-
Herzlich Willkommen im Balkanforum
Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
Bitte hier registrieren
Bücher und Autoren aus Bosnien
- Ersteller DZEKO
- Erstellt am
DZEKO
Besa Bese
Knjiga "Hiljadu grobnica u Bosanskoj krajini 1992-1995" autora Jasmina Odobašića iz Instituta za nestale osobe u Bosni i Hercegovini predstavljena je sinoć prvi put u Krajini, u Prijedoru, gradu sa čijeg je područja tokom rata stradao veliki broj ljudi i na koje se, među ostalima, značajnim dijelom odnosi ovo autorovo štivo.
Autor daje podatke o 1.132 grobnice umorenih žrtava na tom području, od toga 128 masovnih, 116 zajedničkih i 886 pojedinačnih te o 4.697 žrtava čiji su posmrtni ostaci ekshumirani a dosad identificirano 4.016, među njima 314 žena, 136-oro djece, ubijenih stogodišnjaka, slijepih i gluhonijemih osoba, logoraša bačenih u jame i rudnike..
Autor daje podatke o 1.132 grobnice umorenih žrtava na tom području, od toga 128 masovnih, 116 zajedničkih i 886 pojedinačnih te o 4.697 žrtava čiji su posmrtni ostaci ekshumirani a dosad identificirano 4.016, među njima 314 žena, 136-oro djece, ubijenih stogodišnjaka, slijepih i gluhonijemih osoba, logoraša bačenih u jame i rudnike..
Sie haben keine Berechtigung Anhänge anzusehen. Anhänge sind ausgeblendet.
Razgovor sa povodom Razgovor sa povodom
J.G: Razgovor sa dugogodišnjom
članicom naše zajednice Sonjom Elazar,
razgovor sa povodom započeli smo
nekako lagano i neobavezno, osvrćući
se na vrijeme i događaje koji su ostali za
nama.
S.E: Što se tiče mojeg članstva u
Jevrejskoj opštini, pa članica sam, tako
da kažem od rođenja a to je jedan duži
period.
J.G: Nećemo baš u detalje, zar ne.
S.E. kroz smijeh dodaje: Da, nećemo
u detalje. Odavno sam i
članica naše ženske sekcije
„Bohorete“ a bila sam
i ratna predsjednica u
periodu 1992. – 1996. Tada
su sve naše aktivnosti bile
vanredne, situacija je to
zahtijevala. Nismo tada imali
sijela, čajanke, već su naše
aktivnosti bile usmjerene
na preživljavanje i pomoć
našim članovima kojim je
ona bila potrebna. Tada sam
osnovala i dječiju školu koju
sam vodila dvadeset godina.
Kada sam završila sve te
poslove i projekte počela
sam u stvari sa istraživanjem
sefardske nošnje. Imala sam
tada ideju da se Muzeju
Jevreja, kada se ponovo
otvori, poklone dvije lutke,
muška i ženska, u sefardskim
nošnjama. Ta ideja nažalost
nije realizirana ali sam kroz
taj rad prikupila mnogo
materijala o ovom segmentu
života Sefarda u Bosni i
Hercegovini. Primjetno je
da o ovom segmentu nema
literature osim nešto malo što su zapisali
Moric Levi i Laura Papo Bohoreta,
tek poglavlje ili dva. Ja sam sakupila
dosta materijala na ovu temu koje sam
ilustrovala dostupnim fotografijama i
napravila jednu prezentaciju, predavanje
o sefardskim nošnjama. Jedna tema vukla
je drugu pa sam se okrenula običajima
od obrezivanja, bar micve, vjenčanja,
pa anegdotama i tako se počela stvarati
knjiga poglavlje po poglavlje. Nastala
je jedna cjelina kojom sam željela da
sakupim i prezentiram uspomene na
sefardske Jevreje koji su u Bosni evo
već četristopedeset godina, prvo u
osmanskom carstvu, pa u Austrougarskoj
monarhiji, Kraljevini Jugoslaviji sve do
1941. godine. U ovom periodu Sefardi su
se trudili da sačuvaju svoj jezik, običaje,
svoj način života od rođenja pa do smrti.
