KOMA
Donator
Sjecanje na rat - svjedocanstvo
evo vam price jednog mjestana iz Hasica kako je dozivio ratne dane...
Iz onih dana po Ciginom sjećanju
(Po sjećanjima Vučković Marka Cige, Hasić)
Odlazak
Otiš'o si! Odjednom k’o u zemlju prop’o. Nisam znao gdje si ni kad ćeš se vratit. Nije bilo ni Stanka, ni Andrije, Ante, Lukana, Mate, Brljka, Drsle, Grge, Mike i mnogih drugih. A bio je Uskrs. Proljeće je bilo na samom pragu, i umjesto radosti i veselja nikada toliko zebnje u srcu. Rat je kucao i na naša vrata, uzimao je zamah, postajao stvarnost i sa svakim je novim satom dobivao na snazi. Nezadrživo je prodirao u moje misli, bez mogućnosti da ga izbijem, bez šanse da ga odbacim. Nisam ga tražio, još manje želio. A tko bi ga to normalan i želio? Ipak, bio je tu, prisutan i sirov, neumoljiv. Nije bilo druge stvarnosti. Okolnosti su govorile same za sebe. Razmišljalo se drugačije. Nepoznati instinkt se budio i slao neke nove signale potičući nagon za opstajanje. Bila je to teška noć. Prva u dugom, dugom nizu od kad se više nije spavalo u krevetu, u kući.
Tek sutradan došao je glas da ste na sigurnom i bilo mi je lakše, za kratko samo. Duboko sam osjećao da nikome više neće bit lako…
Pretres
Mislili smo neće nas dirat. Ipak, dok prolazili su cestom, mi smo se krili.
Spav’o sam i u Jozikinom podrumu, u podrumu stare kuće, sám… Ostali -gdje ko, kojeguda, gdje su mislili da je sigurnije. Ponekad smo i zajedno spavali. Danju smo bili pri kućama, u blizini, na oprezu… Selom su kadtkad prolazile vojne kampanjole. Prolazili su dani.
U vojnom kamionu dovezli su ekipu za pretres. Naše komšije kruškovljani i crkvinjani dobili su zadatak da pretraže Gornji Hasić, a srpskotišinjani i škarićani Donji Hasić. Kako su se oni osjećali? Da li je itko od njih i pomislio da radi krivu stvar, makar neko? Jedan, bar?
Dan prije kroz selo je prošao nalog da predamo svo naoružanje, vojnu opremu i sl.. Nije da se nije imalo, bilo je ponešto, sitno. Neko je morao kupiti ono što je trebalo da se podijeli, a neko je dobio đabe samo nekoliko dana uoči rata. ZNA SE i ko je prodavo. Ipak, bilo je malo!
A naše komšije su dobili sve, najbolju opremu, kompletnu, i svu vojnu tehniku, mjesecima prije rata. Uvježbavali su se i pripremali za obranu Šamca. A napadoše ga, i oslobodiše ga - OD SEBE SAMIH!
I evo ih, sada oslobađaju i Hasic, ulaze u avliju, nekoliko njih, većinom svi poznati. Jedan od njih je upitao, onako ko u šali: - A gdje ti je traktor?
Ostali su pretresali kuću i izvrćali sve pred sobom. Tražili su naoružanje, kobajagi. Da li? Nadali se u potaji da će naći i skrivene pare, zlatninu, cigare… Gledao sam, samo gledao… Teško je bilo vjerovati. Izgleda da se u čovjeku, kad dobije vlast, probudi i neko zlo koje mu dadne snagu. I što je čovjek gluplji i neobrazovaniji to zlo dobiva više na snazi. I više se trsi, naročito nad nemoćnima, nekrivima. Što je žrtva nemoćnija i manja, biva više mučená, paćena... RAT MIJENJA LJUDE.
-Dolazi ovamo! čuo se glas iz šupe na kraju avlije.
-A što ti je ovo?
Na zidu, odmah pored obora visio je stari debeli vojni šinjel zadužen jos od bivše T.O. -Šta će to ovdje, zašto nisi pred’o!? -dero se Laze poštara sin.
Otac mu je dugi niz godina bio vrijedan i priznat poštar u našem selu, koliko je samo puta srdačno dočekan ko neki važan gost i to baš ovdje u ovoj avliji, u ovoj kući? Hasićani su ga cijenili i voljeli. Kada je otišao u penziju naslijedio ga je Giban, također veoma omiljen od svih. Sad je Lazin sin našo vojni šinjel. Ej, -vojni šinjel. Važna je to stvar -ŠINJEL. Tko bi reko da zbog šinjela može i da se pogine? - Zamalo…! I sad je on silan i snažan, vlast mu je u šaci. Uživljen u ulogu osloboditelja, ispoljava svoj godinama gomilani gnjev na nemoćnom starcu. U njegovim očima sada sam: -bandit, ustaša...
-Ruke u vis i trči! Upire mi pušku u leđa. Repetira jednom, dvaput. Metci frkću iz okvira.
-Trči! -gura mi cijev pod rebra. Potrčim pa stanem. I opet tako nekoliko puta. Još je par metaka izletjelo vani, srećom kroz otvor sanduka papovke, ne i kroz cijev.
-Pusti ga, ne rasipaj čovjeku municiju po dvorištu! -čuo sam glas jednog od prisutnih rezervista. Vidim da među njima ima i ljudi. I utjerali su me u kamion. Unutra je bilo još nekoliko hasićana pokupljenih pod sumnjivim okolnostima.
Kratko zatim puštaju me vani. Komšija Mato Mikić je interveniro za me.
- Njegov sin je igrao za Crkvinu! -rekao je jednom od njih.
- A zašto nisi predo šinjel? - pitao me glavni.
- Nisam, jer, sin ga je zadužio i on će ga jednom morat i razdužit.
Još uvijek nisam razumio zašto je jedan šinjel bio toliko važan. Pustili su me.
Prolazili su mračni dani. Dani o kojima ne mogu pričat. I sunca kao da i nije bilo. Bližio se kraj proljeću i ljeto je bilo na samom pragu. A posvuda je bio mrak, mrak i samo mrak…
Šuma
Nismo znali da je organiziran proboj. Neki od naših, oni koji su to znali, nisu nam stigli reći, ili kao da nisu htjeli. Da li je to bio strah ili sebičnost, ne znam. Tako su kroz Matino dvorište protrčala dvojica. Mato ih je primjetio, vidili su i oni njega, ali ništa mu nisu rekli. Da li su mislili da će lakše proći ako ih bude manje, ili u silnoj želji da se izvuku nisu imali kad pričat, ili je što drugo… ?
A…. je dobio nalog da nas obavijesti o izlazu. I iako je znao gdje smo se krili, nije stigao reći, ili je zaboravio. On je otišo! A mi… ? Mi smo ostali. Vidjevši da nikoga nema otišli smo u djeda Marka šumu.
Ubrzo zatim, čuli smo kako nas neko doziva. Bio je to jedan od onih hrabrih momaka koji su, da bi nas izvukli, stavili život na kocku. Zvao je i zvao, no nismo znali… Bojali smo se. Mislili smo da su to 'oni'. I otišao je. Ostali smo sami.
Probili su obruč. Svi! Prošli su linije ‘četničke’, čitava jedna velika kolona.
Dvijestotineipedesetljudi. 250 CIVILA. Bilo je vatreno kažu… O tome će se sigurno napisati jedna posebna priča, čudo je da već i nije, možda će jednom snimiti i film. Toliko ljudi bez ijedne žrtve u proboju kroz neprijateljske položaje. Samo je jedan ranjen, i to u debelo meso... čini mi se naš Dresko. Bolesni i nemoćni voženi su u kolicima, nošeni na nosilima, i krkače. Pod silnom paljbom i neviđenim vatrometom… USPJELI SU!
Mi smo ostali. E, onda se više nije smjelo ići u selo, osim kradom.
Povukli smo se u Matijaševića Sokak. Spavali smo u Pavinom štaglju.
Maj je već u prolazu. Počinje organizirana pljačka, prazne se kuće. Pljačkáši su niko drugi nego naše komšije, opet: crkvinjani, škaricani, srpskotišinjani.
U isto vrijeme dolaze i novi nepoznati ljudi, zauzimaju i useljavaju bolje kuće u selu. Mi se držimo po strani. Kako su glasovi koji su do nas dopirali bivali sve brojniji i jači morali smo još dublje u šume…
I tada je počela nova bitka: -borba za opstanak. Postajali smo sve manje ljudi.
Kratko vrijeme je i išlo nekako, nadali smo se da će sve ubrzo proći.
Rakija
A onda je iz šipražja, zajedno s magluštinom i silnim isparavanjima iz tla, odnekuda iznjedrila i neobično jaka nervoza, uvlačila nam se duboko pod kožu, i postajala je naš dodatni teret s kojim se moralo nosit.
Naravno da nismo bili spremni za drastičnu promjenu okolnosti u kojima smo se našli. Nismo više bili u stanju kontrolirati misli, postupke, djela…
Više nismo bili jednaki. Jedni su postali malo veći, pametniji, važniji, ultimativniji. Moralo ih se slušat, bilo je galame i svađe… Odvojio sam se od grupe i nekoliko noći prespavo u kanalu. Vreće od najlona poslužile su mi kao šator. Kiša je lila, i lila, i lila… Pitali su me poslije jel me bilo strah. Ma kakvi, nigdje nikog nema, nigdje žive duše. Bilo je samo nekoliko ‘slobodnih’ krava i jedno tek oteljeno tele, maleno, tek nekoliko dana staro. Životinje barem ništa nisu znale…
I nebo kao da se urotilo protiv nas, cijeli juni.... Svakog dana, dolazila nam je kiša, dugotrajna i obilna. Pogodovala je komarcima.
Iz dana u dan bilo ih je sve više. K‘o neka neprijateljska vojska, rasli su i postajali sve veći, krvožedniji. Ubadali su nas i sisali nam krv, otežavali nam ionako tešku muku. Nismo mogli živit od njih. Ni spavat. Ni disat.
Umotavali bismo se u krpe, deke, tako da bi ostao samo maleni otvor za usta. Bilo je užasno sparno. Imao sam osjećaj da smo negdje u đungli, u dubokoj amazonskoj šumi. Dobro je bilo dok smo bili budni. A kako je bilo kad je počinulo umorno prljavo tijelo? Ne pitaj!
Neizvjesnost i pomanjkanje zdrava razuma, bol u duši, zasigurno su ostavljali duboke tragove na nama, no mi to nismo znali. Polagano smo tonuli u tu grubu stvarnost, gubeći sve što smo imali. Ostalo je još samo malo ljudskosti i život nam, jedino to… Sloboda nam je bila ograničena. A svaki dan smo mogli izgubiti i to malo preostale ljudskosti, kao i sam život. Imali smo dovoljno hrane i kave.
Jedini spas i jedini trenutci kada smo sve zaboravljali i kada smo postajali uistinu hrabri i jaki, -najjači, bili su kad je bilo dovoljno rakije.
