Aktuelles
Von:
  • Herzlich Willkommen im Balkanforum
    Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
    Bitte hier registrieren

Der Srbosjek

Flaschengeist schrieb:
A jel ti ces znati...znaci popio si svu pamet svijeta...i nije to neki film o kojem se mozes smijati "kakav Mothman boze mili"....to se desavalo...a ti od toga naravno moras praviti cirkus...

ma sta si dokazao...da ti je youtube najbolji prijatelj...eto to si dokazao...naravno kao i oni drugi kreteni...
Zum Vergrößern anklicken....

di ja tvrdin da "znan", sveti covece, osvetli me, sveti covece?

aj malo mucni glavon, taj youtube isjecak nema veze s srbosjekom, sta i jest fora, nego lipo, neutralno, bez spominjanja ili negiranja "srbosjeka" objasnjava o cemu se tocno radi... jasno? svakoj budali bi tribalo bit jasno...

pravit cu od svake mitomanije pizdariju jer i nije za nista drugo... a ako ti vidis u tome ismijavanje ili ruganje mrtvima, onda si jadan sinko...

ali sta mogu, ako je neko slip i zao, onda je slip sa dva zdrava oka...

potrazi u drzavnom zavodu za intelektualno vlasnistvo republike hrvatske u zagrebu dal mozda postoji neki patent za srbosjek... patent mozda drzi a. pavelic... :birdman:

ili mozda ipak neki seljak iz njemacke...
 
Metkovic
Das ist eine Lüge, wie sie 1000fach in Jugoslawien vorkam
Zum Vergrößern anklicken....

blablabla Metkovicu
procitaj protok Doktora Neda Zeca iz jasenovca...
kako je Kolaj Mile Friganovic zaklao 1000 ljudi za gajbu piva...


