Velez
BH FANATIC
Abu Hamza
Esad Hećimović
05.01.2007 18:59
”Garibi - Mudžahedini u BiH 1992-1999” (3)
"Nezavisne novine" u narednim brojevima će objaviti detalje iz knjige Esada Hećimovića "Garibi -Mudžahedini u BiH 1992-1999" koja je izašla krajem prošle godine. Esad Hećimović, novinar iz Zenice i jedan od najboljih poznavalaca problema mudžahedina u BiH, opisuje dolazak islamskih boraca, njihovu ulogu u ratu i uticaj koji su ostavljali na lokalne sredine u kojima su živjeli.
Abu Hamza
Zapadni posmatrači u srednjoj Bosni su upozoravali na postojanje "zajednice mudžahedina" u sjeveroistočnom dijelu općine Travnik. Federalni ombudsmeni su upozoravali da je ograničena sloboda kretanja na širem području sela Brajkovići i Guča Gora, gdje je prije rata živjelo oko 7.000 Hrvata". Od kraja marta do decembra 1996. godine posmatrači su zabilježili pet bombaških napada na Hrvate. Na Dan mrtvih, 1. novembra 1996. godine, kada katolici tradicionalno obilaze groblja, kamenovana su vozila na groblju Bukovica.
Federalni ombudsmeni su upozorili da "u selu Mehurići ima veći broj pripadnika bivše vojne jedinice "El Mudžahedin", koji su nakon prestanka rata dobili državljanstvo BiH i tu ostali živjeti. Istina, ne hodaju u vojnim uniformama i javno ne nose oružje, ali su izvor stalnog straha i neprijatnosti za Hrvate. Primijećeno je da imaju vozila sa diplomatskim tablicama. Sada na tom području žive još tri starca i jedan sveštenik".
U jednom julskom izvještaju iste godine, OHR navodi da su "potvrđeni znakovi prisustva oko 100 mudžahedina u dva sela, sjeveroistočno od grada". U drugim međunarodnim izvještajima, koje su sačinjavali njemački i američki vojni posmatrači, uglavnom je registrirano trenutno stanje. Uvijek su izdvajane tri činjenice - da npr. u Gučoj Gori sada žive Bošnjaci, da je katolički samostan tek neznatno oštećen, te da su Guča Gora i Potkraj, uz Didake, jedina mjesta bez električne energije.
Ali, kako se živjelo u Gučoj Gori, kada su je napustili katolici, a upravu preuzeli strani i lokalni islamski dobrovoljci, ostalo je nepoznato. Bošnjaci koji su nakon progonstva iz Jajca bili naseljeni u ovom području, tvrdili su da je, zajedno sa 30 do 40 svojih sljedbenika, jedan Tunižanin zaveo vladavinu terora u Gučoj Gori. Ta vladavina nije bila neprijateljska samo prema Crkvi, franjevcima, katolicima, nego je zaprijetila i identitetu lokalnih bosanskih muslimana. "On je bio diktator.
Pokušavao je da se proda kao veliki vjernik i humana duša, ali bio je loš čovjek. Rekao mi je da ja nisam dobar musliman, da je moja žena loša zato što radi u vojnoj kuhinji i ne pokriva se, da bi mi trebali da klanjamo na drugi način. Za ime Boga, molimo se na naš način 500 godina, šta tu ne valja? Ponudio nam je 50 kilograma brašna ako moja žena pokrije glavu. Kada smo odbili, počeo je da nas naziva kjafirima i da nam prijeti", govorio je kasnije Mustafa jednom američkom novinaru.
Kada su hrvatski i bošnjački zvaničnici potpisali primirje u Vašingtonu, u februaru 1994. godine, Tunižanin je bio ljut. "Zvao je naše predstavnike izdajnicima. Mrzili su Hrvate. Željeli su da Bosna postane islamska država. Oni bi digli u zrak franjevački samostan u Gučoj Gori da ga nije čuvala bosanska Armija". "Devedeset treća i početak devedeset četvrte su bile loše. Ljudi su bili gladni i Hamza im je dao hranu i novac. Moj sin je otišao, također. Nisam ga mogao zaustaviti. Moj sin se poslije toga preselio u drugi kraj sela i od tada smo imali malo kontakata", prisjećao se jedan roditelj u razgovoru sa novinarima.