Ona nam je davala život, držala nas i čuvala zdravim. Bila je i najbolji lijek protiv svega. Zato smo je morali imat. No, nije bilo tako lako doći do nje. U prvu ruku, ponijeli smo iz kuća onoliko koliko smo mogli, hrane je bilo napretek, i rakije je bilo. Ali svemu dođe kraj, zalihe se isprazne, popiju se i poslednji gutljaji. Kada tijelo počne da drhti, od straha, nemira i neizvjesnosti pred nama, kada se izgubi osjećaj za stvarnost i zaboravi na opasnost, sačeka se prvi mračak i krene se na put. Blatnjav i pun ljapavice, prelijevajućih lokvi, nije vrijedilo birat, prije ili kasnije znali smo da ćemo biti prljavi i mokri do kože, ko zvijeri, k’o plahe životinje šumske, ko tumarajuće spodobe s neke druge planete, odsječene, zaboravljene, izgubljene.
Svaki od nas je svoja tajna mjesta poznav’o. Kuljen i rakija bili su skriveno blago. Ipak, dani su prolazili, trošilo se, i nestane opet. I tako, išlo se u selo dosta često. A da nesreća bude veća, kad sam kuhao ručak, grah je bio pogust i u lonac na vatri trebalo je dodati malo vode… Imali smo dvije plastične pletare bijele, jedna je bila za vodu a u drugoj smo držali rakiju. Da, trebalo je razrijedit naš ručak. Uzeo sam pletaru s vodom i pokušao naliti malo. A omaknulo mi se i izlio sam malo više. Kad ono buknu. Vatreni plamen cijelom svojom dugom jezičinom obliza lonac. Trgoh se korak natrag i plamen me umalo zahvati.
Rekoh iznenađen: - Ljudi moji, šta bi ovo!?
Skočiše uz psovke Nikić i Marčić, kroz zube promrstiše: -Rakiju si!
I kao u nevjerici, ili da sami sebe ubijede da to možda i nije rakija u pitanju, naizmjence me svojim velikim očima, kao puškama, pravo strijeljaju:
-Jel rakija! I opet: -Je li to rakiju!?
U isti mah, valjda kad više i nisu imali nikakve dileme, vrteći glavama uz muku i žaljenje, kao neko pomirenje, izustiše samo: -Ma šta to uradi?
Kažem im: -A šta ću, ma ... nisam htjeo...
Jedva sam ih ubijedio da imam u selu još jednu pletaru i da ću je još večeras potražit. Bili su jako ljuti, sve dok nisu ispraznili i preostali ostatak iz one moje nesretne pletare bijele. Čak su dobili i hrabrosti. Osladilo im se, i odlučiše i oni zajedno sa mnom opet u selo, po novu turu…
Izlet u selo
Došli smo do prvih kuća, noć je već bila dobro zakoračila u dubinu, sokak je prazan, nigdje nikog. Svako će krenuti svojoj kući i u komšiluk, malo obić’ i pokušati pronaći nešto. Marčić će potražit još hrane a i Nikić će se potruditi da štogod nađe. Rakija je bila moj zadatak. Otišao sam u podrum stare kuće. Zadnji kulen je bio na mjestu, netaknut, zamirio cijeli podrum. I pletara, puna! Kamen mi je sa srca spao. Ne znam kako bih se i vratio bez njega. Nakon nekog vremena čujem glasove iz Pavanove kuće. Pitam se, tko bi to mogao biti? Samo da me ne ugledaju. Pritajim se još neko vrijeme. Glasovi ne prestaju. I išuljam se oprezno, kroz avliju, pa preko puta, zatim kroz Mikića vrtlake, pored Matine kruške, te Ive Ćosine kuće, i nastavim prema dogovorenom sastajalištu - Laniku. Čekao sam i više od jedan sat a njih nema pa nema. Kroz šumu su se probijali glasovi, čula se pjesma, očito u našem Domu veselili su se neki nama strani ljudi. Nije me bilo strah, između mene i njih bila je šuma, a ako i krenu Lanik je širok, a i u našim je rukama, nepokoren, još uvijek. Kad idu i oni. Već izdaleka čujem ih kako pričaju glasno, galame, ko da je to sasvim normalno, ko da nas niko ne može čuti. I čim su me ugledali, dovikuju mi: -Jesil’ donioooo!
Smijem se i uzvraćam im odvikujući: -Jesaaaaammmm! Doduše pritajio sam to malo, onako ko kroz zube -stisnuto, ne tako glasno kao oni. A oni ništa nisu našli. Upitam ih zašto su se zadržali, i dodam kako sam čuo glasove u Pavanovoj kući. Hrabri momci nasmijaše se slatko, rekavši mi: - Pa mi smo bili tamo!
(Kasnije, po našoj predaji, kad su nas u SUP-u ispitivali, čudili su se, jer po selu su bile noćne straže, posebno na Raskrsću, kako to da nas nikad nisu ugledali… ) Išli smo mi tako u selo i još par puta, uvijek pod ‘gasom‘, i spavali smo jednom tamo. No, Nikić je kašlj'o, jako i morali smo opet dalje u šumu…
Proboj...?
U Lugu smo sreli i preostale grupice, u jednoj od njih bile su i dvije žene. Okupili su nas momci koji su nam došli u pomoć. Donijeli su odluku da nas sve izvuku i odvedu u Grebnice i Domaljevac. Sunce nas je lijepo grijalo tog dana i raspoloženje je bilo na nivou. Napokon nam se ukazala mogućnost da sve ovo ostavimo iza sebe, -daleko, daleko. Zauvijek možda... I večer je bila idealna. Topla i ugodna. Mirisala je na skoru slobodu. Optimizam je nezadrživo rasto, u toj mjeri da nije ostavljao prostor mogućem neuspjehu. On, nakon svega, i ne bi mogao da se desi. Valjda smo i zaslužili već jednom da se ova nepravedna, ničim zaslužena situacija i završi jednom …
Da, nada za prolaz bila je uistinu velika. U kucnuo je čas polaska! Došlo je vrijeme: - Ići ćemo!
I opet do Novog Sela, do crkve u groblju, zatim do kanala gdje smo dobro skriveni čekali priliku. Njihova vojna vozila prolazila su cestom. Čekali smo prilično dugo, činilo mi se vječnost cijelu. I nada je kopnila polako. Klonilo je i tijelo i nadnaravna snaga koju smo imali na početku gubila se, više se nisam osjećao mladim, bio sam ponovo djed stari, i stariji od toga još… I dobro sam čuo poznate lozinke na radio vezi kojima sam značenje tek naslućivo. Sve u svemu kad su nam sve to otvoreno i rekli, prijevod je bio: Borbene linije su pomjerene i njihova je vojska vec u Abramovića sokaku. NISMO MOGLI DALJE. Morali smo natrag. Opet istim putem, samo u neželjenom pravcu. Nije nam bilo lako! Klonuli smo u svakom pogledu. A da jedno zlo bez drugog ne ide, potvrdila je i nagla promjena vremena. Lijepa i ugodna večer pretvorila se u tamnu, mokru noć. Nebo se otvorilo i prolilo kišu a i vjetar nas je ljuljo, više nije bilo puta, samo blato i ljapavica... Kanal kojim smo išli napunio se vodom. Probijali smo se u koloni jedan po jedan, osvajali smo metar za metrom, a zatim i livade, šume, i drzeći se jedan za drugoga, padali smo i ustajali, do gole kože mokri, potpuno deorijentirani. Hodali smo tako dugo i više nismo bili sigurni ni gdje smo. Da li smo u Lugu? Gdje su nam naši šatori? Kako bi nam bili dobro došli. Premoreni morali smo leći na zemlju, a kiša je i dalje lila, osjećao sam kao da ležim u nekoj velikoj bari. Tek ujutro, sa stidljivim probojima prvih sunčanih zraka, primjetili smo da kiša više i ne pada, a i naše vidno polje povećalo se malo. U čudu smo se pogledali kada smo spoznali da smo došli do našeg logorišta. Bili smo blizu, jako blizu -tik uz njega, dijelila nas je samo šibljem zarasla međa. U šatorima je bilo suho i dobar dio noći mogao nam je i ugodan biti, ležali smo u skoro samoj vodi, a tako blizu… O kako je okrutan život. Šta smo to skrivili? Zar u tolikoj mjeri da nas ovako pate. Zašto su nas istjerali? Kako to da smo ko životinje? Zašto se moramo kriti, kako to da nas više i ne smatraju za ljude? Bezbroj pitanja bez odgovora.
Slijedećih dana smo sušili naše krpe. I odjednom, u pol dana, još izdaleka, brzo nam se približila helikopterska jeka. Naša po zemlji rasprostrta odjeća i šatori od najlona bili su im lako vidljiv prizor. Pogledali smo jedni druge, a šta smo drugo mogli -za sve je ionako bilo kasno. I opet smo gledali u nevjerici helikopter u niskom letu što je nestajao u vrhovima obližnje šume, to je bilo sve što smo mogli, još nekoliko trenutaka čula se i jeka a potom mrtva tišina. I ne bi dugo, dan ili dva, eto ti i prve granate. Dobro su izračunali koordinate, i samo stotinjak metra iza nas neke su snažne krtice rovale nevinu zemlju, razbacivale je u prasku praveći duboke jame. Rotirajući metalni komadi pretvarali su u cjepanice na putu svako ispriječeno im drvo, i rastove. A onda kraće zatišje pa opet novi val, ovaj put neposredno ispred nas…. Imali smo sreću!
Znali smo da smo otkriveni. Morali smo u proboj, opet. I ponovo smo došli do groblja u Novom Selu, pa ćemo malo više udesno, prema Brvniku, izgleda da ćemo morati i između rovova… I došli smo im veoma blizu. I ponovo nepovoljna vijest: U Lijskovcu su. Nismo mogli dalje. Bilo je i treći put, samo tada nisam htio ići. Probali su neki i na Kornicu. Ni tamo nisu mogli.
I zadnji put, dok sam skupljao drva za vatru, odlučeno je da se krene opet.
Neki su otišli a neki smo ostali… Oni što su otišli nisu se više vratili, napokon su i uspjeli. Hvala Bogu!
Anteša
Razdvojili smo se u dvije grupe. U jednoj su bili Jelasari i otišli su bliže selu. I mi smo, samo na drugu stranu, u šumu Djeda Marka, u blizini našeg groblja.
Nismo bili dugo tamo i prešli smo u topole Marka Katića. Još jednom sam tokom noći došao blizu Raskršća, oprezno, brzinom zeca i pretrčao sam preko njega, na samom ulazu dočeka me neka nova ograda od željeza, (mnogo godina kasnije doznao sam da je bila Pejina, novi gazda ju je posudio valjda), prošao sam kroz kapicu avlije i virnio malo u kuću i oko kuće: stara kuća je bila u nedirnutom stanju, niko u nju nije uselio. Na prozorima nove kuće nisu više bile one poznate store, nego neke nove nepoznate. Na vratima čiriličnim je slovima pisalo: 'zauzeto', između kuće i koša vidim tragove koji ukazuju na to da je još sinoć na tom mjestu pečeno prase… U kući se začuo plač dijeteta, morao sam bježat. Bilo je brzo, kratko i slatko; pomalo čudno, neobično, nestvarno...
Tek nekoliko dana odkako smo došli u Matijin Topolik i već smo bili otkriveni.
