G
Gelöschtes Mitglied 8317
Guest
Im Gedenken an den besten europäischen Basketballer aller Zeiten "Drazen Petrovic"
Dražen Petrović (* 22. Oktober 1964 in Šibenik; † 7. Juni 1993 in Denkendorf) war ein kroatischer Basketballspieler und spielte bei einer Körpergröße von 1,96 m auf der Position des Shooting Guard. Er gilt allgemein als einer der besten europäischen Basketballer aller Zeiten, als Basketball-Legende einer der erfolgreichsten Europäer in der US-Profiliga NBA. Darüber hinaus wurde er mit der ehem. Jugoslawischen A-Nationalmannschaft jeweils einmal Weltmeister und Europameister. Im Jahr 2002 wurde er, als bislang einziger europäischer NBA-Spieler, in die amerikanische Basketball Hall of Fame aufgenommen. Viermal wählte ihn die italienische Gazzetta dello Sport zum besten europäischen Basketballer (1986, '89, '92 und '93). 2008 wurde Petrović als einer der 50 bedeutendsten Akteure in der Geschichte der Europaliga ausgezeichnet. Aufgrund seiner eleganten Spielweise wurde er „Mozart des Parketts“ genannt.
R.I.P
Sjecanje na Dražena Petrovica uz 16. godišnjicu njegove smtri
Zbogom Drazene do susreta u vjecnosti
Kolega Orlando Rivetti imao je tu cast da posljednji od Dražena uzme izjavu. U svoj notes bilježi. Wroclaw,hotel Polonia u srcu grada . Desno od recepcije cvijece miriše.Cekam ružu Hrvatsku-Dražena.Dogovor je bio u deset sati. Nije došao ,što nije bio njegov obicaj. Vrpca na Panasonicovu diktafonu ostala je prazna . Dražen mi se ispricavao navecer : „Slabo sam spavao, a onda ujutro tvrdo zaspao. Sinusi me muce“. Na trening je otišao . Važniji mu je bio od rucka.Lotpa i koševi bili su njegovo carstvo. Okrunili smo ga u Europi i Americi, bio je primjer odnosa prema radu, poslu,kojim je zabavljujuci sebe i sve nas , radovao se uvijek sa jednakim zanosom i oduševljenjem.
Razgovor ,onaj pravi dogovorili smo objavit cemo u Montpellieru. Ima vremena …Ali vrijeme je stalo. Okrutna , surova sudbina zaustavila je Draženov sat. Nikada više sa Draženom.Ne, nije moguce !?. Šok i nevjerica nakon kratke vijesti,proklete vijesti.
U cekanju njezinog opovrgnuca dan postaje vjecnost. Srce lije suze,a cvor u grlu.
„Dosadne su ove kvalifikacije „govorio je ,ali je na igralištu izgarao,kao da igra finale NBA lige. U dresu hrvatskome..“ Do zlatne europske medalje prve za hrvatski šport i košarku moramo doci tome cilju .Usput uzet i mediteransko zlato,Jaki smo,mocni ,najjaci,ali to moramo dokazati na parketu, a trening i rad temelj su uspjeha“,govorio je i prednjacio. Svjetionikom je bio i ostat ce zauvijek. Iz Amerike snova svih košarkaša žurio je kuci zbog repezenatcije. U tudini živio s Hrvatskom u srcu. -„ Vracam se zagrljaju Europe. Zauvijek.Kamo?.
O tome poslije Muenchena ,kada Hrvatska stane na najviše europsko postolje“.
