Bekannte Krajinaserben

[Dinarski-Vuk]

@ Ravnokotarski-Vuk

Jel problem sto je na nasem jeziku ili bi trebalo da bude na njemackom ???

 

[Ravnokotarski-Vuk]

Pa i naseg legendarnog Vuka sa Vucjaka

Milanković Veljko je rođen u jednom selu na Vučijaku kod Prnjavora. Veliki vitez ovog rata dosta je učinijo za svoj narodu u borbi za opstanak. Kada su borbe počele širom Krajine, Veljko je se javijo na ratnu obuku u selo Golubić kod Knina gdje je svoje ratne vještine zadobijo od Kapetana Dragana. Posle savladavanja obuke vraća se u svoj rodni kraj i formira Prnjavorske Knindže, svoju jedinicu poznate "Vukove s Vučijaka".Gdje je god bilo vruće ratište Veljko je bijo prvi sa svojim Vukovima. Kao u oslobađanju Slavonije tako i u probijanju koridora. Njemu je velika zahvalnost za oslobađanje Zapadne Slavonije, Modriče i Dervente. Prvi je sa svojim Vukovima ušao u Jasenovac. U prošlom ratu je trebalo preko 1000 dana da se osloboditi Jasenovac a sada je za nepunih 30. U borbama prsa u prsa, u tom nezapamćenom boju, koja se može usporijediti sa onom na Ceru iz prvog svjetskog rata, kao da je sudbina tako htjela, odlučujuća bitka za ovaj kraj vodila je se na Bosanskom Ceru, kada je se probijo koridor od Modriče pa do Bijeljine kroz Posavinu. Poslije probijanja koridora bijo je opet na ratištima zapadne Slavonije u Jasenovcu, Pakracu, Okučanima, Bosanske i Kninske Krajine. U borbama kod Smrtića biva ranjen i zadobijo je gips na nogu, ali to njega nije moglo spriječiti da dalje neide sa svojim Vukovima u borbu, to predstavlja njegovu odlučnost koliki je patrijota i srbin. Da je sa štakama u rukama i šipkama na nozi išo dalje u borbu. Vukovi s Vučijaka su izgubili svog velikog viteza u borbama kod Kasića u Kninskoj Krajini. Podlego je svojim teškim ranama, a rane svojih Vukova niko neće moći izliječiti. Život je svoj položijo za srpstvo, slobodu srpskog naroda i ostvarenju srpske države.

Pamtit ce ga Krajisnici Benkovac i Knin tog heroja ponosi tog Srpskog Roda Sin.

Veljko Milankovic *1955 -1993+ one of the biggest serbian hero`s R.I.P

 

[Ravnokotarski-Vuk]

@ Ravnokotarski-Vuk

Jel problem sto je na nasem jeziku ili bi trebalo da bude na njemackom ???

Mislim da nije problem, ali odje u Chatu neprica svako Srpski, imas Rumuna, Madjara, Albanaca, Turaka itd.

 

[Dinarski-Vuk]

@ Ravnokotarski-Vuk

Jel problem sto je na nasem jeziku ili bi trebalo da bude na njemackom ???

Mislim da nije problem, ali odje u Chatu neprica svako Srpski, imas Rumuna, Madjara, Albanaca, Turaka itd.

Nek nam nase Komsije citaju to je dovoljno

 

[Dinarski-Vuk]

Pa Vojina Jelica ...

Vojin Jelić je rođen 27. novembra 1921. u Kninu. Spada u istaknute pripovedače posleratne hrvatske proze, koji je u svojim romanima i pripovetkama dao sliku seoskog života u ljudi sa škrtog kamenjara kninskog dela dalmatinskog zaleđa. Posebno se bavio folklornom tematikom i preispitvanjem delovanja mita u kulturi Srba u Hrvatskoj.

Njegova najcenjenija dela su prvi roman "Anđeli ljepo pjevaju" (1953), zbirke novela "Ljudi kamenjara", "Limeni pjetao" i "Gorki bajami". U posljednjoj knjizi, "Pogledaj svoje ruke" (1996), u prozno-dokumentarističkoj formi tretira "srpsko pitanje" nakon uspostavljanja samostalne Hrvatske. Umro je u Zagrebu, 2004. godine.