U rane jutarnje sate čujem nešto tapa, lomi granje, jasno raspoznajem hod čovjeka. Pomislih - Eto ih! I samo što je prvi val krvi što ga je u tom trenu istisnulo srce, ko neki tsunami (plimni val), brzinom munje zapljusnuo mozak, grunuvši tako snažno u moje tjeme da umalo se ne onesvijestih, kad ono -Anteša!
Uh, kako me bio prepao! Bio je sam. Radostan što nas ponovo vidi reče da su nam ga doveli tragovi naših stopa.
Anteša je, nakon što su oni koji su otiši u poslednji proboj uspjeli prijeći, otišao s onom drugom grupom u blizinu Jelasa. Tamo je bilo i više hrane, mjesili su i kruh. Sada smo blizu uz kuće naše, a opet smo daleko, tako daleko... I potrajalo je to još neko vrijeme, ali nije moglo dalje, prijelomni dan bio je sve bliži, mada niko to nije htio reći...
I ponovo jedno jutro u prvoj polovini augusta, došao je Anteša opet. Isto onako u rane jutarnje sate, i opet me bio uplašio, ali ni blizu onako. I dugo dozrijevana tajna konačno je sazrela, nekako je i izrečena i odmah je bila prihvaćena, barem kod njih. A i kod nas samo što nije, i naši pupoljci cvijeta što odluka se zove, već su dobro nabubrili, samo što nisu procvjetali. Kad nam je proljeće i ljeto bilo ovakvo, kakva li će tek biti jesen, a o zimi ne smijemo ni mislit.
Oni su odlučili predati se, tj. javiti se vlastima u Šamcu pa što bude da bude, mislili su da valjda od ovog sada gore bit ne more. Ni mi nismo bili daleko.
S nekom nadom u glasu, tiho nam je rekao:
-Idem ja s njima (Jelasarima) i valjda ništa neće biti. Pozdravili smo se i poljubili. Nije nam bilo lako. Cijelu noć oko se zaklopiti nije htjelo, glavom su strujile mnoge misli, razne moguće varijante: A nismo ništa krivi, nikome zlo nanijeli, stariji i jesmo, neće nas valjda dirat, malo će ispitivat, i ajde -idite tražiti svoje. Da šta će! A kako će drugačije!? I cijelu noć tako. Kad opet nešto ide, samo ko u žurbi -nešto bržim korakom. Nije valjda Anteša opet? A da šta je!? Eto ga opet.
Primjećujem da je uznemiren, nesiguran, bojažljiv… Kao da je predosjećao. Očito, nije ni on spavo. Prilazi mi i kaže:
-Eto, zaboravio sam ti reći... Ako slučajno… Znaš...?
Vidim da mu je teško prevaliti te riječi, no tjeralo ga je nešto, moro je…
- Ako bi se šta desilo.... ako meni nešto bude…
Lice mu se grčilo, osjećao sam koliko ga boli; ipak isijavalo je blagost, i sva ona prljavština, umor i neizvjesnost kao da su za tren bili nestali, njegovo lice učinilo mi se jako lijepim.
- Pozdravi mi moje unuče najviše ... I dodao je još da i šešir dam tom u srce mu sraslom dijetu malom... Tko bi mogao znati da ga od tad neću vidjeti nikad više. Eh, da sam samo znao da nije bio u dobrim odnosima s Stevom.
I tako su oni otišli u predaju.
Škaric
Više nismo mogli biti u Topoliku, prešli smo u Mate Dadina šumu. Bilo je to naše posljednje slobodno logorište. Nismo mogli naslutiti da nas jedan novi logor, sasvim drugačije vrste, već spremno čeka.
Ostali smo ja, Marčić, Nikić i Pavo. Četvorica nas. Predali smo se otprilike tridesetak dana poslije jelasarske grupe: 14. 09. 2002.
Na cestu smo izašli iz Pacinog sokaka i išli smo cestom sve do Škarica, do njihove čitaone. Lijepo je bilo ići cestom -konačno, onako neopterećeno, jer odluka je pala, ali i neizvjesnosti je bilo, no otrnuli smo bili već dobro. Očekivali smo da ćemo sresti neke stražare ili nekog, nešto ili nekoga komu bismo se mogli prijavit. Nikoga nije bilo. Sjeli smo ispred doma i čekali. Ugledala nas je neka žena, bili smo joj sumnjivi i otišla je reći Marku R. - Ispred doma su neki stariji ljudi, možda su i hasićani. Marko nas je odvezao do policije u Crkvinu a odatle su nas sproveli u SUP u Bos. Šamcu. Tu su nas ispitali. U prva dvadesetčetiri sata dobili smo čaj i krišku kruha...
Ako budeš dobro govorio bice ti bolje!
Još nas nisu pravo tukli, iživljavali su se samo i sprdali s nama. I dođe nam neki vojnik, iz Obudovca je, zvali su ga 'harmonikaš', kaže nam: - Ići ćete na novo saslušanje, doći će jedna novinarka, govorit ćete na radiju. I drugu noć od našeg dolaska dođe nam i ona. Izlazili smo jedan po jedan, bio sam drugi ili treći.. Bila je ozbiljna, dosta službena, reče mi : - Ako budeš dobro govorio biće ti bolje. Ja ću te pitati, ovo i ovo, bla- bla - bla..., a ti ćes mi odgovarati...
Ma, ko će je razumiti, ionako smo svi bili potpuno pobrkani. I snimanje je krenulo: -Imate li dovoljno hrane? - Ima! Dobra je! Samo da je malo više...
(A jok, ba, svaki dan jedan čaj i šnita kruva, i to je sve... ništa više.) Ipak slijedi i drugo, već unaprijed pripremljeno pitanje: - Hrvatska kaže da vam ništa ne dajemo, da ste gladni, itd., itd... A meni nešto pridošlo, postalo mi svejedno, ko okuražio sam se malo, ohrabrio valjda, ta za radio pričam, ja ovako mali, možda će me cijeli svijet čuti -mene jadnika iz šume, sitnog i bezznačajnog, manjeg od makova zrna. Ta, šta imaju još od mene izvući? Šta im to ja još mogu dati, kad su mi sve, ama baš sve, osim života, oduzeli. Ipak, još sam im izgleda dobar, ako za ništa drugo a ono barem za propagandu.
I rekoh: - Svi su krivi: i Zagreb, i Beograd i Sarajevo! - Zavadiše narode! Vidim ona poče da mijenja boje lica, malo se uzvrzmala, zbunila; ko mrko me pogleda, bora joj se i lice... Nije očekivala da ću spomenuti i Beograd. Ta nije Beograd kriv, a kako bi bio? Slijedila su pitanja o djeci, gdje su sinovi, jesu li imali oružje, i dr..... Kad je završilo snimanje pitam je: - Kako sam pričo? Ama, ni riječi mi ne reče, i ne pogleda me. Bi'će da nije dobro, mislim u sebi dok su me vraćali u sobu. I prošla je prva noć, u miru. Ponado sam se dobru. Ali kad bi druga noć poslije toga!? Valjda su emitirali na radiju. Čujemo u hodniku vika, jedan je sat ili mozda dva... tri... - Ustaše, majku vam...! Bilo ih je više, neke i znam....
Izvodili su nas jednog po jednog, bio sam treći po redu... -Uu..uh...!
Pa zar čovjek može udarati tako krvnički? Ko životinju! (Ovdje Marko malo ko promijeni glas i kao kroz hropac ispusti neki neopisiv zvuk, ali brzo i odsječno te nastavi): -Ma kak'i životinju, ni životinja se ne udara tako, kamoli čo'ek. Nisam to vidio ni na filmu a gledo sam ih puno, puno... Savijali smo se pod udarcima, stenjali, zapomagali, otpuhivali... i kako su oni postajali žešći boljeli su sve manje, naposlijetku skoro da ih nismo ni osjećali, tijelo se grčilo sve manje, dok bi i to prestalo. Da li su i poslije toga tukli dalje? E, ne znam. A kad smo došli k sebi, kako smo izgledali? U prvo vrijeme nismo se vidjeli, poslije smo se tek trebali prepoznati. To su tek bile vanjske rane. A unutarnje i one duševne, kakve su bile one? E, o tome ne mogu...
Znam samo da shvatio sam: -čovjek je ko, ma kak'i ćuko, šta sve izdržati more...
Skakanje
Naša soba je bila u blizini kancelarije gdje se izdaju pasoši, lične karte i ostali dokumenti. Taj dio je jako prometan, tu stalno neko prolazi. D. je bio neki šef valjda. Da bi nas više patio i niže ponizio, naredio nam je da smo dužni u bilo koje doba dana ili noći kada neko prođe odmah ustati. Sad kada bolje razmislim možda je to bilo i dobro, valjalo nam je za gimnastiku, poboljšavalo nam je i cirkulaciju... Joj, koliko smo se puta digli s poda i opet na nj. sjeli. Ponekad nismo znali da li se isplati i spuštati prema njemu, kad bi već slijedećeg trena odmah morali skočiti na noge. Kadkad bi neko i dobro procjenio -ostao bi u stavu mirno, pa bi tako ponešto i uštedio u tom suludom projektu. Bilo je to izgleda i za vijuge dobro, jer, eto, morali smo misliti - nismo poludjeli...
Potom su uveli da jednom sedmično jedan sat izlazimo u šetnju.
Često nam navračali nezvani noćni gosti, Boga smo molili da ne budu Šešeljovi ili Beli Orlovi... A kakve smo tek pjesme znali, i molitve...
Onda je jedne noći upao neki iz Gradačca, i jedan iz Slatine ili Brvnika, bio je i D. s njima. On je samo gledao. Trojica su tukla sprijeda. I dok sam tako, ko čvarak skvrčen bio, s koljenima na zemlji očekujući udarce sprijeda, prišao mi je i D. otpozadi, osjetio sam kako koljeno njegove desne noge sklizni pored mojih desnih rebara, promašio je.... a već drugi udarac u bubreg lijevi, srećom ne bi tako snažan.... okrenio sam se prema njemu baš kada je slijedio udarac treći. E, taj treći je... -Jeboga! Naki malen, ali kad me opali.... I tu je bio kraj, ne sjećam se dalje....
No, dobro znam, već dugo mučila me migrena i često me bolila glava. Te noći sam dobio jak udarac šakom u glavu, mašio me neko od njih s lijeve strane baš na slijepoočnicu, baš na to mjesto, udarali su i pendrekom, i ko zna sve čim.... Ali taj udarac - izliječio me glavobolje, zauvijek! Od tada me više ne boli glava.
I vidio sam D. jednom poslije svega ovog (poslije rata) u Šamcu. Mara po nesreći parkirala baš u blizini nj. stana. Završio sam poslove ranije i čekao je kratko vrijeme. Kad eto D. -izlazi iz svog stana. Marino auto ispred njegovog stoji.
- Izvini, rekoh mu, evo Mara samo što nije, odmah će maknuti auto da možeš izaći.
- Ma, ne treba, ništa ti ne brini! s osmijehom mi veli -ne planiram nigdje s autom ići. Glumili smo da smo stranci. A što li nam je sve bilo u glavi? Znam da ništa loše nisam pomislio, bio sam zatečen, iznenađen. A on? Da li je i kod njega bilo tako?
