Vučiću olakotna okolnost biti, ako je vjerovati Brkiću i nekim srbijanskim medijima, to što je sklon osobama jačeg spola.
Hrvatska obsesija sa SRSsom, Vuckom itd. je pravo cudo :mongolol:
 
Zurück
Oben