 

[Dinarski-Vuk]

Slavnog pisca Sime Matavulja

O tome kako je postao pisac i šta je sve ušlo kao građa u njegova djela, Simo Matavulj je pokušao da zabilježi u djelu koje je jednostavno nazvao Bilješke jednog pisca . Ali Bilješke su prerasle u romansiranu autobiografiju i izobiluju podacima korisnim za proučavanje svih segmenata života i rada ovog pisca. On je rođen u Šibeniku, u sredini gdje su živjeli pomiješani pravoslavni "rišćani, rkaći", kako su ih zvali rimokatolici – "kršćani", koji su činili drugi većinski dio populacije. Veliki dar za pripovijedanje ispoljio je još u ranom djetinjstvu živeći u epskom okruženju , koje je svojim usmenim pripovijed a njem iskitila njegova majka – zimi kraj ognjišta a ljeti dok su zajedno putovali po sajmovima u Dalmaciji .

Mladost u Dalmaciji

Veliki dar za pripovijedanje Matavulj je ispoljio još u ranom djetinjstvu, među drugarima u školi, živeći u epskom okruženju , koje je svojim usmenim pripovijed a njem iskitila njegova majka – zimi kraj ognjišta a ljeti dok su zajedno putovali po sajmovima u Dalmaciji. Matavulj je rođen u Šibeniku, u sredini gdje su živjeli pomiješani pravoslavni "rišćani, rkaći", kako su ih zvali rimokatolici – "kršćani", koji su činili drugi većinski dio populacije. Imao je strica u manastiru Krupi na obronku planine Velebit, gdje je još kao đak odlazio na ljetovanje i bio lijepo prihvaćen od manastirske bratije i planinskih gorštaka uživajući u neograničenoj slobodi. Kako je rastao, po sopstvenom tvrđenju, sve više je uviđao svoju drugačijost u odnosu na druge ljude – po tome što je lako mogao prozrijeti kako da dođe do onoga što želi pretvarajući se vješto pred drugima, čemu je, veli, doprinosila uobičajena pubertetska ljenost i nedostatak odgovornosti. U njemu se razvijalo uvjerenje da se lukavstvom može sve postići, kao i precjenjivanje sebe samog pred slabijima od sebe, a nipodaštavanje pred jačima. S druge strane , još u mladim godinama se projavio njegov britak humor i uviđanje smiješnih strana svake pojave i događaja, ma i onih najozbiljnijih. Kvasala je potom i žeđ za čitanjem književnih djela, ma kakva da su, a Matavulj se i sve više učio narodnom jeziku i narodnim izrazima , kojima je začinjavao svoje priovijedanje u društvu. Zapravo , prije nego što je postao pisac, on je bio odličan usmeni pripovjedač, što je rijedak slučaj te vrste, jer je poznato da su čak i najbolji pisci često nezanimljivi sagovornici, opterećeni sopstvenom "veličinom". Iz velike želje da ode u manastir jer je u djetinjstvu tamo proveo najljepše dane, Simo zaista poslije osnovne škole odlazi u Krupu i provodi tamo četiri godine. Pošto mu je sav život bio materijal za priču, tako je i ovaj period zabilježio u svojim Bilješkama , kao što je priče koje je čuo za to vrijeme iskoristio kao građu za svoje pripov i jetke, a ličnosti koje je upoznao za njihove likove. Shvativši da nije za manastirski život, upisao se u učiteljsku školu u Zadru i naredne godine svog života proveo u školovanju i – kako sam sa žaljenjem konstatuje – u teškom bezvjerju: Na kraju sam izgubio ono što je bilo najboljeg pri meni, što je od ranog djetinjstva bilo najljepši ukras i izraz radosti, – naime izgubih vjeru u Boga. Ne samo što već nijesam vjerovao, nego sam mrzio vjeru. Taj preokret nastao je po ugledanju na druge i po nekom razloženju, koje mi se onda činilo neoborivo, a koje bješe skroz djetinjasto. Svakako tome bješe podstrekač i oholost, jer sam uvjeren bio da su svi učeni ljudi bezbožnici...

