-
Herzlich Willkommen im Balkanforum
Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
Bitte hier registrieren
Diskusije na "domaćem" jeziku
- Ersteller Dr.Vukadin
- Erstellt am
Čelebić Habiba
Sajber harambasha
Znaci diskusije na nivou 
Citas li knjige na nasem jeziku, i ako da, koje pisce preferiras? Mislim domace pisce.
Citas li knjige na nasem jeziku, i ako da, koje pisce preferiras? Mislim domace pisce.
F
foxy black
Guest
opasne ove diskusije
Dr.Vukadin
Balkaner
Znaci diskusije na nivou
Citas li knjige na nasem jeziku, i ako da, koje pisce preferiras? Mislim domace pisce.
Zadnje 3-4 godine nisam ništa naše pročitao, bar ne u smislu naših pisaca...
Predhodno malo Andrić, malo ruski klasični pisci, ostala mi je jedna knjiga u sjećanju:
Smrt u snu - Goran Babić, hrvatski pisac....
Ne stigne se više kao prije, u međuvremenu mnogo više sam pišem,
ne samo na forumu
Čelebić Habiba
Sajber harambasha
vrlo pohvalno
Dr.Vukadin
Balkaner
covjece, ko ce ti to citati? hajd skrati u nekoliko recenice
Pa nemože to u par rečenica.... Kada budeš imala 10.tak minuta vremena pročitaj, nećeš umreš pobogu
Dr.Vukadin
Balkaner
by Grunf forum FDA
Aerodrom Minhen, ljeto 2012. godine
Ko se još sjeća bježanije od metaka i granata, gubitka kuće, osjećaja – da će sve brzo proći – muke i neizvjesnosti? Došla su bolja vremena, život opet ima smisla. Živi se u stilu imućnih i uspješnih, leti se čistim i udobnim avionima, nema više frižidera na ledjima, nema socijale, poniženja, viza. Ostala je još samo nezahvalna familija i zavidni prijatelji iz zavičaja koji znaju samo da dangube i dokono maštaju o boljem životu.
Veliki broj razmetljivih emigranata, nenaviklih na zamke nepoznatih zemalja varljivog blagostanja, nakon kupovine kuće i auta dobiju osjećaj gordosti, da su uspjeli u životu, da su bolji od onih koji su ostali u smrdljivom raju, prljavom pazuhu Evrope, ili ih ispunjava razočarenje i stid zbog toga što su to što jesu, pobjegulje, kukavice ili obični hvalisavci po navici.
Ni manjeg razloga za ponos, ni gluplje isprike za postidjenost.
Ljudi koji nose svoju muku godinama, koje ne možeš urazumiti motkom, još manje riječima, a koji prave cirkus od svog života, vrlo lako se zapažaju u gomili. Sve ono što žele da sakriju ili gurnu u stranu da niko ne vidi, izadje na vidjelo u još većem svjetlu.
U grubim rukama koje ne znaju za predah i užitak, šepure se novi pasoši koji obavezuju na neprirodno držanje i nove navike. Šuplji na sve strane kao stara kanta, vjerovatno natovareni dugovima da bi mogli priuštiti odmor u zavičaju, medju sobom razgovaraju glasno na stranim jezicima kao da se trude da očaraju druge. Naše riječi se izgovaraju šapatom, ne daj Bože, može neko pomisliti da smo Bosanci.
Bosanac! To zvuči kao neka boleščura kojoj nema lijeka.
Nedaleko od mene, u redu za pasošku kontrolu je zena sa djecom, autentična predstavnica ljudi gore opisanog ranga.
Gospodja se obraća mužu koji izgleda kao da je na teškom mamurluku:
- Zar je bilo potrebno skršiti tolike pare na dječije stripove?
Tišina… nakratko, žena opet progovara iritirajućim glasom koji ostale putnike mami na grohotan smijeh i sprdačinu.
- 20 eura! Ko je to crt’o pa je tako skupo, Mikelandjelo? Ili, možda onaj mahniti Van Go-go?
Pomalo nesiguran i zbunjen zbog ostalog svijeta, čovjek je grubo odgovorio na bockanje, da žena ne vene kao cvijeće u herbaru.
- Sve je ‘olrajti’ obožavanamoja.Na odmoru smo i ne ponašajmo se kao prostaci. Pij, jedi, troši pare, i ne dosadjuj!
