P
PašAga
Guest
Hajde noch eins für Heute 
-
Herzlich Willkommen im Balkanforum
Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
Bitte hier registrieren
-
Ein friedvolles Weihnachtsfest. "Mir Božji Hristos se rodi“
Wünscht das BalkanForum-Team
El Malesor
Spitzen-Poster
Mujo Mehovic - Bihor
P
PašAga
Guest
El Malesor
Spitzen-Poster
P
PašAga
Guest
Hrastoder Osman je roden 1895. godine u selu Radmanci kod Petnice i po zanimanju je bio hodza.
Po savjetu svog oca mladi Osman krece na skolovanje u Istanbul.
Tamo je proveo 18 godina. Zavrsio je srednju medresu i teoloski fakultet nakon
cega se vraca u rodni Bihor. Godine 1925. postaje imam u Petnici, da bi od 1930.
do 1944. godine obavljao poslove irnama-maticara za petnicku opstinu.
Kao jedan od najobrazovanijih ljudi svog kraja mula Osman je uzivao veliki ugled kod svog
naroda, i za njegovo ime se znalo i u Sandzaku i na Kosovu.
Mnogi danas smatraju da je rahmetli Osman dao veliki doprinos u spasavanju
bosnjackog stanovnistva Gornjeg Bihora od cetnicke bande u toku Drugog svetskog rata.
Izbijanjem rata Petnicki kraj okupiraju Italijani koji su u Petnicu usli septembra 1941 godine.
Muslimansku miliciju u Petnici kod Berana formirao je i njom rukovodio Osman Hrastoder, imam iz tog sela. Bila je ta manja jedinica koja je djelovala na podrucju samo dva sela - Petnici i Vrbici. Krajem oktobra 1941. ovu miliciju napao je prvi beranski bataljon i zapalio kasarnu u kojoj se ana nalazila.
Krajem avgusta 1941. godine po naredenju Pavla Durisica, cetnici gornjeg Polimlja(iz Berana i sa Police) krecu na Bosnjake. Petnickog kraja. Policani su napali 1941. selo Vrbicu i tom prilikom su zapalili 4 kuce iz porodice Hadrovica.
Mjestani su pruzili otpor sa onim sto su imali i cetnici su se povukli, da bi nakon tri dana ponovo napali i zapalili 70 kuca!
Mula Osman je odmah organizovao narod i podijelio im oruzje koje je dobio sa strane (nesto je od komandanta Muslimanske milicije za Donji Bihor - Cazima Sijarica, a nesto sa Kosova).
Milicija koju je osnovao Mula Osman je imala cisto odbrambeni karakter. Vec 1941. godine cetnici su u Beranama, u kuci Veljka Obradovica uhvatili Osmanovog najstarijeg sina Abdulaha, ubili ga i bacili u Lim.
Zbog ubistva sina Abdulaha, Osman je htio da se sveti svim pravoslavcima. To su iskoristili i Italijani i trazili su da se izvrsili napad na Policu Napad je izvrsen krajern jula 1941.U napadu su pored Osmana ucetstovali jos 15 njegovih boraca.
Na ovaj napad cetnici su odmah uzvratili, i istog dana navecer napali su Petnicu i Osmanovu kucu.
U samoj Petnici su zapalili zandarmerijsku stanicu i krenuli u pravcu Osmanove kuce.
"Kad su ga cetnici pozvali na predaju, prica jedan od svedoka tog vremena Ramiz Zverotic, izasla mu je zena da vidi ko je.
Tada su cetnici zapucali i ubili je, Osman je takode pucao na njih i ubio 3 Cetnika, a zatim je iskocio kroz prozor od kuhinje, koja se nalazila u zadnjem dijelu kuce, i pobjegao iz okruzenja. Toga dana je poginuo i Muratovic Zumber.
Nakon sto je nadmudrio cetnike i uspio da se spasi Mula Osmanu je ugled jos vise porastao kod naroda.
Tada su svi bili uz njega. U zadnem cetnickim napadu Osman je vidio da su oni dobro naoruzani i da ce morati za svoje ljude da dobavi jos oruzja. Ubrzo donosi 2 bacaca, kao i 18 mazgi natovarenih kacicarna punih metaka i bombi.Bilo je i nekoliko puskornitraljeza.
Krajem 1942. godine cetnici sa Polica napadaju Vrbicu i ubijaju Muratovic Rama, Hadrovic Sejfa i Hadrovic Sema, dok sa sjeverne strane Cetnici Pavla Durisica takode nadiru na Petnicki kraj iz pravca Bijelog Polja.
U organizovanju otpora u Gornjem Bihoru u pocetku je veliku ulogu odigrao Osman Hrastoder.
Zahvaljujuci njemu Cetnici nisu u Gornjem Bihoru izvrsili tako strasan pokolj kao u selima bjelopoljskog(dojni Bihor) kraja, gdje su 10. januara 1943 godine unistili 33 muslimanska sela, a ubiIi 400 Ijudi i oka 1000 zena i djece.
Te akcije su izvodili: Rade Korda, Miras Savic, Vojislav Lukicevic, a komandovao je Pavle Durisic.
Bojeci se da cetnici ne nastave sa istim zlocinirna u selima Gornjeg Bihora, ljudi su se organizovali za odbranu.
Posto su cetnici dosli do Goduse, i primakli se Gorjem Bihoru sa sjeverne strane, pa su se ljudi prvo tamo organizovali.
Salko Skrijelj iz Dasce Rijeke je organizovao grupu koju su cinlli: 2 Licine, 1 Kalic i 14 Skrijelja.
Ova grupa je dosla na Ladevac odakle su imali pregled sela bjelopoljskog kraja.
Posto su vidjeli da Korita(Dojni Bihor) gore, a da je Godusa jos sacuvana, okrenuli su krsima ka Godusi.