Učiteljevanje

Po završetku škole, iz koje je izašao sa odličnim ocjenama iako gotovo ništa nije učio, Matavulj je i dalje vjerovao jedino u prosvjetu kao lijek svakom ljudskom zlu. Zaposlio se u selu Bukovici i već u to doba pada početak Matavuljeve sklonosti ka piću i neurednom životu, koja će ga pratiti izvjesni niz godina. Iako društveno angažovan, mrzio je politiku kao "zanat koji donosi hljeba bez motike", ali je bio vatreni pobornik "narodnjaštva". "Narodnjaštvo" je bio sveslovenski pokret na primorju i označavao je zajednički stav i pravoslavnih i rimokatolika protiv dominacije italijanske kulture i jezika. Poslije Bukovice uslijedilo je učiteljevanje u Islamu , odakle je bio uskok Stojan Janković i gdje su i tada živjeli njegovi potomci kao najveća gospoda i vladajuća porodica. Sprijateljio se sa tamošnjim knezom, "kontom", koji je dje l imično bio zaslužan da Matavulj počne zapisivati svoje pjesme i anegdote koje je čuo od drugih i pamtio ih i dalje prepričavao. Pisao je o rodnoj Dalmaciji kao zemlji kakve ima rijetko gdje na svijetu, o Hvaru, Braču, Korčuli, Šibeniku, Trogiru, Splitu itd . – kao mjestima koja su sa svojim mnogobrojnim podjelama i heterogena u svemu: jeziku, nošnji, oblasnoj antipatiji, običajima i drugim. Drugu stranu primorskog mentaliteta upoznao je otišavši za poslom u Boku, u Herceg-Novi, gdje je pisao: U gornjoj Dalmaciji nesloga je uvijek bučna, uvijek se mnogo graje za svaku sitnicu; ovdje su ljudi suviše oprezni a da bi otvoreno ustajali na protivnika dokle ne bi bili uvjereni da će ga nadvladati. Dalmatinci su nakraj srca, ali nijesu zlopamtila: Bokelji se umiju savlađivati, ali umiju za vijeka nositi čegrst... U Novom se družio sa najznatnijim ljudima, učio francuski jezik i čitao savremenu literaturu na francusskom i ruskom, već se pomalo afirmišući kao pjesnik i pisac. Učestvovao je čak u Hercegovačkom ustanku, a onda 1881, u dvadeset devetoj godini , odlazi na Cetinje. Cetinjani su ga dočekali "sažaljivo", kao i sve došljake, i tu je on shvatio da se moraš prilagođavati svemu ako želiš da opstaneš.

Bakonja fra Brne

Najpoznatije djelo Matavulja je ste Bakonja fra Brne , roman o stasavanju jednog fratra od njegovih dječačkih dana do "zaređivanja" i dobijanja parohije. Uobičajeno je mišljenje da je ovo djelo "osuda" morala rimokatoličkih fratara u samostanima, ali , kako tvrdi Milan Kašanin – trebalo bi jednom zauvijek izbrisati iz književne istorije zabludu da su negativni tipovi, svud i uvijek, osuda nečeg. Ali istina je da je vjerno data slika pojedinih segmenata života zapadnih hrišćana u Dalmaciji. U Dalmaciji ima katoličkog naroda oko četiri stotine hiljada duša; ona je siromašna, te se njezina djeca klančaju na sve četiri strane svijeta radi hljeba nasušnoga, pa ko to zna, taj bi mogao reći da u tome vinogradu Gospodnjem, prema prostoru zemljišta i broju čokota, ima rabotnika i odviše (...). Kao god što se mnoga dalmatinska plemena ponse svojim junacima u prošlosti koji su se odlikovali u ratovanju s Turcima, tako se isto mnoga plemena ponose svojim "misnicama" koji su se borili protivu "nevirni rkaća" (= pravoslavnih hrišćana, prim. A. J.). Ta plemena su imala svoje "svete loze" koje su davale fratre, te je tako i Bakonja bio dvadeset peti po redu Jerković iz sela Zvrljeva koji je otišao u samostan kod svog strica fra Brne. U doba stasavanja srpskog romana, Bakonja fra Brne je bio reprezentativni primjerak svog žanra i pored očitih kompozicionih nedostataka. Od velikog značaja je Matavuljev jezik u ovom djelu, živ i izobilan u narodnim izrazima, kao i karakteristični humor, koji je zapravo odlika manje-više svih njegovih djela.