Obuhvatila sam osim načina odijevanja
i hijerarhiju u porodicama, uređenje
kuća, njihovu edukaciju, jednom riječju
ovo bitno što je Sefarde činilo Sefardima
u našoj zemlji. Sve sam to ilustrovala sa
dosta anegdota i poslovica i što je možda
najbitnije i fotografijama naših ljudi koji
su izginuli, počevši od 1941. godine, u
raznim logorima.
Ima tu mnogo fotografija, dio njih su
fotografije moje porodice jer je sačuvana
jedna velika kutija fotografija moje
porodice koju ja nikada nisam upoznala
jer sam se ja rodila poslije njihove smrti.
Sakupljajući materijal za knjigu sakupila
sam i dosta rijetkih fotografija mnogih
drugih sefardskih porodica širom naše
zemlje. Naši članovi koji su sačuvali
foto-materijal danas često ne znaju više
tko je na njima pa sam nastojala i to da
otkrijem i zabilježim.
J.G: Ovo što si nam do sada ispričala,
Sonja, me na neki način tjera da
upotrijebim jednu možda otrcanu
frazu. Tvoja je knjiga na neki način
jedna povijesna lična karta Jevrejske
zajednice Bosne i Hercegovine, pa i
„La Benevolencije“, naše kulturno-
prosvjetne i humanitarne organizacije,
jevrejske opštine, pri tome ne mislim
samo na sarajevsku, već i na one u Tuzli,
Banja Luci, Mostaru, Doboju i Zenici. O
značaju tvojeg projekta i knjizi koja je
krajnji produkt će vrijeme dati konačnu
ocjenu, no mene zanima koliko je naša
zajednica stala iza tebe i tvojeg rada?
S.E: Da, moglo bi se reći da je to na
neki način lična karta zajednice i onih
12 000 Jevreja Sarajeva i 3 000 iz
manjih gradova Bosne i Hercegovine
koji su fizički nestali, uništeni u vihoru
rata. Ja nisam htjela da moja knjiga
bude tužna i zato sam je „obojila“
anegdotama, poslovicama, ilistrujući
njihov život. Samo sam u završnom dijelu
knjige navela da se od dvanaest hiljada
sarajevskih Jevreja nakon rata vratilo
tek njih hiljadu, stavila sam i logorske
karte da se znaju mjesta i stratišta.
ELAZAR
Uz promociju knjige „Iz albuma bosanskih
Sefarda“ autorice Sonje Elazar
Sonja
J.G: Ali ovo nije odgovor na moje
pitanje, zar ne? Svjesni smo trenutka
u kojem živimo, situacije u kulturi
i ne samo u kulturi našeg društva,
pa upravo zato inzistiram na ovom
pitanju.
S.E: Pa zajednica je stala iza mene
i mojeg projekta onoliko koliko je
mogla u ovom trenutku. Otkupila je
avansno jedan dio tiraža kako bi se
sakupio novac za štampanje knjige.
Znate da je sama grafička priprema i
štampa vrlo skupa obzirom na veliki
broj fotografija. U knjizi je preko 600
fotografija, dokumenata, oglasa iz
novina na preko dvije stotine strana.
Ovo nije bio jeftin projekt.
J.G: Nesumnjivo. No, Jevrejsko
kulturno-prosvjetno i humanitarno
društvo „La Benevolencija“ u svojem
statutu pored ostalog predviđa
pružanje potpore ovakvim i sličnim
projektima.
S.E: Tako je, no znaš i sam da nužda
zakon mijenja. Džaba ti kultura ako
nemaš para a para je sve manje. Bilo
kako bilo, financijska konstrukcija
ovog projekta je zatvorena i knjiga
je izašla iz štampe. A problem
finansiranja ovakvih poduhvata
ostaje i dalje otvoren, na ovim našim
prostorima i ne samo na njima. Moja
je kćerka obišla razne sefardske
institute i zaklade diljem svijeta,
posebno u Americi i svugdje je dobila
gotovo identičan odgovor: „Very nice!
Ali mi nemamo para.“ Isto se desilo
u Izraelu. Svi su rekli „... kada knjiga
izađe mi ćemo kupiti jednu, dvije ...“ i
na tome je stalo. Ono što me je možda
još i najviše iznenadilo, kada smo
avansno sakupljali novac za štampu
moj je izdavač poslao jedno cirkularno
pismo sa svim osnovnim podacima o
projektu, ilustracijama i slično, dakle
jedan povelik materijal na adrese
svih jevrejskih/židovskih opština koje
djeluju na teritoriji ex-Jugoslavije i
moram reći da sam na neki način bila
razočarana. Nitko nije rekao čak ni „
... hvala, nećemo ...“ Nitko nije čak
ni odgovorio, osim
Židovske općine
Rijeka.
