-
Herzlich Willkommen im Balkanforum
Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
Bitte hier registrieren
Hajduk Mijat Tomic
- Ersteller Hajduk Mijat Tomic
- Erstellt am
Hajduk Mijat Tomic
Gesperrt
Uvod
Kada se 1463. godine, nakon pustošenja i osvajanja Bosne, sultan Muhamed II vraćao od Jajca kući, dao je na milodražu kod Fojnice vikaru bosanskih franjevaca fra Andjelu Zvjezdoviću carsko pismo zvano Ahdnama, koje daje kršćanima slobodu vjere, a franjevci da mogu bez smetnje vršit službu Božju. Želio je da se opustošena zemlja vrati u normalno stanje. Ali Turski upravitelji nisu se držali tog pisma, su za Hrvate koji ostadoše vjerni svojoj katoličkoj vjeri nastala zaista teška vremena. Turske nepravde, zulumi i nasilje izazvali su rwevolt kod naroda, te se mnogi ljudi odmetnuše u šume i planine na svoj način potraže pravde. Tako nastadoše vremena hajduka. Ali u hajduke se išlo i zbog pljačke pa zato narodna predaja dobro razlikuje jedne od drugih.
Mijat Tomić
Narodna pjesma "Mijat Tomić odmeće se u hajduke" govori o tom zbog čega se Mijat odmetnuo u planinu. Turci su čitavo duvaljsko polje prisvojili i pretvorili u svoj begluk. Tako je u njihove ruke došla i Jabuka livada Mijata Tomića.
Jednog dana Suzica kadija "silo Ture od Županjca grada" skupio oko 200 kosaca da pokose Mijatovu livadu Jabuku. Za vođu im odredi samog Mijata Tomića. Svi se kosci skupili a Mijata nema. Ne bi dugo kad eto i Mijata. Nije to bilo pravo Muratu subaši (poljaru) pa on Mijatu progovara: "Bre, đidijo Vlašće neoprano! Turski begluk u tebe je šala?" Traže sablju htjede Miji odsjeći glavu. Skoči Mijat i dohvati šaru pušku. Puče šara i pogodi Murata "u zlo mjesto gdje mu srce kuca". Tad Mijat reče: "Stan'te, kosci, ne kos'te livade! Jabuka je moja djedovina, dok mene u životu bude, da vidimo ko smije kosit? Ko je junak neka za mnom ide: evo njima haran harambaša!" I tako se odmetnu Mijat Tomić u hajduke. Pošao je sa svojom družinom koja je brojala između 20 i 40 ljudi, u Vran planinu. Odatle su poduzimali svoje haračke pohode širom Bosne i Hercegovine. U bližoj okolini Vran planine nalazilo se selo Pomen kao i Doljani. Preko Makljena, Prozora i Pomena vodio je jedan od glavnih turskih putova za Hercegovinu i Dalmaciju. Drugi turski put vodio je dolinom Neretve do ušća Rame, a zatim preko Tovarnice. Oba ova puta su se sastajala u Doljanima. Put je dalje vodio preko Risovca ka Blidinjskom jezeru, gdje se opet granao na više strana. Kako su na Pomenu živjele Hrvatske obitelji Mijat nije na putu koji je išao preko Pomena dočikao Turke ni njihove trgovce. Ali zato je na Turskom drumu preko Tovarnice imao prostrte kabanice i od Turskih trgovaca naplaćivao prolazninu. Na svakog robom natovarenog konja vlasnik je morao Mijatu platit 5 zlatnih dukata ili koliko bi Mijat odredio. Ako bi e netko suprotstavio i nije htio platit, pa se još mašao oružja da će pucat na Mijata, ne bi imao vremena završit što je naumio, jer bi prije zapucali hajduci raspoređeni oko puta. U takvim slučajevima bi katkad uspjeli zarobit kakvog bogatog Turskog trgovca ili nekog dostojanstvenika te bi za njega tražili otkupninu ili zamjenu za svog zarobljenog druga. Veći dio plijena: robe, novca i oružja oni su dijelili sirotinji. Poslije takvih okršaja hajduci ne bi više na tom mjestu pazili ni čuvali postavljenu kabanicu. Nego su išli širom Bosne i Hercegovine i postavljali su druge zasjede na druge Turske putove. Doljanski kraj je bio veoma za hajdukovanje, jer je brdovit i šumovit, kroz njega su prolazili važni turski putovi. Tu je bilo Mijatovo glavno gnijezdo. Tu je on imao svoje jatake i kumove. Tu je i poginuo. Po svom junaštvu Mijat Tomić se pročuo po cijeloj Bosni i Hercegovini, jer je Turcima natjerao strah u kosti. A isto tako pročuo se Mijat po svojoj dobroti , jer je štitio i pomagao siromašne i potlačene. Povijest Doljana ne može se zamislit bez junaka i hajduka Mijata Tomića. Grob Mijata Tomića danas se nalazi u groblju sv. Ilije u Doljanima. Početkom II svjetskog rata netko je sa spomenika skinuo Mijatovu sliku želeći je sačuvat. Ali se ona nije sačuvala sad se na spomeniku stećku nalazi slika koju je oslikao Karlo Mijić oko 1930 godine u Zagrebu. Na nadgrobnom spomeniku stoje ove riječi.