 

[Dinarski-Vuk]

Vladan Desnica

Vladan Desnica počinje sa stvaranjem između dva rata, ali punu afirmaciju doživljava tek posle Drugog svetskog rata, i to romanom Proljeća Ivana Galeba (1957). On je pisac izuzetne intelektualnosti, velikog znanja, naglašenog senzibiliteta i sluha za moderno stvaranje. Primer za takvo moderno stvaralaštvo je i pomenuti roman koji u našoj književnosti sasvim ruši shvatanja o proznom stvaralaštvu i zagovara novu formu i nov postupak u stvaranju romana. Stoga je ovo njegovo delo i danas savremeno i aktuelno kada su u pitanju savremeni oblici romana i traženje uzora za roman-esej, za intelektualno monologiziranje u romanu.

Vladan Desnica je srpskog porekla, rođen u Zadru 1905. godine.Njegov otac je bio jedan od najuglednijih Srba u Dalmaciji s kraja 19. veka; u njegovom vlasništvu je bila i kula (dvorac) junaka Stojana Jankovića u Islamu, koju su srušili hrvatski vojnici tokom pada Krajine u ovom ratu (1991-1995).

Desnica je studirao prava u Zagrebu i Parizu, ali je pratio i filozofiju, a bavio se i muzikom - bio je izuzetna i svestrana kulturna ličnost, što je ostavilo dubok trag u njegovom proznom stvaralaštvu. Od dela koje je napisao najpoznatija su: Zimsko ljeto (1950), Olupine na suncu (1952), Proljeća Ivana Galeba (1957), pesme Slijepac na žalu (1956), pripovetke Tu, odmah pored nas (1957). Umro je 1967. godine.

 

[Dinarski-Vuk]

Grigor Vitez

Srbin, rodjen 15. Februara 1911 u selu Kosovac, Okucani, Zapadna Slavonija. Djeciji pisac koji je preveden na mnogo stranih jezika a i sam je govorio francuski, ruski i slovenski. Najpoznatija djela su mu: "Sto Vukova","Kad Bi Drvece Hodalo","Gdje Price Rastu","Pjesme","Naouruzane Ruze".. Zanimljivo je da u Hrvatskoj i danas postoji nagrada za knjizevna djela pod njegovim imenom iako mu je familija bila protjerana iz Hrvatske i rodna kuca opljackana i unistena tokom posljednjeg rata. Grigor Vitez je radio kao ucitelj poslije drugog svijetskog rata, zatim u Ministarstvu Prosvijete Hrvatske i kao urednik u izdavackoj kuci Mladost. Umro u Zagrebu 1966 godine.

 

[Dinarski-Vuk]

