-
Herzlich Willkommen im Balkanforum
Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
Bitte hier registrieren
KOMA
Donator
Kada pričamo o Komušini odnosno Komušanskom kraju u njega ubrajamo hrvatska naselja razmještena uz srednji tok rijeke Usore, podno planine Borija.
Komušinu kao administrativnu jedinicu danas označavaju tek naselja Gornja i Donja Komušina, no početkom Domovinskog rata ime Komušina opet obuvaća veliki dio prostora koji je nekada bio u sustavu Župe Komušina.
Jedinstveni naziv hrvatskog prostora koji pripada općini Teslić obuhvaćao je tada naselja iz tri katoličke župe – Komušina Gornja, Komušina Donja te Bežlja.
Na sjevernom dijelu počinje 6 km od samog grada Teslića te se proteže južno do naselja Rajševa, zapadno do Gornjekomušanskih sela a na istoku se preko Dubrava veže sa hrvatskim prostorima Novog Šehera i Žepča. Prije rata su naselja na tom području – (Gornja Vručica, Studenci, Slatina, G. Komušina, D. Komušina, Rajševa i Kamenica) brojala oko 9000 Hrvata te oko 1500 Muslimana.
Kao što je već spomenuto, Komušina je nekada obuhvaćala znatno veći prostor, pogotovo kao župa u sklopu koje su bila i naselja sve do današnje općine Usora. No bogata povijest Hrvata-Katolika ovog kraja počinje i dosta ranije od samog spomena imena Komušina.
Predhodno je na tom prostoru djelovala župa Kuzmadanj koja je po nekim podacima utemeljena oko 1200. godine.
U vrijeme srednjovjekovne Bosne bila je u sustavu Banovine Usore koja se ujedinjuje s tadašnjom Bosnom sredinom 12. stoljeća kada je kao dar savezniku u ratu protiv bizantinskog cara Manuela Bosni daruje ugarsko-hrvatsko kraljestvo. I poslje su te krajeve ugarski vladari više puta oduzimali Bosni, jer su ih uvjek smatrali kao posebne. Uopće za čitavo vrijeme bosanske samostalnosti, za svih njezinih banova i kraljeva, Usora se javlja samo kao ugarsko-hrvatska oblast ili kao bosanska, a nikad, ni u jednom dokumentu, kao srpska ili barem takva, koja je nekada pripadala Srbiji.
Naziv Komušina prvi puta u pisanim dokumentima spominje se 17. rujna 1637. godine kada je apostolski vikar Biskupija u Bosansom Kraljestvu Jerolim Lučić obavio pastirski pohod te podijelio sakrament potvrde u župi Kuzmadanj sa sjedištem u selu Komušina.
Za vrijeme turske okupacije Komušina je kao i ostali hrvatski prostori bila zapostavljena no svejedno je bila jedna od većih župa okupirane Bosne i Hercegovine.
U doba »druge« Jugoslavije Komušinu kao i većinu ostalih hrvatskih prostora u BiH ne zaobilaze velike ekonomske i političke migracije. No svejedno taj kraj sve do početka Domovinskog rata ostaje absolutno hrvatski.
Početkom srpske agresije na Hrvatsku Hrvati Komušanskog kraja ubrzo shavaćaju da ratni vihor neće zaobići ni BiH. Agresor svoje namjere nije skrivao pa je tako zastrašavajućim nadljetanjem aviona JNA na svetkovinu Velike Gospe iznad mnoštva vjernika u kolovozu 1991 potvrdio svoje planove. Manje od godinu dana nakon nadljetanja, Bosanski Srbi u tzv. »Republiku Srpsku« uvezivaju i cjelokupni hrvatski prostor općine Teslić, nakon čega počinje vojno-političko organiziranje Hrvata tog kraja.
Zamišljeno je formiranje Hrvatske Zajednice Usora, no Srbi zauzimanjem grada Teslića presjecaju komunikacije između današnje općine Usora i Komušine. Stoga je bilo prirodno da se Komušina poveže sa Novim Šeherom i Žepčem i tako ulazi u sustav Hrvatske zajednice Srednja Bosna.
Prvi oružani napadi na hrvatski prostor općine Teslić počinju 25.5. 1992. godine. Hrvati uspješno brane svoja područja do 10.8. 1992. kada umorni i slabo opremljeni branitelji Komušine zajedno sa cjelokupnim hrvatskim pukom napuštaju svoja ognjišta te se povlače prema Novom Šeheru i Žepču.
Kasnije branitelji Komušine pokušavaju vratiti okupirana područja, te zajedno sa Šeercima i Žepčacima brane taj hrvatski prostor. U borbama za Komušinu, Novi Šeher i Žepče poginulo je 54 Komušanaca a ranjeno je oko 220. Prekidom oružanih sukoba u BiH i početkom mirovnih pregovora u Daytonu mnogi Komušanci slično kao i Posavci nadali su se da će njihova sela ući u sustav hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH. No potpisivanjem Daytonskog sporazuma MZ i politički vrh triju zaraćenih strana legalizira okupaciju naših prostora zbog čega Komušanci gube nadu u povratak na svoja ognjišta na koja se vraćaju tek 1999. kada se dan pred Veliku Gospu »velika izbjeglica« slika Gospe Kondžilske iz Bistrice kod Žepča preko Novog Šehera vraća u zagrljaj Komušine, Usore, Kondžila... istim onim putem kojim je izbjegla, sa istim onim ljudima koji su je odnjeli na sigurno.
Kao zanimljivost, slika Gospe Kondžilske postavljena je iznad oltara kada je Papa Ivan Pavao II. prvi puta posjetio BiH 1997. i održao misu na sarajevskom stadionu Koševo.
I baš povratak svete slike ohrabrio je Komušance koji od 2000. počinju sa obnovom svojih sela. No obnova traje i dan danas.
Danas je Komušanski kraj upoređujući ga sa dijelom Bosanske Posavine koji je ostavljen u manjem entitetu dobro obnovljena. Ne samo kuće već i ostala infrastruktura, ceste, rasvjeta, telefonski priključci, to pogotovo važi za već prije rata najkvalitetnija područja, Slatinu i Studence no i u pasivnijim selima se polako brišu tragovi rušenja, paleži i pljačke.
Što se povratka tiče nije baš na zavidnoj razini ali poznavajući mentalitet Komušanaca i općenito Hrvata iz Bosne sigurno je da Komušina nije zaboravljena i da u njoj ima budućnosti. To dokazuju deseci tisuće vjernika koji kroz cijelu godinu posjećuju naš kraj, Gospino Svetište, ne samo na blagdan Velike Gospe nego i za Dan Mladih Vrhbosanske Nadbiskupije koji se svake godine u sječnju održava u Komušini, mnogi koriste i svaki slobodan vikend da posjete Komušinu.
Objedinjenjem svih tih činjenica, bogate povijesti tog kraja, potenciala u vjerskom turizmu te preljepog krajolika svaki Komušanac te svaki čovjek koji poštuje taj kraj mora doći do zaključka da za naš sveti kraj ima budućnosti... svjetle i sigurne budućnosti pod zaštitom naše Majke Gospe Kondžilske.
Darko Mršić