Pa šta sada...?
Marčić je najviše dobij'o. Tako jednog dana dok je bio već dobro plav i oteko od prethodnog tretmana, doš'o nam je u sobu jedan iz Osijeka. Čuo je da je neki Sarić ovdje. Ispričao nam je kako su ga u Osijeku istjerali. I obrativši se Marčiću upita ga -Znaš li ih? Hrabar je Marčić bio. Pogledao ga ravno u oči i rekao:
-Pa šta sad, šta ja tu mogu? To je bilo dovoljno da u ovom vojniku izazove bijes. Što je slijedilo? Ajd, da ne kazujem...
U te priče o tim stvarima u Osijeku nisam mogao vjerovati tada. Danas znamo što je i tamo bilo? To da su i tamo harale dvonoge ljudske zvijeri, zaslijepljene nekim nepravednim nacionalizmom, i razlike od tu i tamo skoro da i nije bilo. I tamo su bacali ljude u Savu i sudili po prijekom sudu, pljačkali i ubijali, istjerivali... Sprovodili silu i na Hrvatskoj strani. Većinom su stradali nevini ljudi. Ali zašto je Marčić bio kriv? Zaista, u ratu prvo na mjesto ISTINE zasjednu LAŽI i umjesto krivog strada NEVIN.
I kažem im: - Sagnite glavu, nemojte im u oči gledat, nemojte im ništa pričat...
... naše rastove
Posjetio nas je i jedan bivši inspektor, sada je dobio nova zaduženja, imao je i čin neki, bio je pristojan, mogli smo mu gledati u oči. A gdje ste sve bili u šumi? Jeste li zalazili dublje u LUG ili dalje. Ima li još koga tamo? Redala su se pitanja, jedno za drugim. Rekao sam mu da tamo nismo išli. Tek tada zagledao se u nas malo bolje: - Jesu li vas tukli? Osjetio sam da mu smijem reći: -Ma nisu, samo malo... I opet je pogledao po svima u sobi. Ta, vidilo se itekako...
I nije prošlo dugo, zašli su u naše šume, gazili sitno bagremovo drvo, rušili rastove.... sve u Srbiju.
Žilet
Nije bilo vode pa ni kupanja, nismo se umivali, bili smo prljavi. Mogu zamisliti kako smo vonjali. Bili smo navikli. Brijanje? Ma kakvi, bili smo pravi 'čede'. I dođe nam jednom neki iz Tramošnice, rekli su nam da su mu tamo zaklali brata. A kako bismo mi to mogli znati? Bojali smo se. Pravo smo zabradatili. Gleda nas i odlazi do Marčića: - Zapamti, ako ne budeš obrijan do sutra u ovo doba ja dolazim i koljem te lično. I ništa, ko da nam je došo reći dobar dan, kako dođe tako i ode. Jedan od zarobljenih muslimana kod sebe je imao dobro skriven žilet. Samo jedan žilet. A već smo bili ubijeđeni da će nas sve poklati. Dobar neki čovjek, nesebično nam je udijelio taj jedan žilet. Čudno je da u ratu i o žiletu život može da ovisi. Obrijali smo se svi. Obrijali!? Daleko je to od brijanja. Ne nismo se brijali. Sjekli smo. Čupali.... I preživjeli smo! Bože moj, šta sve čovjek prezivjeti more!?
Anteša -nastavak
Bilo je i tragova krvi, na zidu, podu...
Kroz prozor sobe u kojoj smo bili zatočeni, na ulici prepoznao sam Simu, inače Antešinog dobrog znanca. Naglas rekoh i ostalima u nadi da je Anteša možda i dobro proš'o, t.j. da ne prolazi sve ovo .... I nakon desetak dana prilazi mi Marčić i kaže da Antese više nema, da je ubijen u ovoj istoj sobi. Odmah po predaji odveden je u fiskulturnu salu u školi, ubrzo zatim prebačen je u SUP. Krvnik je, po svemu sudeći, bio S. T. i još neki. Sve se znade. Antešin prsluk nađen je u SUP-u, a i njegove cipele pripale su meni.
Bili smo svi preko šezdeset i nismo bili registrirani, dugo su nas krili. Na kraju su malo i omekšali. Tako i D. Prije nego sto ćemo otići za Batkoviće, pojavio se na vratima sobe i reko: - Više ne morate 'skakat' kad neko naiđe. Osjetio sam veliko olakšanje. Ne samo zbog te 'skake', nego i zbog nadolazećih boljih vremena. U sebi pomislih: -postaju dobri, preživjet ćemo! Nasmijao sam se. A i on je. Da, značilo je to nešto. U SUP-u smo bili od 14.09.2002. do polovine novembra 2002.
... i molila je Boga
U Batkovićima smo bili nepun mjesec, dobili smo potvrdu da ništa nismo krivi i da smo SLOBODNI, s tim da u roku od tri dana moramo biti prijavljeni u Šamcu. Nikića su zadržali, zbog prezimena, valjda. Ostao je tamo još mjesec dana i na kraju je bio i razmijenjen. Ubrzo nakon razmjene je i umro. S nama je bio i Juro iz Balegovca, nepokretan čovjek, invalid. Dali su nam stolicu kako bismo ga mogli nositi. Stari ljudi u jadnom stanju, svi po tridesetak kilograma ispod normale. Ipak sloboda je sloboda i imala je krila. I unijeli smo ga u autobus, gužva je bila. I iznijeli smo ga i opet unosili i iznosili više puta. Stigli smo do Bijeljine, na autobusku stanicu. -Za Šamac danas nema više ništa! -kažu nam na šalteru. Marčić se ipak uspio ugurat u zadnji autobus i još neki. Ostali smo ja i Pavo, Juro iz Dubice, Marijan iz Dervente i Ivo iz Balegovca. Noć se bližila, dali su nam do znanja da tu ne možemo noćit, da idemo u crveni križ ili socijalno. Potražio sam i jedno i drugo. Ništa nije radilo. Poslali su me u komandu. Stražar je kontaktirao glavnog. I prvi put sam čuo onog s druge strane a da ne moram prisloniti na slušalicu uvo. Grmio je : - Ma šta, Ustaše da mi noće ovdje! Marš! Vratio sam se u čekaonu i rekao: - Znate li šta je novo? I prije nego što su mogli upitati odgovorio sam samom sebi, a i njima: - NIŠTA! Vidjeli su ovi što rade na šalterima u kakvom smo stanju i dozvolili nam da ostanemo unutra preko noći. Smjestili smo se na klupe i pokušavali zaspati. No nismo mogli: Cijelu noć je jedna mlada muslimanka po čekaoni hodala, očito je bilo da više nije bila svoja. Od nje nismo mogli spavat. Ko da su na nju već svi bili svikli, niko je nije diro. Pjevala je one njihove lijepe vjerske pjesme i molila je Boga, pjevala i molila, ni za tren nije stala... Njena je pojava bila nešto nestvarno lijepo, iako u dronjcima izgledala je poput zalutalog anđela u pakao ovog svijeta, a ipak od njega najdalje daleko. Tko zna što su joj sve učinile zvijeri. Nisam siguran, možda sam tada i plako...
Gdje si Cigo!?
I sjeli smo u autobus. Kondukter je tražio karte. Pokazali smo naše papire.
Gunđo je, protestiro. A mi oguglali, ma svejedno nam je više bilo. I nije nas puno zafrkavo. Došli smo do Crkvine. Autobus je krenio prema Modriči, ne prema Šamcu. Skočio sam i reko: - pa ljudi mi trebamo u Šamac, moramo se prijavit. I autobus je stao. Izašli smo i iznijeli Ivu vani. Tu na raskrsnici prepozna me Jovo Krstin: -Gdje si Cigo, i zagrli me. O Bože mili! Naiđe i Janko Ristić. Rekoh opet: -moramo se prijavit. -Ništa ne brini, ja ću vas odvest, dobronamjerno se ponudio Janko. I odveo nas je svojoj kući. Na stolu krompir, meso, rakija.
-Hm, hmmm, Ma ne možemo jesti. Doduše, rade to oči, pasu onu hranu što je mjesecima nismo imali. Ne, ne može se jesti i gotovo! Usta ne mogu, u grlu čvor -dvostruki, trostruki. Uzmem čašicu rakije, uzme i Juro. I hoće još...
A mi?
Nekako smo uspjeli javiti se u SUP, čak smo bili i crvenom križu, dobili smo nešto hrane, kruh i nekoliko konzervi. Sretno smo stigli u Zasavicu, gdje je bilo dosta našeg svijeta. Okrenuli su nam i prase, ne znam da li sam i okusio išta... bilo je i rakije. Uslijedila je razmjena a nas nigdje na spisku. A rekli su nam da ćemo biti prvi koji će ići... Prozvali su sve a nas nigdje. Prišao sam ucčtelju, kako li se ono zvao..., i upitao ga: - A mi? - Da, i vi idete!
I zašto onda...
I pitaju me danas zasto jaučem noću? Zašto stenjem i ječim dok spavam?
A kako i neću kad sanjam da hodamo Hasićem u mrkloj noći a Nikić malo popit glasno priča sam sa sobom dok ide cestom prema svojoj kući. Ili, dok spavam, naiđu četnici, a ja se zateko na cesti, brzo se sakrijem pod mostić u Tišini, dok oni prođu, kolona duga, nikad joj kraja, pješadija, pa tenkovi , pa.....
Ili sam negdje u Slatini, pričam s nekim dobrim ljudima, i opet naiđu oni, vide me, a ja nit bježat nit ostat, ne znam šta ću. I krenem da bježim a noge mi ko kamen, i cijelo tijelo, a oni sve bliži i bliži....
- A kako to da nikad ne usanjaš da si ti ko neki heroj i da ih malo zaganjaš, da oni malo bježe da se sve praši?
- Uvijek oni mene, nikad ja njih!
Ima u tome i istine. Ne može srce poštena ćovjeka raditi nešto loše, pa ni u snu, a kamoli na javi...
... i neka ne čuvaju ovakve tajne. To nam samo pomoći može, I NAMA a i ONOJ DRUGOJ STRANI, da se zla i nepravde ove vrste olakšaju kad se jave ili Bože daj više nikada ne pojave.
Mnogih ovdje spomenutih ljudi više nema. Možda je Marko jedan od rijetkih koje još uvijek možete sresti, pronaći. Svejedno, ako postoje junaci, svima im to treba reći. Oni to i jesu. Njima ništa više ne treba, pa čak ni to priznanje. Možda najviše od svega voljeli bi oni da se pomire ljudi i da svak živi u svojoj kući, ko čo'ek pravi, ko pravi ljudi; da grade povjerenje, da se vesele i žive život u miru, i svi pomažu, kao prije, i hasićani, i crkvinjani, kruškovljani, škaricani... ali ne čini li nam se to već nekako poznato, ko da je to već nekada davno jednom bilo...?
Ajmo crkvinjani, škaricani, kruškovljani, ajmo hasićani, ajmo svi ljudi volje dobre: -Ajmo, držimo ko neki zavjet, barem ovo: - da se zla i nepravde ove vrste olakšaju kad se jave ili Bože daj da se više nikada ne pojave.
evo vam price jednog mjestana iz Hasica kako je dozivio ratne dane...
