ein kozarcanin über safet isovic:
Umro je naš Sajo. Vijest sam prvo pročitao na našoj virtualnoj tračari, pa sam je zbog njezina značaja otišao provjeriti na najposjećeniji zagrebački portal net.hr.
Nažalost, nije bila lažna. Znao sam da ću je naći i na zagrebačkim net stranicama, jer je značaj našeg Saje oduvijek prelazio granice njegove male Bosne i Hercegovine.
Nepodijeljeni respekt prema jednom takvom umjetniku, dijelili su svi koji su ga ikada čuli ili vidjeli. Dugačak je niz onoga što ga je izdvajalo od prosjeka i od svih drugih koji su participirali u toj nekomercijalnoj sferi narodne glazbe, zvanoj sevdah. Bio je pojava sam za sebe i nije ga se moglo nigdje svrstati, jer nitko drugi nije mogao pratiti tu razinu glasa pojave i umjetničko nadahnuće, koje je on unosio u svoje pjesme, od kojih su mnoge izvučene ispod debelog pokrova samog našeg bića i tradicije i ostale bi zauvijek potisnute, da ih stari meraklija nije izvukao na svjetlost dana.
Bio je najveći pjevač bluesa, kojeg sam ikad čuo, bio je bosanski Pavarotti i bosanski Lanza, bio je umjetnički pravac, sam za sebe.
Sajo je svoju umjetnost razumijevao baš onako, kako bi je trebali razumijevati samo najveći, dakle nije radio kompromise i nije trebao druge da mu traže ono u čemu je dobar, jer on je to znao, jer je to bio i živio.
Sajo je živio svoj sevdah, živio je svoju Bosnu, osjećao je taj ambijent s toliko finesa i receptora neviđene osjetljivosti, da se i sam dodir žice saza ili Šerbine harmonike, stopljen s njegovim jedinstvenim glasom pretvarao u simfoniju, tako blisku našem uhu i našem biću, da smo mi, bosanci, vječite lutalice i vječita djeca, željna svoje pogrbljene matere Bosne, mogli namirisati njezine skute, ma gdje se zatekli u uvijek dalekom i stranom svijetu.
Sajo je znao kako nas pronaći i kako nam poslati tračak tog jedinstvenog i blistavog svjetla, znao je reći tko smo, onima od nas, koji su to zaboravili, znao nas je pjesmom pozvati i opomenuti, znao je izvući davno zaboravljene slike, koje su našu staru domaju činile jedinstvenom i neponovljivom.
Sajo je bio umjetnik, koji nije baš nikada radio kompromise, a svatko, tko pokušava to biti, barem na onoj najjadnijoj, amaterskoj razini, zna koliko je to teško i koliko je primamljiv zov jeftine instant slave. Ne, on je jednostavno bio predodređen za one više razine i niti jedanputa nije dopustio da se iskomercijalizira i profanizira ništa iz njegovog neponovljivog opusa, niti je dopustio korištenje svog imena i lika za jednokratne reklamne kampanje i sl.Veliki umjetnici počesto znaju biti sujetni, egoistični i prilično neugodni, kad se suoće sa svojim adorantima, znaju biti incidentni i distancirani, počesto su potpuno odvojeni od bića svoje publike i zapravo ne dijele niti njegove ideje, niti svjetonazore, a dakako, niti njegovu patnju.
Naš Sajo, makar je njegova umjetnost sama, bila dovoljna da mu nitko i nikada ne odrekne patriotizam i bosansku dušu, otišao i dalje i pokazao da nije samo veličina bez pokrića, već pravi velikan, jedan od nas, netko tko nije ušutio kad je započeo najsuroviji pokolj koji je naš ummet doživio. Kad netko, tko je u umjetnosti napravio sve, u jednom tako skliskom povijesnom trenutku, jasno odabere stranu i aktivno, ne skrivajući se iza godina, bogatih državnih apanaža, mecena, azila i koječega, što su neki drugi “velikani”, uzeli kao normalan tijek stvari i stavi se na raspolaganje žrtvama, on reskira puno više od običnih smrtnika, on reskira sve.