Januara 1943. tadasnji komandant logora Jasenovac Ivica Matkovic naredio je da se obrazuje „ljekarska komisija” koja će sistematski pregledati određeni brojustaskih koljaca, o cijem je zdravstvenom stanju želio da dobije strucno mišljenje. Za predsjednika ove „komisije” imenovan je ustaški porucnik Prpic, a kao ljekari drNikola Nikolic i ja. Predvece, uoci dana kada je „komisija” trebalo da pocne sa radom dosao je iznenada jedan ustaša po mene i saopštio mi da odmah s njim podjem u oficirskestanove, gdje me ceka u svojoj sobi Mile Friganovic, jedan od najkrvolocnijih koljacau Jasenovcu. Do te veceri ja sam proveo dosta vremena u Jasenovcu i uspeo da steknem onaj specificni mir i spokojstvo starih logorasa i zato sam relativno mirnosaslusao ovaj poziv, uzimajuci iz ambulante „koferce” za hitnu pomoć, rekao sam usput nasem grupniku dr Lajndorferu da je Mile poslao ustašu po mene i ako se ne vratim, neka se barem zna gdje mi je nestao posljednji trag. Kada sam usao u sobu, koljac Mile je sjedio u jednoj fotelji, razdrljen, razbarusene kose, sa zakrvavljenim ocima i pijano napregnutim izrazom lica. U sobi se osjecao jak zadah rakije. I zaista, na stolu je bila napola ispijena boca i nekolikocasica u neredu. - A, dosao si, doktore. Sjedi tu na stolicu i ako hoćeš, posluzi se rakijom - rece mi i okrenu se ustaši koji me je dopratio: - A ti, carkare, slobodan si i idi svojim poslom. Ostali smo u sobi sami. Mile me ispočetka odmjeravao sa svih stranazmirkavim, prkosnim i u isto doba nesigurnim pogledom. Zatim je iznenada skocio sa fotelje, podnimio se rukama o sto i uznevjereno upro pogled u mene.- Znaš li ti doktore, da te sada mogu preklati kao bravce i da nikom neću odgovarati za to? Nije mi ništa preostalo nego da slegnem ramenima i skrto kažem. - Znam. A tada se on odvoji od stola i poce bjesomucno da hoda, da smrce i da razbacuje stolice i ostale predmete po sobi. Sjedio sam ukocen u stolici i napregnuto ocekivao šta će se iz svega ovoga iscauriti. Poslije izvjesnog vremena nekako se smirio i ponovo se spustio u foteljunasuprot meni. Ponovo je nastupila nesnosna sutnja kada me je on opet posmatrao kao da odmjerava svaki gram mesa na meni, a zatim se na jednom zacerekao, poceo da odaje od sebe neke neartikulisane glasove, podnimio se na sto i bjesomucno upiljio pogled u mene.- Znaš li ti, doktore, zašto sam te zovnuo veceras ovdje? Razumije se da neznas. Ali, ne boj se, neću te zaklati. Veceras ja imam drugi posao s tobom. Ti mi moras obecati da ćeš mi pomoći.Nisam mogao nikako da se snadjem šta ovaj koljac namjerava sa mnom i tuposam odgovorio: Sto mognem, učinicu. Nalio je casu rakije i odmah je iskapio, ponovo je napunio, a tada doturio meni bocu i naredio da i ja sebi napunim casu. Iskapivsi i drugi casu, spustio ju je na sto i
Vukasin poceo da se njome igra. - Elem, doktore, sad smo ovdje nas dvojica sami. I ako iko ista sazna od ovogasto ćemo razgovarati ti znaš šta te ceka. Zastao je i ponovo upiljio pogled u mene. A zatim je isprekidano i neujednacenonastavio: - A ja više ne mogu da podnosim ove muke. Vise mi ne pomaze ni klanje, nimucenje, ni krv, ni jauk, ni žene, ni rakija. Uvrtio mi se u glavu, a nikako da ga se oslobodim. Jest, onaj stari mi se uvrtio u glavu, pa nikako da nađemmira. Zastao je kao da se koleba. A zatim je nastavio još neujednacenije: - Ti znaš vrlo dobro ko sam ja. Ti si stari logoras i ti znaš sve, pa ćemo stoga igrati otvorenih karata. Eto, ja Mile, najkrvaviji ustaša u Jasenovcu koji je poklao hiljade logorasa, eto taj Mile sada je postao posljednja pacvara samo zbog tamo nekakvog starog smrdljivog seljacine Vukasina iz Klepaca. Ponovo je zastao, ispio casu rakije, pa nastavio: - Ti se sjecas kad je u avgustu (1942.) bio veliki nastup u logoru i kad je Jere Maricic poslao 3000 ljudi u Gradinu na klanje. Tada smo se Pero Brzica, Zrinusic, Sipka i ja opkladili ko će te noćizaklati najviše logorasa. Otpocelo je klanje i ja samvec poslije jednog sata po broju zaklanih bio daleko izmakao ispred ostalih.Obuzeo me te veceri neki neobični zanos, cinilo mi se kao da sam na devetom nebu, nikad u zivotu nisam osjetio takvo blazenstvo i već poslije nekoliko sati bio sam zaklao 1100 ljudi, dok su ostali jedva stigli da zakolju po 300 do 400. I tada, dok sam bio u najvecem zanosu slučajno sam bacio pogled u stranu iugledao jednog postarijeg seljaka koji sa nekim neshvatljivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koljem i kako se priklani u najvecim mukama preturaju. Taj me je njegov pogled nekako presjekao, učinilo mi se kao da sam se najednom skamenio i jedno vrijeme nisam mogao da se maknem. A zatim sam otisao do tog seljaka i odnjega saznao da je on neki