Branko Copic

Pjesnik, pripovjedač, romanopisac i pisac za djecu, Branko Ćopić rodjen je 1. januara, 1915. godine u selu Hašanima, pod Grmečom, «četiri sata hoda» od Bosanske Krupe. Djetinjstvo je proveo u zavičajnom kraju u igri i «poslovima razne vrste». Ostavši u četvrtoj godini bez oca, koji je umro od «španske groznice», sa sestrom Smiljkom i bratom Rajkom, bio je na brizi i ljubavi majke, Sofije i dobrodušnog djeda Rada. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohadjao je u Banja Luci i Sarajevu, da bi završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu.
Po izbijanju ustanka u Bosanskoj Krajini, već 1941. godine Ćopić je stupio u borbu. Sve do kraja rata, ostao je u partizanskim redovima radeći uglavnom «na kulturno-prosvjetnom sektoru» i to kao saradnik partizanskih listova. Pod snažnim utiskom vidjenog i doživljenog, Ćopić još u toku rata piše pjesme i priče koje u odnosu na narod imaju mobilizatorski karakter, i mnogo vedrine i humora u sebi. Njegovo patriotsko predavanje narodu i borbi za slobodu ovjenčano je priznanjem da je «najizrazitiji pjesnik naše Revolucije». Ćopić je nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluge za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike, Ordena jugoslovenske zastave sa lentom. Po završetku rata, bio je urednik «Pionira» (1944-1949), a od 1951. godine profesionalno se bavi književnim radom.
Branko Ćopić započinje svoj književni rad još u djačkoj klupi. Prvu crticu, kratki prozni sastav, objavio je 1928. godine pod imenom «Braco», u časopisu «Venac» Jeremija Živanovića, a prvu pripovijetku «Posmrtno ruvo Soje Čubrilove», u «Politici» 1936. godine. Od tada je saradjivao u gotovo svim značajnim jugoslovenskim listovima i časopisima, ali «Politika» ostaje njegova «prava književna kolijevka».
Osluškujući život i riječi života Ćopić je stvorio svoj sopstveni jezik. Jezik svjež, mek, vedar, nježan, sjenovit kao šuma i katkad tužan kao iznenadna sjeta. Njegovi su ljudi govorili svaki svojim jezikom iz života i umenja, a pisac ih je okružavao svojom rečenicom lirike i topline. I onda, spajajući nespojivo, sve to prozračio i okrilatio smijehom.
Čovjeka valja požaliti, razumjeti učešćem,pomilovati ga lijepom riječju i dobrim sjećanjem, ali mu se valja i posmijehnuti. I pustiti ga da se i on posmijehne drugima i samome sebi.
Humor, taj tako rijedak dar, mnogo rjedji nego što se obično misli, oružje je opako i naopako. U krivim rukama može da bude grub i zloban, rušilački iskidan, zao. Tek u pravim rukama, onim najrjedjim kao što su u Čehova ili Branka Ćopića, on ima nešto čarobno, ljekovito i tužno u isti mah. Humor je bio i ostao jedan od glavnih stubova svega što je stvorio Branko Ćopić.
Ćopić je stvorio mnoštvo zbirki pripovijedaka, pjesama, romana, komedija. Život i djelo ovog «jesenjinovskog seoskog sanjalice» su se čudesno podudarali, tako da je moguće sačiniti kratku Ćopićevu biografiju gotovo isključivo naslovima njegovih djela. Nije višak ako navedemo jednu takvu biografiju kritičara Borislava Mihajlovića:
« Svoje «bosonogo djetinjstvo» ovaj «zaneseni dječak» proveo je «pod Grmečom» «ispod zmajevih krila» u carstvu «leptira i medvjeda» upijajući zauvijek u svoje radoznale oči «život u magli» svojih «planinaca» i slušajući bajke «ispod krnjeg mjeseca». «Magareće godine» školovanja u susjednom gradiću i studije u Beogradu biće samo priprema za «surovu školu» rata koji je banuo kao «prolom» u svijet njegove planine u kojem oduvijek i «orlovi rano lete». Tu je uz «ognjeno radjanje Domovine» počelo Ćopićevo «ratnikovo proljeće» sa «rosom na bajonetima» i uz prasak pravog i «gluvog baruta». Odratovao je uz mladiće kakav je bio «Nikoletina Bursać» i starčekanje kakav je bio «Vuk Bubalo» svih sedam ofanziva i onda u Beogradu počeo da živi «gorki med» one poslednje «osme ofanzive». Za cijelo to vrijeme uz «bronzanu stražu» sjećanja pisao je ono što je zapazio oko sebe i u sebi. A zapažao je i zapazio mnogo.»
Toliko o našem Krajišniku

 

[Ravnokotarski-Vuk]

Jovan Rašković
aus Wikipedia, der freien Enzyklopädie
Wechseln zu: Navigation, Suche

Jovan Rašković (serbisch Јован Рашковић; * 5. Juli 1929 in Knin, † 29. Juli 1992 in Belgrad) war ein serbischer Psychiater und Gründer der Serbischen Demokratischen Partei Kroatiens im Juli 1990.

Als bekannteste seiner Arbeiten gilt die im Oktober 1987 dem fünften Kongress der Psychotherapeuten Jugoslawiens in Sarajevo vorgelegten Studie über „Gruppenpsychologie und Paranoia“. Darin vertrat er die These, dass „die Serben wegen ihrer psychologischen Überlegenheit die Kroaten und Moslems dominieren müssten“.

Er gilt als Mentor Radovan Karadžićs, gegen den seit 1996 ein internationaler Haftbefehl des Haager Tribunals vorliegt.