Cetnici su na Sipanju gomilali opljackanu stoku. Bihorci Gornjeg Bihora su se rasporedili, a jedna grupa je posla prema narodu koji je bjezao. Trazili su od cetnika da se predaju jer nemaju kuda, ali su cetnici zapucali. Onda su povikali i zapucali branioci.
Cetnici su ucutali, a posle dva sata ugasila se i vatra koju su lozili cetnici na Bukvici.
Bihorci su i dalje pucali, a onda je naisao narod i kazao da su cetnici pobjegli preko Lima.
Branioci su usli u Korita i kupili mrtve koje su ukopali tek drugi dan.
Italijani su vodili dvolicnu politiku na cijeloj teritorij Sandzaka, njihova politika je bila "zavadi pa vladaj" (Divide et impera).
Na jednoj strani su se prikazivali kao zastitnici bosnjackog stanovnistva, a na drugoj nisu sprecavali zlocine cetnika nad njima, jer nisu htjeli da kvare svoje odnose sa cetnicima.
U avgustu 1943. godine cetnici sa Police napadaju Gornji Bihor i pale kuce Paljuha, Laza, Petnice i Vrbice.
Imali su namjeru da osvajanjem Gornjeg Bihora probiju put za Rozaje i dalje ka Novom Pazaru.
Tada je Mula Osman poslao svom velikom prijatelju i komsiji Mula Jakupu Kardovicu iz Biseva kod Rozaja pismo u kome ga obavlestava da " ... Cetnici vec pale Bihor i da namjeravaju da to isto urade sa Rozajama i dalje ... "
Zahvaljujuéi Osmanovom blagovremenom upozorenju Mula Jakup je na vrijeme uspio da sakupi svoje borce i spremno doceka cetnike na planini Turjak kod Rozaja, gdje im u avgustu 1943. godine nanosi tezak poraz.
Tokom 1943.godine u Petnickorn kraju je ojacao partizanski pokret, a nakon kapitulacije Italije partizanima prilazi i dobar dioOsmanovih boraca.
Tada nastaje i glavna deferencije medju Bihorcima. Ta podjela je trajala i nakon zavrsetka rata.
9 septembra 1943, dan nakon kapitulacije Italije, petnicki partizani donose odluku dane dozvole Italijanima povlacenje ka Beranama, vec da ih odmah razoruzaju.
Protiv ove odluke bio je komandant dijela muslimanske milicije Dule Agovic."
Prema dogovoru sa Italijanima, njih je do, Berana trebao da sprovede tadasnji predsjednik petnicke opstine Sefkija Krsic.
Medjutim, italijansku kolonu su 10. septembra na pola puta presreli partizani i razoruzali.
U pucnjavi koja je nastala poginulo je 38 a zarobljeno 50 italijanskih boraca.
Na vijest da Italijani ne mogu da se probiju iz Petnice u pravcu Berana, Italijani iz Berana su zajedno sa cetnicima krenuli u odmazdu. Cetnici su mislili su da im ovoga puta Bosnjaci nece moci nista i da ce definitivno zavrsiti sa njima.
Udruzeni napadaci su na podne zauzeli Paljuh i krenuli su dalje ka Godocelju, Jahovici, Petnici, Lazu, Vrbici i Trpezima do Kutnje brdo. Pale se kuce u Paljuhu, Stenici, Gusarima, Petnici, Lazu, Godocelju, Vrbcici, Ljesnici i Murovcu.
Istog dana italijanska vojska se iz Tutina i Rozaja povlacila u pravcu Berana preko sela Vrbice, kako bi se prikljucili svojoj maticno diviziji "Venecija". Radi napada Italjana na Bihor njih su zarobili naoruzani Bihorci.
Kada su cetnici vidjeli da je bosnjacko stanovnistvo i ovoga puta odbranilo svoje podrucje, dali su se u bjekstvo u pravcu Polica i Berana.
Ostali borci petnickog kraja se pridruzuju IV. i VII. crnogorskoj brigadi.
Na drugoj strani borci Osmanove milicije nisu htjeli da se prikljuce partizanima, jer im nisu vjerovali.
Jednom prilikom kada je jedna delegacija dosla na razgovor sa Osmanom o saradnji, on ih je vratio rekavsi im ove rijecii:
"Vi i Cetnici na isti brus ostrite noz za Muslimane".
U oktobru 1943. Petnicu zauzimaju partizani koji ostaju u njoj svega dvije hefte nakon cega je okupiraju Nijemci 24. i 25. oktobra 1943. godine kada je ponovo okupiran cijeli Gornji Bihor i stavljen u okvir teritorije Velike Albanije.
Uslijed velikih uspjeha koje partizani postizu krajem 1943. godine komandant njernackih snaga za Sandzak - Karl von Krempler pokusava da ujedini cetnike i muslimansku miliciju, u borbi protiv partizana.
Ovo naredenje upucuje komandantima muslimanskih milicija Donjeg i Gornjeg Bihora:
Cazimu Sijaricu i Mula Osmanu.
Osman nikako nije mogao da pristane na zajednicku borbu sa cetnicima, pa je bio izlozen napadima sa svih strana i prepusten sam sebi.
U julu 1944. godine u Petnici se formira samostalni petnicki muslimansko-partizanski bataljon, a u Vrbici se formira partizanska ceta ciji je komesar bio Adrovic Selmo.
Ovaj bataljon je vodio borbe sa cetnicima i balistima (albanska vojska) na podrucju Bihora u selima Petnice, Vrbice, Police, Turjaka i Vlahova te su se stvorili uslovi za zauzimanje Petnice septembra 1944. godine.
