DZEKO
Besa Bese
In Brcko gehen Kinder aller Ethnien geimeinsam zur Schule. Sie lernen dabei auch Kyrillisch oder Latein zu schreiben. Auch will man das ausdehnen auf andere Gebiete Bosniens.
Pišem ćirilicu, čitam latinicu: Djeca iz tri etničke grupe zajedno u razredu
Primjeri škola u Brčko distriktu i Podrinju pokazuju da djeca iz tri etničke grupe u BiH mogu zajedno pohađati nastavu na različitim jezicima i nacionalnim programima obrazovanja.
U prvom razredu Četvrte osnovne škole u Brčkom sjedi sedamnaestero prvačića i sa školske ploče prepisuju slova koje je ispisala učiteljica Milica Jurić.
Na jednoj polovici ploče slova su ispisana latiničnim pismom, a na drugoj ćiriličnim. Djeca nisu zbunjena, već marljivo zapisuju svoja prva slova i tek povremeno bace pogled u smjeru ploče - neki od njih na lijevu, a neki na desnu stranu.
"Svako piše svojim pismom i govori svojim jezikom, a ja se trudim da govorim tri jezika", objašnjava učiteljica Jurić novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) koji su posjetili ovaj razred.
Kada su na jesen prošle godine roditelji upisivali prvačiće u Brčko Distiktu izjasnili su se na kojem jeziku i pismu žele obrazovanje za svoju djecu. Srbi su uglavnom birali srpski jezik i ćirilicu kao prvo pismo za svoju djecu, dok su Bošnjaci i Hrvati birali latinicu, odnosno bosanski i hrvatski jezik.
Međutim, djeca ne vode računa o programima i uče sve. Gledajući u njihove bilježnice, Jurić kaže da mnogi već znaju oba pisma i pomažu jedni drugima.
„Filip pomaže Kristijanu da piše na ćirilici. Meliha završi svoj rad na latinici pa pokazuje onima koji uče na ćirilici, a tek su pola godine u školi", kaže učiteljica.
U jedinom bosanskohercegovačkom distriktu ima 20 osnovnih i srednjih škola. Predstavnica Vladinog odjeljenja za obrazovanje Vlade Distrikta Brčko Mara Matkić kaže da je brčanski model jedinstven po tome što je pokupio najbolje iz tri obrazovna sistema i napravio jedan.
Prve ljubavi
Sead Šadić je maturirao u brčanskoj gimnaziji prije devet godina. Srednjoškolac je bio u vrijeme povratka prognanih u grad. Ovaj dvadesetsedmogodišnjak se sa smiješkom prisjeća kako su u njegovoj školi u prvu smjenu išli Srbi, a u drugu Bošnjaci. Kaže da se jednog petka dogodila tuča u kojoj su učenici srpske nacionalnosti pretukli Bošnjaka. Uslijedili su protesti, a potom i prekid nastave. Nakon toga su krenuli pregovori o reformi obrazovnog sistema koji su rezultirali novim modelom obrazovanja. Naredne generacije upisivane su u „mješovite“ razrede.
Iako novi model nije primijenjen na Šadićevu generaciju, atmosfera u školi je bila pozitivna.
„Išli smo skupa na maturalnu ekskurziju i maturalnu večer.“
Mara Matkić, predstavnica Vladinog odjeljenja za obrazovanje, u to vrijeme je bila profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Prisjeća se da su na početku uspostave ovakvog modela obrazovanja nastavnici vodili računa da ne dođe do bilo kakvih nacionalnih sukoba između djece. „Zapravo smo više mi bili u strahu, nego ti mladi ljudi“, kaže Matkić.
„Oni danas štite jedni druge. Vjerujte da se tu rađaju i ljubavi. Tu ne možete vidjeti prepreku i barijeru.“
Kod nas u BiH
Prije rata djeca u BiH su zajedno pohađala iste škole po jedinstvenom nastavnom planu i programu. Svi su učili i ćirilicu i latinicu, no nakon rata su jezik i pismo iskorišteni za produbljivanje etničkih podjela u zemlji. Pod utjecajem politike na obrazovni sistem danas se u većini bh. škola provodi nametanje nastavnog programa većinskog naroda ili dolazi po potpune podjele djece po etničkim skupinama, čak i u istim školama.
