YU-Leksikon
DOVRŠEN LEKSIKON YU MITOLOGIJE
Depo jugoslavenskih užitaka
Gotovo 500 stranica ilustriranih mnoštvom fotografija, više od tisuću abecednim redom izloženih pojmova omeđenih natuknicama o cirkusu Adria i igri žmurke, koje potpisuje velik broj suradnika - jedni kraj drugih opstoje klasici južnoslavenske kulture i do sada malo poznati ili potpuno nepoznati autori - osnovni su gabariti naše prve ukoričene jugoslaviane, kako je svojedobno Dubravka Ugrešić u eseju "Konfiskacija pamćenja" nazvala mitologiju svakidašnjeg života u bivšoj Jugoslaviji. Godinama postojeći virtualni muzej jugoslavenske svakidašnjice sada je napokon dobio i svoje fizičko obličje: tiskano izdanje "Leksikona YU mitologije" (sunakladnici beogradski "Rende" i zagrebački "Post scriptum", urednici Đorđe Matić, Iris Adrić i Vladimir Arsenijević) najesen će biti predstavljeno diljem bivše zajedničke države.
Dok su se prema državnoj zajednici koja se prostirala od Vardara pa do Triglava službene nacionalne historiografije u devedesetima postavile uglavnom ideološki - prema hrvatskoj nacionalnoj eshatologiji SFRJ je bila samo jedan mračni tunel na tisućugodišnjoj trasi prema samostalnoj državi - "Leksikon" - projekt kojeg su još 1989. godine osmislili Dubravka Ugrešić, Dejan Kršić i Ivan Molek - nudi jednu drukčiju retrospekciju jugoslavenskog razdoblja. Utoliko različitu što, za razliku od akademske historiografije i standardnih povijesnih udžbenika koji tzv. male stvari ili vrlo malo, ili uopće ne uzimaju u obzir, te se u pozitivističkom duhu uglavnom koncentriraju na tzv. velike ličnosti i najvažnije događaje iz nacionalne povijesti, mahom one političko-marcijalne provenijencije, "Leksikon" u svojih tisućinjak natuknica, nudi neku vrstu etnologije svakodnevnog života u Jugoslaviji.
BEZ ODMAKA
"Leksikon" preferira fluidna i razigrana osobna sjećanja autora pojedinih natuknica. Pa tako među odazvanim ad hoc leksikografima, uz imena koja i sama predstavljaju leksikonske jedinice u pojedinim kulturama (Filip David, Mihajlo Pantić, Dušan Makavejev...), našli su se jednako tako i manje poznati autori koji su svojim stilom dali pečat "Leksikonu" (Mileta Prodanović, Dejan Novačić, Vatroslav Sekulić, Sandra Antolić, Đorđe Matić itd.), sve do anonimnih potpisnika pojedinih natuknica.
"Leksikon", dakako, sadrži osvrte i na tzv. povijesne ličnosti (Tito, Moša Pijade, Jovanka Broz...), ali i oni su pisani iz idiosinkratičkog ugla pojedinog autora, posve su poosobljeni, često ironični, kao što je biografska natuknica o Titu, složena od elemenata iz Brozove hagiografije. Tek u rjeđim slučajevima natuknice svoj subjekt tretiraju doslovno, bez tzv. odmaka. Uostalom, dekada i pol, koliko je prošlo od razdoblja koje se opisuje, ipak je dovoljna distanca da se, manje-više svi, riješe naivnosti u tumačenju pojava i osoba iz prošlog vremena. O tome svjedoče i česti "epilozi" u natuknicama, recimo, u onoj posvećenoj Radiju 101 stoji kako su krajem osamdesetih "prestajali biti omladinski i postajali sve više (malo)građanski radio".
Međutim, prava je vrijednost "Leksikona" upravo u njegovoj pop-kulturnoj dimenziji, u abecedariju ikona jugoslavenske popularne kulture. U knjizi postoje doista razne natuknice, a iz jedne od najopsežnijih natuknica, nazvanoj "drkanje na zvezde", saznajemo da je postojala čak i moguća top-lista Jugoslavenki na koje se najviše drkalo, među kojima je i jedna Tereza Kesovija koja je uvela "tek stasale dečake u novu, nepoznatu strast: fetiš stopala", kao i natuknice o nizu lokalnih legendi, kao što je najpoznatiji zagrebački transvestit Đukica, ili pak beogradski prometnik Jovan Bulj, "večiti drugoplasirani na evropskom takmičenju saobraćajaca".
Piše se u "Leksikonu" i o nekim zaboravljenim pjesnicima, kao što je Sarajlija Vlado Dijak, čovjek koji je napisao "Selmu" "Bijelog dugmeta" i čiji je stih ušao u jezik - "Selma, ne naginji se kroz prozor". Piše se i o tapkarošima karata u Mostaru, lokalnim frikovima koji džogiraju Beogradom. Kad je o oficijelnim klasicima riječ valja reći da se pisalo u popularnom ključu, recimo, Moša Pijade je važniji zbog, vjerojatno apokrifne, rečenice - jebeš zemlju koja Bosnu nema - nego partijskih kongresa na kojima je sudjelovao.