Ali, ko je Abu Hamza? Postojala su najmanje četvorica ljudi pod tim pseudonimom i njihovi različiti identiteti zbunjivali su javnost i istražitelje. Jedini način da se razdvoje njihovi identiteti bilo je pozivanje na njihovu nacionalnost. Jedan je Abu Hamza bio Tunižanin, drugi je Abu Hamza bio Egipćanin, treći je bio Palestinac, a četvrti Francuz. Istina, sama nacionalnost je njima malo značila: Abu Hamza Francuz je nosio sa sobom dokumente iz Tunisa, Abu Hamza Tunižanin je dolazio iz Italije, a Abu Hamza Egipćanin iz Velike Britanije. Palestinac je već odavno bio tu, kao student.
Dok su Tunižanin, Egipćanin i Francuz boravili u Gučoj Gori, Palestinac je bio u selu Bočinja Gornja kod Maglaja. Jedan od četvorice pljačkaša koji su se sakrili u Gučoj Gori takođe je bio Abu Hamza. Guča Gora je bila sigurno utočište za pljačkaše iz prodavnice oružja u Zenici. To im nije bila prva pljačka, niti prvo sakrivanje u Gučoj Gori. Na pumpi koju su opljačkali 19. oktobra 1996. godine pisalo je INA. Vjerovali su da je pumpa vlasništvo hrvatske naftne kompanije. Postojale su glasine da je Abu Hamza Al Misri (Egipćanin), jedan veteran ratova u Afganistanu i Bosni, koji je takođe boravio u ovom području, objavio fetvu u Londonu po kojoj je dozvoljeno (halal) uzimati, otimati sve što nije muslimansko.
U zatvorima u nizu evropskih zemalja već su bile desetine mladića koje su povjerovale da nije kriminal otimati imovinu čiji vlasnici nisu muslimani, ali glasine o fetvi nisu nikada dokazane. Iako su za takvom fetvom tragale, brojne zapadne obavještajne službe i najiskusniji novinari, njeno postojanje nije bilo moguće dokazati. Abu Hamza je i dalje bio imam u Londonu, a njegove hutbe i pristalice su stizale u Bosnu. "Ako kafir (nevjernik) uđe u muslimansku zemlju, on je poput krave. Svako ga može uhvatiti. To je islamski zakon. Ako se kafir ušeta i vi ga uhvatite, on je plijen.
Možete ga prodati na pijaci. Većina su špijuni. I čak, ako ništa ne rade, ako ih muslimani ne mogu prodati na pijaci, možete ih ubiti. To je u redu. Ako brod zaluta i dođe na muslimansku zemlju, oni ga mogu uzeti kao plijen". Ove upute svojim sljedbenicima davao je šejh Abu Hamza El Misri, imam džamije u Finsbury parku u Londonu. I oni su stizali u Bosnu, vjerujući da u ratu protiv nevjernika važe pravila koja je propisivao njihov imam. Niti jedan sud nije utvrdio ideološku zasnovanost pljački po evropskim zemljama devedesetih godina, pa su optuženi tretirani isključivo kao obični kriminalci, koji su koristili suviše krvavog nasilja za mali plijen.
U Bosni su pogriješili već pri izboru prvog cilja. Nisu napali hrvatsku, nego muslimansku imovinu. Iako je u to vrijeme, sredinom oktobra 1996. godine, hrvatska naftna kompanija INA trebala da nakon rata vrati vlasništvo nad pumpom u Raspotočju, rudarskom predgrađu Zenice, ona je još bila u vlasništvu preduzeća, čiji je pravi vlasnik bila Sedma muslimanska brigada Armije BiH. Sada su protiv sebe imali muslimansku policiju i muslimanske vlasti. "Oni su opasni. Oni su tekfiri. Oni su haridžije", združeno su ponavljali policajci, političari i teolozi lokalnim muslimanima.