"Ovakvo školstvo odgaja djecu da funkcionišu u jednoj zatvorenoj klaustrofobičnoj sredini", kaže Nenad Veličković, profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu. On je analizirao čitanke za osnovce za tri različita nastavna programa koja se provode u BiH. U knjizi Školokrečina zaključio je da se i kroz udžbeničku literaturu provodi nacionalistička indoktrinacija. U razgovoru za CIN Veličković kaže da je književnost najbolja podloga za provedbu nacionalizma jer se u književnosti pisac ne mora voditi činjenicama, nego ličnim doživljajem stvari.
Objašnjava da pisac može kroz subjektivni pristup praviti od jednog naroda žrtvu, od drugog naroda heroje, a to poslije ima utjecaj kako će djeca doživljavati narod kojem ne pripadaju.
Od Kravice do Konjević Polja
U mjestima gdje politika pravi podjele, jedina nada da djeca upoznaju jedni druge su prosvjetni radnici ili nevladine organizacije koje to čine na svoju ruku. Jedan takav primjer CIN je pronašao u bratunačkim mjestima Kravica i Konjević Polje.
Prosvjetni radnici Osnovne škole Petar Kočić bore se protiv podjela u obrazovnom sistemu. Sjedište škole je u Kravici, gdje stotinjak učenika sluša predavanje po srpskom nastavnom planu i programu. Škola ima područno odjeljenje u Konjević Polju. Tamo oko 140 učenika nastavu sluša po bosanskom planu i programu. Školske zgrade su udaljene oko 10 kilometara. Ista je administracija i isti prosvjetni radnici predaju na dva nastavna plana i programa. Iako pohađaju istu školu, djeca su se rijetko sretala i malo znala jedni o drugima. Kako bi se to promijenilo, udruženje Nansen dijalog iz Sarajeva iniciralo je vannastavne aktivnosti iz informatike, engleskog, folklora i sportskih sekcija.
Projekt je organizovan tako što se vannastavne aktivnosti održavaju za svu zainteresiranu djecu naizmjenično u zgradama u Kravici i Konjević Polju. S obzirom da ne postoji uređen prijevoz između ovih mjesta, direktor škole Savo Milošević i nastavnici svojim autima prevoze djecu iz jedne u drugu školu. "Naš zajednički interes je da omogućimo bolji suživot tog stanovništa, da pokažemo da je na ovim prostorima moguć suživot i da bez toga nema opstanka", kaže direktor Savo Milošević.
Političari ne podržavaju ovakve akcije, već insistiraju na podjeli školske administracije. U tome ih podržavaju i neki roditelji, jer su se u oba mjesta dogodila stradanja u ratu i to je ostavilo duboke posljedice i na Bošnjake i na Srbe. Ukoliko bi do podjela došlo, Milošević kaže da bi vannastavne aktivnosti bile prekinute, a time i kontakti među djecom.
"Nastao bi obrazovni geto“, kaže direktor.
U razgovoru sa učenicima iz oba mjesta doznajemo daje na početku uspostave ovih međunacionalnih časova bilo međusobnih provokacija, ali da toga ima sve manje.
Lejla Čehić, učenica je osmog razreda i došla je iz Konjević Polja u Kravicu da sluša engleski. Ona kaže da prilikom tih susreta izbjegavaju temu rata. "Mi tada nismo ni rođeni i nemamo šta o tome pričati. To jeste naša historija i mi to moramo poštovati, ali ne možemo se sada mi boriti jedni protiv drugih zato što je to bilo. To je bilo i prošlo", kaže Lejla.
Bojan Mlađenović, učenik osmog razreda, i Ibrahim Osmanović, učenik sedmog razreda, idu zajedno na folklor. To su rijetki trenuci koje u školi provode skupa, jer Bojan pohađa školu u Kravici, a Ibrahim u Konjević Polju. Oni su najbolji prijatelji već nekoliko godina. Stanuju jedan do drugog u mjestu Sandići u blizini Kravice. Nakon škole često igraju fudbal. Bojan dolazi kod Ibrahima po pitku vodu, jer je njegova voda loša za piće. Oni imaju važnijih tema za razgovor, tako da o ratu ne pričaju.
