bla bala blubb ... Das Wort "Islam" kommt nicht drei mal vor sondern ist zentrales Thema seiner Publikationen ... wozu also der Zauber? Was wollte er denn mit seinen Publikationen erreichen, was war die message?
- - - Aktualisiert - - -
naja etwas vlt. in Reden hervorzuheben oder mehrere Bücher zu dem Thema zu schreiben ist schon ein Unterschied, da wird es eine Motivation geben, oder
na dann ist die frage ob du die deklaration gelesen hast ,um sachegemäss zu kritisieren...
Ali, dakako da je sam Izetbegovic poistovjecen s religijskim elementom "religijskog ili nacionalnog identiteta". Rasprava kojom su se njegovi protivnici posluzili kao osnovom za optuzbe na njegov racun 1983. godine,
Islamska deklaracija, ponovo je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki su citatelji mozda pomislili da je to neka vrsta licnog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su propagandisti cesto prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalisticku islamsku drzavu. Ali, takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi, Islamskoj deklaraciji.
Ta je rasprava, napisana potkraj sezdesetih, opca rasprava o politici i islamu upucena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj se Bosna cek i ne spominje. Izetbegovic pocinje od dva osnovna elementa: islamskog drustva i islamske vlasti. On kaze da se islamska vlast ne moze uspostaviti ako vec ne postoji islamsko drustvo, a islamsko drustvo postoji samo tada kad apsolutnu vecinu naroda cine pravi muslimanski vjernici. "Bez ove vecine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat - islamsko drustvo) i moze se pretvoriti u nasilje."10 Ovim je preduslovom iskljuceno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani - cak i oni koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobozni vjernici - bili u manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog politickog sistema, koja zauzima veci dio knjige, ne moze odnositi na Bosnu i Hercegovinu. Kad Izetbegovic, na primjer, kaze (ovu su recenicu srpski propagandisti cesto citirali istrgnutu iz konteksta) da "nema mira ni koegzistencije izmedju 'islamske vjere' i neislamskih drustvenih i politickih institucija", on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko drustvo, i tvrdi da ondje gdje su muslimani vjernici u vecini, oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske institucije." U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na politicki status bosanskih muslimana: "Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uslovom garancije vjerskih sloboda i normalnog zivota i razvoja, lojalne su i duzne izvrsavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje stete Islamu i Muslimanima."12
Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je receno da su "fundamentalisticke", obicni su iskazi ortodoksnog vjernika s kojim bi se slozili svi pravi muslimani. Tako, recimo, Izetbegovic kaze da bi islamska drzava morala pokusati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju i prostituciju; on tvrdi da islam nije samo niz licnih uvjerenja nego i citav jedan nacin zivota, s drustvenom i politickom dimenzijom; i kaze da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, umma, nadilazi nacionalne granice.13 Ni za jednu od ovih tacaka ne moze se reci da je fundamentalisticka. I sam je izraz "fundamentalizam" doduse vrlo sirok i djeluje impresionisticki: nerado ga upotrebljavaju strucnjaci za islam, koji nastoje brizljivo razgraniciti razne vrste neokonzervativnih, radikalnih i antimodernistickih islamskih pokreta, u rasponu od doktrine
Wahhabi tradicionalisticke drzave Saudijske Arabije do revolucionarne ideologije Irana ajatolaha Homeinija.14 Umjesto toga, izraz "fundamentalizam" upotrebljavaju uglavnom politicari i novinari unoseci u njega skup kojekakvih karakteristika. Jedna je od njih i
politicki ekstremizam, to jest uvjerenje da cilj uspostavljanja islamske vlasti opravdava svako sredstvo.
Izetbegovic izricito odbacuje to uvjerenje i napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo islamsko drustvo. Njegova je misao vodilja da se islamsko drustvo moze stvoriti (u narodu koje je bar nominalno u vecini muslimansko) samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja."
Druga karakteristika onoga sto se onako odoka naziva fundamentalizmom jest zestoko politicko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegovic zaista kritikuje naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod Atarurkom, sto je, po njegovu misljenju, bilo zasnovano na pretpostavci da je sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno; i on se ustremljuje na one "takozvane naprednjake koji bi sve pozapadnjacili i modernizovali" i koji slicnu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama.16
Ali, njegov opci stav u ovoj raspravi nikako ne znaci i odbacivanje zapadne civilizacije. Tako on, recimo, kaze: "U svom prvom nastupanju Islam je bez predrasuda prisao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zasto bi se Islam danasnjice drukcije odnosio prema tekovinama euro-americke civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugackoj liniji."17
Izetbegovic je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljnije u jednoj drugoj, opsirnijoj i vaznijoj knjizi koju je napisao na pocetku osamdesetih.
Islam izmedju Istoka i Zapada, u kojoj je pokusao prikazati islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su ukljucene i vrijednosti Zapadne Evrope. U knjizi ima i nekoliko elokventnih stranica ispisanih u slavu renesansne likovne umjetnosti (napose umjetnosti portretiranja) i Evropske knjizevnosti; o krscanstvu se kaze da se u njemu "gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom"; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'" Nijedan fundamentalist ne bi mogao tako sta napisati.
Govoriti o opasnosti od fundamentalizma u Bosni bilo je svakako sasvim neumjesno, jer su bosanski muslimani bili vec medju najsekulariziranijim muslimanima na svijetu. Neosporno je u osamdesetim godinama bilo nekih sitnih i povremenih pokusaja fundamentalisticke agitacije u Bosni i Hercegovini. U jednom izvjestaju objavljenom u muslimanskom ekstremistickom glasilu u Londonu ponosno je ustvrdjeno kako je takva agitacija "uzegla plamen islama i nadahnula na stotine bosanskih muslimana".19 Ali, cak ni "stotine" aktivista nisu mogli bogzna kako djelovati na dva miliona muslimana, od kojih apsolutna vecina nije smatrala sebe nikakvim vjernicima, nego se samo drzala nekih islamskih obicaja kao dijela svoje kulture i tradicije.
das ist von noel malcolm........finde es gut getroffen....
