Pantic
Bosanac
Hay,
posto postoji mogucnost da se prica o gradovima na balkanu, ja cu da pricam o mojoj tuzli.....
TUZLA -25.05.1995. DAN KADA JE UBIJENA TUZLANSKA MLADOST.25.05.1995 godine dogodio se nezapamceni zlocin u Tuzli. Srpsko.crnogorski agresor, Karadzicevi fasisti, Mladicevi chetnici nazovimo ih kako god sem ljudi, su na Tuzlu u 20:55 minuta sa lokaliteta Ozrena ispalili granatu na tuzlansko korzo tacnije na sastajaliste mladih poznatije pod imenom Kapija. Cetnicka granata ubila je 71 gradjanina Tuzle a preko 150 ranila. Prosjek godina poginulih je bio 3-30 godina. Ni tako mrtvima, chetnici nisu dali mira da se sahrane dostojanstveno. Dzenaze i sahrane ubijene mladosti obavljene su u ranu zoru jer zvijeri sa brda nisu dopustile da se ljudski sahrani ono sto je ne ljudski ubijeno.
Dan 25.5 1995 dan koji smo decenijama slavili i pamtili kao Dan mladosti bice pamcen kao dan zalosti. Danas u Tuzli i suza postaje rijec, jer jedino se njome moze iskazati bol za mladim nasilno oduzetim zivotima nasi bliznjih, sinova i kceri, brace i sestara. Jedino ta iskrena suza danas moze govoriti o smrti u nasim srcima, o teskoj spoznaji da cemo sutrasnji, prekosutrasnji i svaki drugi dan buditi se i biti-usamljeni za komad duse, dio srca, za jednu mladost i ljepse sutra. Djeci podarimo zivot, sate, dane, mjesece i godine roditeljske paznje i ljubavi. Bdijemo nad njima, cuvamo ih kao zjenicu oka, kao svjetlost bez koje zivot nema smisla..Zar uopste moze da se pojavi neko i da uz dopustenje tzv. Covjecansta unisti tu svjetlost jednog mladog zivota.? Zar je ikome dopusteno, zar iko smije i moze da uzima pravo na zivot? Moze, i to je ono sto ovaj narod nikada nece zaboraviti i oprostiti. A ova bol ce stici svakog ko to pred Bogom zasluzuje.
posto postoji mogucnost da se prica o gradovima na balkanu, ja cu da pricam o mojoj tuzli.....
Dan 25.5 1995 dan koji smo decenijama slavili i pamtili kao Dan mladosti bice pamcen kao dan zalosti. Danas u Tuzli i suza postaje rijec, jer jedino se njome moze iskazati bol za mladim nasilno oduzetim zivotima nasi bliznjih, sinova i kceri, brace i sestara. Jedino ta iskrena suza danas moze govoriti o smrti u nasim srcima, o teskoj spoznaji da cemo sutrasnji, prekosutrasnji i svaki drugi dan buditi se i biti-usamljeni za komad duse, dio srca, za jednu mladost i ljepse sutra. Djeci podarimo zivot, sate, dane, mjesece i godine roditeljske paznje i ljubavi. Bdijemo nad njima, cuvamo ih kao zjenicu oka, kao svjetlost bez koje zivot nema smisla..Zar uopste moze da se pojavi neko i da uz dopustenje tzv. Covjecansta unisti tu svjetlost jednog mladog zivota.? Zar je ikome dopusteno, zar iko smije i moze da uzima pravo na zivot? Moze, i to je ono sto ovaj narod nikada nece zaboraviti i oprostiti. A ova bol ce stici svakog ko to pred Bogom zasluzuje.