Jedan broj Gornjobihoraca pripadnika Osmanove milicije, i kad je bilo ocigledno da su partizani pobjednicka strana u ratu, nije htio da im se pridruzi, pa su posli za svojim vodjom Mula Osmanom i bili snjim do kraja.
U proljece 1945. grupa od 19 Ijudi se odmece u Radmanske Krse i sakriva se od partizanskih potjera u pecinu Hadrovicu.
Pecinu kojoj su se nalazili Osmanovi borci slucajno je otkrilo jedno cobance i kazalo goniocima gdje se kriju.
Rustem Hrastoder se dobrovoljno javio da pregovara sa onima u pecini, jer ih je poznavao i mislio je da ga nece ubiti.
Medutim, neko je iz pecine pucao i ubio ga. Tada su partizani zapalili slamu ispred ulaza u pecinu.
Jedan od ove 19-orice Hasir Corovic je bacio dvije bombe na stranu i izletio iz pecine.
Partizani su se zbunili i on je pobjego. Njemu se nakon rata sudilo u Bijelom Polju, pa je nakon izdrzane kazne dosao u Rozaje i tamo umro. Sest Osmanovih boraca je naslo drugi izlaz iz pecine koji je vodio u pravcu Bora, dok ih je ostalih 12 poginulo i ugusilo se od zapaljene slame.
Osman se krio u kuli svog rodjaka Hivza Hrastodera, koja se nalazila izmedu Ponora i Bora Hivzovom bratu.
Smaju, koji je bio komunista, daje se u zadatak da pronade Mula Osmana. Smajo dolazi sa Adrovicima iz Trpeza da ga uhvati.
U potjeri je bilo i Srba. Kad ih je primijetio Mula Osman krene da bjezi, preko surne Palja, prelazi Dobrodolske livade i dolazi u Jevice, i tu kod Mehovske i Hadrovske vodenice su ga ubili, ubio ga je Adrovic Nadzib on je nakon toga, Bihorcima govorio da ga je ubio "jer je znao sta ga je cekalo, na kakve bi ga muke partizani stavili"
Osman Hrastoder je ubijen zimu 1946 Godine i imao je devetoro dece.
Quelle: Sinovi Sandzaka od Haruna Crnovrsanina, wenn wir mal wieder langweilig wird kommt mehr
Es gibt noch ein Kapitel in dem Buch der um Bihor handelt.
Viel Spass beim lesen
Zuletzt bearbeitet:
P
PašAga
Guest
U proslom ratu predsjednik Petnjice je bio Sefkija Krsic, a za komandanta novoosnovane zandarrnerije dolazi mula Osman Hrastoder. Njega ce nakon tri godine zamijeniti Dule Agovic, veoma kontraverzna, ali i uticajna licnost u ovom dijelu Sandzaka. Dule je roden 1900. godine u selu Gornja Vrbica.
Dule je u svoje vrijeme zavrsio samo dva razreda osnovne skole u Petnici jer ga je u daljem skolovamu prekinuo Prvi balkanski rat (1912) a potom i Prvi svjetski rat (1914).
U Petnjicu je u jesen 1941. stigla italijanska vojska od 200 vojnika. Njihova vlast se oslanjala na lokalnu zandarmerijsku stanicu koju je u pocetku vodio Mula Osman Hrastoder. Tada je njegov zamjenik je bio Dule Agovic.
On je za sobom povukao jos 30 Agovica u kojima je imao jak oslonac.
Prva ratna godina u Sandzaku je bila veoma konfuzna i Bosnjaci pocinju da traze izlaz i rjesenje svog polozaja.
Plasili su se da ce se ponoviti Sahovice iz 1924. ali sada u mnogo vecem obimu.
Zato se sandzacki prvaci obracaju hrvatskom poglavniku Anti Pavelicu za pomoc, Dzaferu Devi u Tirani, kao i turskom marsalu Fevzi Cakmaku.
Dok je jedna delegacija sandzackih Bosnjaka 15. maja 1941. isla u Zagreb da trazi prikljucenje Sandzaka matici Bosni, na drugoj strani je delegacija iz Gornjeg Bihora isla u Tiranu i trazila od albanske vlade zastitu od cetnika, i eventualno pripajanje ovo'g kraja Albaniji.
U delegaciji za Tiranu je bilo 14 Bihoraca. Imena su navedena u knjizi mr. S. Adrovica "Gornji Bihor".
To su: Agovic Dule, Skenderovic Huso, Cikotic Smajo, Kocan Hasin, Sabotic Neko, Skrijelj Hajradin, Licina Hasit, Adrovic Suco, Novalic Seno, Ramdedovic Nusko, Kozar Meta, Skrijelj Salko, Hadrovic Hajrizi Mehovic Mujo.
Mula Osman je kao ulema bio veoma uticajan u petnickom dzernatu i citavom Bihoru. Imao je bliske kontakte sa svojim
komsijama koji su takode organizovali Bosnjake u susjednim srezovima.
Posebno dobre odnose je imao sa mula Jakupom Kardovicem iz Rozaja, oni su znali za plan crnogorskih cetnika da se, nakon sto osvoje Bihor i Rozaje, spoje sa srpskim cetnicima kod Novog Pazara, i na kraju i njega osvoje i tako se riiese "nepozeljnog nesrpskog elementa." Zatimsu imali namjeru da iz pravca Bihora i Rozaja prodru na Kosovo i okupiraju ga, a albansko stanovnistvo protjeraju i pobiju!