Zagrljaj smrti prekinuo je radost življenja.Zašto ?Tko mu je tako podmuklo ispisao knjigu sudbine na samo 28 stranica?…Otišao je i sve nas obavezao. Europsko zlato moramo osvojiti za Dražena. Prazna vrpca kazetofona ostat ce zauvijek prazna. Za sjecanje na Dražena -napisao je kolega Orlando Rivetti , dirljivim rijecima ,oprostivši se od košarkaške legende našeg Dražena.To je tuga najveca koja može zadesiti sportsku Hrvatsku, prijatelje sporta i sve dobre ljude. Dražen je mrtav ,a njegovo tijelo nalazi se u obližnjoj mrtvacnici jednog od njemackih groblja, nedaleko od Nurnberga.. Razmišljam o tome dok se približavam mjestu tragedije .Što bi sada dali njegovi najbliži da mogu biti s njime, blizu njega, bez obzira što je mrtav a njegovo tijelo negdje u zamrzivacu obližnjeg groblja .Kako je taj ljudski mozak nepregledan livada maštovitosti, svemir bez granica i nepregledna morska pucina. Misim što da je sada bar na sekundu imati tu Isusovu moc, pa probuditi mrtvoga Dražena i kao nekada dodirnuti ga po kosi od milja , uz ono: Draženeeeeeeeeeeee…..ustaj . Mislim se, bez obzira što se
e posljednjih godina nagledao na tisuce likova iz cijeloga svijeta, kako bih me odmah prepoznao i rekao kao na našoj posljednjoj utakmici : Bog prijatelju, otkud ti ovdje ,kako si ? Evo tu sam bio najbliži, došao sam te vidjeti i napisati nešto o tebi . Vec ga vidim kako kaže i rukom sugerira: Nema problema! Takav je bio Dražen ,covjek bez problema,ali nažalost ovaj moj posljednji razgovor s njime bio je odlazak u vjecnu dimenziju u kojoj se vjerovatno drugacije razgovara i gleda. Sve je to bio samo san. Tužna cinjenica glasi: Dražen je mrtav i više razgovora nema ! Ostale u samo uspomene na zvijezdu,covjeka i sportaša ciji san nikada nece izblijediti ,jer se je svojim dijelima upisao u povijesnu knjigu. I dok se približavam Denkendorfu i cesti smrti ,na kojoj je prije nekoliko sati život izgubio naš Dražen, poljeva me neki hladni znoj. O, ta nesretna cesta smrti i njezin broj, odnosno 443 kilometar ,koji je bio koban za našeg Dražena.Vidim radnike koji uklanjaju slomljene branike i još vidljive tragove nesrece.Njima je to normalna svakodnevica.
Dvadesetak metara potpuno polomljenog branika uskoro ce biti zamjenjeno. Izlazim iz auta želeci što prije zapaliti svijecu za covjeka,dragog prijatelja i legendu koji je svojim životom i radom sve zadužio, te mnogima zbog toga postao uzor.
Dražen Petrović (* 22. Oktober 1964 in Šibenik; † 7. Juni 1993 in Denkendorf) war ein kroatischer Basketballspieler und spielte bei einer Körpergröße von 1,96 m auf der Position des Shooting Guard. Er gilt allgemein als einer der besten europäischen Basketballer aller Zeiten, als Basketball-Legende einer der erfolgreichsten Europäer in der US-Profiliga NBA. Darüber hinaus wurde er mit der ehem. Jugoslawischen A-Nationalmannschaft jeweils einmal Weltmeister und Europameister. Im Jahr 2002 wurde er, als bislang einziger europäischer NBA-Spieler, in die amerikanische Basketball Hall of Fame aufgenommen. Viermal wählte ihn die italienische Gazzetta dello Sport zum besten europäischen Basketballer (1986, '89, '92 und '93). 2008 wurde Petrović als einer der 50 bedeutendsten Akteure in der Geschichte der Europaliga ausgezeichnet. Aufgrund seiner eleganten Spielweise wurde er „Mozart des Parketts“ genannt.
R.I.P
Sjecanje na Dražena Petrovica uz 16. godišnjicu njegove smtri
Zbogom Drazene do susreta u vjecnosti
Kolega Orlando Rivetti imao je tu cast da posljednji od Dražena uzme izjavu. U svoj notes bilježi. Wroclaw,hotel Polonia u srcu grada . Desno od recepcije cvijece miriše.Cekam ružu Hrvatsku-Dražena.Dogovor je bio u deset sati. Nije došao ,što nije bio njegov obicaj. Vrpca na Panasonicovu diktafonu ostala je prazna . Dražen mi se ispricavao navecer : „Slabo sam spavao, a onda ujutro tvrdo zaspao. Sinusi me muce“. Na trening je otišao . Važniji mu je bio od rucka.Lotpa i koševi bili su njegovo carstvo. Okrunili smo ga u Europi i Americi, bio je primjer odnosa prema radu, poslu,kojim je zabavljujuci sebe i sve nas , radovao se uvijek sa jednakim zanosom i oduševljenjem.