(Nastaviće se)
Esad Hećimović
05.01.2007 18:59
”Garibi - Mudžahedini u BiH 1992-1999” (3)
"Nezavisne novine" u narednim brojevima će objaviti detalje iz knjige Esada Hećimovića "Garibi -Mudžahedini u BiH 1992-1999" koja je izašla krajem prošle godine. Esad Hećimović, novinar iz Zenice i jedan od najboljih poznavalaca problema mudžahedina u BiH, opisuje dolazak islamskih boraca, njihovu ulogu u ratu i uticaj koji su ostavljali na lokalne sredine u kojima su živjeli.
Abu Hamza
Zapadni posmatrači u srednjoj Bosni su upozoravali na postojanje "zajednice mudžahedina" u sjeveroistočnom dijelu općine Travnik. Federalni ombudsmeni su upozoravali da je ograničena sloboda kretanja na širem području sela Brajkovići i Guča Gora, gdje je prije rata živjelo oko 7.000 Hrvata". Od kraja marta do decembra 1996. godine posmatrači su zabilježili pet bombaških napada na Hrvate. Na Dan mrtvih, 1. novembra 1996. godine, kada katolici tradicionalno obilaze groblja, kamenovana su vozila na groblju Bukovica.
Federalni ombudsmeni su upozorili da "u selu Mehurići ima veći broj pripadnika bivše vojne jedinice "El Mudžahedin", koji su nakon prestanka rata dobili državljanstvo BiH i tu ostali živjeti. Istina, ne hodaju u vojnim uniformama i javno ne nose oružje, ali su izvor stalnog straha i neprijatnosti za Hrvate. Primijećeno je da imaju vozila sa diplomatskim tablicama. Sada na tom području žive još tri starca i jedan sveštenik".
U jednom julskom izvještaju iste godine, OHR navodi da su "potvrđeni znakovi prisustva oko 100 mudžahedina u dva sela, sjeveroistočno od grada". U drugim međunarodnim izvještajima, koje su sačinjavali njemački i američki vojni posmatrači, uglavnom je registrirano trenutno stanje. Uvijek su izdvajane tri činjenice - da npr. u Gučoj Gori sada žive Bošnjaci, da je katolički samostan tek neznatno oštećen, te da su Guča Gora i Potkraj, uz Didake, jedina mjesta bez električne energije.
Ali, kako se živjelo u Gučoj Gori, kada su je napustili katolici, a upravu preuzeli strani i lokalni islamski dobrovoljci, ostalo je nepoznato. Bošnjaci koji su nakon progonstva iz Jajca bili naseljeni u ovom području, tvrdili su da je, zajedno sa 30 do 40 svojih sljedbenika, jedan Tunižanin zaveo vladavinu terora u Gučoj Gori. Ta vladavina nije bila neprijateljska samo prema Crkvi, franjevcima, katolicima, nego je zaprijetila i identitetu lokalnih bosanskih muslimana. "On je bio diktator.
Pokušavao je da se proda kao veliki vjernik i humana duša, ali bio je loš čovjek. Rekao mi je da ja nisam dobar musliman, da je moja žena loša zato što radi u vojnoj kuhinji i ne pokriva se, da bi mi trebali da klanjamo na drugi način. Za ime Boga, molimo se na naš način 500 godina, šta tu ne valja? Ponudio nam je 50 kilograma brašna ako moja žena pokrije glavu. Kada smo odbili, počeo je da nas naziva kjafirima i da nam prijeti", govorio je kasnije Mustafa jednom američkom novinaru.
Kada su hrvatski i bošnjački zvaničnici potpisali primirje u Vašingtonu, u februaru 1994. godine, Tunižanin je bio ljut. "Zvao je naše predstavnike izdajnicima. Mrzili su Hrvate. Željeli su da Bosna postane islamska država. Oni bi digli u zrak franjevački samostan u Gučoj Gori da ga nije čuvala bosanska Armija". "Devedeset treća i početak devedeset četvrte su bile loše. Ljudi su bili gladni i Hamza im je dao hranu i novac. Moj sin je otišao, također. Nisam ga mogao zaustaviti. Moj sin se poslije toga preselio u drugi kraj sela i od tada smo imali malo kontakata", prisjećao se jedan roditelj u razgovoru sa novinarima.