Nakon sto su se organizovali, cetnici sa Police, 1941. dva puta napadaju i pale Petnjicu i Vrbicu - dva najnaseljenija bosniacka mjesta u Gornjem Bihoru, pored toga bihorski prvaci Mula Osman i Djule Agovic su sklopili sa Policanima dogovor nenapadanju i uzajamnom pomaganju. Medutim, oni se toga nisu drzali, veé su nakon kraceg vremena u Beranama u kuci Veljka Obradovica zvjerski ubili Osmanovog sina Avdula i bacili ga u rijeku Lim! Ogorcen zbog smrti svog sina Mula Osman nareduje da se napadne Polica i da se izvrsi osveta zbog ubistva sina. Njegova vojska se podijelila u dvije kolone, jedna je krenula ka Polici a druga ka srpskim selima Hazane, Ljesnica i Lagatore.
Iduci ka Polici Osmanovi Ijudi su upali u kucu Crnogorke Mare Preljevic i zarobili sve muskarce koji su se zatekli u njenoj kuci.
Uzgred su pokupili i Marinu stoku. Kada je naisla kolona na celu sa Djulom Agovicem, Mara je izasla ispred njega i klececi na koljenima zamolila Dula da joj vrati zarobljene Brakocevice, Vujosevice i Durisice.
Dule je naredio svom borcu Faiku Hodzicu da dovede zarobljene Crnogorce koje je odvela Osmanova kolona.
Istovremeno je zaduzio ljude iz sela Godocelja da paze na selo Paljuh da se crnogorske kuce ne pale.
Ovaj Dulov gest dobre volje Crnogorci su zapamtili i nakon zavrsetka rata ce ga spasiti od smrtne kazne koju su mu spremali njegovi Bihorci koji su presli u Partizane, lazno ga optuzujuci za djela koja nije pocinovo.
Italijanski komandant iz Berana Pircio Biroli je krajem 1941., sprovodeci politiku zavadavanja izmedu Crnogoraca i Srba na jednoj, i Bosnjaka na drugoj strani, pozvao u svoju komandu 42 bosnjaka predstavnika sa podrucja oba Bihora.
Medu pozvanim su bili prisutni i vrhovni komandant Cazim Sijaric, zatim veoma uticajna licnost Jusuf-beg Corovic iz Lozne, Mula Osman Hrastoder, Dule Agovic i drugi.
Bihorski prvaci nisu imali isti pristup u odbrani ovog podrucja od cetnika,Uzecemo kao primjer trojicu Bihoraca i njihove odgovore na ponudu od strane italijanskog generala. Kada je sastanak poceo general se obratio Jusuf - begu Corovicu i upitao ga: "Sta traziz od oruzja da osvoijis Kolasin, Mojkovac i srpska sela Petnickog kraja?"
Na to mu Jusuf - beg odgovara: "Da sam mogao da sprijecim da zavlada Krst 1912. godine, turska burija (truba) ne bi prestala da svira ovim krajevima.
Cazim Sijaric je za odbranu Bihora trazio vecu kolicinu teskog naoruzanja.
Kada se general obratio Dulu i pitao ga sta je njemu potrebno, ovaj je odgovorio da mu treba "dosta brasna, makarone, ulja i soli!
Kada ga je ovaj ponovo upitao sta ce mu tolika hrana, Dule mu je odgovorio da "to trazi i za Gornji Bihor i za Policku nahiju u kojoj zive Crnogorci, jer "mi sa njima nemamo nikakvih problema, a znate da su nerodne godine i da oni dobijaju hranu sa Kosova i ako im mi zatvorimo prolaz taj bi narod lipso!
To nam ne ide u prilog jer mi smo dobri komsije, i dok je Dule mislio dobro svojim komsijama Crnogorcima i gledao kako da im
pomogne, Pavle Durisic je iz svog glavnog staba, koji se nalazio u mjestu Zaostro nedaleko od Berana, isplanirao akciju osvajanja cijelog Bihora i protjerivanju bosnjackog stanovnistva!
Plan je bio da jaki cetnicki odredi udare sa sjevera - iz pravca Bijelog Polja, Basova i Korita i da se spuste u Petnjicu i spoje sa cetnicima sa Police. Cetnicki "blitz krieg" (munje- viti rat) je ostvario svoj cilj u Donjem Bihoru (bjelopoljskom srezu) gdje su
cetnici spalili od 33 do 50 bosnjackih sela i pobili 400 nenaoruzanih muskaraca i oka 1.000 zena, djece i staraca.
Kada je popalio Donji Bihor, Durisic salje pismo Dulu Agovicu u kome trazi da mu preda kompletno naoruzanje koje su Bosnjaci u Gorjem Bihoru posjedovali (imali su oka 1.000 pusaka i 30 mitraljeza).
U protivnom zadesice ih ista sudbina kao i Donji Bihor. Djule mu salje odgovor sadrzine:
"Vojvodo, mi nijesmo za rat, ali garantujem ti da ce svaka nasa hudera biti placena glavama onih koji ce doci da uniste nasa sela."
Drugi put je bila krajem 1944. kada je Durisic trazio od Dula da propusti njegove tovare (konje sa stvarima) preko Gornjeg Bihora u pravcu Biseva, Rozaja za Srbiju. Posto je Dule sumnjao da se u tovarima nalazi novce i zlato koje su njegovi cetnici opljackali u bjelopoljskom kraju u januaru 1943. odbio je njegov zahtjev.
Italijana i Nijemaca. Zbog toga " ... njemacki komanda za Sandzak, sa sjedistem u Sjenici (komandant Karl fon Krempler), nastoji da ujedini snage cetnika i muslimanske milicije u borbi protiv partizana. Krempler Osmanu nareduje: "Izmedu vas i cetnika mora biti zaiednicka i sporazumna akcija protiv komunista, jer smo se mi sa cetnicima sporazumeli".
Medutim, Osman nikako nije mogao da pristane na zajednicku borbu sa cetnicirna, pa je bio izlozen napadima sa svih strana i prepusten samom sebi. .. iako je Osman bio orijentisan na zastitu svog naroda od cetnika, bilo ga je lako pokrenuti na svaku akciju protiv njih.