PODZEMNA DIMENZIJA
Recepcija "Leksikona" bit će neumitno generacijski određena. Za godišta onih koji su živjeli u socijalizmu i zatim preživjeli prvu tranziciju i sada u drugoj zapali u krizu srednjih godina, "Leksikon" čak može donijeti neočekivana iznenađenja; do te mjere detaljan da u nekoj natuknici, recimo onoj o Lukovdolu, sasvim neočekivano nailazite na ime svoje "raske" u osnovnoj školi. S druge strane, on je ujedno i "dokument iščezle zbilje" (Dubravka Ugrešić), iščezle jer će ga generacija naše djece vjerojatno čitati kao čistu fikciju. Čak i ono što je u naše vrijeme bila ironična igra, poput pjesama "Idola", ili "Bandiere Rosse" s "Rdečeg albuma" "Pankrta", buduće generacije mogle bi shvatiti doslovno, potonja bi im mogla postati himna otpora, recimo, globalnom kapitalizmu.
Bit će sigurno i onih koje bi mogla zasmetati jedna podzemna dimenzija "Leksikona". Naime, on je i svojevrsna knjiga užitaka, popis onih stvari kojima smo svi mi - neki to žele, a neki ne žele priznati - prilazili drage volje i dobrog raspoloženja, pa su i sjećanja intonirana na krajnje benevolentan način. Diverzija bi se mogla čitati u tome, posebno ukoliko se na ovaj pothvat i sadržaj knjige bude gledalo s uže nacionalnog gledišta, što su popisani događaji, ljudi i fenomeni koji su pripadali kulturi koja je mogla i znala producirati artefakte koje su u konzumenata posljedovale užicima i zadovoljstvom. To da je jugoslavenska kultura bila depo užitaka, danas se mnogima može činiti kao propagadna izmišljotina, još jedna u nizu jugonostalgičarskih ujudurmi. Uostalom, za razliku od "teritorijalne" metonimije od Vardara pa do Triglava, u onoj od Adrie pa do žmurke krije se subverzivna ideja o jugoslavenskoj kulturi kao igri.
BOLJI ŽIVOT
Prva jugoslavenska televizijska sapunica. Humora razumljivog samo ljudima ovog podneblja, kritički se osvrtala na neke tadašnje negativnosti u društvu, poput korupcije, malverzacija i iskorištavanja žena. Glumili: Dragan Bjelogrlić, Svetlana Bojković, Snežana Savić, Boris Dvornik, Marko Nikolić, Aljoša Vučković i drugi. Nezaboravnu muzičku temu pjevao je veliki Dado Topić, a napisao beogradski kompozitor Vojislav Voki Kostić: "Ja hoću život / bolji život / da me zgrabi poput tigra / život nije dečja igra / Ja hoću više / hoću bolje još / hoću sve / pa kako bude / šta vredi kad ne spadam u taj soj / jer život traži bolje ljude / Ja hoću život / bolji život / hoću glavni zgoditak / to je moj moto / ali šipak / ipak nešto tu ne štima / život nije loto."
COCKTA
Čuveni osvežavajući napitak s karakterističnim ukusom šipka, jugoslovenske proizvodnje. Naime, kao socijalistička zemlja, SFRJ nije želela da dopusti da se njena omladina "navuče" na kapitalističku Coca-Colu. Pošto nije želela da bude zemlja rigidnog socijalizma, i kako bi omogućila svojoj omladini da ima svetski napitak, stvorena je Cockta kao domaći pandan Coca-Coli. Izvorno slovenački proizvod, navodno promovisana na otvaranju velike skakaonice na Planici, 1956. Imala sjajno dizajniranu bočicu s reljefno izbočenim slovima. Naravno, kako nitko nikada nije zaustavio neman iz Atlante, Coca-Cola se ubrzo probila i na jugoslovensko tržište, a naša Cockta lagano je pala u zaborav, mada nikada potpuno. Raspad SFRJ omogućio je mnogim privatnicima iz Srbije da proizvode poluotrovne napitke koristeći joj ime. Bilo je više pokušaja plagiranja, od kojih se posebno ističe Cookta. Ista je firma proizvodila i deterdžent za pranje sudova, koji je na policama stajao odmah pored Cookte i imao vrlo sličan dizajn, a verovatno i ukus.
ČKALJA I MIJA
Među najzanimljivijim predstavnicima kulture ovdašnjih prostora bili su glumci, naročito komičari. Oni su bili interesantni pre svega zato što su bili upečatljivi likovi, koji su posedovali kvalitete kakvi se ne stiču u nekakvoj školi (većina nije ni imala formalno glumačko obrazovanje), već je lična harizma bila ono što je odlučivalo. Neki od glumaca su bili zapravo prvi junaci ovdašnje posleratne popularne kulture, pre nego što su se pojavili pevači, tv-voditelji, i njima slični (još par decenija nakon rata je trajao jedan prilično strog soc-realistički poredak). Među najpoluranijim glumcima bili su svakako Čkalja i Mija.
