Du verwendest einen veralteten Browser. Es ist möglich, dass diese oder andere Websites nicht korrekt angezeigt werden. Du solltest ein Upgrade durchführen oder einen alternativen Browser verwenden.
Nach den gewaltsamen Demonstrationen in der letzten Woche in Bosnien-Herzegowina haben die Serben die Auflösung dieses Balkanstaates vorgeschlagen. „Die beste Reform für dieses Land wäre, wenn wir friedlich auseinandergingen“, sagte der Präsident des serbischen Landesteils, Milorad Dodik, nach übereinstimmenden Zeitungsberichten am Freitag: „Wir wollen nicht organisiert sein wie im heutigen Staat.“ Auch den Kroaten müsse erlaubt werden, einen eigenen Staat innerhalb Bosniens zu gründen, verlangte Dodik weiter. Am Ende werde es dann einen serbischen (Republika Srpska), einen kroatischen (Herceg-Bosna) und einen muslimischen Staat (Bosna) geben. Diese drei selbstständigen Länder könnten dann eine Konföderation bilden, schlug er vor. „Das wäre das Beste für Europa, für Bosnien und für jeden Menschen, der hier lebt.“
Bosna se raspada: Dogodio se narod po 'scenariju' raspada Jugoslavije!
Autor: M.H.
Datum: subota, 15. veljače 2014. u 13:54
Raspad Bosne repriza je raspada Jugoslavije, iz istih razloga. Ništa se ne događa bez razloga, ne u geopolitici. Pozivanja na razum, na bratstvo i jedinstvo "Jugoslavena" ili "Bosanaca i Hercegovaca", kvazifilozofska lamentiranja raznih od stvarnosti cijepljenih uglednih filozofa tipa Srećka Horvata i Mate Kapovića i cendranje o dobrim Bošnjama i antiprotivnim Hrvatima i Srbima, ništa neće pomoći.
Bosna se raspada: mnogi će u desetljećima koja slijede tražiti teorije zavjere, kriviti Amerikance i ljude guštere, Franju i Slobu, izmišljati teorije zavjera o "dogovorenim ratovima" (kad smo kod toga, kako se to dogovaraju ratovi, tko to unaprijed dogovara vlastiti poraz), kukati kako nam je prije bilo ljepše i kako smo bili moćni i kako je cijeli svijet ničice padao pred nama diveći se uspjesima socijalističke izgradnje.Ali od toga nema ništa. Procesi i sile koje danas razaraju Bosnu i Hercegovinu, kojoj se oduvijek tepalo da je "Jugoslavija u malom", su isti oni koji su razorili i Jugoslaviju. Mnogi danas uočavaju sličnost između jogurt revolucije i današnjih zbivanja. A i akteri su slični: "antifašisti", uz pomoć raznih lijevih aktivista, pokušavaju očuvati Bosnu: i dok Žižek palamudi u Guardianu o tome kako je socijalni bunt došao u prvi plan i kako je klasna borba nadvladala etničke tenzije, u stvarnosti se radi o uvodu u novi rat u Bosni.
Za razumijevanje procesa koji danas razaraju Bosnu, treba prvo razumjeti procese koji su razorili Jugoslaviju. To nesretno čedo britanske imperijalne politike, nastalo kao i Irak i Čehoslovačka nakon Prvog svjetskog rata kako bi se ograničilo germanski i otomanski utjecaj - što jasno Antanti nije odgovaralo - se raspalo iz posve konkretnih socioloških razloga, a ne neke iracionalne etničke mržnje ili "belosvetske zavere". Kao i svoje dvije sestre: s tom razlikom što se Čehoslovačka raspala mirno, dok je Irak upravo u fazi nekontroliranog raspada.
Nakon Drugog svjetskog rata, Tito je skrojio unutarnje granice Jugoslavije onako kako je njemu najviše odgovaralo, po principu "zavadi pa vladaj - doživotno". U interesu mu je bilo držati ravnotežu snaga Hrvatske i Srbije, ali tako da obje budu što slabije: znao je da bi ga Srbija, kad bi ojačala, zbacila u sekundi i postavila velikosrpsku vladu. Znao je i da bi jaka Hrvatska brzo počela postavljati zahtjeve za više samostalnosti. Zato je Bosnu stvorio u maksimalnim povijesnim i etničkim granicama, dobivši tako republiku koja je bila "protiv ustaša i četnika" i koja je u Titu vidjela svog tvorca: nigdje kult Tita nije tako jak kao u muslimanskim dijelovima Bosne.
Neuspjeh Titovog projekta, hiperinflacija, stalne nestašice i zaposlenje koje je često bilo tek fiktivno, bez stvarnog posla, neuspjeh socijalizma kao socioekonomskog projekta i neuspjeh Jugoslavije kao države dovele su do bankrota 1983. kad je nestalo svega uvoznog. Stalne krize koje su se nadovezivale jedna na drugu bez kraja i konca, uz razne neuspješne vlade i još neuspješnije i debillnije programe "stabilizacije i normalizacije" u državi u kojoj ništa nije bilo stabilno niti normalno, stvorili su eksplozivnu mješavinu frustracija. Slične frustracije mučile su weimarsku Njemačku u trenutku dolaska Hitlera na vlast: sličnost s Miloševićem nije nimalo slučajna. Oba su došla na vlast "maršem kroz institucije" uz podršku ulice, svjetine. I tada je bunt u početku bio zamaskiran u "socijalni", a mitingaši su putovala autobusima diljem Jugoslavije. I tada su oni koji se nisu htjeli pridružiti demonstrantima, kao i danas, kršteni neprijateljima "cjelovite Jugoslavije" i socijalne pravde, iako je bilo očito da demonstriraju samo Srbi i da se radi o pokušaju stvaranja unitarističke države, te anuliranja federacije. Kad je Slovenija zabranila ulazak mitingašima na svoj teritorij, to je izazvalo lavinu bijesa iz Beograda.