Drugi hodza, mula Meljko Latic, jedan od najvecih alima Gornjeg Bihora okrece petnjicki dzemat na Dulovu stranu.
Dzemat donosi odluku da Osmana treba da zamijeni Dule Agovic.
Tako je i bilo. Sa polozaja zamjenika Dule sredinom 1943. postaje komandant Gornjo-bihorske muslimanske milicije.
U ovom "pucu'' i Italijani su bili na Dulovoj strani.
Izmedju Mula Osmana i Dula cesto je dolazilo do svadje upravo zbog odnosa prema Crnogorcima sa Police.
Osman je bio za njihovu likvidaciju, jer im nije vjerovao, a Dule je bio za dobar komsinjski odnos sa njima, iako je veliki broj Policana bio u cetnicima Dule je vodio fleksibilnu politiku prilagociavajuci se trenutnoj situaciji, a sve u namjeri da spasi bosnjackoo stanovnistvo Gornjeg Bihora.
On je gledao da se narod Petnjickog kraja ne upusta ni u kakvu borbu ni sa cetnicima ni sa partizanima ako ne napadaju njihovu teritoriju, mal i imetak.
Tako sam postao saradnik cetnika i narodni neprijatelj jer sam odbio da ucestujem likvidaciji sestori e ljudi, trojice pravoslavaca i trojice muslimana.
A njih su kasnije ili pobili ili pomogli u njihovoj likvidaciji njihovi najblizi." Naprvom sudenju 1945. Dule Agovic je osuden na smrtnu kaznu strijeljanjem.
Neki Ijudi koje je Dule postavio za svedoke se nisu ni pojavili, jer su znali da je komunisticki sudski proces montiran i ga se presuda znala unaprijed. To su bili Deko Hodzic, Selmo Hadrovic i Seko Hadrovic. Selmo je kasnije u vezi Dulovog sudenja i njegovog neodazivanja na poziv govorio: "Da ga branim nisam smio, a da ga tuzim to nebih dozvolio ni po cijenu svog zivota".
Medutim, kada su partizani usli u selo Donju Vrbicu zapalili su kucu Muharema Hadrovica i jos jednu, zatim su usli u kucu Dulovog amidze Husa i poceli kundakom da udaraju njegovu amidzinicu Ruvu.
Usli su u Husovu stalu uzeli konja sedlanika a sijeno zapalili, kada su pripadnici Dulove milicije vidjeli da partizani pale bosnjacke kuce poceli su da pucaju na njih sa svih strana.
Vecina partizana Kamenickog odreda je ovdje izginula a manji broj je uspio da se izvuce."
o ovom dogadaju je pisao i mr. Salija Adrovic u svojoj knjizi "Gornji Bihor", medutim, ne opisuje kako i od koga je izginulo 62 partizana u Vrbici. Navedeni autor je ovaj dogadaj prokomentarisao samo jednom recenicom, iako se tada, kako kaze Dule,
odigrala prava kasapnica!
"Vec u januaru 1944. godine IV bataljon IV crnogorske brigade vodi borbe sa Albanskim snagama u Petnici, Vrbici i Tpezima. U Trpezima je tada poginuo Hodzic Zuko, a zarobljena su jos dva partizana.
Ranjeni komesar brigade je smesten u kucu Cikotic Sefta. Njemcima je stiglo pocanje od Rozaja i partizani su potisnuti.
U Vrbici je poginulo 30 boraca italijanske brigade" Garibaldi" koja je presla na stranu partizana i 32 borca IV crnogorske briqade" Znaci tada je poginulo ukupno 62 partizana.
Ovde treba isteci da partizani nisu izginuli ni od Nijemaca ni od albanskih vojnika (balista), vec u sukobu sa Dulovom milicijom, ste je u svojem kazivanju iz 1994. i sam Dule potvrdio. Dule je pomogao da se sa Police prebace i predratni ucitelj Nikola Kastratovic i njegova zena Anda (njih dvoje su, nakon rata, partizani osudili na visegodisnju robiju kao cetnike)
Dule ih je licno prebacio do Rozaja a odatle preko Kule do Peci.
Dok su na prvom sudenju, Bihorci koji su bili ogrezli u krimininalu, gledali da Dulu uzmu glavu, na drugom sudenju, koje se drzalo 1946. godine u Beranama, dolaze da svjedoce Crnogorci sa Police (Policni) koji ga spasavaju od sigurne smrti!
Ja sam sa svojom vojskom u aprilu napao komuniste na Polici i sve njihove kuce zapalio, a komuniste smo, neke pobili a neki su izrriakli u sumu. Ja sam to drukce obucen od Policana, i veruj boga da je ovaj oficir kad je saznao ko sam odmah posle toga komandovao da se komora spremi za pokret, i otisli su za Berane.
E pokojni Gavro (Nenadovic) je bio na tom skupu i, kao svi ostali vidio moje postene namere i iskrenu zelju da ih spasim, pa je sveovo ispricao na sudu". Zahvaljujuci komsijama Crnogorcima, Dulu je, na drugom sudenju, smrtna kazna preinazena u zatvorsku, 20 godina robije. Odlezao je 11 nakon cega je pomilovan. Lezao je u nekoliko zatvora: u Beranama, Bijelom Polju, Spuzu, Podgoriei i Kotoru.
Sa robije je izasao 1957. godine. U komunistickim zatvorima je bio podvrgnut raznim torturama.
U vezi s.tim Dule kaze: " ... Krvoloznijih zverova i zbirova, samo kad pronadu pravu zrtvu, od komunista nije bilo".
E veruj jednoga Boga, izmisljali su stotinu masina da nas sto vise ponize i namuce, preko noci nas je jela pomracina, tamanili su nas ko zeceve, a ja tu nepravdu nijesam podnosio pa sam se stalno davolio i bunio, a oni me spetljaju u samieu.