J.G: U situaciji u
kojoj si se našla
i sa iskustvima o
kojim si upravo
govorila imam
osjećaj da si se
ti kao autorica
ovog značajnog
projekta osjećala
nekako napušteno
da ne upotrijebim
neki drugi teži
termin.
S.E: Ah, sada je
to sve iza mene.
Bitno je da je
knjiga postigla
zapažen uspjeh,
kako na samoj
promociji tako
i u sredstvima
informiranja,
e l e k t ro n s k i m
i onim
š t a m p a n i m .
Kritike su
i z r a z i t o
afirmativne a
poslije svega mnogi me pitaju: ... I šta
dalje?“ Moj je odgovor jednostavan
i glasi: „Ja više nemam snage!“ Da je
knjiga izašla prije pet godina kada je
bila gotova, bila spremna za štampu,
imala bih i više snage i više elana, dobila
bih, kako se to kaže „vjetar u leđa“.
Onako, sve me je ovo i previše iscrpilo
.... no .... ipak moram reći: kada sam
vidjela reakcije ljudi koji su mi donosili
knjige na potpis, suze u njihovim očima,
shvatila sam da je to u stvari moj honorar,
najveća nagrada za moj rad.
J.G: Razgovaramo već izvjesno vrijeme
o jednom značajnom projektu koji
je uspješno okončan. Razgovaramo
o temama koje su tebi i svima nama
ugodne ili manje ugodne, o problemima
sa kojim si se nosila pet godina, borila
i koje si uspješno prevladala. Mislim da
je sada za kraj pravi trenutak i da nam
kažeš kako se tvoja knjiga zove?
S.E: Naziv knjige je „Iz albuma bosanskih
Sefarda“ a izdavač IK START.
E pa dragi naši čitaoci, sada
je na vama red. Zavirite
u izloge knjižara, uđite u
njih i potražite ovu knjigu
koja je premosnica između
vremena prošlih i vremena
sadašnjeg, most između
generacija kojih više nema
i onih koje tek dolaze.
NIK Denameda d.o.o.
La Benevolencije 6/1,
Sarajevo
tel/fax + 387 33 260 210
+387 61 144 979,
novalich@bih.net.ba
Razgovarao:
Pavle Kaunitz
J.G: Razgovor sa dugogodišnjom
članicom naše zajednice Sonjom Elazar,
razgovor sa povodom započeli smo
nekako lagano i neobavezno, osvrćući
se na vrijeme i događaje koji su ostali za
nama.
S.E: Što se tiče mojeg članstva u
Jevrejskoj opštini, pa članica sam, tako
da kažem od rođenja a to je jedan duži
period.
J.G: Nećemo baš u detalje, zar ne.
S.E. kroz smijeh dodaje: Da, nećemo
u detalje. Odavno sam i
članica naše ženske sekcije
„Bohorete“ a bila sam
i ratna predsjednica u
periodu 1992. – 1996. Tada
su sve naše aktivnosti bile
vanredne, situacija je to
zahtijevala. Nismo tada imali
sijela, čajanke, već su naše
aktivnosti bile usmjerene
na preživljavanje i pomoć
našim članovima kojim je
ona bila potrebna. Tada sam
osnovala i dječiju školu koju
sam vodila dvadeset godina.