Moj drug Bane Gvero je, kao dete, sreo Čkalju na ulici. Toliko je bio oduševljen, da je skočio pred njega i rekao mu: "Sutra je moj rođendan, molim te dođi!" Banetova mama je morala da se izvinjava, ali je isto tako bila zaprepašćena kada se na rođendanskoj zabavi zaista pojavio Čkalja, koji je pored Tita u to vreme bio možda najpopularnija ličnost u zemlji. Što je još uzbudljivije, Čkalja je nastavio da svake godine posećuje Baneta za njegov rođendan, da razgovara sa njim, i savetuje ga. Bane mi je ispričao da je Čkalja odavao utisak tužnog, melanholičnog čoveka...
JEŽEVA KUĆICA
"Ježeva kućica" Branka Ćopića; najvoljenija domaća dječja knjiga svih vremena. Poema "Ježeva kućica" je vrhunac Ćopićeve magije. Nešto tako milo i čedno na našem jeziku nije napisano. Ježurka Ježić, čudljivi usamljenik s bodljama kao jamcem svoje nezavisnosti, jedno je malo šumsko božanstvo. O njegovoj logi pod kladom Ćopić je napisao zanosnu himnu. To je apoteza o kući kao vrhunskom utočištu. Ko pročita ovu poemu, ne može sresti ježa a da se ne osmjehne Ćopićevim osmijehom. Ponekad pomišljam da je Ježurka Ježić drugo ime Branka Ćopića.
MORE
Nasuprot mornarskom uzviku "kopno!", radosni uzvik "more!" mogao se, tamo negde pedesetih, čuti u kupeima i hodnicima pretrpanog voza, koji bi, posle višesatnog drmusanja tokom noći, u rano junsko jutro, izbio na obronke brda iznad Crikvenice ili nekog drugog primorskog mesta, odakle se prvi put mogao videti još uvek daleki komadić mora. Oni koji vrebaju taj trenutak - a nisu to samo deca - uvereni su u to da s pojavom mora i vazduh koji seku ruke pružene kroz prozore postaje mekši, pa čak i u to da točkovi voza na pojavu mora odgovaraju veselim kloparanjem.
PARLOV, MATE
Jugoslovenski Kasijus Klej i Muhamed Ali u istoj osobi. Idol i uzor generacijama sportske omladine i maloletnih delinkvenata. Bio je najjači, najhrabriji i najpametniji čovek na svetu ("ako pojedeš sve iz tanjira bićeš jak k'o Mate Parlov"). Parlov je dokazao da je boks plemenita veština jer nikad nije šutirao protivnika na patosu. Po sportskoj etici približio mu se jedino Marijan Beneš kada je poljubio pesnicu onom Rusu kome je prethodno rastavio lobanju. Parlov je kasnije napustio olimpijski boks, na veliko olakšanje Kubanaca i Poljaka, i prešao u profesionalce. Nastavio je sa sahranjivanjem, ali njegove pobede više nisu proslavljane na ulicama i trgovima kao pre.
TITO
Akcioni heroj Dedijerevih "Priloga". Tito je rođen u Kumrovcu, posle čega je skuvao glavu od svinje da nahrani braću i sestre i slomio korito na sanjkanju. Zatim je otišao na zanat u Sisak i odatle na Istočni front gde su ga Čerkezi proboli kopljem, te ja pao u rusko zarobljeništvo i oženio se Pelagijom. Nakon toga se zapošljava u Kominterni i ubrzo postaje generalni sekretar KPJ, zbog čega neko vreme leži u Lepoglavi gde priznaje samo sud svoje partije. Po izlasku iz zatvora podiže ustanak i revoluciju, stvara AVNOJ i oslobađa zemlju od okupatora i domaćih izdajnika. Posle rata kaže Staljinu "ne", hapsi Đidu i pije viski s Čerčilom. Ženi se Jovankom, svira klavir, lovi medvede i pokreće Nesvrstane. Putuje plavim vozom i "Galebom". Ima belo odelo, rukavice, prsten i roleks. Voli čivas, štrukle, mlinceke s picekom, omladince i, naročito, omladinke. Poseduje dobru kolekciju vina koje na Brionima pije sa svojim kaskaderom Ričardom Bartonom. U starosti lično odlazi na Kubu po svoje sledovanje cigara, usput kinji Fidela i u povratku preskače Kineski zid.
Tito je umro u Ljubljani i, nakon kraćeg zadržavanja u Zagrebu, sahranjen je u Beogradu. Pošto je bio diktator, nikome nije bilo žao što je umro. Ni na sahranu mu niko nije došao. Pogotovo ne iz sveta. Ono na tv-u je montirano, a očevici lažu.
(Autor: Rade DRAGOJEVIĆ )
ccasion4: 
:wav: 