Voda do iznad clanaka, ni da sednes ni da prelegnes, a dvadeset i pet veka hleba na dvades-cetiri sahata.
Jedaman sam u Spuzu bio dugo u celiji a dosa Savo Joksimovic, ministar unutrasnjih dela Crne Gore da obide zatvor i vide me u celiji, pa pita: "Sta ces ti ovdje", a ja mu kazemm da za to pita upravnika.
Ne znam sta je bilo, ali cim je on otisao, mene pustice iz celije. Ja oslabio, ispijen, od mene samo kosti u capru obucene, ne mogu ni da stojim, no se pridrzavam za zid i polako, korak po korak idem ka zatvorskom krugu. E casti mi ljudske, kad me ugledase ostali zarobljenici, skrajnuse se, prosto se razbezase i napravise krug oka mene, ka da su videli strasilo ... "
Umro je 1994. u svojoj 94 godini u Vitomirici kraj Peci na Kosovu duboko postovan i od kornsija Bosnjaka i Albanaca i od Crnogoraca.
So war mir mal wieder langweilig, vielleicht find ich noch was :badgrin:
Dule je u svoje vrijeme zavrsio samo dva razreda osnovne skole u Petnici jer ga je u daljem skolovamu prekinuo Prvi balkanski rat (1912) a potom i Prvi svjetski rat (1914).
U Petnjicu je u jesen 1941. stigla italijanska vojska od 200 vojnika. Njihova vlast se oslanjala na lokalnu zandarmerijsku stanicu koju je u pocetku vodio Mula Osman Hrastoder. Tada je njegov zamjenik je bio Dule Agovic.
On je za sobom povukao jos 30 Agovica u kojima je imao jak oslonac.
Prva ratna godina u Sandzaku je bila veoma konfuzna i Bosnjaci pocinju da traze izlaz i rjesenje svog polozaja.
Plasili su se da ce se ponoviti Sahovice iz 1924. ali sada u mnogo vecem obimu.
Zato se sandzacki prvaci obracaju hrvatskom poglavniku Anti Pavelicu za pomoc, Dzaferu Devi u Tirani, kao i turskom marsalu Fevzi Cakmaku.
Dok je jedna delegacija sandzackih Bosnjaka 15. maja 1941. isla u Zagreb da trazi prikljucenje Sandzaka matici Bosni, na drugoj strani je delegacija iz Gornjeg Bihora isla u Tiranu i trazila od albanske vlade zastitu od cetnika, i eventualno pripajanje ovo'g kraja Albaniji.
U delegaciji za Tiranu je bilo 14 Bihoraca. Imena su navedena u knjizi mr. S. Adrovica "Gornji Bihor".
To su: Agovic Dule, Skenderovic Huso, Cikotic Smajo, Kocan Hasin, Sabotic Neko, Skrijelj Hajradin, Licina Hasit, Adrovic Suco, Novalic Seno, Ramdedovic Nusko, Kozar Meta, Skrijelj Salko, Hadrovic Hajrizi Mehovic Mujo.
Mula Osman je kao ulema bio veoma uticajan u petnickom dzernatu i citavom Bihoru. Imao je bliske kontakte sa svojim
komsijama koji su takode organizovali Bosnjake u susjednim srezovima.
Posebno dobre odnose je imao sa mula Jakupom Kardovicem iz Rozaja, oni su znali za plan crnogorskih cetnika da se, nakon sto osvoje Bihor i Rozaje, spoje sa srpskim cetnicima kod Novog Pazara, i na kraju i njega osvoje i tako se riiese "nepozeljnog nesrpskog elementa." Zatimsu imali namjeru da iz pravca Bihora i Rozaja prodru na Kosovo i okupiraju ga, a albansko stanovnistvo protjeraju i pobiju!
Nakon sto su se organizovali, cetnici sa Police, 1941. dva puta napadaju i pale Petnjicu i Vrbicu - dva najnaseljenija bosniacka mjesta u Gornjem Bihoru, pored toga bihorski prvaci Mula Osman i Djule Agovic su sklopili sa Policanima dogovor nenapadanju i uzajamnom pomaganju. Medutim, oni se toga nisu drzali, veé su nakon kraceg vremena u Beranama u kuci Veljka Obradovica zvjerski ubili Osmanovog sina Avdula i bacili ga u rijeku Lim! Ogorcen zbog smrti svog sina Mula Osman nareduje da se napadne Polica i da se izvrsi osveta zbog ubistva sina. Njegova vojska se podijelila u dvije kolone, jedna je krenula ka Polici a druga ka srpskim selima Hazane, Ljesnica i Lagatore.
Iduci ka Polici Osmanovi Ijudi su upali u kucu Crnogorke Mare Preljevic i zarobili sve muskarce koji su se zatekli u njenoj kuci.
Uzgred su pokupili i Marinu stoku. Kada je naisla kolona na celu sa Djulom Agovicem, Mara je izasla ispred njega i klececi na koljenima zamolila Dula da joj vrati zarobljene Brakocevice, Vujosevice i Durisice.
Dule je naredio svom borcu Faiku Hodzicu da dovede zarobljene Crnogorce koje je odvela Osmanova kolona.
Istovremeno je zaduzio ljude iz sela Godocelja da paze na selo Paljuh da se crnogorske kuce ne pale.
Ovaj Dulov gest dobre volje Crnogorci su zapamtili i nakon zavrsetka rata ce ga spasiti od smrtne kazne koju su mu spremali njegovi Bihorci koji su presli u Partizane, lazno ga optuzujuci za djela koja nije pocinovo.