Kada sam završila sve te
poslove i projekte počela
sam u stvari sa istraživanjem
sefardske nošnje. Imala sam
tada ideju da se Muzeju
Jevreja, kada se ponovo
otvori, poklone dvije lutke,
muška i ženska, u sefardskim
nošnjama. Ta ideja nažalost
nije realizirana ali sam kroz
taj rad prikupila mnogo
materijala o ovom segmentu
života Sefarda u Bosni i
Hercegovini. Primjetno je
da o ovom segmentu nema
literature osim nešto malo što su zapisali
Moric Levi i Laura Papo Bohoreta,
tek poglavlje ili dva. Ja sam sakupila
dosta materijala na ovu temu koje sam
ilustrovala dostupnim fotografijama i
napravila jednu prezentaciju, predavanje
o sefardskim nošnjama. Jedna tema vukla
je drugu pa sam se okrenula običajima
od obrezivanja, bar micve, vjenčanja,
pa anegdotama i tako se počela stvarati
knjiga poglavlje po poglavlje. Nastala
je jedna cjelina kojom sam željela da
sakupim i prezentiram uspomene na
sefardske Jevreje koji su u Bosni evo
već četristopedeset godina, prvo u
osmanskom carstvu, pa u Austrougarskoj
monarhiji, Kraljevini Jugoslaviji sve do
1941. godine. U ovom periodu Sefardi su
se trudili da sačuvaju svoj jezik, običaje,
svoj način života od rođenja pa do smrti.
Obuhvatila sam osim načina odijevanja
i hijerarhiju u porodicama, uređenje
kuća, njihovu edukaciju, jednom riječju
ovo bitno što je Sefarde činilo Sefardima
u našoj zemlji. Sve sam to ilustrovala sa
dosta anegdota i poslovica i što je možda
najbitnije i fotografijama naših ljudi koji
su izginuli, počevši od 1941. godine, u
raznim logorima.
Ima tu mnogo fotografija, dio njih su
fotografije moje porodice jer je sačuvana
jedna velika kutija fotografija moje
porodice koju ja nikada nisam upoznala
jer sam se ja rodila poslije njihove smrti.
Sakupljajući materijal za knjigu sakupila
sam i dosta rijetkih fotografija mnogih
drugih sefardskih porodica širom naše
zemlje. Naši članovi koji su sačuvali
foto-materijal danas često ne znaju više
tko je na njima pa sam nastojala i to da
otkrijem i zabilježim.
J.G: Ovo što si nam do sada ispričala,
Sonja, me na neki način tjera da
upotrijebim jednu možda otrcanu
frazu. Tvoja je knjiga na neki način
jedna povijesna lična karta Jevrejske
zajednice Bosne i Hercegovine, pa i
„La Benevolencije“, naše kulturno-
prosvjetne i humanitarne organizacije,
jevrejske opštine, pri tome ne mislim
samo na sarajevsku, već i na one u Tuzli,
Banja Luci, Mostaru, Doboju i Zenici. O
značaju tvojeg projekta i knjizi koja je
krajnji produkt će vrijeme dati konačnu
ocjenu, no mene zanima koliko je naša
zajednica stala iza tebe i tvojeg rada?
S.E: Da, moglo bi se reći da je to na
neki način lična karta zajednice i onih
12 000 Jevreja Sarajeva i 3 000 iz
manjih gradova Bosne i Hercegovine
koji su fizički nestali, uništeni u vihoru
rata. Ja nisam htjela da moja knjiga
bude tužna i zato sam je „obojila“
anegdotama, poslovicama, ilistrujući
njihov život. Samo sam u završnom dijelu
knjige navela da se od dvanaest hiljada
sarajevskih Jevreja nakon rata vratilo
tek njih hiljadu, stavila sam i logorske
karte da se znaju mjesta i stratišta.
ELAZAR
Uz promociju knjige „Iz albuma bosanskih
Sefarda“ autorice Sonje Elazar
Sonja
J.G: Ali ovo nije odgovor na moje
pitanje, zar ne? Svjesni smo trenutka
u kojem živimo, situacije u kulturi
i ne samo u kulturi našeg društva,
pa upravo zato inzistiram na ovom
pitanju.
S.E: Pa zajednica je stala iza mene
i mojeg projekta onoliko koliko je
mogla u ovom trenutku. Otkupila je
avansno jedan dio tiraža kako bi se
sakupio novac za štampanje knjige.
Znate da je sama grafička priprema i
štampa vrlo skupa obzirom na veliki
broj fotografija. U knjizi je preko 600
fotografija, dokumenata, oglasa iz
novina na preko dvije stotine strana.
Ovo nije bio jeftin projekt.
J.G: Nesumnjivo. No, Jevrejsko
kulturno-prosvjetno i humanitarno
društvo „La Benevolencija“ u svojem
statutu pored ostalog predviđa
pružanje potpore ovakvim i sličnim
projektima.
