Zwischen 1950 bis 1980 haz sich in Jugoslawien eine bestimmte Musikrichtung entwickelt die Toma Zdravkovic entscheidend mitgeprägt hat. Die Kneipenmusik. Viele werden das als Turbofolkvorreiter oder Narodnjak abtun, doch beides ist falsch.
Er hatte eine charakteristische Stimme, nicht übermäßig kraftvoll, aber warm, sie ähnelte dem Gesang Charles Aznavours. Die Violine unterstrich die melancholische Atmosphäre in den meisten Liedern. Die Liedtexte schrieb er oft selbst, gewidmet einer unglücklichen Liebe oder Liebeskummer während er oft in allgegenwärtigen Kafane (Kaffeehäuser auf dem Balkan) sang. Er heiratete vier mal, jedoch zog er nur mit Gordana, seiner vierten Frau, in den letzten Jahren seines Lebens zusammen.
Toma Zdravković nije bio pjevač izvornih narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao s vremenom postale narodne. No, na svakoj se pozna, čak i kad ju zadnja baraba pjeva, da je njegova
Šta znači imati stila? U osnovi ništa drugo nego sa stilom lumpovati, piti i propadati. Lako je biti bogat i sređen pa uredno živjeti i imati stila. Drukčije je kad si na dnu, sa šankom kao prvom i posljednjom linijom fronta, nadnesen nad kockasti stolnjak kao domoljub nad šahovnicu, jedino ti društvo limena pepeljara, i jasno ti je da više nikada neće biti drukčije, a ipak će se i dalje za tebe reći kako imaš stila.
To, prijatelju, znači da nisi Balkanac i da dušom i srcem ne pripadaš svijetu novokomponovane i kafanske muzike. Ali možda si pomalo Francuz, tamo takvi momci u pravilu propadaju sa stilom, pa je stoga i moguće da nacionalnom ikonom postane izvorno kafanska pjevačica. Genijalna Edith Piaf, jedna od najvećih. Moglo bi se reći da je sličan osjećaj svijeta, ista ljudska propast koja se u pravilu zbiva u kafanskome ambijentu, kod Balkanaca porodila novokomponovanu narodnu muziku, a kod Francuza Camusa i Sartrea, egzistencijalizam u književnosti.
Ali bio je jedan Srbijanac, veliki kockar i pijanica, koji je bio bliži Edith Piaf, Sartreovim Putovima slobode i Camusovom Mitu o Sizifu nego kafani iz koje je potekao i u kojoj je dopjevao svoj život. Premda je nastupao na istoj pozornici s ostalima, Toma Zdravković gotovo da i nije imao veze sa svijetom novokomponovane narodne muzike. Ali još manje je pripadao duhu jugoslavenske zabavnjačke estrade. A s rock'n'rollom, pak, imao je veze koliko i s arijama iz Verdijevih opera. Pritom, on nije bio pjevač izvornih narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao s vremenom postale narodne. Na svakoj se pozna, čak i kad ju zadnja baraba pjeva, da je Tomina.
Prvi i posljednji put uživo sam ga slušao 1983., jedne novembarske nedjelje u zeničkome hotelu Metalurg. Bio sam tamo s rođakom, ustvari ujakom u drugome koljenu, radnikom željezarcem, koji je valjda zbog kuferaškoga porijekla imao i finoće i stila u svome cjeloživotnom proleterskom propadanju. On je svu večer mezio šljivu, baš je onako - mezio, jer nikada ne vidjeh čovjeka koji bi bio u stanju pola deci piti po sat vremena, i za to vrijeme barem stotinu puta prinijeti čašicu ustima. Taj moj rođak pio je vrhom jezika, a bio je pijanac od karijere. Čini mi se da više nema takvih ljudi.
Ja sam u to doba pio samo colu i nisam pušio. Sve u svemu, bio sam čist i nevin, kakav bih ostao do danas da se osobne i kolektivne povijesti nisu ukrstile i složile oko toga da i od mene načine Balkanca. Istina, Balkanca s ponešto manjom mjerom očaja i stalnom sviješću da bi se svake nesreće jednom trebao riješiti.
Toma Zdravković te je večeri u Metalurgu pio bijelo vino i zalijevao ga kiselom. Nije pio ni špricer, ni gemišt, nego je miješao po svome, onako kako čine ljudi koji su imali vremena naučiti kada se i zašto vino vodom blaži. Čaše je odlagao na barsku stolicu koja je uz njega stajala nasred pozornice. Na sebi je imao belo džez odelo, ispod kojega se stalno znojila modra razdrljena košulja. Pratio ga je ansambl uobičajenog sastava za to vrijeme: električni bas i gitara, doboš, harmonika i klarinet. Čini mi se da nisu bili baš neki svirači, iako s kafanskim muzičarima tada nisam imao nikakvoga iskustva. Zvučali su kao da ih je usput sakupio, negdje između Loznice, Tuzle i Doboja. Vidjelo se da im je svejedno šta sviraju.
Ali on je pjevao kao da mu je posljednji put u životu. Sjećam se, kad je krenuo s Kad se voli što se rastaje, da je moj rođak izdahnuo samo jedno dugo i teško Uffff , kao da mu je upravo, u jednom dijeljenju karata za remi, isteklo pola života. Znao je šta mu ta pjesma znači, kao što je znao i onaj koji ju je pjevao, kao što je znala i Edith Piaf, jer je svaku svoju pjesmu životom platila. A ja sam bio opčinjen, iako nisam imao ništa od njihovih iskustava, niti smo, ruku na srce, dijelili isti pogled na svijet. Nisam se mogao identificirati ni s pjevačem, ni s rođakom željezarcem, uz kojega me vezivala bosanska obiteljska nježnost i tek ponešto genetskoga materijala, a od njega me je dijelilo sve drugo, Marijanska brazda dubokog kulturnog nerazumijevanja, klasne razlike, generacijska udaljenost... S obojicom ću se stvarno sresti i po suzi bratimiti kad ih više ne bude. Ni njih, ni svijeta iz kojeg su nastali. To je vjerojatno neka druga priča, ali jednom sporednom Tuđmanu ne mogu zaboraviti, ni oprostiti što je s lica zemlje zbrisao posljednje tragove onog ionako odumirućeg bosanskog svijeta, koji je svoje duhovno i fizičko središte nalazio u Zenici i Kaknju, oko rudnika i željezare. Bit će među Bosancima Srba, Hrvata i Bošnjaka, ali kuferaške nacije neće više nikad biti.
Na kraju je, pred sam rastanak, negdje oko jedanaest, Toma zapjevao: Prokleta je ova nedelja... Konobari su skidali stolnjake sa slobodnih stolova i naplaćivali popijeno, šef sale poprijeko je gledao one na kojima se vidjelo da namjeravaju još ostati, a on je pjevao dugo i tužno, prinosio dlanove licu, unosio se sav u melodiju i riječi, dizao pogled uvis, kao da pred sobom nema publiku hotela Metalurg, usred najzagađenijega od svih jugoslavenskih gradova. Pjevao je Toma kao da ga slušaju Camus i Sartre, prije nego što je Jean-Paul sasvim šenuo i okrenuo se studentima i njihovim falšnim revolucijama, pjevao je kao da zaista ima kome pjevati.
Sjećam se da smo poslije, moj rođak i ja, šetali kejom uz Bosnu, kroz maglu i smog, i da smo se rastali bez velikih riječi i pravih znanja o onome što nam se te večeri dogodilo. Njemu, radniku, takva znanja nisu ni trebala. On je živio onoliko dugo koliko su durali srce i jetra, uvjeren da teška pitanja nisu za njegove tvrde željezarske glave. I po tome je bio sličan Tomi Zdravkoviću, kojem nisu ni trebala pitanja da bi imao sve važne odgovore. Bila je nedjelja, prokleta nedjelja u jesen 1983., a iznad Zenice, koju su tih godina zbog zagađenja zaobilazile ptice, rojili su se anđeli da ga čuju. Nisam ih tada mogao vidjeti, ali danas se jasno sjećam tih anđela. Na njih me podsjećaju Tomine pjesme i dva udaljena groba.