MIJAT TOMIĆ
HRVATSKI NARODNI JUNAK
+1656 GOD. U DOLJANIMA
"PA JA ODOH TRAŽIT PRAVDE
U BOGAZE I TIJESNE KLANCE"
PODIŽE HRVATSKI NAROD I
HRV. K.D. "NAPREDAK" U SARAJEVU
O ILIN-DANU 1937. GOD.
Seoba hrvatskih obitelji s Pomena u Doljane pod zaštitom hajduka
S pojavom Mijata Tomića i njegovih hajduka na području Vran planine i Doljana učestale su borbe s Turcima. Zbog toga su Turci organizirali veće oružane čete koje su imale zadatak tražit hajduke i njihove jatake. Obično bi tada one dvije Hrvatske obitelji na Pomenu Stipanoviće i Tutiše bile prve na udaru. Njih su uvijek ispitivali o hajducima i sumnjičili da ih pomažu. Turci ipak nisu uspjeli doznat da je Mijat kod njih dolazio skoro svaki dan, te da je kod njih tri zime zimovao. Da bi izbjegli neprestana ispitivanja i sumnjičenja mještani sela Pomen sele se u Doljane. Hajduci im obećaše da će ih pomagat kao ih Turci počnu progonit, a neće ih moć više optuživat da znaju nešto o hajducima. Stipanovići odluče napravit kuću u Orlovcu, a Tutiši u Stuparima. I izabrali su ta mjesta kako bi Mijatu bili od koristi. Stipanovići će dojavljivat Mijatu kretanje Turaka preko Pomena a Tutiši preko Tovarnice. Pošto je tada sva zemlja u Doljanima bila pod turskom vlašću oni su morali iskrčiti šumu da bi se nastanili u Doljanima. Dok god ove dvije obitelji nisu učvrstile u svom novom boravištu Mijat im je dolazio i pomagao.
http://www.doljani.info/index.php?option=com_content&task=view&id=17
K
kaurin
Guest
ich dachte es wären prpic, medic u. caruga
-verwechselt-
Zuletzt bearbeitet:
Hajduk Mijat Tomic
Gesperrt
Hajduci i uskoci:
Jedini vid otpora prema turskom osvajaču u Bosni davali su hajduci, svojevrsni gerilci koji su u manjim skupinama napadali turske manje jedinice i trgovačke karavane. Hajducima su se često pridruživali uskoci B ljudi koji su "uskočili" iz truskog na mletačko područje, ili obratno. Bili su to većinom počinitelji nekih kažnjivih djela koji su "uskakanjem" spasavali glavu. Kad se granica između turske i mletačke vlasti približila Rami, uskoci su postali česta pojava, a ona velika seoba u Cetinsku krajinu samo je jedan vid "uskakanja". Mlečani su podržavali uskoke i hajduke jer su tako uznemirivali tursku vojsku. Hajdukovanje se nazivalo i "eškija" (eški je arapska riječ a znači razbojnik). Hajdukovali su ne smao kršćani nego i muslimani, pa su postojali i turski hajduci B haramije. Ovi su pobili ramske fratre 1557. godine.