Vukasin iz sela Klepaca kod Capljine, kome su u kuci sve poubijali, a njega sa nekih sumskih radova poslali u Jasenovac. On je sve to govorio s nekim nedokucivim mirom, koji je mene teze pogadjao nego sva stravicna kuknjava oko nas. Gledajuci i slusajuci ovog starca u meni se najednom razbuktala zelja da mu razbijem mir i spokojstvo najsvirepijim mucenjem. Izdvojio sam ga iposadio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne: „Živio poglavnik Pavelic”- ili ako to ne kaže da ću mu odsjeci uho. Vukasin je sutio. Otkinuo sam mu uho. On nije rekao ni rijeci. Ponovo sam mu rekao da vice „Živio Pavelic”- ili ću mu otkinuti i drugo uho.On je i dalje sutio. Otkinuo sam mu i drugo uho. Vici: „Živio Pavelic ili ću ti otkinuti nos!” On je sutio kao zaliven. Tad sam mu otkinuo nos. A kada sam mu i četvrti put zapovijedio da vikne: „Živio Pavelic” i zaprijetio da ću mu nozem izvaditi srce izgrudi, on me je pogledao i uprijevsi pogled nekako kroz mene i preko mene uneizmjernost, polako i razgovjetno mi je dobacio: „Radi ti, dijete, svoj posao!” Poslije svega ova njegova poslednja riječ puno me je izbezumila, skocio sam na njega, iskopao mu oci, isjekao srce, preklao grlo od uha do uha i nogama ga sjurio ujamu. Ali je tada u meni nešto prepuklo i te noćinisam vise mogao da koljem. PeroBrzica je pobijedio jer je zaklao 1350 logorasa i ja sam mu bez rijeci platio opkladu.Od te noćivise nemam mira. Kad god u mucenju i klanju pokusam ponovo da dozivim ono posebno zadovoljstvo, uvijek me iznenada prostrijeli Vukasinov pogled. Tad malaksem. Bacim noz i ne mogu vise da koljem. Pocinjem sve vise da pijem, ali mi to pomaze samo na trenutak. U picu, naročito pred vece, često me iznenada trgne glas: „Radi ti, dijete, svoj posao”. I tada izbezumljen moram da tumaram okolo dazacepim usi, da se udaram u glavu, da vicem, da lomim sve oko sebe i bjesomucno napadam na koga stignem. Nocu nemam nigdje mira, svaki cas se trzam iz sna i tada najednom u mraku ugledam prodorni Vukasinov pogled i čujem ono: „Radi ti dijete, svoj posao”. I eto sad sam postao posljednja crkotina i nicim više ne mogu sebi da pomognem. Poslije ove cudovisne ispovijesti Mile je najednom umuknuo, uznevjereno sezagledao negdje u daljinu, sav se ukocio i tako jedno vrijeme ostao kao neka skamenjena figura. A zatim su poceli da mu se trzaju misici na licu. Ocima je poceo da sijeva okolo stezao je sake i zarivo nokte sebi u dlanove, poceo da dahce i da se bespomocno vrti na mjestu. A tada, odjednom provalilo je iz njega neko cudovisno jecanje i plac, saanimalnim ridanjem. Neocekivano, u jednom trenutku, naglo je ustao sa fotelje, srucio se na koljena ispred mene, u jednom mahu uhvatio ruku i poceo da je ljubi.Ovim neocekivanim obrtom, potpuno zbunjen, tek poslije prvog zaprepastenja, mogao sam kroz njegovo ridanje i cudne animalne zvukove da razaberem kako govori: - Doktore, kao Boga te molim, pomozi mi! Ja znam da sam kukavica i ne mogusam sebi ove muke da prekratim jednim hicem iz revolvera. Ni klanje, ni mucenje, ni najsvirepija zlostavljanja logorasa vise mi ne pomazu: ne pomaze mi vise niispovijest, ni molitva logorskog fratra Brekala. Ne pomaze mi ni razvrat sa ženama,ni pice, ni orgijanje do besvijesti, ništa mi više ne pomaze. A sutra sam određen za ljekarski pregled u „komisiji”. Ti ćeš tamo biti ljekar i davaces strucne prijedloge.Doktore preklinjem te posalji me negdje na odmor u neku banju da tamo pokusamda se smirim! Molim te doktore hoćeš li mi to učiniti? Obecaj mi! To mi je jedini spas. Milost, milost mi učini! Cinilo mi se kao da sam zanijemio. Navala neocekivanih utisaka u jednom neobičnom i napetom emocionalnom stanju, a uz to ukorijenjeni logorski stav premasvim koljacima, cudovisna ispovijest ovog najsvirepijeg između njih - sve se to u meni uskomesalo do bijelog usijanja. Tako da mi se remetio tok logicnog razmišljanja i pocelo se i meni samom da vrti u glavi. Ali kada mi je Mile poceo da ljubi ruke,odjednom mi se učinilo kao da me dodirnula neka ljigava neman. Mahinalno samtrgnuo ruku, u meni se sve uskovitlalo, skocio sam sa stolice i poslije njegovihposljednjih rijeci gotovo izbezumljen procijedio nekim dalekim tudjim glasom: -Dobro, predlozicu da te posalju u Lipik. Poslije ovog histericnog placa Mile se smirio, pridigao se, prosetao po sobi, atada stao preda me i mrko mi dobacio: - Sad znaš sve, možeš ići! Kad sam izasao napolje, osjetio sam kao da se budim iz nekog nesnosnogkosmara i pokusavao sam da se osjvezim udisuci punim plucima okrepljujucy hladnocu veceri. Te noćiu kojoj nisam mogao da spavam, neprekidno mi je pred ocima lebdiosvijetli lik Vukasina iz Klepaca i klupce jada i bijede koje se zvalo Mile