Razgovor ,onaj pravi dogovorili smo objavit cemo u Montpellieru. Ima vremena …Ali vrijeme je stalo. Okrutna , surova sudbina zaustavila je Draženov sat. Nikada više sa Draženom.Ne, nije moguce !?. Šok i nevjerica nakon kratke vijesti,proklete vijesti.
U cekanju njezinog opovrgnuca dan postaje vjecnost. Srce lije suze,a cvor u grlu.
„Dosadne su ove kvalifikacije „govorio je ,ali je na igralištu izgarao,kao da igra finale NBA lige. U dresu hrvatskome..“ Do zlatne europske medalje prve za hrvatski šport i košarku moramo doci tome cilju .Usput uzet i mediteransko zlato,Jaki smo,mocni ,najjaci,ali to moramo dokazati na parketu, a trening i rad temelj su uspjeha“,govorio je i prednjacio. Svjetionikom je bio i ostat ce zauvijek. Iz Amerike snova svih košarkaša žurio je kuci zbog repezenatcije. U tudini živio s Hrvatskom u srcu. -„ Vracam se zagrljaju Europe. Zauvijek.Kamo?.
O tome poslije Muenchena ,kada Hrvatska stane na najviše europsko postolje“.
Zagrljaj smrti prekinuo je radost življenja.Zašto ?Tko mu je tako podmuklo ispisao knjigu sudbine na samo 28 stranica?…Otišao je i sve nas obavezao. Europsko zlato moramo osvojiti za Dražena. Prazna vrpca kazetofona ostat ce zauvijek prazna. Za sjecanje na Dražena -napisao je kolega Orlando Rivetti , dirljivim rijecima ,oprostivši se od košarkaške legende našeg Dražena.To je tuga najveca koja može zadesiti sportsku Hrvatsku, prijatelje sporta i sve dobre ljude. Dražen je mrtav ,a njegovo tijelo nalazi se u obližnjoj mrtvacnici jednog od njemackih groblja, nedaleko od Nurnberga.. Razmišljam o tome dok se približavam mjestu tragedije .Što bi sada dali njegovi najbliži da mogu biti s njime, blizu njega, bez obzira što je mrtav a njegovo tijelo negdje u zamrzivacu obližnjeg groblja .Kako je taj ljudski mozak nepregledan livada maštovitosti, svemir bez granica i nepregledna morska pucina. Misim što da je sada bar na sekundu imati tu Isusovu moc, pa probuditi mrtvoga Dražena i kao nekada dodirnuti ga po kosi od milja , uz ono: Draženeeeeeeeeeeee…..ustaj . Mislim se, bez obzira što se
e posljednjih godina nagledao na tisuce likova iz cijeloga svijeta, kako bih me odmah prepoznao i rekao kao na našoj posljednjoj utakmici : Bog prijatelju, otkud ti ovdje ,kako si ? Evo tu sam bio najbliži, došao sam te vidjeti i napisati nešto o tebi . Vec ga vidim kako kaže i rukom sugerira: Nema problema! Takav je bio Dražen ,covjek bez problema,ali nažalost ovaj moj posljednji razgovor s njime bio je odlazak u vjecnu dimenziju u kojoj se vjerovatno drugacije razgovara i gleda. Sve je to bio samo san. Tužna cinjenica glasi: Dražen je mrtav i više razgovora nema ! Ostale u samo uspomene na zvijezdu,covjeka i sportaša ciji san nikada nece izblijediti ,jer se je svojim dijelima upisao u povijesnu knjigu. I dok se približavam Denkendorfu i cesti smrti ,na kojoj je prije nekoliko sati život izgubio naš Dražen, poljeva me neki hladni znoj. O, ta nesretna cesta smrti i njezin broj, odnosno 443 kilometar ,koji je bio koban za našeg Dražena.Vidim radnike koji uklanjaju slomljene branike i još vidljive tragove nesrece.Njima je to normalna svakodnevica.
Dvadesetak metara potpuno polomljenog branika uskoro ce biti zamjenjeno. Izlazim iz auta želeci što prije zapaliti svijecu za covjeka,dragog prijatelja i legendu koji je svojim životom i radom sve zadužio, te mnogima zbog toga postao uzor.