U Rami je još uvijek živa uspomena na duvanjskog hajduka Mijata Tomića, osvetnika koji je imao skrovište na Vran planini, na kojoj se i danas pokazuje "Mijatova pećina". Legenda hoće da je pećina vodila ispod Vrana i drugih planina i silazila do Duvanjskog polja. Ramski puk Mijata smatra svojim junakom iako je on Duvnjak. Predaja tvrdi da je ostao vrlo rano bez roditelja, da ga je odgajao stric, da je bio u najmu kod bega Kopčića, stekao njegovu naklonost, bio junak vješt u bacanju kamena i u hrvanju. Svladao je Crnog Arapina, ali kad su ga vrijeđali kao begova barjaktara, odnosno kad su mu oteli njegovu djedovinu, livadu Jabuku, odmetnuo se u hajduke, skupio je četu od trideset momaka ne samo katolika Hrvata, nego i muslimana i pravoslavnih Srba, odnosno Crnogoraca. Uz sestrića Malog Marijana, bilo je mnogo poznatih junaka, a među njima i Vid Doljanin. Najradije se Mijat zadržavao u Vranu. Postao je strah i trepet silnika od Crne Gore do Istre, od Slavonije do Dalmacije. Napadao je karavane i otimao blago. Štitio je sirotinju, globio bogataše, ali je konačno stradao kao žrtva izdaje najvjernijeg čovjeka, kuma Ilije Bobovca iz Doljana, koji ga je izdao Arapinu. Arapin je pucao na Mijata i smrtno ga pogodio. Sestrić Mali Marijan nosio ga je na leđima sve do Sovićkih vrata, gdje je Mijat izdahnuo i gdje mu je bio grob na njivi Pošćeci.
Hrvatsko kulturno društvo "Napredak" napravilo je 1937. godine od dva stećka nadgrobni spomenik Mijatu Tomiću na groblju kod doljanske crkve. Na stećku-spomeniku postavljena je u mramoru urezana Mijatova slika i natpis:
MIJAT TOMIĆ
HRVATSKI NARODNI JUNAK
H 1656. GOD. U DOLJANIMA
Ispod toga je motiv Mijatova odlaska u hajduke na temelju narodne pjesme:
... PA JA ODOH POTRAŽITI PRAVDE
U BOGAZE I TIJESNE KLANCE...
Na dnu ploče je natpis:
PODIŽE HRVATSKI NAROD I
HRV. K. D. "NAPREDAK" U SARAJEVU
O ILIJIN B DANU 1937. GOD.
Kad su četnici početkom listopada 1942. godine klali i palili u Doljanima, nisu ostavili na miru ni Mijatov grob nego su mu razbili sliku. Slika je ponovno postavljena 1943. godine, ali je smetala i "narodnoj" vlasti, pa je grob opet ostao bez Mijatove slike. Tko god ne želi dobro ovom narodu, razbijao je sliku narodnog junaka! Godine 1991. ponovno je postavljena Mijatova slika na stećku.
Mijat Tomić je povijesno zajamčen junak. Pronađeno je pismo imotskog kapetana Omre mletačkom providuru u Omišu iz 1640. godine. U franjevačkom samostanu u Zaostrogu također postoje podaci o njemu, jer su nakon jednog njegova napada na trgovački karavan zaostroški fratri bili optuženi da je Mijat u njihovom samostanu sakrio plijen. Bilo je to 1637. godine. Postoje podaci da je Mijatov brat Marko prebjegao u Zadar 1640. godine. Nađen je i prijepis Mijatova pisma zapovjedniku Imotskoga, Omeragi. Prema tome Mijat je zaista povijesna osoba, a poginuo je u Doljanima u srpnju 1656. godine. Bilo je to u ono doba kad su se u Rami događale paljevine samostana i ostale nevolje.
U ramski kraj zalazio je i poznati hajduk Roša, Imoćanin Ivan Bušić. Imao je 30 drugova. On se u kolovozu 1777. godine pojavio na Lopati kod Kreševa i slao prijetnje po fratarskim čobanima zato što su ga Kreševljaci uvrijedili. Malo iza toga ubio je na Ivan Planini jednog hadžiju Visočaka i dva Srbina, sarajevska trgovca. Zbog njega je jedne godine kreševski gvardijan morao platiti globu.
Po Doljanima je hajdukovao i Andrija Šimić, rodom iz Gruda u Hercegovini koji je napadao turske i kršćanske bogataše, a štitio sirotinju. Izdao ga je prijatelj austrijskim vlastima. Osuđen je na zatvor i nakon 29 godina robijanja pušten je kući, ali je umro 1906. godine.
Nadmudreni siledžija:
Između Doljana i Slatine u gračačkoj župi nalazi se brdo Velika Tovarnica. Na tom brdu, po narodnoj predaji, nalazi se česma i kaldrma koju je napravio narodni junak Mijat Tomić. Blizu česme nalazi se grob Ibre Fejzića, nasilnika, ubojice i pijanice. Ibro je jedne noći sjedio u Slatini kod Kurića hvaleći se kako će sutra dočekati na Tovarnici fratarske momke koji će goniti stoku iz Hercegovine u Kreševo. Ibro je Slatinjanima inače već napakostio pa su mu po noći nalili vodu u pušku. Kad je sutra Ibro htio pucati u Hercegovce, zatajila mu je puška, ali hercegovačka nije. Tu je Ibro i zakopan.