Iz onih dana po Ciginom sjećanju
(Po sjećanjima Vučković Marka Cige, Hasić)
Odlazak
Otiš'o si! Odjednom k’o u zemlju prop’o. Nisam znao gdje si ni kad ćeš se vratit. Nije bilo ni Stanka, ni Andrije, Ante, Lukana, Mate, Brljka, Drsle, Grge, Mike i mnogih drugih. A bio je Uskrs. Proljeće je bilo na samom pragu, i umjesto radosti i veselja nikada toliko zebnje u srcu. Rat je kucao i na naša vrata, uzimao je zamah, postajao stvarnost i sa svakim je novim satom dobivao na snazi. Nezadrživo je prodirao u moje misli, bez mogućnosti da ga izbijem, bez šanse da ga odbacim. Nisam ga tražio, još manje želio. A tko bi ga to normalan i želio? Ipak, bio je tu, prisutan i sirov, neumoljiv. Nije bilo druge stvarnosti. Okolnosti su govorile same za sebe. Razmišljalo se drugačije. Nepoznati instinkt se budio i slao neke nove signale potičući nagon za opstajanje. Bila je to teška noć. Prva u dugom, dugom nizu od kad se više nije spavalo u krevetu, u kući.
Tek sutradan došao je glas da ste na sigurnom i bilo mi je lakše, za kratko samo. Duboko sam osjećao da nikome više neće bit lako…
Pretres
Mislili smo neće nas dirat. Ipak, dok prolazili su cestom, mi smo se krili.
Spav’o sam i u Jozikinom podrumu, u podrumu stare kuće, sám… Ostali -gdje ko, kojeguda, gdje su mislili da je sigurnije. Ponekad smo i zajedno spavali. Danju smo bili pri kućama, u blizini, na oprezu… Selom su kadtkad prolazile vojne kampanjole. Prolazili su dani.
U vojnom kamionu dovezli su ekipu za pretres. Naše komšije kruškovljani i crkvinjani dobili su zadatak da pretraže Gornji Hasić, a srpskotišinjani i škarićani Donji Hasić. Kako su se oni osjećali? Da li je itko od njih i pomislio da radi krivu stvar, makar neko? Jedan, bar?
Dan prije kroz selo je prošao nalog da predamo svo naoružanje, vojnu opremu i sl.. Nije da se nije imalo, bilo je ponešto, sitno. Neko je morao kupiti ono što je trebalo da se podijeli, a neko je dobio đabe samo nekoliko dana uoči rata. ZNA SE i ko je prodavo. Ipak, bilo je malo!
A naše komšije su dobili sve, najbolju opremu, kompletnu, i svu vojnu tehniku, mjesecima prije rata. Uvježbavali su se i pripremali za obranu Šamca. A napadoše ga, i oslobodiše ga - OD SEBE SAMIH!
I evo ih, sada oslobađaju i Hasic, ulaze u avliju, nekoliko njih, većinom svi poznati. Jedan od njih je upitao, onako ko u šali: - A gdje ti je traktor?
Ostali su pretresali kuću i izvrćali sve pred sobom. Tražili su naoružanje, kobajagi. Da li? Nadali se u potaji da će naći i skrivene pare, zlatninu, cigare… Gledao sam, samo gledao… Teško je bilo vjerovati. Izgleda da se u čovjeku, kad dobije vlast, probudi i neko zlo koje mu dadne snagu. I što je čovjek gluplji i neobrazovaniji to zlo dobiva više na snazi. I više se trsi, naročito nad nemoćnima, nekrivima. Što je žrtva nemoćnija i manja, biva više mučená, paćena... RAT MIJENJA LJUDE.
-Dolazi ovamo! čuo se glas iz šupe na kraju avlije.
-A što ti je ovo?
Na zidu, odmah pored obora visio je stari debeli vojni šinjel zadužen jos od bivše T.O. -Šta će to ovdje, zašto nisi pred’o!? -dero se Laze poštara sin.
Otac mu je dugi niz godina bio vrijedan i priznat poštar u našem selu, koliko je samo puta srdačno dočekan ko neki važan gost i to baš ovdje u ovoj avliji, u ovoj kući? Hasićani su ga cijenili i voljeli. Kada je otišao u penziju naslijedio ga je Giban, također veoma omiljen od svih. Sad je Lazin sin našo vojni šinjel. Ej, -vojni šinjel. Važna je to stvar -ŠINJEL. Tko bi reko da zbog šinjela može i da se pogine? - Zamalo…! I sad je on silan i snažan, vlast mu je u šaci. Uživljen u ulogu osloboditelja, ispoljava svoj godinama gomilani gnjev na nemoćnom starcu. U njegovim očima sada sam: -bandit, ustaša...
-Ruke u vis i trči! Upire mi pušku u leđa. Repetira jednom, dvaput. Metci frkću iz okvira.
-Trči! -gura mi cijev pod rebra. Potrčim pa stanem. I opet tako nekoliko puta. Još je par metaka izletjelo vani, srećom kroz otvor sanduka papovke, ne i kroz cijev.
-Pusti ga, ne rasipaj čovjeku municiju po dvorištu! -čuo sam glas jednog od prisutnih rezervista. Vidim da među njima ima i ljudi. I utjerali su me u kamion. Unutra je bilo još nekoliko hasićana pokupljenih pod sumnjivim okolnostima.
Kratko zatim puštaju me vani. Komšija Mato Mikić je interveniro za me.
- Njegov sin je igrao za Crkvinu! -rekao je jednom od njih.
- A zašto nisi predo šinjel? - pitao me glavni.
- Nisam, jer, sin ga je zadužio i on će ga jednom morat i razdužit.
Još uvijek nisam razumio zašto je jedan šinjel bio toliko važan. Pustili su me.
Prolazili su mračni dani. Dani o kojima ne mogu pričat. I sunca kao da i nije bilo. Bližio se kraj proljeću i ljeto je bilo na samom pragu. A posvuda je bio mrak, mrak i samo mrak…
Šuma
Nismo znali da je organiziran proboj. Neki od naših, oni koji su to znali, nisu nam stigli reći, ili kao da nisu htjeli. Da li je to bio strah ili sebičnost, ne znam. Tako su kroz Matino dvorište protrčala dvojica. Mato ih je primjetio, vidili su i oni njega, ali ništa mu nisu rekli. Da li su mislili da će lakše proći ako ih bude manje, ili u silnoj želji da se izvuku nisu imali kad pričat, ili je što drugo… ?
A…. je dobio nalog da nas obavijesti o izlazu. I iako je znao gdje smo se krili, nije stigao reći, ili je zaboravio. On je otišo! A mi… ? Mi smo ostali. Vidjevši da nikoga nema otišli smo u djeda Marka šumu.
Ubrzo zatim, čuli smo kako nas neko doziva. Bio je to jedan od onih hrabrih momaka koji su, da bi nas izvukli, stavili život na kocku. Zvao je i zvao, no nismo znali… Bojali smo se. Mislili smo da su to 'oni'. I otišao je. Ostali smo sami.
Probili su obruč. Svi! Prošli su linije ‘četničke’, čitava jedna velika kolona.
Dvijestotineipedesetljudi. 250 CIVILA. Bilo je vatreno kažu… O tome će se sigurno napisati jedna posebna priča, čudo je da već i nije, možda će jednom snimiti i film. Toliko ljudi bez ijedne žrtve u proboju kroz neprijateljske položaje. Samo je jedan ranjen, i to u debelo meso... čini mi se naš Dresko. Bolesni i nemoćni voženi su u kolicima, nošeni na nosilima, i krkače. Pod silnom paljbom i neviđenim vatrometom… USPJELI SU!
Mi smo ostali. E, onda se više nije smjelo ići u selo, osim kradom.
Povukli smo se u Matijaševića Sokak. Spavali smo u Pavinom štaglju.
Maj je već u prolazu. Počinje organizirana pljačka, prazne se kuće. Pljačkáši su niko drugi nego naše komšije, opet: crkvinjani, škaricani, srpskotišinjani.
U isto vrijeme dolaze i novi nepoznati ljudi, zauzimaju i useljavaju bolje kuće u selu. Mi se držimo po strani. Kako su glasovi koji su do nas dopirali bivali sve brojniji i jači morali smo još dublje u šume…
I tada je počela nova bitka: -borba za opstanak. Postajali smo sve manje ljudi.
Kratko vrijeme je i išlo nekako, nadali smo se da će sve ubrzo proći.
Rakija
A onda je iz šipražja, zajedno s magluštinom i silnim isparavanjima iz tla, odnekuda iznjedrila i neobično jaka nervoza, uvlačila nam se duboko pod kožu, i postajala je naš dodatni teret s kojim se moralo nosit.
Naravno da nismo bili spremni za drastičnu promjenu okolnosti u kojima smo se našli. Nismo više bili u stanju kontrolirati misli, postupke, djela…
Više nismo bili jednaki. Jedni su postali malo veći, pametniji, važniji, ultimativniji. Moralo ih se slušat, bilo je galame i svađe… Odvojio sam se od grupe i nekoliko noći prespavo u kanalu. Vreće od najlona poslužile su mi kao šator. Kiša je lila, i lila, i lila… Pitali su me poslije jel me bilo strah. Ma kakvi, nigdje nikog nema, nigdje žive duše. Bilo je samo nekoliko ‘slobodnih’ krava i jedno tek oteljeno tele, maleno, tek nekoliko dana staro. Životinje barem ništa nisu znale…
I nebo kao da se urotilo protiv nas, cijeli juni.... Svakog dana, dolazila nam je kiša, dugotrajna i obilna. Pogodovala je komarcima.
Iz dana u dan bilo ih je sve više. K‘o neka neprijateljska vojska, rasli su i postajali sve veći, krvožedniji. Ubadali su nas i sisali nam krv, otežavali nam ionako tešku muku. Nismo mogli živit od njih. Ni spavat. Ni disat.
Umotavali bismo se u krpe, deke, tako da bi ostao samo maleni otvor za usta. Bilo je užasno sparno. Imao sam osjećaj da smo negdje u đungli, u dubokoj amazonskoj šumi. Dobro je bilo dok smo bili budni. A kako je bilo kad je počinulo umorno prljavo tijelo? Ne pitaj!
Neizvjesnost i pomanjkanje zdrava razuma, bol u duši, zasigurno su ostavljali duboke tragove na nama, no mi to nismo znali. Polagano smo tonuli u tu grubu stvarnost, gubeći sve što smo imali. Ostalo je još samo malo ljudskosti i život nam, jedino to… Sloboda nam je bila ograničena. A svaki dan smo mogli izgubiti i to malo preostale ljudskosti, kao i sam život. Imali smo dovoljno hrane i kave.
Jedini spas i jedini trenutci kada smo sve zaboravljali i kada smo postajali uistinu hrabri i jaki, -najjači, bili su kad je bilo dovoljno rakije.
