[h=3]Protivnici hrvatske samostalnosti bili su Srbi i tzv. hrvatski komunisti[/h][h=5][/h][h=5]Jedna od najomiljenijih dogmi koju jugofili i titoisti hrvatskoga podrijetla navode u prilog Jugoslavije i
Josipa Broza Tite, ona je da je Tito Ustavom iz 1974. «Hrvatskoj omogućio osamostaljenje, slobodu i neovisnost». Dakako, riječ je o još jednoj neistini. U protivnom bi nam oni koji propovijedaju tu dogmu trebali dati odgovor na pitanje kako su se od SSSR-a osamostalile primjerice Slovačka ili Litva, koje nisu imale prava kakva je po Ustavu iz 1974. imala Hrvatska.[/h][h=5][/h][h=5]
Uostalom, sam je predsjednik Arbitražne komisije
Robert Badinter u razgovoru za jedne dnevne novine 2003. pobio takve konfabulatore: «U prvome redu oslanjali smo se na temeljne principe međunarodnog prava, što smo jedino i mogli u situaciji u kojoj je bilo očito da je država Jugoslavija, koja je dotad postojala, bila u stanju raspada. S druge strane, vrlo važan element je bio i hrvatski Ustav... Taj je dokument bio napravljen na način da je zadovoljavao temeljne principe poštivanja vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Što se tiče jugoslavenskog ustava iz 1974. njega nismo toliko uzimali u obzir, jer se radilo o ustavu zemlje koja se u tom trenutku nalazila u stanju disolucije». Tomu valja dodati i činjenicu da – na žalost njegovih apologeta koji mu kade zbog Ustava iz 1974. – Tito zapravo nikada nije ni potpisao taj dokument.[/h]
[h=5]Od Titovih apologeta još se može čuti i tvrdnja da je on «institucionalno onemogućio srpsku dominaciju u SFRJ». Riječ je, naravno, o još jednoj netočnoj tvrdnji. Dr.
Zdravko Tomac, osoba koja je zbog svoga položaja u vrijeme Jugoslavije svakako meritorna govoriti o toj problematici, svjedoči upravo suprotno: «Ustavnopravno Hrvatska je odlukama ZAVNOH-a konstituirana kao država ne samo hrvatskog naroda nego i država srpskog naroda. U praksi je ta formulacija o ravnopravnosti hrvatskog i srpskog naroda, kao dva konstitutivna naroda Republike Hrvatske, ostvarivana na štetu hrvatskog većinskog naroda, ne samo zbog dominacije Srba u federalnim organima, vojsci, policiji, diplomaciji i Partiji u Jugoslaviji, nego i zbog njihove dominacije u Hrvatskoj... Srbi u Hrvatskoj bili su za dva i pol puta više zastupljeni u Savezu komunista od Hrvata (24,7 posto Srba od ukupnog broja Srba bilo je u SK, prema 9,8 posto Hrvata), a Jugoslaveni još i više (28,3 posto od ukupnog broja Jugoslavena bili su članovi SKH)».[/h][h=5][/h][h=5]Kako su se ravnopravnost te «bratstvo i jedinstvo» provodili u praksi, svjedoči nam 1952. bivši partizanski potpukovnik i komesar Titine prateće brigade,
Adil Zulfikarpašić: «Danas se komunizam u Hrvatskoj pojavljuje, uglavnom, kao srpska stvar – i taj se komunizam održava pomoću vojske, milicije i UDB-e, u kojima su odlučni faktori u većini Srbi. Komandant Armije u Zagrebu je Srbin general-lajtanant
Milan Kuprešanin, načelnik štaba general-lajtanant
Mile Kalibarda. Komandant KOS-a general
Drakulić Veljko (KOS – kontraobavještajna služba), komandant KNOJ-a general
Brajović Petar i komandant milicije general
Kovačević Stevo. 78 posto milicionera u ‘Narodnoj Republici Hrvatskoj’, a 82 posto u ‘Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini’ su Srbi.[/h][h=5][/h][h=5]75 posto ‘sekretara’ općinskih komiteta KP u Slavoniji su Srbi (isključivo seljaci), 90 posto sekretara kotarskih komiteta u Bosni i Hercegovini su Srbi. Predsjednik vlade u BH
Djuro Pucar, generalni sekretar vlade
Mastalović Novak (pravoslavni pop iz Gacka), šef UDB-e i ministar unutrašnjih poslova, komandant Armije
Apostolski Mihajlo, komandant milicije
Kosorić Obren, komandant KNOJ-a
Zekić Miloš, predsjednik ‘skupštine’
Vlado Šegrt, javni tužioc
Boro Popović, predsjednik Vrhovnog Suda ‘Narodne Republike BH’
Božo Cikota, politički ‘sekretar’ CK KP BH je Djuro Pucar, organizacijski sekretar
Mijatović Cvijetin, rektor sarajevskog univerziteta
Savo Butozan i tako redom svi Srbi.[/h][h=5][/h][h=5]Od članova CK KP BH 61 su Srbi, 13 muslimani i katolici od kojih se je samo jedan,
Rudi Kolak, opredijelio kao Hrvat. U sve četiri oblasti na koje je podijeljena Bosna i Hercegovina kao šefovi UDB-e i sekretari partija sjede isključivo Srbi; sekretar partije za Hercegovinu je