No stvarni izvor frustracija je bilo nacionalno pitanje, ne socijalno, upravo kao i danas u Bosni. Zaboravite patetična lamentiranja o "1% bogatih i 99% siromašnih": Srbi su činili oko pola stanovnika tadašnje Jugoslavije, baš kao što Bošnjaci / Muslimani / muslimani / Bosanci i Hercegovci danas čine nešto manje od pola stanovnika Bosne i Hercegovine. I njihov položaj je bio vrlo sličan.S jedne strane, nisu imali kritičnu masu da pretvore Jugoslaviju u svoju nacionalnu državu, baš kao što niti Bošnjaci nemaju kritičnu masu - ona bi trebala biti preko 80% stanovništva - da se nametnu kao gospodari Bosne. A opet, previše ih je da bi prihvatili biti tek jedan od šest, ili tri, naroda. Očite ambicije Srba da Jugoslaviju pretvore u svoju državu, u kojoj bi ostali bili tek podstanari, nisu bile slučajne. Da bi svaki narod u istoj situaciji prošao kroz isti proces, svjedoči daytonska bosna. Problem je što je to proces fašizacije društva. Kao što pojedinci mogu oboljeti, mogu i nacije kao zastebni entiteti. Tu zato nije pitanje tko je "fašist" a tko "antifašist", bolesno je društvo kao cjelina, i stav pojedinca o ovom ili onom nema nikakve veze. Kao što u Berlinu tridesetih i Beogradu osamdesetih, ako je i bilo onih koji nisu podlegli općoj mitingaškoj atmosferi linča, takvi nisu mogli ništa protiv općeg stanja duha nacije definiranog osjećajem egzistencijalne nesigurnosti i krizom države i njenih institucija, tako će malo tko moći danas u Bosni. A u takvim situacijama uvijek se fokus javnosti usmjeri na nekog "unutarnjeg neprijatelja" - Židove, Albance, ili Hrvate - koji bude optužen za sve.
Danas se pogrešno smatra da je fašizam i totalitarizam općenito produkt diktature, no on to nije: naprotiv, diktatori poput Hitlera ili Slobe uvijek su produkt već postojeće bolesti društva. U normalnim okolnostima, oni niti mogu na vlast niti se, kad su tamo, mogu tako ponašati. Danas se u Bosni traži netko tko bi ljudima mogao uliti izgubljen osjećaj sigurnosti, tko će preuzeti odgovornost za njihove propale živote, tko će obećati da će munjama iz očiju i vatrom iz guzice spaliti njihove neprijatelje. Bijes usmjeren na "birokrate", nesposobnu weimarsku vladu, ili na "elite" u Bosni ubrzo će se fokusirati iksljučivo na one koji stoje na putu (nacional)socijalizmu, uz povike o jednom vođi, jednom narodu i jednoj državi - o da, zahtjevi koje danas postavljaju Bošnjaci zvuče tako poznato.
Hrvati se nisu htjeli pridružiti antibirokratskoj revoluciji devedesete, kao što se jučer nisu htjeli pridružiti demonstracijama Bošnjaka u Zagrebu: demonstriralo je tristotinjak, navodno, ljudi. A ljudi koji danas podržavaju bošnjačku nacional-socijalističku revoluciju su isti ljudi koji su svojevremeno podržali Miloševića - bilo izravno, poput Chomskog koji je svojevremeno osnovao međunarodni komitet za obranu Slobodana Miloševića, ili neizravno, poput raznih Žižeka i njegovih današnjih nasljednika Horvata ili Mate Kapovića koji svojom ignorancijom i ideološlom zatucanošću zapravo idu na ruku ljudima poput Slobe. Lakše je uvjeriti sebe i druge da je fašizam nekakva mutna "sprega države i krupnog kapitala" nego jednostvno bolest nacije prouzročena nemogućnošću uspostave funkcionalne države i krizom kojoj se više nitko ne sjeća početka, i nitko joj ne vidi kraj. Bošnjaci, svjesni da je RS za njih izgubljena, pokušat će na ovaj ili onaj način asimilirati Hrvate u "Bosance", ili ih jednostavno otjerati - jednostavno kao što su Srbi u Jugoslaviji, svjesni da je Kosovo izgubljeno, pokušali svoj "životni prostor" proširiti na teritorije u Bosni i Hrvatskoj. Tu se ne radi o svjesnom izboru: to je jednostavno proces koji je neizbježan u danoj situaciji.
Paradoks je u tome da su nositelji takvih fašistoidnih tendencija u društvu ljudi koji sami sebe vide kao "antifašiste". U takvoj atmosferi, nije teško uvjeriti ljude da je potrebno samo izabrati dobru i sposobnu državnu vlast koja će sve dovesti u red, a nitko se ne pita o uzrocima koji su doveli do takve vlasti i takvog stanja. Međutim, u sudaru sa stvarnošću, takve tendencije bolesnog društva, takve instinktivne težnje naroda koji se osjeća ugroženim da pronađe zaštitnika "čvrste ruke" koji će povješati kriminalce i donijeti pravdu, uvijek vode u katastrofu. Zato ne treba prizivati bosanski scenarij u Hrvatskoj: ne zato što ova vlast - zajedno s oporbom - nije zaslužila u najmanju ruku završiti u zatvoru, a možda i na vješalima, već zato što su stvarni ciljevi "događanja naroda" posve različiti od proklamiranih, isto kao što će stvarne posljedice tog festivala ignorancije i neukosti biti posve različiti od željenih.