Ona nam je davala život, držala nas i čuvala zdravim. Bila je i najbolji lijek protiv svega. Zato smo je morali imat. No, nije bilo tako lako doći do nje. U prvu ruku, ponijeli smo iz kuća onoliko koliko smo mogli, hrane je bilo napretek, i rakije je bilo. Ali svemu dođe kraj, zalihe se isprazne, popiju se i poslednji gutljaji. Kada tijelo počne da drhti, od straha, nemira i neizvjesnosti pred nama, kada se izgubi osjećaj za stvarnost i zaboravi na opasnost, sačeka se prvi mračak i krene se na put. Blatnjav i pun ljapavice, prelijevajućih lokvi, nije vrijedilo birat, prije ili kasnije znali smo da ćemo biti prljavi i mokri do kože, ko zvijeri, k’o plahe životinje šumske, ko tumarajuće spodobe s neke druge planete, odsječene, zaboravljene, izgubljene.
Svaki od nas je svoja tajna mjesta poznav’o. Kuljen i rakija bili su skriveno blago. Ipak, dani su prolazili, trošilo se, i nestane opet. I tako, išlo se u selo dosta često. A da nesreća bude veća, kad sam kuhao ručak, grah je bio pogust i u lonac na vatri trebalo je dodati malo vode… Imali smo dvije plastične pletare bijele, jedna je bila za vodu a u drugoj smo držali rakiju. Da, trebalo je razrijedit naš ručak. Uzeo sam pletaru s vodom i pokušao naliti malo. A omaknulo mi se i izlio sam malo više. Kad ono buknu. Vatreni plamen cijelom svojom dugom jezičinom obliza lonac. Trgoh se korak natrag i plamen me umalo zahvati.
Rekoh iznenađen: - Ljudi moji, šta bi ovo!?
Skočiše uz psovke Nikić i Marčić, kroz zube promrstiše: -Rakiju si!
I kao u nevjerici, ili da sami sebe ubijede da to možda i nije rakija u pitanju, naizmjence me svojim velikim očima, kao puškama, pravo strijeljaju:
-Jel rakija! I opet: -Je li to rakiju!?
U isti mah, valjda kad više i nisu imali nikakve dileme, vrteći glavama uz muku i žaljenje, kao neko pomirenje, izustiše samo: -Ma šta to uradi?
Kažem im: -A šta ću, ma ... nisam htjeo...
Jedva sam ih ubijedio da imam u selu još jednu pletaru i da ću je još večeras potražit. Bili su jako ljuti, sve dok nisu ispraznili i preostali ostatak iz one moje nesretne pletare bijele. Čak su dobili i hrabrosti. Osladilo im se, i odlučiše i oni zajedno sa mnom opet u selo, po novu turu…
Izlet u selo
Došli smo do prvih kuća, noć je već bila dobro zakoračila u dubinu, sokak je prazan, nigdje nikog. Svako će krenuti svojoj kući i u komšiluk, malo obić’ i pokušati pronaći nešto. Marčić će potražit još hrane a i Nikić će se potruditi da štogod nađe. Rakija je bila moj zadatak. Otišao sam u podrum stare kuće. Zadnji kulen je bio na mjestu, netaknut, zamirio cijeli podrum. I pletara, puna! Kamen mi je sa srca spao. Ne znam kako bih se i vratio bez njega. Nakon nekog vremena čujem glasove iz Pavanove kuće. Pitam se, tko bi to mogao biti? Samo da me ne ugledaju. Pritajim se još neko vrijeme. Glasovi ne prestaju. I išuljam se oprezno, kroz avliju, pa preko puta, zatim kroz Mikića vrtlake, pored Matine kruške, te Ive Ćosine kuće, i nastavim prema dogovorenom sastajalištu - Laniku. Čekao sam i više od jedan sat a njih nema pa nema. Kroz šumu su se probijali glasovi, čula se pjesma, očito u našem Domu veselili su se neki nama strani ljudi. Nije me bilo strah, između mene i njih bila je šuma, a ako i krenu Lanik je širok, a i u našim je rukama, nepokoren, još uvijek. Kad idu i oni. Već izdaleka čujem ih kako pričaju glasno, galame, ko da je to sasvim normalno, ko da nas niko ne može čuti. I čim su me ugledali, dovikuju mi: -Jesil’ donioooo!
Smijem se i uzvraćam im odvikujući: -Jesaaaaammmm! Doduše pritajio sam to malo, onako ko kroz zube -stisnuto, ne tako glasno kao oni. A oni ništa nisu našli. Upitam ih zašto su se zadržali, i dodam kako sam čuo glasove u Pavanovoj kući. Hrabri momci nasmijaše se slatko, rekavši mi: - Pa mi smo bili tamo!
(Kasnije, po našoj predaji, kad su nas u SUP-u ispitivali, čudili su se, jer po selu su bile noćne straže, posebno na Raskrsću, kako to da nas nikad nisu ugledali… ) Išli smo mi tako u selo i još par puta, uvijek pod ‘gasom‘, i spavali smo jednom tamo. No, Nikić je kašlj'o, jako i morali smo opet dalje u šumu…
Proboj...?
U Lugu smo sreli i preostale grupice, u jednoj od njih bile su i dvije žene. Okupili su nas momci koji su nam došli u pomoć. Donijeli su odluku da nas sve izvuku i odvedu u Grebnice i Domaljevac. Sunce nas je lijepo grijalo tog dana i raspoloženje je bilo na nivou. Napokon nam se ukazala mogućnost da sve ovo ostavimo iza sebe, -daleko, daleko. Zauvijek možda... I večer je bila idealna. Topla i ugodna. Mirisala je na skoru slobodu. Optimizam je nezadrživo rasto, u toj mjeri da nije ostavljao prostor mogućem neuspjehu. On, nakon svega, i ne bi mogao da se desi. Valjda smo i zaslužili već jednom da se ova nepravedna, ničim zaslužena situacija i završi jednom …
Da, nada za prolaz bila je uistinu velika. U kucnuo je čas polaska! Došlo je vrijeme: - Ići ćemo!
I opet do Novog Sela, do crkve u groblju, zatim do kanala gdje smo dobro skriveni čekali priliku. Njihova vojna vozila prolazila su cestom. Čekali smo prilično dugo, činilo mi se vječnost cijelu. I nada je kopnila polako. Klonilo je i tijelo i nadnaravna snaga koju smo imali na početku gubila se, više se nisam osjećao mladim, bio sam ponovo djed stari, i stariji od toga još… I dobro sam čuo poznate lozinke na radio vezi kojima sam značenje tek naslućivo. Sve u svemu kad su nam sve to otvoreno i rekli, prijevod je bio: Borbene linije su pomjerene i njihova je vojska vec u Abramovića sokaku. NISMO MOGLI DALJE. Morali smo natrag. Opet istim putem, samo u neželjenom pravcu. Nije nam bilo lako! Klonuli smo u svakom pogledu. A da jedno zlo bez drugog ne ide, potvrdila je i nagla promjena vremena. Lijepa i ugodna večer pretvorila se u tamnu, mokru noć. Nebo se otvorilo i prolilo kišu a i vjetar nas je ljuljo, više nije bilo puta, samo blato i ljapavica... Kanal kojim smo išli napunio se vodom. Probijali smo se u koloni jedan po jedan, osvajali smo metar za metrom, a zatim i livade, šume, i drzeći se jedan za drugoga, padali smo i ustajali, do gole kože mokri, potpuno deorijentirani. Hodali smo tako dugo i više nismo bili sigurni ni gdje smo. Da li smo u Lugu? Gdje su nam naši šatori? Kako bi nam bili dobro došli. Premoreni morali smo leći na zemlju, a kiša je i dalje lila, osjećao sam kao da ležim u nekoj velikoj bari. Tek ujutro, sa stidljivim probojima prvih sunčanih zraka, primjetili smo da kiša više i ne pada, a i naše vidno polje povećalo se malo. U čudu smo se pogledali kada smo spoznali da smo došli do našeg logorišta. Bili smo blizu, jako blizu -tik uz njega, dijelila nas je samo šibljem zarasla međa. U šatorima je bilo suho i dobar dio noći mogao nam je i ugodan biti, ležali smo u skoro samoj vodi, a tako blizu… O kako je okrutan život. Šta smo to skrivili? Zar u tolikoj mjeri da nas ovako pate. Zašto su nas istjerali? Kako to da smo ko životinje? Zašto se moramo kriti, kako to da nas više i ne smatraju za ljude? Bezbroj pitanja bez odgovora.
Slijedećih dana smo sušili naše krpe. I odjednom, u pol dana, još izdaleka, brzo nam se približila helikopterska jeka. Naša po zemlji rasprostrta odjeća i šatori od najlona bili su im lako vidljiv prizor. Pogledali smo jedni druge, a šta smo drugo mogli -za sve je ionako bilo kasno. I opet smo gledali u nevjerici helikopter u niskom letu što je nestajao u vrhovima obližnje šume, to je bilo sve što smo mogli, još nekoliko trenutaka čula se i jeka a potom mrtva tišina. I ne bi dugo, dan ili dva, eto ti i prve granate. Dobro su izračunali koordinate, i samo stotinjak metra iza nas neke su snažne krtice rovale nevinu zemlju, razbacivale je u prasku praveći duboke jame. Rotirajući metalni komadi pretvarali su u cjepanice na putu svako ispriječeno im drvo, i rastove. A onda kraće zatišje pa opet novi val, ovaj put neposredno ispred nas…. Imali smo sreću!
Znali smo da smo otkriveni. Morali smo u proboj, opet. I ponovo smo došli do groblja u Novom Selu, pa ćemo malo više udesno, prema Brvniku, izgleda da ćemo morati i između rovova… I došli smo im veoma blizu. I ponovo nepovoljna vijest: U Lijskovcu su. Nismo mogli dalje. Bilo je i treći put, samo tada nisam htio ići. Probali su neki i na Kornicu. Ni tamo nisu mogli.
I zadnji put, dok sam skupljao drva za vatru, odlučeno je da se krene opet.
Neki su otišli a neki smo ostali… Oni što su otišli nisu se više vratili, napokon su i uspjeli. Hvala Bogu!
Anteša
Razdvojili smo se u dvije grupe. U jednoj su bili Jelasari i otišli su bliže selu. I mi smo, samo na drugu stranu, u šumu Djeda Marka, u blizini našeg groblja.
Nismo bili dugo tamo i prešli smo u topole Marka Katića. Još jednom sam tokom noći došao blizu Raskršća, oprezno, brzinom zeca i pretrčao sam preko njega, na samom ulazu dočeka me neka nova ograda od željeza, (mnogo godina kasnije doznao sam da je bila Pejina, novi gazda ju je posudio valjda), prošao sam kroz kapicu avlije i virnio malo u kuću i oko kuće: stara kuća je bila u nedirnutom stanju, niko u nju nije uselio. Na prozorima nove kuće nisu više bile one poznate store, nego neke nove nepoznate. Na vratima čiriličnim je slovima pisalo: 'zauzeto', između kuće i koša vidim tragove koji ukazuju na to da je još sinoć na tom mjestu pečeno prase… U kući se začuo plač dijeteta, morao sam bježat. Bilo je brzo, kratko i slatko; pomalo čudno, neobično, nestvarno...
Tek nekoliko dana odkako smo došli u Matijin Topolik i već smo bili otkriveni.