Italijanski komandant iz Berana Pircio Biroli je krajem 1941., sprovodeci politiku zavadavanja izmedu Crnogoraca i Srba na jednoj, i Bosnjaka na drugoj strani, pozvao u svoju komandu 42 bosnjaka predstavnika sa podrucja oba Bihora.
Medu pozvanim su bili prisutni i vrhovni komandant Cazim Sijaric, zatim veoma uticajna licnost Jusuf-beg Corovic iz Lozne, Mula Osman Hrastoder, Dule Agovic i drugi.
Bihorski prvaci nisu imali isti pristup u odbrani ovog podrucja od cetnika,Uzecemo kao primjer trojicu Bihoraca i njihove odgovore na ponudu od strane italijanskog generala. Kada je sastanak poceo general se obratio Jusuf - begu Corovicu i upitao ga: "Sta traziz od oruzja da osvoijis Kolasin, Mojkovac i srpska sela Petnickog kraja?"
Na to mu Jusuf - beg odgovara: "Da sam mogao da sprijecim da zavlada Krst 1912. godine, turska burija (truba) ne bi prestala da svira ovim krajevima.
Cazim Sijaric je za odbranu Bihora trazio vecu kolicinu teskog naoruzanja.
Kada se general obratio Dulu i pitao ga sta je njemu potrebno, ovaj je odgovorio da mu treba "dosta brasna, makarone, ulja i soli!
Kada ga je ovaj ponovo upitao sta ce mu tolika hrana, Dule mu je odgovorio da "to trazi i za Gornji Bihor i za Policku nahiju u kojoj zive Crnogorci, jer "mi sa njima nemamo nikakvih problema, a znate da su nerodne godine i da oni dobijaju hranu sa Kosova i ako im mi zatvorimo prolaz taj bi narod lipso!
To nam ne ide u prilog jer mi smo dobri komsije, i dok je Dule mislio dobro svojim komsijama Crnogorcima i gledao kako da im
pomogne, Pavle Durisic je iz svog glavnog staba, koji se nalazio u mjestu Zaostro nedaleko od Berana, isplanirao akciju osvajanja cijelog Bihora i protjerivanju bosnjackog stanovnistva!
Plan je bio da jaki cetnicki odredi udare sa sjevera - iz pravca Bijelog Polja, Basova i Korita i da se spuste u Petnjicu i spoje sa cetnicima sa Police. Cetnicki "blitz krieg" (munje- viti rat) je ostvario svoj cilj u Donjem Bihoru (bjelopoljskom srezu) gdje su
cetnici spalili od 33 do 50 bosnjackih sela i pobili 400 nenaoruzanih muskaraca i oka 1.000 zena, djece i staraca.
Kada je popalio Donji Bihor, Durisic salje pismo Dulu Agovicu u kome trazi da mu preda kompletno naoruzanje koje su Bosnjaci u Gorjem Bihoru posjedovali (imali su oka 1.000 pusaka i 30 mitraljeza).
U protivnom zadesice ih ista sudbina kao i Donji Bihor. Djule mu salje odgovor sadrzine:
"Vojvodo, mi nijesmo za rat, ali garantujem ti da ce svaka nasa hudera biti placena glavama onih koji ce doci da uniste nasa sela."
Drugi put je bila krajem 1944. kada je Durisic trazio od Dula da propusti njegove tovare (konje sa stvarima) preko Gornjeg Bihora u pravcu Biseva, Rozaja za Srbiju. Posto je Dule sumnjao da se u tovarima nalazi novce i zlato koje su njegovi cetnici opljackali u bjelopoljskom kraju u januaru 1943. odbio je njegov zahtjev.
Italijana i Nijemaca. Zbog toga " ... njemacki komanda za Sandzak, sa sjedistem u Sjenici (komandant Karl fon Krempler), nastoji da ujedini snage cetnika i muslimanske milicije u borbi protiv partizana. Krempler Osmanu nareduje: "Izmedu vas i cetnika mora biti zaiednicka i sporazumna akcija protiv komunista, jer smo se mi sa cetnicima sporazumeli".
Medutim, Osman nikako nije mogao da pristane na zajednicku borbu sa cetnicirna, pa je bio izlozen napadima sa svih strana i prepusten samom sebi. .. iako je Osman bio orijentisan na zastitu svog naroda od cetnika, bilo ga je lako pokrenuti na svaku akciju protiv njih.
Drugi hodza, mula Meljko Latic, jedan od najvecih alima Gornjeg Bihora okrece petnjicki dzemat na Dulovu stranu.
Dzemat donosi odluku da Osmana treba da zamijeni Dule Agovic.
Tako je i bilo. Sa polozaja zamjenika Dule sredinom 1943. postaje komandant Gornjo-bihorske muslimanske milicije.
U ovom "pucu'' i Italijani su bili na Dulovoj strani.
Izmedju Mula Osmana i Dula cesto je dolazilo do svadje upravo zbog odnosa prema Crnogorcima sa Police.
Osman je bio za njihovu likvidaciju, jer im nije vjerovao, a Dule je bio za dobar komsinjski odnos sa njima, iako je veliki broj Policana bio u cetnicima Dule je vodio fleksibilnu politiku prilagociavajuci se trenutnoj situaciji, a sve u namjeri da spasi bosnjackoo stanovnistvo Gornjeg Bihora.
On je gledao da se narod Petnjickog kraja ne upusta ni u kakvu borbu ni sa cetnicima ni sa partizanima ako ne napadaju njihovu teritoriju, mal i imetak.
Tako sam postao saradnik cetnika i narodni neprijatelj jer sam odbio da ucestujem likvidaciji sestori e ljudi, trojice pravoslavaca i trojice muslimana.
A njih su kasnije ili pobili ili pomogli u njihovoj likvidaciji njihovi najblizi." Naprvom sudenju 1945. Dule Agovic je osuden na smrtnu kaznu strijeljanjem.