Dr. Nedo Zec
 
Munja schrieb:
blablabla Metkovicu
procitaj protok Doktora Neda Zeca iz jasenovca...
kako je Kolaj Mile Friganovic zaklao 1000 ljudi za gajbu piva...


Januara 1943. tadasnji komandant logora Jasenovac Ivica Matkovic naredio je da se obrazuje „ljekarska komisija” koja će sistematski pregledati određeni brojustaskih koljaca, o cijem je zdravstvenom stanju želio da dobije strucno mišljenje. Za predsjednika ove „komisije” imenovan je ustaški porucnik Prpic, a kao ljekari drNikola Nikolic i ja. Predvece, uoci dana kada je „komisija” trebalo da pocne sa radom dosao je iznenada jedan ustaša po mene i saopštio mi da odmah s njim podjem u oficirskestanove, gdje me ceka u svojoj sobi Mile Friganovic, jedan od najkrvolocnijih koljacau Jasenovcu. Do te veceri ja sam proveo dosta vremena u Jasenovcu i uspeo da steknem onaj specificni mir i spokojstvo starih logorasa i zato sam relativno mirnosaslusao ovaj poziv, uzimajuci iz ambulante „koferce” za hitnu pomoć, rekao sam usput nasem grupniku dr Lajndorferu da je Mile poslao ustašu po mene i ako se ne vratim, neka se barem zna gdje mi je nestao posljednji trag. Kada sam usao u sobu, koljac Mile je sjedio u jednoj fotelji, razdrljen, razbarusene kose, sa zakrvavljenim ocima i pijano napregnutim izrazom lica. U sobi se osjecao jak zadah rakije. I zaista, na stolu je bila napola ispijena boca i nekolikocasica u neredu. - A, dosao si, doktore. Sjedi tu na stolicu i ako hoćeš, posluzi se rakijom - rece mi i okrenu se ustaši koji me je dopratio: - A ti, carkare, slobodan si i idi svojim poslom. Ostali smo u sobi sami. Mile me ispočetka odmjeravao sa svih stranazmirkavim, prkosnim i u isto doba nesigurnim pogledom. Zatim je iznenada skocio sa fotelje, podnimio se rukama o sto i uznevjereno upro pogled u mene.- Znaš li ti doktore, da te sada mogu preklati kao bravce i da nikom neću odgovarati za to? Nije mi ništa preostalo nego da slegnem ramenima i skrto kažem. - Znam. A tada se on odvoji od stola i poce bjesomucno da hoda, da smrce i da razbacuje stolice i ostale predmete po sobi. Sjedio sam ukocen u stolici i napregnuto ocekivao šta će se iz svega ovoga iscauriti. Poslije izvjesnog vremena nekako se smirio i ponovo se spustio u foteljunasuprot meni. Ponovo je nastupila nesnosna sutnja kada me je on opet posmatrao kao da odmjerava svaki gram mesa na meni, a zatim se na jednom zacerekao, poceo da odaje od sebe neke neartikulisane glasove, podnimio se na sto i bjesomucno upiljio pogled u mene.- Znaš li ti, doktore, zašto sam te zovnuo veceras ovdje? Razumije se da neznas. Ali, ne boj se, neću te zaklati. Veceras ja imam drugi posao s tobom. Ti mi moras obecati da ćeš mi pomoći.Nisam mogao nikako da se snadjem šta ovaj koljac namjerava sa mnom i tuposam odgovorio: Sto mognem, učinicu. Nalio je casu rakije i odmah je iskapio, ponovo je napunio, a tada doturio meni bocu i naredio da i ja sebi napunim casu. Iskapivsi i drugi casu, spustio ju je na sto i
Vukasin poceo da se njome igra. - Elem, doktore, sad smo ovdje nas dvojica sami. I ako iko ista sazna od ovogasto ćemo razgovarati ti znaš šta te ceka. Zastao je i ponovo upiljio pogled u mene. A zatim je isprekidano i neujednacenonastavio: - A ja više ne mogu da podnosim ove muke. Vise mi ne pomaze ni klanje, nimucenje, ni krv, ni jauk, ni žene, ni rakija. Uvrtio mi se u glavu, a nikako da ga se oslobodim. Jest, onaj stari mi se uvrtio u glavu, pa nikako da nađemmira. Zastao je kao da se koleba. A zatim je nastavio još neujednacenije: - Ti znaš vrlo dobro ko sam ja. Ti si stari logoras i ti znaš sve, pa ćemo stoga igrati otvorenih karata. Eto, ja Mile, najkrvaviji ustaša u Jasenovcu koji je poklao hiljade logorasa, eto taj Mile sada je postao posljednja pacvara samo zbog tamo nekakvog starog smrdljivog seljacine Vukasina iz Klepaca. Ponovo je zastao, ispio casu rakije, pa nastavio: - Ti se sjecas kad je u avgustu (1942.) bio veliki nastup u logoru i kad je Jere Maricic poslao 3000 ljudi u Gradinu na klanje. Tada smo se Pero Brzica, Zrinusic, Sipka i ja opkladili ko će te noćizaklati najviše logorasa. Otpocelo je klanje i ja samvec poslije jednog sata po broju zaklanih bio daleko izmakao ispred ostalih.Obuzeo me te veceri neki neobični zanos, cinilo mi se kao da sam na devetom nebu, nikad u zivotu nisam osjetio takvo blazenstvo i već poslije nekoliko sati bio sam zaklao 1100 ljudi, dok su ostali jedva stigli da zakolju po 300 do 400. I tada, dok sam bio u najvecem zanosu slučajno sam bacio pogled u stranu iugledao jednog postarijeg seljaka koji sa nekim neshvatljivim mirom stoji i spokojno gleda kako ja koljem i kako se priklani u najvecim mukama preturaju. Taj me je njegov pogled nekako presjekao, učinilo mi se kao da sam se najednom skamenio i jedno vrijeme nisam mogao da se maknem. A zatim sam otisao do tog seljaka i odnjega saznao da je on neki Vukasin iz sela Klepaca kod Capljine, kome su u kuci sve poubijali, a njega sa nekih sumskih radova poslali u Jasenovac. On je sve to govorio s nekim nedokucivim mirom, koji je mene teze pogadjao nego sva stravicna kuknjava oko nas. Gledajuci i slusajuci ovog starca u meni se najednom razbuktala zelja da mu razbijem mir i spokojstvo najsvirepijim mucenjem. Izdvojio sam ga iposadio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne: „Živio poglavnik Pavelic”- ili ako to ne kaže da ću mu odsjeci uho. Vukasin je sutio. Otkinuo sam mu uho. On nije rekao ni rijeci. Ponovo sam mu rekao da vice „Živio Pavelic”- ili ću mu otkinuti i drugo uho.On je i dalje sutio. Otkinuo sam mu i drugo uho. Vici: „Živio Pavelic ili ću ti otkinuti nos!” On je sutio kao zaliven. Tad sam mu otkinuo nos. A kada sam mu i četvrti put zapovijedio da vikne: „Živio Pavelic” i zaprijetio da ću mu nozem izvaditi srce izgrudi, on me je pogledao i uprijevsi pogled nekako kroz mene i preko mene uneizmjernost, polako i razgovjetno mi je dobacio: „Radi ti, dijete, svoj posao!” Poslije svega ova njegova poslednja riječ puno me je izbezumila, skocio sam na njega, iskopao mu oci, isjekao srce, preklao grlo od uha do uha i nogama ga sjurio ujamu. Ali je tada u meni nešto prepuklo i te noćinisam vise mogao da koljem. PeroBrzica je pobijedio jer je zaklao 1350 logorasa i ja sam mu bez rijeci platio opkladu.Od te noćivise nemam mira. Kad god u mucenju i klanju pokusam ponovo da dozivim ono posebno zadovoljstvo, uvijek me iznenada prostrijeli Vukasinov pogled. Tad malaksem. Bacim noz i ne mogu vise da koljem. Pocinjem sve vise da pijem, ali mi to pomaze samo na trenutak. U picu, naročito pred vece, često me iznenada trgne glas: „Radi ti, dijete, svoj posao”. I tada izbezumljen moram da tumaram okolo dazacepim usi, da se udaram u glavu, da vicem, da lomim sve oko sebe i bjesomucno napadam na koga stignem. Nocu nemam nigdje mira, svaki cas se trzam iz sna i tada najednom u mraku ugledam prodorni Vukasinov pogled i čujem ono: „Radi ti dijete, svoj posao”. I eto sad sam postao posljednja crkotina i nicim više ne mogu sebi da pomognem. Poslije ove cudovisne ispovijesti Mile je najednom umuknuo, uznevjereno sezagledao negdje u daljinu, sav se ukocio i tako jedno vrijeme ostao kao neka skamenjena figura. A zatim su poceli da mu se trzaju misici na licu. Ocima je poceo da sijeva okolo stezao je sake i zarivo nokte sebi u dlanove, poceo da dahce i da se bespomocno vrti na mjestu. A tada, odjednom provalilo je iz njega neko cudovisno jecanje i plac, saanimalnim ridanjem. Neocekivano, u jednom trenutku, naglo je ustao sa fotelje, srucio se na koljena ispred mene, u jednom mahu uhvatio ruku i poceo da je ljubi.Ovim neocekivanim obrtom, potpuno zbunjen, tek poslije prvog zaprepastenja, mogao sam kroz njegovo ridanje i cudne animalne zvukove da razaberem kako govori: - Doktore, kao Boga te molim, pomozi mi! Ja znam da sam kukavica i ne mogusam sebi ove muke da prekratim jednim hicem iz revolvera. Ni klanje, ni mucenje, ni najsvirepija zlostavljanja logorasa vise mi ne pomazu: ne pomaze mi vise niispovijest, ni molitva logorskog fratra Brekala. Ne pomaze mi ni razvrat sa ženama,ni pice, ni orgijanje do besvijesti, ništa mi više ne pomaze. A sutra sam određen za ljekarski pregled u „komisiji”. Ti ćeš tamo biti ljekar i davaces strucne prijedloge.Doktore preklinjem te posalji me negdje na odmor u neku banju da tamo pokusamda se smirim! Molim te doktore hoćeš li mi to učiniti? Obecaj mi! To mi je jedini spas. Milost, milost mi učini! Cinilo mi se kao da sam zanijemio. Navala neocekivanih utisaka u jednom neobičnom i napetom emocionalnom stanju, a uz to ukorijenjeni logorski stav premasvim koljacima, cudovisna ispovijest ovog najsvirepijeg između njih - sve se to u meni uskomesalo do bijelog usijanja. Tako da mi se remetio tok logicnog razmišljanja i pocelo se i meni samom da vrti u glavi. Ali kada mi je Mile poceo da ljubi ruke,odjednom mi se učinilo kao da me dodirnula neka ljigava neman. Mahinalno samtrgnuo ruku, u meni se sve uskovitlalo, skocio sam sa stolice i poslije njegovihposljednjih rijeci gotovo izbezumljen procijedio nekim dalekim tudjim glasom: -Dobro, predlozicu da te posalju u Lipik. Poslije ovog histericnog placa Mile se smirio, pridigao se, prosetao po sobi, atada stao preda me i mrko mi dobacio: - Sad znaš sve, možeš ići! Kad sam izasao napolje, osjetio sam kao da se budim iz nekog nesnosnogkosmara i pokusavao sam da se osjvezim udisuci punim plucima okrepljujucy hladnocu veceri. Te noćiu kojoj nisam mogao da spavam, neprekidno mi je pred ocima lebdiosvijetli lik Vukasina iz Klepaca i klupce jada i bijede koje se zvalo Mile