U rane jutarnje sate čujem nešto tapa, lomi granje, jasno raspoznajem hod čovjeka. Pomislih - Eto ih! I samo što je prvi val krvi što ga je u tom trenu istisnulo srce, ko neki tsunami (plimni val), brzinom munje zapljusnuo mozak, grunuvši tako snažno u moje tjeme da umalo se ne onesvijestih, kad ono -Anteša!
Uh, kako me bio prepao! Bio je sam. Radostan što nas ponovo vidi reče da su nam ga doveli tragovi naših stopa.
Anteša je, nakon što su oni koji su otiši u poslednji proboj uspjeli prijeći, otišao s onom drugom grupom u blizinu Jelasa. Tamo je bilo i više hrane, mjesili su i kruh. Sada smo blizu uz kuće naše, a opet smo daleko, tako daleko... I potrajalo je to još neko vrijeme, ali nije moglo dalje, prijelomni dan bio je sve bliži, mada niko to nije htio reći...
I ponovo jedno jutro u prvoj polovini augusta, došao je Anteša opet. Isto onako u rane jutarnje sate, i opet me bio uplašio, ali ni blizu onako. I dugo dozrijevana tajna konačno je sazrela, nekako je i izrečena i odmah je bila prihvaćena, barem kod njih. A i kod nas samo što nije, i naši pupoljci cvijeta što odluka se zove, već su dobro nabubrili, samo što nisu procvjetali. Kad nam je proljeće i ljeto bilo ovakvo, kakva li će tek biti jesen, a o zimi ne smijemo ni mislit.
Oni su odlučili predati se, tj. javiti se vlastima u Šamcu pa što bude da bude, mislili su da valjda od ovog sada gore bit ne more. Ni mi nismo bili daleko.
S nekom nadom u glasu, tiho nam je rekao:
-Idem ja s njima (Jelasarima) i valjda ništa neće biti. Pozdravili smo se i poljubili. Nije nam bilo lako. Cijelu noć oko se zaklopiti nije htjelo, glavom su strujile mnoge misli, razne moguće varijante: A nismo ništa krivi, nikome zlo nanijeli, stariji i jesmo, neće nas valjda dirat, malo će ispitivat, i ajde -idite tražiti svoje. Da šta će! A kako će drugačije!? I cijelu noć tako. Kad opet nešto ide, samo ko u žurbi -nešto bržim korakom. Nije valjda Anteša opet? A da šta je!? Eto ga opet.
Primjećujem da je uznemiren, nesiguran, bojažljiv… Kao da je predosjećao. Očito, nije ni on spavo. Prilazi mi i kaže:
-Eto, zaboravio sam ti reći... Ako slučajno… Znaš...?
Vidim da mu je teško prevaliti te riječi, no tjeralo ga je nešto, moro je…
- Ako bi se šta desilo.... ako meni nešto bude…
Lice mu se grčilo, osjećao sam koliko ga boli; ipak isijavalo je blagost, i sva ona prljavština, umor i neizvjesnost kao da su za tren bili nestali, njegovo lice učinilo mi se jako lijepim.
- Pozdravi mi moje unuče najviše ... I dodao je još da i šešir dam tom u srce mu sraslom dijetu malom... Tko bi mogao znati da ga od tad neću vidjeti nikad više. Eh, da sam samo znao da nije bio u dobrim odnosima s Stevom.
I tako su oni otišli u predaju.
Škaric
Više nismo mogli biti u Topoliku, prešli smo u Mate Dadina šumu. Bilo je to naše posljednje slobodno logorište. Nismo mogli naslutiti da nas jedan novi logor, sasvim drugačije vrste, već spremno čeka.
Ostali smo ja, Marčić, Nikić i Pavo. Četvorica nas. Predali smo se otprilike tridesetak dana poslije jelasarske grupe: 14. 09. 2002.
Na cestu smo izašli iz Pacinog sokaka i išli smo cestom sve do Škarica, do njihove čitaone. Lijepo je bilo ići cestom -konačno, onako neopterećeno, jer odluka je pala, ali i neizvjesnosti je bilo, no otrnuli smo bili već dobro. Očekivali smo da ćemo sresti neke stražare ili nekog, nešto ili nekoga komu bismo se mogli prijavit. Nikoga nije bilo. Sjeli smo ispred doma i čekali. Ugledala nas je neka žena, bili smo joj sumnjivi i otišla je reći Marku R. - Ispred doma su neki stariji ljudi, možda su i hasićani. Marko nas je odvezao do policije u Crkvinu a odatle su nas sproveli u SUP u Bos. Šamcu. Tu su nas ispitali. U prva dvadesetčetiri sata dobili smo čaj i krišku kruha...
Ako budeš dobro govorio bice ti bolje!
Još nas nisu pravo tukli, iživljavali su se samo i sprdali s nama. I dođe nam neki vojnik, iz Obudovca je, zvali su ga 'harmonikaš', kaže nam: - Ići ćete na novo saslušanje, doći će jedna novinarka, govorit ćete na radiju. I drugu noć od našeg dolaska dođe nam i ona. Izlazili smo jedan po jedan, bio sam drugi ili treći.. Bila je ozbiljna, dosta službena, reče mi : - Ako budeš dobro govorio biće ti bolje. Ja ću te pitati, ovo i ovo, bla- bla - bla..., a ti ćes mi odgovarati...
Ma, ko će je razumiti, ionako smo svi bili potpuno pobrkani. I snimanje je krenulo: -Imate li dovoljno hrane? - Ima! Dobra je! Samo da je malo više...
(A jok, ba, svaki dan jedan čaj i šnita kruva, i to je sve... ništa više.) Ipak slijedi i drugo, već unaprijed pripremljeno pitanje: - Hrvatska kaže da vam ništa ne dajemo, da ste gladni, itd., itd... A meni nešto pridošlo, postalo mi svejedno, ko okuražio sam se malo, ohrabrio valjda, ta za radio pričam, ja ovako mali, možda će me cijeli svijet čuti -mene jadnika iz šume, sitnog i bezznačajnog, manjeg od makova zrna. Ta, šta imaju još od mene izvući? Šta im to ja još mogu dati, kad su mi sve, ama baš sve, osim života, oduzeli. Ipak, još sam im izgleda dobar, ako za ništa drugo a ono barem za propagandu.
I rekoh: - Svi su krivi: i Zagreb, i Beograd i Sarajevo! - Zavadiše narode! Vidim ona poče da mijenja boje lica, malo se uzvrzmala, zbunila; ko mrko me pogleda, bora joj se i lice... Nije očekivala da ću spomenuti i Beograd. Ta nije Beograd kriv, a kako bi bio? Slijedila su pitanja o djeci, gdje su sinovi, jesu li imali oružje, i dr..... Kad je završilo snimanje pitam je: - Kako sam pričo? Ama, ni riječi mi ne reče, i ne pogleda me. Bi'će da nije dobro, mislim u sebi dok su me vraćali u sobu. I prošla je prva noć, u miru. Ponado sam se dobru. Ali kad bi druga noć poslije toga!? Valjda su emitirali na radiju. Čujemo u hodniku vika, jedan je sat ili mozda dva... tri... - Ustaše, majku vam...! Bilo ih je više, neke i znam....
Izvodili su nas jednog po jednog, bio sam treći po redu... -Uu..uh...!
Pa zar čovjek može udarati tako krvnički? Ko životinju! (Ovdje Marko malo ko promijeni glas i kao kroz hropac ispusti neki neopisiv zvuk, ali brzo i odsječno te nastavi): -Ma kak'i životinju, ni životinja se ne udara tako, kamoli čo'ek. Nisam to vidio ni na filmu a gledo sam ih puno, puno... Savijali smo se pod udarcima, stenjali, zapomagali, otpuhivali... i kako su oni postajali žešći boljeli su sve manje, naposlijetku skoro da ih nismo ni osjećali, tijelo se grčilo sve manje, dok bi i to prestalo. Da li su i poslije toga tukli dalje? E, ne znam. A kad smo došli k sebi, kako smo izgledali? U prvo vrijeme nismo se vidjeli, poslije smo se tek trebali prepoznati. To su tek bile vanjske rane. A unutarnje i one duševne, kakve su bile one? E, o tome ne mogu...
Znam samo da shvatio sam: -čovjek je ko, ma kak'i ćuko, šta sve izdržati more...
Skakanje
Naša soba je bila u blizini kancelarije gdje se izdaju pasoši, lične karte i ostali dokumenti. Taj dio je jako prometan, tu stalno neko prolazi. D. je bio neki šef valjda. Da bi nas više patio i niže ponizio, naredio nam je da smo dužni u bilo koje doba dana ili noći kada neko prođe odmah ustati. Sad kada bolje razmislim možda je to bilo i dobro, valjalo nam je za gimnastiku, poboljšavalo nam je i cirkulaciju... Joj, koliko smo se puta digli s poda i opet na nj. sjeli. Ponekad nismo znali da li se isplati i spuštati prema njemu, kad bi već slijedećeg trena odmah morali skočiti na noge. Kadkad bi neko i dobro procjenio -ostao bi u stavu mirno, pa bi tako ponešto i uštedio u tom suludom projektu. Bilo je to izgleda i za vijuge dobro, jer, eto, morali smo misliti - nismo poludjeli...
Potom su uveli da jednom sedmično jedan sat izlazimo u šetnju.
Često nam navračali nezvani noćni gosti, Boga smo molili da ne budu Šešeljovi ili Beli Orlovi... A kakve smo tek pjesme znali, i molitve...
Onda je jedne noći upao neki iz Gradačca, i jedan iz Slatine ili Brvnika, bio je i D. s njima. On je samo gledao. Trojica su tukla sprijeda. I dok sam tako, ko čvarak skvrčen bio, s koljenima na zemlji očekujući udarce sprijeda, prišao mi je i D. otpozadi, osjetio sam kako koljeno njegove desne noge sklizni pored mojih desnih rebara, promašio je.... a već drugi udarac u bubreg lijevi, srećom ne bi tako snažan.... okrenio sam se prema njemu baš kada je slijedio udarac treći. E, taj treći je... -Jeboga! Naki malen, ali kad me opali.... I tu je bio kraj, ne sjećam se dalje....
No, dobro znam, već dugo mučila me migrena i često me bolila glava. Te noći sam dobio jak udarac šakom u glavu, mašio me neko od njih s lijeve strane baš na slijepoočnicu, baš na to mjesto, udarali su i pendrekom, i ko zna sve čim.... Ali taj udarac - izliječio me glavobolje, zauvijek! Od tada me više ne boli glava.
I vidio sam D. jednom poslije svega ovog (poslije rata) u Šamcu. Mara po nesreći parkirala baš u blizini nj. stana. Završio sam poslove ranije i čekao je kratko vrijeme. Kad eto D. -izlazi iz svog stana. Marino auto ispred njegovog stoji.
- Izvini, rekoh mu, evo Mara samo što nije, odmah će maknuti auto da možeš izaći.
- Ma, ne treba, ništa ti ne brini! s osmijehom mi veli -ne planiram nigdje s autom ići. Glumili smo da smo stranci. A što li nam je sve bilo u glavi? Znam da ništa loše nisam pomislio, bio sam zatečen, iznenađen. A on? Da li je i kod njega bilo tako?