S.E: Tako je, no znaš i sam da nužda
zakon mijenja. Džaba ti kultura ako
nemaš para a para je sve manje. Bilo
kako bilo, financijska konstrukcija
ovog projekta je zatvorena i knjiga
je izašla iz štampe. A problem
finansiranja ovakvih poduhvata
ostaje i dalje otvoren, na ovim našim
prostorima i ne samo na njima. Moja
je kćerka obišla razne sefardske
institute i zaklade diljem svijeta,
posebno u Americi i svugdje je dobila
gotovo identičan odgovor: „Very nice!
Ali mi nemamo para.“ Isto se desilo
u Izraelu. Svi su rekli „... kada knjiga
izađe mi ćemo kupiti jednu, dvije ...“ i
na tome je stalo. Ono što me je možda
još i najviše iznenadilo, kada smo
avansno sakupljali novac za štampu
moj je izdavač poslao jedno cirkularno
pismo sa svim osnovnim podacima o
projektu, ilustracijama i slično, dakle
jedan povelik materijal na adrese
svih jevrejskih/židovskih opština koje
djeluju na teritoriji ex-Jugoslavije i
moram reći da sam na neki način bila
razočarana. Nitko nije rekao čak ni „
... hvala, nećemo ...“ Nitko nije čak
ni odgovorio, osim
Židovske općine
Rijeka.
J.G: U situaciji u
kojoj si se našla
i sa iskustvima o
kojim si upravo
govorila imam
osjećaj da si se
ti kao autorica
ovog značajnog
projekta osjećala
nekako napušteno
da ne upotrijebim
neki drugi teži
termin.
S.E: Ah, sada je
to sve iza mene.
Bitno je da je
knjiga postigla
zapažen uspjeh,
kako na samoj
promociji tako
i u sredstvima
informiranja,
e l e k t ro n s k i m
i onim
š t a m p a n i m .
Kritike su
i z r a z i t o
afirmativne a
poslije svega mnogi me pitaju: ... I šta
dalje?“ Moj je odgovor jednostavan
i glasi: „Ja više nemam snage!“ Da je
knjiga izašla prije pet godina kada je
bila gotova, bila spremna za štampu,
imala bih i više snage i više elana, dobila
bih, kako se to kaže „vjetar u leđa“.
Onako, sve me je ovo i previše iscrpilo
.... no .... ipak moram reći: kada sam
vidjela reakcije ljudi koji su mi donosili
knjige na potpis, suze u njihovim očima,
shvatila sam da je to u stvari moj honorar,
najveća nagrada za moj rad.
J.G: Razgovaramo već izvjesno vrijeme
o jednom značajnom projektu koji
je uspješno okončan. Razgovaramo
o temama koje su tebi i svima nama
ugodne ili manje ugodne, o problemima
sa kojim si se nosila pet godina, borila
i koje si uspješno prevladala. Mislim da
je sada za kraj pravi trenutak i da nam
kažeš kako se tvoja knjiga zove?
S.E: Naziv knjige je „Iz albuma bosanskih
Sefarda“ a izdavač IK START.
E pa dragi naši čitaoci, sada
je na vama red. Zavirite
u izloge knjižara, uđite u
njih i potražite ovu knjigu
koja je premosnica između
vremena prošlih i vremena
sadašnjeg, most između
generacija kojih više nema
i onih koje tek dolaze.
NIK Denameda d.o.o.
La Benevolencije 6/1,
Sarajevo
tel/fax + 387 33 260 210
+387 61 144 979,
novalich@bih.net.ba
Razgovarao:
Pavle Kaunitz
Sarajlijero
Magarac
Cijena se kreće oko 2.400 KM! Pa nije od zlata...
DZEKO
Besa Bese
Ahmed Sudi Bosnevi ili Ahmed (Muhamed) Sudi-efendija (Foča, Otomansko carstvo, sada Bosna i Hercegovina, 1592-3/8 Maj 1598)[1] je najznačajniji iranolog-lingvista kojeg je dalo balkansko područje i unutar višestoljetnog postojanja Osmanskog carstva zauzima istaknuto mjesto među onima koji su, kao podanici, bilo Turci ili pripadnici drugih naroda, Osmanske carevine dali značajan doprinos proučavanju perzijske književnosti, osobito njenom prevođenju i komentiranju.