"To je bilo i prošlo", zaključuju, hvatajući dah na klupi poslije odigranog kola u folklornoj sekciji - Bojan u nošnji srpskog, a Ibrahim u nošnji bošnjačkog naroda.
http://www.24sata.info/mobile/mobil...a-iz-tri-etnicke-grupe-zajedno-u-razredu.html
Pišem ćirilicu, čitam latinicu: Djeca iz tri etničke grupe zajedno u razredu
Sie haben keine Berechtigung Anhänge anzusehen. Anhänge sind ausgeblendet.
Primjeri škola u Brčko distriktu i Podrinju pokazuju da djeca iz tri etničke grupe u BiH mogu zajedno pohađati nastavu na različitim jezicima i nacionalnim programima obrazovanja.
U prvom razredu Četvrte osnovne škole u Brčkom sjedi sedamnaestero prvačića i sa školske ploče prepisuju slova koje je ispisala učiteljica Milica Jurić.
Na jednoj polovici ploče slova su ispisana latiničnim pismom, a na drugoj ćiriličnim. Djeca nisu zbunjena, već marljivo zapisuju svoja prva slova i tek povremeno bace pogled u smjeru ploče - neki od njih na lijevu, a neki na desnu stranu.
"Svako piše svojim pismom i govori svojim jezikom, a ja se trudim da govorim tri jezika", objašnjava učiteljica Jurić novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) koji su posjetili ovaj razred.
Kada su na jesen prošle godine roditelji upisivali prvačiće u Brčko Distiktu izjasnili su se na kojem jeziku i pismu žele obrazovanje za svoju djecu. Srbi su uglavnom birali srpski jezik i ćirilicu kao prvo pismo za svoju djecu, dok su Bošnjaci i Hrvati birali latinicu, odnosno bosanski i hrvatski jezik.
Međutim, djeca ne vode računa o programima i uče sve. Gledajući u njihove bilježnice, Jurić kaže da mnogi već znaju oba pisma i pomažu jedni drugima.
„Filip pomaže Kristijanu da piše na ćirilici. Meliha završi svoj rad na latinici pa pokazuje onima koji uče na ćirilici, a tek su pola godine u školi", kaže učiteljica.
U jedinom bosanskohercegovačkom distriktu ima 20 osnovnih i srednjih škola. Predstavnica Vladinog odjeljenja za obrazovanje Vlade Distrikta Brčko Mara Matkić kaže da je brčanski model jedinstven po tome što je pokupio najbolje iz tri obrazovna sistema i napravio jedan.
Prve ljubavi
Sead Šadić je maturirao u brčanskoj gimnaziji prije devet godina. Srednjoškolac je bio u vrijeme povratka prognanih u grad. Ovaj dvadesetsedmogodišnjak se sa smiješkom prisjeća kako su u njegovoj školi u prvu smjenu išli Srbi, a u drugu Bošnjaci. Kaže da se jednog petka dogodila tuča u kojoj su učenici srpske nacionalnosti pretukli Bošnjaka. Uslijedili su protesti, a potom i prekid nastave. Nakon toga su krenuli pregovori o reformi obrazovnog sistema koji su rezultirali novim modelom obrazovanja. Naredne generacije upisivane su u „mješovite“ razrede.
Iako novi model nije primijenjen na Šadićevu generaciju, atmosfera u školi je bila pozitivna.
„Išli smo skupa na maturalnu ekskurziju i maturalnu večer.“
Mara Matkić, predstavnica Vladinog odjeljenja za obrazovanje, u to vrijeme je bila profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Prisjeća se da su na početku uspostave ovakvog modela obrazovanja nastavnici vodili računa da ne dođe do bilo kakvih nacionalnih sukoba između djece. „Zapravo smo više mi bili u strahu, nego ti mladi ljudi“, kaže Matkić.
„Oni danas štite jedni druge. Vjerujte da se tu rađaju i ljubavi. Tu ne možete vidjeti prepreku i barijeru.“
Kod nas u BiH
Prije rata djeca u BiH su zajedno pohađala iste škole po jedinstvenom nastavnom planu i programu. Svi su učili i ćirilicu i latinicu, no nakon rata su jezik i pismo iskorišteni za produbljivanje etničkih podjela u zemlji. Pod utjecajem politike na obrazovni sistem danas se u većini bh. škola provodi nametanje nastavnog programa većinskog naroda ili dolazi po potpune podjele djece po etničkim skupinama, čak i u istim školama.