Ovo je zanimljiva epizoda koja pokazuje kako silnici nisu uspjeli u svom nasilju. Koliko su puta uspjeli, nitko ne bilježi! Nije zato čudo što je u turskoj državi, posebno pri njezinom kraju, vladao strah i nesigurnost. Kršćanin nikad nije smio pokazati da nešto ima i da nešto može: nije smio jašiti konja, imati novu odjeću, dobru kuću. A i ono sirotinje uvijek su mu otimali. Ne treba se onda čuditi što su ljudi bježali preko granice u tuđinu i nepoznato: ovdje se često nije moglo više izdržati. Mislili su da je drugdje bolje. Kad se pročulo da dolazi austrijska vlast, narod se ponadao boljemu. Fra Anto Vladić je ovako ocrtavao buduću društvenu situaciju, kad dođe austrijska vlast:
"Vladat će opća sigurnost. U svako doba smjet će se čovjek kretati, a da mu glava neće biti u opasnosti. Smjet će na glavi nositi tepsiju dukata, a da mu nitko ni jedan ne uzme." Ovu simpatičnu prispodobu o "tepsiji dukata" primjenjuje fra Jako Blatić na vladavinu vezira Džemaludin Pašu koji je postao vezir u Travniku 1817. godine i vladao pet godina te bio vrlo strog prema turskim silnicima i blag prema kršćanima.
http://www.rama-prozor.info/cms/index.php?option=com_content&task=view&id=39&Itemid=27
Jedini vid otpora prema turskom osvajaču u Bosni davali su hajduci, svojevrsni gerilci koji su u manjim skupinama napadali turske manje jedinice i trgovačke karavane. Hajducima su se često pridruživali uskoci B ljudi koji su "uskočili" iz truskog na mletačko područje, ili obratno. Bili su to većinom počinitelji nekih kažnjivih djela koji su "uskakanjem" spasavali glavu. Kad se granica između turske i mletačke vlasti približila Rami, uskoci su postali česta pojava, a ona velika seoba u Cetinsku krajinu samo je jedan vid "uskakanja". Mlečani su podržavali uskoke i hajduke jer su tako uznemirivali tursku vojsku. Hajdukovanje se nazivalo i "eškija" (eški je arapska riječ a znači razbojnik). Hajdukovali su ne smao kršćani nego i muslimani, pa su postojali i turski hajduci B haramije. Ovi su pobili ramske fratre 1557. godine.
U Rami je još uvijek živa uspomena na duvanjskog hajduka Mijata Tomića, osvetnika koji je imao skrovište na Vran planini, na kojoj se i danas pokazuje "Mijatova pećina". Legenda hoće da je pećina vodila ispod Vrana i drugih planina i silazila do Duvanjskog polja. Ramski puk Mijata smatra svojim junakom iako je on Duvnjak. Predaja tvrdi da je ostao vrlo rano bez roditelja, da ga je odgajao stric, da je bio u najmu kod bega Kopčića, stekao njegovu naklonost, bio junak vješt u bacanju kamena i u hrvanju. Svladao je Crnog Arapina, ali kad su ga vrijeđali kao begova barjaktara, odnosno kad su mu oteli njegovu djedovinu, livadu Jabuku, odmetnuo se u hajduke, skupio je četu od trideset momaka ne samo katolika Hrvata, nego i muslimana i pravoslavnih Srba, odnosno Crnogoraca. Uz sestrića Malog Marijana, bilo je mnogo poznatih junaka, a među njima i Vid Doljanin. Najradije se Mijat zadržavao u Vranu. Postao je strah i trepet silnika od Crne Gore do Istre, od Slavonije do Dalmacije. Napadao je karavane i otimao blago. Štitio je sirotinju, globio bogataše, ali je konačno stradao kao žrtva izdaje najvjernijeg čovjeka, kuma Ilije Bobovca iz Doljana, koji ga je izdao Arapinu. Arapin je pucao na Mijata i smrtno ga pogodio. Sestrić Mali Marijan nosio ga je na leđima sve do Sovićkih vrata, gdje je Mijat izdahnuo i gdje mu je bio grob na njivi Pošćeci.
Hrvatsko kulturno društvo "Napredak" napravilo je 1937. godine od dva stećka nadgrobni spomenik Mijatu Tomiću na groblju kod doljanske crkve. Na stećku-spomeniku postavljena je u mramoru urezana Mijatova slika i natpis:
MIJAT TOMIĆ
HRVATSKI NARODNI JUNAK
H 1656. GOD. U DOLJANIMA
Ispod toga je motiv Mijatova odlaska u hajduke na temelju narodne pjesme:
... PA JA ODOH POTRAŽITI PRAVDE
U BOGAZE I TIJESNE KLANCE...