Papić Radovan, a šef UDB-e je
Kovačević Brana, Sekretar partije za Krajinu je
Stojnić Velja, a šef UDB-e je
Bajić Slobodan, za centralnu Bosnu
Grk Dušan i
Djurašković Djuras, za istočnu Bosnu
Novaković Gjuro i
Predja Savo. Sekretari gradskih komiteta komunističke partije u Sarajevu
Rato Dugonjić, u Banjoj Luci
Voja Ilić, u Tuzli
Gavrić Mitar, u Mostaru
Gagović Sveto, kao i u Travniku, Jajcu, Foči, Rogatici, Bijeljini, Brčkom, Zenici, Prijedoru, Bihaću, it.d. su isključivo Srbi, većinom seljački sinovi.[/h][h=5][/h][h=5]Takodjer u Karlovcu, Gospiću, Glini, Osijeku, Slavonskom Brodu, Mitrovici, Rumi, Zemunu, pa čak i Dubrovniku i Rijeci sekretari kotarskih i gradskih komiteta su Srbi. Od 14 divizija u ‘Narodnoj Republici Hrvatskoj’ i ‘Narodnoj Republici BH’ 13 imaju komandante, a 12 komesare Srbe». Kao što je iz navedenoga razvidno, Srbi ne samo da su dominirali u SFRJ, nego su dominirali i u SRH: bitne, naime, razlike između monarhističke i komunističke Jugoslavije u tom pogledu doista nije bilo.[/h][h=5][/h][h=5]U krivotvorenju povijesnih činjenica neki zastupnici jugoslavenskih dogmi idu toliko daleko, da tvrde da se protivnicima hrvatske samostalnosti za vrijeme Jugoslavije mogu nazivati samo oni jugoslavenski komunisti koji su zastupali «velikosrpske i unitarističke tendencije». Time se hoće dokazati nedokaziva tvrdnja da su protivnici hrvatske samostalnosti bili samo Srbi, dok su s druge strane postojali tzv. hrvatski komunisti koji su bili za samostalnu Hrvatsku. Kao svojevrsna paradigma hrvatskih komunista, koji su tobože bili za samostalnu Hrvatsku, obično se navodi Andrija Hebrang. No, i ovdje je riječ o još jednome mitu nastanku kojega je doprinijela činjenica da je Hebrang bio likvidiran od jugokomunističkog režima.[/h][h=5][/h][h=5]Istina je ta da su i
Andrija Hebrang i svi ostali komunisti hrvatskoga porijekla bili za Jugoslaviju: njima je Jugoslavija uvijek bila ispred Hrvatske; i onda kada su tražili veća prava za Hrvatsku, činili su to radi konsolidiranja i očuvanja Jugoslavije. A. Hebrang nije bio likvidiran radi toga što je želio samostalnu Hrvatsku (one koji su bili za odcjepljenje Hrvatske iz Jugoslavije nazivao je «ostacima ustaštva» protiv kojih se valja nemilosrdno obračunati!), već zbog drugih razloga.[/h][h=5][/h][h=5]O tim se razlozima sve do danas vode prijepori. U jednome pismu
Kardelju, Hebrang je razloge promjene Titova odnosa prema njemu tražio u Titovoj taštini: pretpostavio je da je Tita pogodilo to što su neke depeše iz Moskve bile naslovljene «Za Tita i Hebranga». Pored toga, Hebrang je kritizirao Tita da sastanke Politbiroa ne zakazuje redovito, te da od svršetka rata nije sazvao nijednu sjednicu CK. Prema
Đilasu, Hebrang je želio veću autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije: «Hebrang je nastojao na posebnom, autonomnijem položaju Hrvatske – dakako i kao formi svoje lične afirmacije i lične vlasti. Ali to bi povuklo slične zahteve i u drugim jugoslavenskim republikama, pa samim tim i slabljenje federacije kakvu su iskovale revolucionarne snage, a samim tim i slabljenje Titove centralne, dominirajuće uloge. Tito je već bio zadobio tu ulogu – nad celom Jugoslavijom, i prepuštanje slične uloge Hebrangu nad Hrvatskom neminovno bi potkopalo i njegovu ideju 'bratstva i jedinstva' i njegov prestiž».[/h][h=5][/h][h=5]Ako je za vjerovati Đilasu, koji je i sam imao ulogu u određivanju granica, Hebrang se je zalagao – svakako neuspješno - i za teritorijalno veću SRH unutar Jugoslavije: «Hebrang je istutnjavao svoju nasrtljivost i nepomirljivost: Zna se granica Hrvatske – do Zemuna! Savom do ušća u Dunav!...». Hebrang je, dakle, vjerojatno bio zagovornik veće autonomije Hrvatske unutar Jugoslavije, no netočna je i političkim motivima iskonstruirana tvrdnja da je bio pobornik hrvatske samostalnosti: i on i svi ostali komunisti hrvatskoga podrijetla bili su, a većina i ostali, pobornici Jugoslavije.[/h][h=5][/h][h=5]Među jugokomunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/staljinizam/maoizam/polpotizam/titizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.[/h][h=5]Davor Dijanović[/h]