E, samo oni, koji su spremni staviti sve što su ikada stekli, od imena do imutka, na oltar domovine, a za spas i same biološke egzistencije svog naroda, sigurno su na božjem putu i kad odu, kako je naš Sajo otišao, i sami su šehidi, kako govori njegov legendarni remix tradicionalne pjesme “Šehidski rastanak”, koju su agresori godinama falsificirali kao dio svoje kulturne tradicije.
No, čim ju je Sajo zapjevao, u vremenu, u kojem ju je zapjevao, pjesma je sama za sebe progovorila čija je.
Na mene je ta pjesma, koju sam prvi put čuo na Bajramskom sijelu u Zetri u Sarajevu, neposredno nakon završetka rata, napravila ogroman dojam, kao i na većinu ljudi, koje poznajem, tako da je u tim godinama postala nešto poput naše nacionalne himne.
Znam da sam svaki put plakao u autu, kad sam slušao tu pjesmu s playera putujuči u Bosnu, znajući da dole više neću zateći toliko mojih Bešića, Balića, Crnića, Mujkanovića, Foriča, Kusurana, Arifagića, Mehmedagića, Mujagiča, Blaževića, Velića, Softiča, Kahrimanovića, Deumića, Turkanovića, Demirovića, Kulenovića,Talića, Hrnića, Fazlića…
Ta pjesma je bila tolika da me je pratila sve dok nisam shvatio o čemu se tu radi.
Napisao sam, koristeći segmente sličica tog razbijenog ogledala, priču o stradanju jednog kozaračkog šehida, onakvu, kakva ona u zbilji, vjerojatno nije bila, ali je mogla biti i naslovio je sa “Šehidski rastanak”.
Nimalo nisam posumnjao da će moji čitatelji u toj činjenici prepoznati i pijetet naspram jednog, mnogo većeg umjetnika od mene, jer ta pjesma je u tom vremenu bila toliko poznata, da je svaka druga asocijacija bila potpuno isključena. U početku sam se prepao da je nedostojan moj postupak i da diram u nešto, što je mnogo veće od mene, no kad sam pročitao komentare ljudi, koji su izgubili svoje najdraže u ratu, znao sam da sam i sam, na moj mali način, učvrstio ono što je Veliki Sajo rekao svojom poemom.
Sajo je otišao i ostavio ogromnu prazninu na mjestu gdje je stajao. Bio je jedan od zadnjih čuvara tradicije i Bosna sama, jikada više neće biti ista. S njim je nepovratno otiišao i duh jednog vremena, otišla je priča o bosni, kakve već dugo nema i koja je živjela još samo u sevdahu i crticama otrgnutim od zaborava.
Uvijek će ljudi pričati o starim, dobrom vremenima, jer je to, izgleda, Veliki Allah ugradio u samu dušu našeg bića, ali što se više odmičemo na ovoj jednosmjernoj vremenskoj crti, bit’ će sve manje takvih naratora, kakav je Sajo bio.
Ne mogu ni zamisliti, da će netko sutra zapjevati:” Kad sretneš Hanku…!”, a da čovjek ugleda i svoj sokak i one svilene dimije i onaj uzdah ljubavne čežnje, ne mogu zamisliti da netko drugi zapjeva” Đulzulejhu”, a da mi se srce stisne dok zamišljam krasoticu koju miluje rosa i jutarnje sunce moga rodnog kraja, poslije Sajinog “Šehidskog rastanka”, bit će teško ikada više zaplakati za svim našim stradalnicima, onim suzama, koje su dobre i koje peru našu dušu, suzama koje govore da Boga ima i da dobro živi u istom ovom vilajetu, gdje i zlo, samo je dublje pokopano.
Mogli bi ga dozvati ezani s bijelih minareta, a počesto je to znao učiniti i naš Sajo. Bože, ostavi nam taj glas, dobro će nam doći dok budemo hodili ovim magluštinama, što su posvuda, tamo naprijed…
“ ...pusti samo jednu suzu tihu i prouci mi Fatihu, nek’ me ona isprati!!!”
liegt wahrscheinlich daran, dass ich albanerin bin...