Pa šta sada...?
Marčić je najviše dobij'o. Tako jednog dana dok je bio već dobro plav i oteko od prethodnog tretmana, doš'o nam je u sobu jedan iz Osijeka. Čuo je da je neki Sarić ovdje. Ispričao nam je kako su ga u Osijeku istjerali. I obrativši se Marčiću upita ga -Znaš li ih? Hrabar je Marčić bio. Pogledao ga ravno u oči i rekao:
-Pa šta sad, šta ja tu mogu? To je bilo dovoljno da u ovom vojniku izazove bijes. Što je slijedilo? Ajd, da ne kazujem...
U te priče o tim stvarima u Osijeku nisam mogao vjerovati tada. Danas znamo što je i tamo bilo? To da su i tamo harale dvonoge ljudske zvijeri, zaslijepljene nekim nepravednim nacionalizmom, i razlike od tu i tamo skoro da i nije bilo. I tamo su bacali ljude u Savu i sudili po prijekom sudu, pljačkali i ubijali, istjerivali... Sprovodili silu i na Hrvatskoj strani. Većinom su stradali nevini ljudi. Ali zašto je Marčić bio kriv? Zaista, u ratu prvo na mjesto ISTINE zasjednu LAŽI i umjesto krivog strada NEVIN.
I kažem im: - Sagnite glavu, nemojte im u oči gledat, nemojte im ništa pričat...
... naše rastove
Posjetio nas je i jedan bivši inspektor, sada je dobio nova zaduženja, imao je i čin neki, bio je pristojan, mogli smo mu gledati u oči. A gdje ste sve bili u šumi? Jeste li zalazili dublje u LUG ili dalje. Ima li još koga tamo? Redala su se pitanja, jedno za drugim. Rekao sam mu da tamo nismo išli. Tek tada zagledao se u nas malo bolje: - Jesu li vas tukli? Osjetio sam da mu smijem reći: -Ma nisu, samo malo... I opet je pogledao po svima u sobi. Ta, vidilo se itekako...
I nije prošlo dugo, zašli su u naše šume, gazili sitno bagremovo drvo, rušili rastove.... sve u Srbiju.
Žilet
Nije bilo vode pa ni kupanja, nismo se umivali, bili smo prljavi. Mogu zamisliti kako smo vonjali. Bili smo navikli. Brijanje? Ma kakvi, bili smo pravi 'čede'. I dođe nam jednom neki iz Tramošnice, rekli su nam da su mu tamo zaklali brata. A kako bismo mi to mogli znati? Bojali smo se. Pravo smo zabradatili. Gleda nas i odlazi do Marčića: - Zapamti, ako ne budeš obrijan do sutra u ovo doba ja dolazim i koljem te lično. I ništa, ko da nam je došo reći dobar dan, kako dođe tako i ode. Jedan od zarobljenih muslimana kod sebe je imao dobro skriven žilet. Samo jedan žilet. A već smo bili ubijeđeni da će nas sve poklati. Dobar neki čovjek, nesebično nam je udijelio taj jedan žilet. Čudno je da u ratu i o žiletu život može da ovisi. Obrijali smo se svi. Obrijali!? Daleko je to od brijanja. Ne nismo se brijali. Sjekli smo. Čupali.... I preživjeli smo! Bože moj, šta sve čovjek prezivjeti more!?
Anteša -nastavak
Bilo je i tragova krvi, na zidu, podu...
Kroz prozor sobe u kojoj smo bili zatočeni, na ulici prepoznao sam Simu, inače Antešinog dobrog znanca. Naglas rekoh i ostalima u nadi da je Anteša možda i dobro proš'o, t.j. da ne prolazi sve ovo .... I nakon desetak dana prilazi mi Marčić i kaže da Antese više nema, da je ubijen u ovoj istoj sobi. Odmah po predaji odveden je u fiskulturnu salu u školi, ubrzo zatim prebačen je u SUP. Krvnik je, po svemu sudeći, bio S. T. i još neki. Sve se znade. Antešin prsluk nađen je u SUP-u, a i njegove cipele pripale su meni.
Bili smo svi preko šezdeset i nismo bili registrirani, dugo su nas krili. Na kraju su malo i omekšali. Tako i D. Prije nego sto ćemo otići za Batkoviće, pojavio se na vratima sobe i reko: - Više ne morate 'skakat' kad neko naiđe. Osjetio sam veliko olakšanje. Ne samo zbog te 'skake', nego i zbog nadolazećih boljih vremena. U sebi pomislih: -postaju dobri, preživjet ćemo! Nasmijao sam se. A i on je. Da, značilo je to nešto. U SUP-u smo bili od 14.09.2002. do polovine novembra 2002.
... i molila je Boga
U Batkovićima smo bili nepun mjesec, dobili smo potvrdu da ništa nismo krivi i da smo SLOBODNI, s tim da u roku od tri dana moramo biti prijavljeni u Šamcu. Nikića su zadržali, zbog prezimena, valjda. Ostao je tamo još mjesec dana i na kraju je bio i razmijenjen. Ubrzo nakon razmjene je i umro. S nama je bio i Juro iz Balegovca, nepokretan čovjek, invalid. Dali su nam stolicu kako bismo ga mogli nositi. Stari ljudi u jadnom stanju, svi po tridesetak kilograma ispod normale. Ipak sloboda je sloboda i imala je krila. I unijeli smo ga u autobus, gužva je bila. I iznijeli smo ga i opet unosili i iznosili više puta. Stigli smo do Bijeljine, na autobusku stanicu. -Za Šamac danas nema više ništa! -kažu nam na šalteru. Marčić se ipak uspio ugurat u zadnji autobus i još neki. Ostali smo ja i Pavo, Juro iz Dubice, Marijan iz Dervente i Ivo iz Balegovca. Noć se bližila, dali su nam do znanja da tu ne možemo noćit, da idemo u crveni križ ili socijalno. Potražio sam i jedno i drugo. Ništa nije radilo. Poslali su me u komandu. Stražar je kontaktirao glavnog. I prvi put sam čuo onog s druge strane a da ne moram prisloniti na slušalicu uvo. Grmio je : - Ma šta, Ustaše da mi noće ovdje! Marš! Vratio sam se u čekaonu i rekao: - Znate li šta je novo? I prije nego što su mogli upitati odgovorio sam samom sebi, a i njima: - NIŠTA! Vidjeli su ovi što rade na šalterima u kakvom smo stanju i dozvolili nam da ostanemo unutra preko noći. Smjestili smo se na klupe i pokušavali zaspati. No nismo mogli: Cijelu noć je jedna mlada muslimanka po čekaoni hodala, očito je bilo da više nije bila svoja. Od nje nismo mogli spavat. Ko da su na nju već svi bili svikli, niko je nije diro. Pjevala je one njihove lijepe vjerske pjesme i molila je Boga, pjevala i molila, ni za tren nije stala... Njena je pojava bila nešto nestvarno lijepo, iako u dronjcima izgledala je poput zalutalog anđela u pakao ovog svijeta, a ipak od njega najdalje daleko. Tko zna što su joj sve učinile zvijeri. Nisam siguran, možda sam tada i plako...
Gdje si Cigo!?
I sjeli smo u autobus. Kondukter je tražio karte. Pokazali smo naše papire.
Gunđo je, protestiro. A mi oguglali, ma svejedno nam je više bilo. I nije nas puno zafrkavo. Došli smo do Crkvine. Autobus je krenio prema Modriči, ne prema Šamcu. Skočio sam i reko: - pa ljudi mi trebamo u Šamac, moramo se prijavit. I autobus je stao. Izašli smo i iznijeli Ivu vani. Tu na raskrsnici prepozna me Jovo Krstin: -Gdje si Cigo, i zagrli me. O Bože mili! Naiđe i Janko Ristić. Rekoh opet: -moramo se prijavit. -Ništa ne brini, ja ću vas odvest, dobronamjerno se ponudio Janko. I odveo nas je svojoj kući. Na stolu krompir, meso, rakija.
-Hm, hmmm, Ma ne možemo jesti. Doduše, rade to oči, pasu onu hranu što je mjesecima nismo imali. Ne, ne može se jesti i gotovo! Usta ne mogu, u grlu čvor -dvostruki, trostruki. Uzmem čašicu rakije, uzme i Juro. I hoće još...
A mi?
Nekako smo uspjeli javiti se u SUP, čak smo bili i crvenom križu, dobili smo nešto hrane, kruh i nekoliko konzervi. Sretno smo stigli u Zasavicu, gdje je bilo dosta našeg svijeta. Okrenuli su nam i prase, ne znam da li sam i okusio išta... bilo je i rakije. Uslijedila je razmjena a nas nigdje na spisku. A rekli su nam da ćemo biti prvi koji će ići... Prozvali su sve a nas nigdje. Prišao sam ucčtelju, kako li se ono zvao..., i upitao ga: - A mi? - Da, i vi idete!
I zašto onda...
I pitaju me danas zasto jaučem noću? Zašto stenjem i ječim dok spavam?
A kako i neću kad sanjam da hodamo Hasićem u mrkloj noći a Nikić malo popit glasno priča sam sa sobom dok ide cestom prema svojoj kući. Ili, dok spavam, naiđu četnici, a ja se zateko na cesti, brzo se sakrijem pod mostić u Tišini, dok oni prođu, kolona duga, nikad joj kraja, pješadija, pa tenkovi , pa.....
Ili sam negdje u Slatini, pričam s nekim dobrim ljudima, i opet naiđu oni, vide me, a ja nit bježat nit ostat, ne znam šta ću. I krenem da bježim a noge mi ko kamen, i cijelo tijelo, a oni sve bliži i bliži....
- A kako to da nikad ne usanjaš da si ti ko neki heroj i da ih malo zaganjaš, da oni malo bježe da se sve praši?
- Uvijek oni mene, nikad ja njih!
Ima u tome i istine. Ne može srce poštena ćovjeka raditi nešto loše, pa ni u snu, a kamoli na javi...
... i neka ne čuvaju ovakve tajne. To nam samo pomoći može, I NAMA a i ONOJ DRUGOJ STRANI, da se zla i nepravde ove vrste olakšaju kad se jave ili Bože daj više nikada ne pojave.
Mnogih ovdje spomenutih ljudi više nema. Možda je Marko jedan od rijetkih koje još uvijek možete sresti, pronaći. Svejedno, ako postoje junaci, svima im to treba reći. Oni to i jesu. Njima ništa više ne treba, pa čak ni to priznanje. Možda najviše od svega voljeli bi oni da se pomire ljudi i da svak živi u svojoj kući, ko čo'ek pravi, ko pravi ljudi; da grade povjerenje, da se vesele i žive život u miru, i svi pomažu, kao prije, i hasićani, i crkvinjani, kruškovljani, škaricani... ali ne čini li nam se to već nekako poznato, ko da je to već nekada davno jednom bilo...?
Ajmo crkvinjani, škaricani, kruškovljani, ajmo hasićani, ajmo svi ljudi volje dobre: -Ajmo, držimo ko neki zavjet, barem ovo: - da se zla i nepravde ove vrste olakšaju kad se jave ili Bože daj da se više nikada ne pojave.
Zuletzt bearbeitet: