1911 lebten größtenteils Serben dort
, also warum beschwert ihr euch
Du bist mal wieder falsch informiert :?
Srbijanski socijalist Dimitrije Tucović rođen je 13. svibnja 1881. godine u selu Gostilje (na planini Zlatibor) u obitelji pravoslavnog svećenika. Jedan je od najistaknutijih vođa i teoretičara socijalističkog pokreta u Srbiji. Uz to jedan je od osnivača Srpske socijaldemokratske partije (SSDP), pokretač i urednik listova Radničke novine i Borba. Godine 1899. dolazi u Beograd završiti gimnaziju i tada je već pristalica socijalističkih ideja. S Radovanom Dragovićem, koji je na njega imao velik utjecaj, propagira socijalizam. Kada se 1901. godine obnavlja Beogradsko radničko društvo, Tucović formira socijalističku grupu i ulazi u upravu Društva. Istovremeno radi na stvaranju suvremenih sindikata koji bi se borili za veća radnička prava i bolje uvjete rada.
Protivnik je aktualne srbijanske politike te u skladu s tim 1902. godine organizira prosvjede studenata protiv Nikole Pašića. Na čelu je ožujskih prosvjeda (5. ožujka 1903.) protiv kralja Aleksandra Obrenovića. Zbog toga morao je emigrirati u Zemun (tada u Austro-Ugarskoj) i poslije u Beč. Nakon što je 1903. godine u Srbiji došlo do svibanjskog prevrata 2. kolovoza iste godine sudjeluje na osnivačkom kongresu SSDP-a. Nova stranka utemeljila je potom i svoje glasilo Radničke novine. Dimitrije Tucović postavljen je za urednika lista. Naredne godine (1904.) na Drugom kongresu Radničkog saveza SSDP-a Tucović nastupa s refereatom o sindikalnim organizacijama gdje ukazuje na važnost sindikalnog organiziranja. Tucović će SSDP uvesti i u Drugu internacionalu gdje će tijesno surađivati s Rosom Luxemburg i Lenjinom.
Studij prava na beogradskom sveuličištu završava 1906. godine s ocijenom odličan. Dvije godine kasnije (1908.) postaje sekretar SSDP-a. Godine 1910. stranka pokreće još jedan časopis pod imenom Borba. Za glavnog urednika postavljen je Tucović. Iste godine sudjeluje na Međunarodnom socijalističkom kongresu u Kopenhagenu na kojem drži govor u kojem krtizira vođe austrijske socijaldemokracije zbog njihovog odnosa prema nacionalnom pitanju te posebno zbog njihovog odnosa prema aneksiji Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske. Ušao je u polemiku s Karlom Renerom, koji je na kongresu bio u ime austro-ugarskih socijaldemokrata, ocijenivši Austro-Ugarsku politku kolonijalno-porobljivačkom.
Tucović nije bio samo kritičan prema Austro-Ugarskoj politici. U srbijanskom parlamentu jedino je njegov SSDP glasao protiv ratnih kredita srbijanske vlade koji su bili potrebni da se vojska i države pribreme za obranu.
U svojoj knjizi Srbija i Albanija odsudio je srbijansko zauzimanje Kosova kao imperijalno osvajanje i zalagao se za pripajanje Kosova Albaniji. Kritizirao je planove Pašićeve vlade nazivajući ih imperijalističkim. Istovremeno zalago se za balkansku federativnu državu koju su prema njegovoj zamisli trebale činiti Srbija, Bugarska i Albanija. Jedan je od prvih političara u srbijanskoj politici koji je prihvatio stvaranje "novih" nacija (makedonske). Objavio je i nekoliko knjiza i brošura u kojima govori o položaju radnika u Srbiji i socijaldemokraciji. U djelu S puta, primjerice, govori o položaju industrijskog proletarijata u Srbiji. Objavio je i Zakonsko osiguranje radnika, Zakon o radnjama i socijalna demokracija, U izbornu borbu! i Jedinstvo pokreta. Zanimljivo je da nikada nisu tiskana i objavljena sva Tucovićeva djela. Surađivao je i u stranim listovima i časopisima, uglavnom njemačkim i austrijskim (Vorwärts, Arbeiter Zeitung, Der Kampf i Dei neue Zeit).
U praskozorje 1. svjetskog rata Tucović boravi u Berlinu gdje je imao namjeru doktorirati, međutim izbio je rat i Tucović se vraća u Srbiju. Kao časnik unovačen je u srbijansku vojsku, a kao pripadnik Moravske divizije u studenome 1914. godine pogiba u borbi protiv austrougarske vojske na obali rijeke Ljig na Vrače Brdu. Po završetku Prvog svjetskog rata sahranjen je zajedno s poginulim suborcima u zajedničku grobncu. Nakon svršetka 2. svjetskog rata komunističke vlasti ekshumirale su Tucovićevo tijelo i sahranile ga na beogradskoj Slaviji (dio Beograda). O Tucoviću će pisati i Miroslav Krleža: Dimitrija Tucovića sjetio sam se i njegove knjige o Albaniji i njegove tužne smrti, kako je ostao pregažen kao dronjak pod točkom onog istog mehanizma protiv koga se smiono i muževno borio. U njegovoj svijetloj pojavi javlja nam se utjeha da na ni našim horizontima nisu sve zastave beznadno pale i smrt Dimitrija Tucovića, kao i ona modra, tiha, melankolična agonija Svetozara Markovića, događaji su koji stoje kao putokazi na početku našeg puta u civilizaciju.
Danas jedan od beogradskih trgova nosi Tucovićevo ime, a u Beogradu mu je podignuta i bista. U Srbiji danas mnoge škole, knjižnice i kulturno-umjetnička društva nose njegovo ime.
Dimitirje Tucoviæ (Kvelle)
Also hier stehts eindeutig.
