Perfidija odnosa srpskog i hrvatskog nacionalizma prema Bošnjacima sastojala se od njihovog ogromnog napora, još za Austrije, da se zabrani bošnjaštvo. Zemlja je trebala ostati bez svog istoimenog naroda, a to znaèi da ostaje srpska i hrvatska. Taj narod time se kvalificirao kao historijski i u svakom drugom aspektu nezreo, bio je politièki deprimiran i oduzeta mu je bila politièka legitimacija osim, eventualno, u savezu sa Srbima ili Hrvatima. Stoga je kljuèno pitanje BiH i našeg naroda bilo vraæanje njegovog originalnog identiteta, njegovog tradicionalnog, narodnog i historijskog imena Bošnjaci. Nažalost, mnogi muslimani tome su se veoma protivili, èak i oni koji su danas grlati Bošnjaci. Stav da smo mi Bošnjaci izložio sam prvi put na savjetovanju u CK SKBiH 1961. godine. Tada su me podržali Enver i Husref Redžiæ i niko više. Kasnije je došao "bosanski duh", koji je odigrao kljuènu ulogu u odvijanju procesa ka emancipaciji nas Bošnjaka, koji više niko nije mogao zaustaviti. Ali, sprijeèili su da ta emancipacija bude potpuna, veæ su nas definirali neistinitom i opasnom definicijom (muslimani), davši nam vjersko ime kao nacionalno ime. Time su nas ponovno odvojili od zemlje i njene historije, a vezali nas opet za kompleks muslimanstva, koje je veæ bilo kvalificirano kao opasno po Evropu i svijet. To je bio danajski dar, ali mnogi to nisu shvatili sve dok rat nije pokazao kako je muslimanstvo poslužilo kao psihološki i ideološki okidaè u genocidu našeg naroda.