YouTube - Toma Zdravkovi
YouTube - Toma Zdravkovic '90 - Prokleta je ova nedjelja
YouTube - Toma Zdravkovic '90 - Prokleta je ova nedjelja
Er hatte eine charakteristische Stimme, nicht übermäßig kraftvoll, aber warm, sie ähnelte dem Gesang Charles Aznavours. Die Violine unterstrich die melancholische Atmosphäre in den meisten Liedern. Die Liedtexte schrieb er oft selbst, gewidmet einer unglücklichen Liebe oder Liebeskummer während er oft in allgegenwärtigen Kafane (Kaffeehäuser auf dem Balkan) sang. Er heiratete vier mal, jedoch zog er nur mit Gordana, seiner vierten Frau, in den letzten Jahren seines Lebens zusammen.
Toma Zdravković nije bio pjevač izvornih narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao s vremenom postale narodne. No, na svakoj se pozna, čak i kad ju zadnja baraba pjeva, da je njegova
Šta znači imati stila? U osnovi ništa drugo nego sa stilom lumpovati, piti i propadati. Lako je biti bogat i sređen pa uredno živjeti i imati stila. Drukčije je kad si na dnu, sa šankom kao prvom i posljednjom linijom fronta, nadnesen nad kockasti stolnjak kao domoljub nad šahovnicu, jedino ti društvo limena pepeljara, i jasno ti je da više nikada neće biti drukčije, a ipak će se i dalje za tebe reći kako imaš stila.
To, prijatelju, znači da nisi Balkanac i da dušom i srcem ne pripadaš svijetu novokomponovane i kafanske muzike. Ali možda si pomalo Francuz, tamo takvi momci u pravilu propadaju sa stilom, pa je stoga i moguće da nacionalnom ikonom postane izvorno kafanska pjevačica. Genijalna Edith Piaf, jedna od najvećih. Moglo bi se reći da je sličan osjećaj svijeta, ista ljudska propast koja se u pravilu zbiva u kafanskome ambijentu, kod Balkanaca porodila novokomponovanu narodnu muziku, a kod Francuza Camusa i Sartrea, egzistencijalizam u književnosti.
Ali bio je jedan Srbijanac, veliki kockar i pijanica, koji je bio bliži Edith Piaf, Sartreovim Putovima slobode i Camusovom Mitu o Sizifu nego kafani iz koje je potekao i u kojoj je dopjevao svoj život. Premda je nastupao na istoj pozornici s ostalima, Toma Zdravković gotovo da i nije imao veze sa svijetom novokomponovane narodne muzike. Ali još manje je pripadao duhu jugoslavenske zabavnjačke estrade. A s rock'n'rollom, pak, imao je veze koliko i s arijama iz Verdijevih opera. Pritom, on nije bio pjevač izvornih narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao s vremenom postale narodne. Na svakoj se pozna, čak i kad ju zadnja baraba pjeva, da je Tomina.
Prvi i posljednji put uživo sam ga slušao 1983., jedne novembarske nedjelje u zeničkome hotelu Metalurg. Bio sam tamo s rođakom, ustvari ujakom u drugome koljenu, radnikom željezarcem, koji je valjda zbog kuferaškoga porijekla imao i finoće i stila u svome cjeloživotnom proleterskom propadanju. On je svu večer mezio šljivu, baš je onako - mezio, jer nikada ne vidjeh čovjeka koji bi bio u stanju pola deci piti po sat vremena, i za to vrijeme barem stotinu puta prinijeti čašicu ustima. Taj moj rođak pio je vrhom jezika, a bio je pijanac od karijere. Čini mi se da više nema takvih ljudi.
Ja sam u to doba pio samo colu i nisam pušio. Sve u svemu, bio sam čist i nevin, kakav bih ostao do danas da se osobne i kolektivne povijesti nisu ukrstile i složile oko toga da i od mene načine Balkanca. Istina, Balkanca s ponešto manjom mjerom očaja i stalnom sviješću da bi se svake nesreće jednom trebao riješiti.