"Ovakvo školstvo odgaja djecu da funkcionišu u jednoj zatvorenoj klaustrofobičnoj sredini", kaže Nenad Veličković, profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu. On je analizirao čitanke za osnovce za tri različita nastavna programa koja se provode u BiH. U knjizi Školokrečina zaključio je da se i kroz udžbeničku literaturu provodi nacionalistička indoktrinacija. U razgovoru za CIN Veličković kaže da je književnost najbolja podloga za provedbu nacionalizma jer se u književnosti pisac ne mora voditi činjenicama, nego ličnim doživljajem stvari.
Objašnjava da pisac može kroz subjektivni pristup praviti od jednog naroda žrtvu, od drugog naroda heroje, a to poslije ima utjecaj kako će djeca doživljavati narod kojem ne pripadaju.
Od Kravice do Konjević Polja
U mjestima gdje politika pravi podjele, jedina nada da djeca upoznaju jedni druge su prosvjetni radnici ili nevladine organizacije koje to čine na svoju ruku. Jedan takav primjer CIN je pronašao u bratunačkim mjestima Kravica i Konjević Polje.
Prosvjetni radnici Osnovne škole Petar Kočić bore se protiv podjela u obrazovnom sistemu. Sjedište škole je u Kravici, gdje stotinjak učenika sluša predavanje po srpskom nastavnom planu i programu. Škola ima područno odjeljenje u Konjević Polju. Tamo oko 140 učenika nastavu sluša po bosanskom planu i programu. Školske zgrade su udaljene oko 10 kilometara. Ista je administracija i isti prosvjetni radnici predaju na dva nastavna plana i programa. Iako pohađaju istu školu, djeca su se rijetko sretala i malo znala jedni o drugima. Kako bi se to promijenilo, udruženje Nansen dijalog iz Sarajeva iniciralo je vannastavne aktivnosti iz informatike, engleskog, folklora i sportskih sekcija.
Projekt je organizovan tako što se vannastavne aktivnosti održavaju za svu zainteresiranu djecu naizmjenično u zgradama u Kravici i Konjević Polju. S obzirom da ne postoji uređen prijevoz između ovih mjesta, direktor škole Savo Milošević i nastavnici svojim autima prevoze djecu iz jedne u drugu školu. "Naš zajednički interes je da omogućimo bolji suživot tog stanovništa, da pokažemo da je na ovim prostorima moguć suživot i da bez toga nema opstanka", kaže direktor Savo Milošević.
Političari ne podržavaju ovakve akcije, već insistiraju na podjeli školske administracije. U tome ih podržavaju i neki roditelji, jer su se u oba mjesta dogodila stradanja u ratu i to je ostavilo duboke posljedice i na Bošnjake i na Srbe. Ukoliko bi do podjela došlo, Milošević kaže da bi vannastavne aktivnosti bile prekinute, a time i kontakti među djecom.
"Nastao bi obrazovni geto“, kaže direktor.
U razgovoru sa učenicima iz oba mjesta doznajemo daje na početku uspostave ovih međunacionalnih časova bilo međusobnih provokacija, ali da toga ima sve manje.
Lejla Čehić, učenica je osmog razreda i došla je iz Konjević Polja u Kravicu da sluša engleski. Ona kaže da prilikom tih susreta izbjegavaju temu rata. "Mi tada nismo ni rođeni i nemamo šta o tome pričati. To jeste naša historija i mi to moramo poštovati, ali ne možemo se sada mi boriti jedni protiv drugih zato što je to bilo. To je bilo i prošlo", kaže Lejla.
Bojan Mlađenović, učenik osmog razreda, i Ibrahim Osmanović, učenik sedmog razreda, idu zajedno na folklor. To su rijetki trenuci koje u školi provode skupa, jer Bojan pohađa školu u Kravici, a Ibrahim u Konjević Polju. Oni su najbolji prijatelji već nekoliko godina. Stanuju jedan do drugog u mjestu Sandići u blizini Kravice. Nakon škole često igraju fudbal. Bojan dolazi kod Ibrahima po pitku vodu, jer je njegova voda loša za piće. Oni imaju važnijih tema za razgovor, tako da o ratu ne pričaju.
"To je bilo i prošlo", zaključuju, hvatajući dah na klupi poslije odigranog kola u folklornoj sekciji - Bojan u nošnji srpskog, a Ibrahim u nošnji bošnjačkog naroda.
http://www.24sata.info/mobile/mobil...a-iz-tri-etnicke-grupe-zajedno-u-razredu.html