Neki Ijudi koje je Dule postavio za svedoke se nisu ni pojavili, jer su znali da je komunisticki sudski proces montiran i ga se presuda znala unaprijed. To su bili Deko Hodzic, Selmo Hadrovic i Seko Hadrovic. Selmo je kasnije u vezi Dulovog sudenja i njegovog neodazivanja na poziv govorio: "Da ga branim nisam smio, a da ga tuzim to nebih dozvolio ni po cijenu svog zivota".
Medutim, kada su partizani usli u selo Donju Vrbicu zapalili su kucu Muharema Hadrovica i jos jednu, zatim su usli u kucu Dulovog amidze Husa i poceli kundakom da udaraju njegovu amidzinicu Ruvu.
Usli su u Husovu stalu uzeli konja sedlanika a sijeno zapalili, kada su pripadnici Dulove milicije vidjeli da partizani pale bosnjacke kuce poceli su da pucaju na njih sa svih strana.
Vecina partizana Kamenickog odreda je ovdje izginula a manji broj je uspio da se izvuce."
o ovom dogadaju je pisao i mr. Salija Adrovic u svojoj knjizi "Gornji Bihor", medutim, ne opisuje kako i od koga je izginulo 62 partizana u Vrbici. Navedeni autor je ovaj dogadaj prokomentarisao samo jednom recenicom, iako se tada, kako kaze Dule,
odigrala prava kasapnica!
"Vec u januaru 1944. godine IV bataljon IV crnogorske brigade vodi borbe sa Albanskim snagama u Petnici, Vrbici i Tpezima. U Trpezima je tada poginuo Hodzic Zuko, a zarobljena su jos dva partizana.
Ranjeni komesar brigade je smesten u kucu Cikotic Sefta. Njemcima je stiglo pocanje od Rozaja i partizani su potisnuti.
U Vrbici je poginulo 30 boraca italijanske brigade" Garibaldi" koja je presla na stranu partizana i 32 borca IV crnogorske briqade" Znaci tada je poginulo ukupno 62 partizana.
Ovde treba isteci da partizani nisu izginuli ni od Nijemaca ni od albanskih vojnika (balista), vec u sukobu sa Dulovom milicijom, ste je u svojem kazivanju iz 1994. i sam Dule potvrdio. Dule je pomogao da se sa Police prebace i predratni ucitelj Nikola Kastratovic i njegova zena Anda (njih dvoje su, nakon rata, partizani osudili na visegodisnju robiju kao cetnike)
Dule ih je licno prebacio do Rozaja a odatle preko Kule do Peci.
Dok su na prvom sudenju, Bihorci koji su bili ogrezli u krimininalu, gledali da Dulu uzmu glavu, na drugom sudenju, koje se drzalo 1946. godine u Beranama, dolaze da svjedoce Crnogorci sa Police (Policni) koji ga spasavaju od sigurne smrti!
Ja sam sa svojom vojskom u aprilu napao komuniste na Polici i sve njihove kuce zapalio, a komuniste smo, neke pobili a neki su izrriakli u sumu. Ja sam to drukce obucen od Policana, i veruj boga da je ovaj oficir kad je saznao ko sam odmah posle toga komandovao da se komora spremi za pokret, i otisli su za Berane.
E pokojni Gavro (Nenadovic) je bio na tom skupu i, kao svi ostali vidio moje postene namere i iskrenu zelju da ih spasim, pa je sveovo ispricao na sudu". Zahvaljujuci komsijama Crnogorcima, Dulu je, na drugom sudenju, smrtna kazna preinazena u zatvorsku, 20 godina robije. Odlezao je 11 nakon cega je pomilovan. Lezao je u nekoliko zatvora: u Beranama, Bijelom Polju, Spuzu, Podgoriei i Kotoru.
Sa robije je izasao 1957. godine. U komunistickim zatvorima je bio podvrgnut raznim torturama.
U vezi s.tim Dule kaze: " ... Krvoloznijih zverova i zbirova, samo kad pronadu pravu zrtvu, od komunista nije bilo".
E veruj jednoga Boga, izmisljali su stotinu masina da nas sto vise ponize i namuce, preko noci nas je jela pomracina, tamanili su nas ko zeceve, a ja tu nepravdu nijesam podnosio pa sam se stalno davolio i bunio, a oni me spetljaju u samieu.
Voda do iznad clanaka, ni da sednes ni da prelegnes, a dvadeset i pet veka hleba na dvades-cetiri sahata.
Jedaman sam u Spuzu bio dugo u celiji a dosa Savo Joksimovic, ministar unutrasnjih dela Crne Gore da obide zatvor i vide me u celiji, pa pita: "Sta ces ti ovdje", a ja mu kazemm da za to pita upravnika.
Ne znam sta je bilo, ali cim je on otisao, mene pustice iz celije. Ja oslabio, ispijen, od mene samo kosti u capru obucene, ne mogu ni da stojim, no se pridrzavam za zid i polako, korak po korak idem ka zatvorskom krugu. E casti mi ljudske, kad me ugledase ostali zarobljenici, skrajnuse se, prosto se razbezase i napravise krug oka mene, ka da su videli strasilo ... "
Umro je 1994. u svojoj 94 godini u Vitomirici kraj Peci na Kosovu duboko postovan i od kornsija Bosnjaka i Albanaca i od Crnogoraca.
So war mir mal wieder langweilig, vielleicht find ich noch was :badgrin:
Zuletzt bearbeitet:
Lahutari
Spitzen-Poster
Zurich
Der Lustmolch
Hajte Bihorci, dizite se za nas rodni kraj!
Jebote... pa nije valjda tolko velki grad, da odcekujes, da cak i na Balkanforumu ima nekoliko ljudi, koji su odatle???