Toma Zdravković te je večeri u Metalurgu pio bijelo vino i zalijevao ga kiselom. Nije pio ni špricer, ni gemišt, nego je miješao po svome, onako kako čine ljudi koji su imali vremena naučiti kada se i zašto vino vodom blaži. Čaše je odlagao na barsku stolicu koja je uz njega stajala nasred pozornice. Na sebi je imao belo džez odelo, ispod kojega se stalno znojila modra razdrljena košulja. Pratio ga je ansambl uobičajenog sastava za to vrijeme: električni bas i gitara, doboš, harmonika i klarinet. Čini mi se da nisu bili baš neki svirači, iako s kafanskim muzičarima tada nisam imao nikakvoga iskustva. Zvučali su kao da ih je usput sakupio, negdje između Loznice, Tuzle i Doboja. Vidjelo se da im je svejedno šta sviraju.
Ali on je pjevao kao da mu je posljednji put u životu. Sjećam se, kad je krenuo s Kad se voli što se rastaje, da je moj rođak izdahnuo samo jedno dugo i teško Uffff , kao da mu je upravo, u jednom dijeljenju karata za remi, isteklo pola života. Znao je šta mu ta pjesma znači, kao što je znao i onaj koji ju je pjevao, kao što je znala i Edith Piaf, jer je svaku svoju pjesmu životom platila. A ja sam bio opčinjen, iako nisam imao ništa od njihovih iskustava, niti smo, ruku na srce, dijelili isti pogled na svijet. Nisam se mogao identificirati ni s pjevačem, ni s rođakom željezarcem, uz kojega me vezivala bosanska obiteljska nježnost i tek ponešto genetskoga materijala, a od njega me je dijelilo sve drugo, Marijanska brazda dubokog kulturnog nerazumijevanja, klasne razlike, generacijska udaljenost... S obojicom ću se stvarno sresti i po suzi bratimiti kad ih više ne bude. Ni njih, ni svijeta iz kojeg su nastali. To je vjerojatno neka druga priča, ali jednom sporednom Tuđmanu ne mogu zaboraviti, ni oprostiti što je s lica zemlje zbrisao posljednje tragove onog ionako odumirućeg bosanskog svijeta, koji je svoje duhovno i fizičko središte nalazio u Zenici i Kaknju, oko rudnika i željezare. Bit će među Bosancima Srba, Hrvata i Bošnjaka, ali kuferaške nacije neće više nikad biti.
Na kraju je, pred sam rastanak, negdje oko jedanaest, Toma zapjevao: Prokleta je ova nedelja... Konobari su skidali stolnjake sa slobodnih stolova i naplaćivali popijeno, šef sale poprijeko je gledao one na kojima se vidjelo da namjeravaju još ostati, a on je pjevao dugo i tužno, prinosio dlanove licu, unosio se sav u melodiju i riječi, dizao pogled uvis, kao da pred sobom nema publiku hotela Metalurg, usred najzagađenijega od svih jugoslavenskih gradova. Pjevao je Toma kao da ga slušaju Camus i Sartre, prije nego što je Jean-Paul sasvim šenuo i okrenuo se studentima i njihovim falšnim revolucijama, pjevao je kao da zaista ima kome pjevati.
Sjećam se da smo poslije, moj rođak i ja, šetali kejom uz Bosnu, kroz maglu i smog, i da smo se rastali bez velikih riječi i pravih znanja o onome što nam se te večeri dogodilo. Njemu, radniku, takva znanja nisu ni trebala. On je živio onoliko dugo koliko su durali srce i jetra, uvjeren da teška pitanja nisu za njegove tvrde željezarske glave. I po tome je bio sličan Tomi Zdravkoviću, kojem nisu ni trebala pitanja da bi imao sve važne odgovore. Bila je nedjelja, prokleta nedjelja u jesen 1983., a iznad Zenice, koju su tih godina zbog zagađenja zaobilazile ptice, rojili su se anđeli da ga čuju. Nisam ih tada mogao vidjeti, ali danas se jasno sjećam tih anđela. Na njih me podsjećaju Tomine pjesme i dva udaljena groba.
YouTube - Toma Zdravkovi
YouTube - Toma Zdravkovic '90 - Prokleta je ova nedjelja
YouTube - Toma Zdravkovic '90 - Prokleta je ova nedjelja