Uzaludno je očekivati da će žena koju su mladost i sreća prerano napustili, u neko doba kad se umori od ludosti i kojekakvih usputnih, poluglasnih hvalisanja prekinuti svoj govor, svoje slavlje. Nije ona uspjela vani, to svi znaju, zna i ona, ali nema se više vremena, a ni zdravlja na bacanje, pa se koristi svaka prilika koja se ponudi ne bi li se zaboravila surova svakodnevnica koja izgleda kao nepregledna klizavica po kojoj se posrće, pada i ustaje svaki dan.
Ako je njena sreća maskirana u brigu za kućni budžet i privid, sutra će medju svojima biti druga priča i ona je toga svjesna. Neće ni primjetiti komšijske podsmjehe upakovane u prijateljske šale, tobožnje pohvale, dok puna obećanja, velikodušno bude dijelila najbližim poklone i novac.
Možda je shvatila da je prvi oslonac u tudjini, prve lako zaradjene pare razlog, zašto je ona, prva oklagija Klivlenda, prije vremena izgubila menstrualni ciklus, a neodoljivi i nevjerni suprug napravio maloumnog sina ljubavnici iz Portorika. Čak i ovdje, daleko od Tremonta gdje je kupio lijepu kuću sa pogledom na sivu, betonsku ogradu mosta – koja štiti vozila od pada na njegovu kuću – često mu je na pameti sakato i retardirano dijete koje ga doziva nerazumnljivim urlicima koje razumije samo specijalista za govor, očajna majka, i niko drugi na ovome svijetu.
Sad kad su konačno savladali engleski jezik do te mjere da se samouvjereno mogu snalaziti na poslu, društvu, kroz glavu im nadolaze riječi koje im je iza debelog stakla uputio nadzornik smjene, zadužen za čistače/dobrovoljce u nuklearnoj centrali:
-O.K. narode, hajmo sad poslije 8 sati neprekidnog kontaminiranja napraviti pauzu. Uživajte sljedećih deset minuta u besplatnom jelu i piću na račun kuće.
-Koji qur.. mu je ta kontaminacija?!
Bog sami zna zašto im treba ta laž da su uspjeli, kad i sami znaju da se pri najmanjem naletu iskrenosti poslije dvije ljute savijaju do zemlje kao nejako granje pri olujnom vjetru.
Svaki čovjek na ovoj planeti sa par sijedih u kosi će se zakleti u svoju brižljivo čuvanu tajnu, da ima više jada i tuge u našim malim životima, nego što četa posrnulih i poremećenih pisaca na rakiji i drogama može da izmisli i napiše.
Ko se još sjeća male sobe u smrdljivom i memljivom domu, pune buba, miševa, tuge, poniženja, tog teško stečenog i ljubomorno čuvanog luksuza, od četiri metra dužine, tri širine, sa frižiderom u ćošku.
Aerodrom Minhen, ljeto 2012. godine
Ko se još sjeća bježanije od metaka i granata, gubitka kuće, osjećaja – da će sve brzo proći – muke i neizvjesnosti? Došla su bolja vremena, život opet ima smisla. Živi se u stilu imućnih i uspješnih, leti se čistim i udobnim avionima, nema više frižidera na ledjima, nema socijale, poniženja, viza. Ostala je još samo nezahvalna familija i zavidni prijatelji iz zavičaja koji znaju samo da dangube i dokono maštaju o boljem životu.
Veliki broj razmetljivih emigranata, nenaviklih na zamke nepoznatih zemalja varljivog blagostanja, nakon kupovine kuće i auta dobiju osjećaj gordosti, da su uspjeli u životu, da su bolji od onih koji su ostali u smrdljivom raju, prljavom pazuhu Evrope, ili ih ispunjava razočarenje i stid zbog toga što su to što jesu, pobjegulje, kukavice ili obični hvalisavci po navici.
Ni manjeg razloga za ponos, ni gluplje isprike za postidjenost.
Ljudi koji nose svoju muku godinama, koje ne možeš urazumiti motkom, još manje riječima, a koji prave cirkus od svog života, vrlo lako se zapažaju u gomili. Sve ono što žele da sakriju ili gurnu u stranu da niko ne vidi, izadje na vidjelo u još većem svjetlu.