Ali, ko je Abu Hamza? Postojala su najmanje četvorica ljudi pod tim pseudonimom i njihovi različiti identiteti zbunjivali su javnost i istražitelje. Jedini način da se razdvoje njihovi identiteti bilo je pozivanje na njihovu nacionalnost. Jedan je Abu Hamza bio Tunižanin, drugi je Abu Hamza bio Egipćanin, treći je bio Palestinac, a četvrti Francuz. Istina, sama nacionalnost je njima malo značila: Abu Hamza Francuz je nosio sa sobom dokumente iz Tunisa, Abu Hamza Tunižanin je dolazio iz Italije, a Abu Hamza Egipćanin iz Velike Britanije. Palestinac je već odavno bio tu, kao student.
Dok su Tunižanin, Egipćanin i Francuz boravili u Gučoj Gori, Palestinac je bio u selu Bočinja Gornja kod Maglaja. Jedan od četvorice pljačkaša koji su se sakrili u Gučoj Gori takođe je bio Abu Hamza. Guča Gora je bila sigurno utočište za pljačkaše iz prodavnice oružja u Zenici. To im nije bila prva pljačka, niti prvo sakrivanje u Gučoj Gori. Na pumpi koju su opljačkali 19. oktobra 1996. godine pisalo je INA. Vjerovali su da je pumpa vlasništvo hrvatske naftne kompanije. Postojale su glasine da je Abu Hamza Al Misri (Egipćanin), jedan veteran ratova u Afganistanu i Bosni, koji je takođe boravio u ovom području, objavio fetvu u Londonu po kojoj je dozvoljeno (halal) uzimati, otimati sve što nije muslimansko.
U zatvorima u nizu evropskih zemalja već su bile desetine mladića koje su povjerovale da nije kriminal otimati imovinu čiji vlasnici nisu muslimani, ali glasine o fetvi nisu nikada dokazane. Iako su za takvom fetvom tragale, brojne zapadne obavještajne službe i najiskusniji novinari, njeno postojanje nije bilo moguće dokazati. Abu Hamza je i dalje bio imam u Londonu, a njegove hutbe i pristalice su stizale u Bosnu. "Ako kafir (nevjernik) uđe u muslimansku zemlju, on je poput krave. Svako ga može uhvatiti. To je islamski zakon. Ako se kafir ušeta i vi ga uhvatite, on je plijen.
Možete ga prodati na pijaci. Većina su špijuni. I čak, ako ništa ne rade, ako ih muslimani ne mogu prodati na pijaci, možete ih ubiti. To je u redu. Ako brod zaluta i dođe na muslimansku zemlju, oni ga mogu uzeti kao plijen". Ove upute svojim sljedbenicima davao je šejh Abu Hamza El Misri, imam džamije u Finsbury parku u Londonu. I oni su stizali u Bosnu, vjerujući da u ratu protiv nevjernika važe pravila koja je propisivao njihov imam. Niti jedan sud nije utvrdio ideološku zasnovanost pljački po evropskim zemljama devedesetih godina, pa su optuženi tretirani isključivo kao obični kriminalci, koji su koristili suviše krvavog nasilja za mali plijen.
U Bosni su pogriješili već pri izboru prvog cilja. Nisu napali hrvatsku, nego muslimansku imovinu. Iako je u to vrijeme, sredinom oktobra 1996. godine, hrvatska naftna kompanija INA trebala da nakon rata vrati vlasništvo nad pumpom u Raspotočju, rudarskom predgrađu Zenice, ona je još bila u vlasništvu preduzeća, čiji je pravi vlasnik bila Sedma muslimanska brigada Armije BiH. Sada su protiv sebe imali muslimansku policiju i muslimanske vlasti. "Oni su opasni. Oni su tekfiri. Oni su haridžije", združeno su ponavljali policajci, političari i teolozi lokalnim muslimanima.
(Nastaviće se)