Dr. Nedo Zec
Zum Vergrößern anklicken....


zamisli da mu je, sta je nemoguce, ali opet, uzmemo u ozbir da mu je za svaku osobu tribalo u prosjeku minut da je ubije...

1100 x 1 minut = 1100 minuta

1100 minuta = 18 1/3 sati

a lola ih navodno ubija za "nekoliko sati" 1100...

jeba van pas mozak ako vam samo sluzi za mrznju...


aj sada ovu jednostavnu racunicu demantirajte...
 
batakanda
zamisli da mu je, sta je nemoguce, ali opet, uzmemo u ozbir da mu je za svaku osobu tribalo u prosjeku minut da je ubije...

1100 x 1 minut = 1100 minuta

1100 minuta = 18 1/3 sati

a lola ih navodno ubija za "nekoliko sati" 1100...

jeba van pas mozak ako vam samo sluzi za mrznju...


aj sada ovu jednostavnu racunicu demantirajte...
Zum Vergrößern anklicken....

zasto si tako retardiran debilcino glupa ?
ovo ti je protokol psihijatra doktora iz jasenovca majmuncino nevaspitana !
 
Munja schrieb:
zasto si tako retardiran debilcino glupa ?
ovo ti je protokol psihijatra doktora iz jasenovca majmuncino nevaspitana !
Zum Vergrößern anklicken....

koji naravno vise vridi od zdravog mozga (sabiranje, oduzimanje, mnozenje, LJUDSKA LOGIKA)... imbecilu, racunaj pa se malo zapitaj dal je moguce? budaletino, sta mislis ko je uistinu pisa te "dokaze"? mozak ti ocito nema taj kapacitet nego ti je zatrovan od sustavnog manipuliranja od 45 do danasnjih dana i stigmatiziranje hrvata...

ali gori san ja sta se raspravljan propalim abortusom... tebi da se pokaze uzivo nebi virova... 18 uri i 20 minuta lola kolje bez prestanka... valjda mu je nadimak bija svarcneger... ima je kondicije, uf...
 
batakanda
koji naravno vise vridi od zdravog mozga (sabiranje, oduzimanje, mnozenje, LJUDSKA LOGIKA)... imbecilu, racunaj pa se malo zapitaj dal je moguce? budaletino, sta mislis ko je uistinu pisa te "dokaze"? mozak ti ocito nema taj kapacitet nego ti je zatrovan od sustavnog manipuliranja od 45 do danasnjih dana i stigmatiziranje hrvata...

ali gori san ja sta se raspravljan propalim abortusom... tebi da se pokaze uzivo nebi virova... 18 uri i 20 minuta lola kolje bez prestanka... valjda mu je nadimak bija svarcneger... ima je kondicije, uf...
Zum Vergrößern anklicken....




Grozote ustaških logora istrebljenja izgleda da nisu pogodile kolektivnu savjest Hrvata. 31. jula 1966, prilikom otvaranja Mauzoleja u spomen žrtvama u Jasenovcu, među prisutnim predstavnicima vlasti nalazi se i predsjednik Sabora republike Hrvatske, Stevo Krajačić. Kad se svečanost završila, računajući da je mikrofon isključen, Krajačić je promrmljao, obraćajući se srpskim borcima: „Ovdje smo vas premalo pobili". Ali, mikrofoni su bili uključeni i nastao je skandal tako da je Krajačić bio prisiljen da poslije nekoliko dana podnese ostavku.
 
Du musst dich einloggen oder registrieren, um hier zu antworten.
Zurück
Oben