U grubim rukama koje ne znaju za predah i užitak, šepure se novi pasoši koji obavezuju na neprirodno držanje i nove navike. Šuplji na sve strane kao stara kanta, vjerovatno natovareni dugovima da bi mogli priuštiti odmor u zavičaju, medju sobom razgovaraju glasno na stranim jezicima kao da se trude da očaraju druge. Naše riječi se izgovaraju šapatom, ne daj Bože, može neko pomisliti da smo Bosanci.
Bosanac! To zvuči kao neka boleščura kojoj nema lijeka.
Nedaleko od mene, u redu za pasošku kontrolu je zena sa djecom, autentična predstavnica ljudi gore opisanog ranga.
Gospodja se obraća mužu koji izgleda kao da je na teškom mamurluku:
- Zar je bilo potrebno skršiti tolike pare na dječije stripove?
Tišina… nakratko, žena opet progovara iritirajućim glasom koji ostale putnike mami na grohotan smijeh i sprdačinu.
- 20 eura! Ko je to crt’o pa je tako skupo, Mikelandjelo? Ili, možda onaj mahniti Van Go-go?
Pomalo nesiguran i zbunjen zbog ostalog svijeta, čovjek je grubo odgovorio na bockanje, da žena ne vene kao cvijeće u herbaru.
- Sve je ‘olrajti’ obožavanamoja.Na odmoru smo i ne ponašajmo se kao prostaci. Pij, jedi, troši pare, i ne dosadjuj!
Uzaludno je očekivati da će žena koju su mladost i sreća prerano napustili, u neko doba kad se umori od ludosti i kojekakvih usputnih, poluglasnih hvalisanja prekinuti svoj govor, svoje slavlje. Nije ona uspjela vani, to svi znaju, zna i ona, ali nema se više vremena, a ni zdravlja na bacanje, pa se koristi svaka prilika koja se ponudi ne bi li se zaboravila surova svakodnevnica koja izgleda kao nepregledna klizavica po kojoj se posrće, pada i ustaje svaki dan.
Ako je njena sreća maskirana u brigu za kućni budžet i privid, sutra će medju svojima biti druga priča i ona je toga svjesna. Neće ni primjetiti komšijske podsmjehe upakovane u prijateljske šale, tobožnje pohvale, dok puna obećanja, velikodušno bude dijelila najbližim poklone i novac.
Možda je shvatila da je prvi oslonac u tudjini, prve lako zaradjene pare razlog, zašto je ona, prva oklagija Klivlenda, prije vremena izgubila menstrualni ciklus, a neodoljivi i nevjerni suprug napravio maloumnog sina ljubavnici iz Portorika. Čak i ovdje, daleko od Tremonta gdje je kupio lijepu kuću sa pogledom na sivu, betonsku ogradu mosta – koja štiti vozila od pada na njegovu kuću – često mu je na pameti sakato i retardirano dijete koje ga doziva nerazumnljivim urlicima koje razumije samo specijalista za govor, očajna majka, i niko drugi na ovome svijetu.
Sad kad su konačno savladali engleski jezik do te mjere da se samouvjereno mogu snalaziti na poslu, društvu, kroz glavu im nadolaze riječi koje im je iza debelog stakla uputio nadzornik smjene, zadužen za čistače/dobrovoljce u nuklearnoj centrali:
-O.K. narode, hajmo sad poslije 8 sati neprekidnog kontaminiranja napraviti pauzu. Uživajte sljedećih deset minuta u besplatnom jelu i piću na račun kuće.
-Koji qur.. mu je ta kontaminacija?!
Bog sami zna zašto im treba ta laž da su uspjeli, kad i sami znaju da se pri najmanjem naletu iskrenosti poslije dvije ljute savijaju do zemlje kao nejako granje pri olujnom vjetru.
Svaki čovjek na ovoj planeti sa par sijedih u kosi će se zakleti u svoju brižljivo čuvanu tajnu, da ima više jada i tuge u našim malim životima, nego što četa posrnulih i poremećenih pisaca na rakiji i drogama može da izmisli i napiše.
Ko se još sjeća male sobe u smrdljivom i memljivom domu, pune buba, miševa, tuge, poniženja, tog teško stečenog i ljubomorno čuvanog luksuza, od četiri metra dužine, tri širine, sa frižiderom u ćošku.
Dr.Vukadin
Balkaner
Dr.Vukadin
Balkaner
Vjecna Vatra
Bugojno do Tokija
Kol'ko nas jos ima ovdje?