Na dnu ploče je natpis:
PODIŽE HRVATSKI NAROD I
HRV. K. D. "NAPREDAK" U SARAJEVU
O ILIJIN B DANU 1937. GOD.
Kad su četnici početkom listopada 1942. godine klali i palili u Doljanima, nisu ostavili na miru ni Mijatov grob nego su mu razbili sliku. Slika je ponovno postavljena 1943. godine, ali je smetala i "narodnoj" vlasti, pa je grob opet ostao bez Mijatove slike. Tko god ne želi dobro ovom narodu, razbijao je sliku narodnog junaka! Godine 1991. ponovno je postavljena Mijatova slika na stećku.
Mijat Tomić je povijesno zajamčen junak. Pronađeno je pismo imotskog kapetana Omre mletačkom providuru u Omišu iz 1640. godine. U franjevačkom samostanu u Zaostrogu također postoje podaci o njemu, jer su nakon jednog njegova napada na trgovački karavan zaostroški fratri bili optuženi da je Mijat u njihovom samostanu sakrio plijen. Bilo je to 1637. godine. Postoje podaci da je Mijatov brat Marko prebjegao u Zadar 1640. godine. Nađen je i prijepis Mijatova pisma zapovjedniku Imotskoga, Omeragi. Prema tome Mijat je zaista povijesna osoba, a poginuo je u Doljanima u srpnju 1656. godine. Bilo je to u ono doba kad su se u Rami događale paljevine samostana i ostale nevolje.
U ramski kraj zalazio je i poznati hajduk Roša, Imoćanin Ivan Bušić. Imao je 30 drugova. On se u kolovozu 1777. godine pojavio na Lopati kod Kreševa i slao prijetnje po fratarskim čobanima zato što su ga Kreševljaci uvrijedili. Malo iza toga ubio je na Ivan Planini jednog hadžiju Visočaka i dva Srbina, sarajevska trgovca. Zbog njega je jedne godine kreševski gvardijan morao platiti globu.
Po Doljanima je hajdukovao i Andrija Šimić, rodom iz Gruda u Hercegovini koji je napadao turske i kršćanske bogataše, a štitio sirotinju. Izdao ga je prijatelj austrijskim vlastima. Osuđen je na zatvor i nakon 29 godina robijanja pušten je kući, ali je umro 1906. godine.
Nadmudreni siledžija:
Između Doljana i Slatine u gračačkoj župi nalazi se brdo Velika Tovarnica. Na tom brdu, po narodnoj predaji, nalazi se česma i kaldrma koju je napravio narodni junak Mijat Tomić. Blizu česme nalazi se grob Ibre Fejzića, nasilnika, ubojice i pijanice. Ibro je jedne noći sjedio u Slatini kod Kurića hvaleći se kako će sutra dočekati na Tovarnici fratarske momke koji će goniti stoku iz Hercegovine u Kreševo. Ibro je Slatinjanima inače već napakostio pa su mu po noći nalili vodu u pušku. Kad je sutra Ibro htio pucati u Hercegovce, zatajila mu je puška, ali hercegovačka nije. Tu je Ibro i zakopan.
Ovo je zanimljiva epizoda koja pokazuje kako silnici nisu uspjeli u svom nasilju. Koliko su puta uspjeli, nitko ne bilježi! Nije zato čudo što je u turskoj državi, posebno pri njezinom kraju, vladao strah i nesigurnost. Kršćanin nikad nije smio pokazati da nešto ima i da nešto može: nije smio jašiti konja, imati novu odjeću, dobru kuću. A i ono sirotinje uvijek su mu otimali. Ne treba se onda čuditi što su ljudi bježali preko granice u tuđinu i nepoznato: ovdje se često nije moglo više izdržati. Mislili su da je drugdje bolje. Kad se pročulo da dolazi austrijska vlast, narod se ponadao boljemu. Fra Anto Vladić je ovako ocrtavao buduću društvenu situaciju, kad dođe austrijska vlast:
"Vladat će opća sigurnost. U svako doba smjet će se čovjek kretati, a da mu glava neće biti u opasnosti. Smjet će na glavi nositi tepsiju dukata, a da mu nitko ni jedan ne uzme." Ovu simpatičnu prispodobu o "tepsiji dukata" primjenjuje fra Jako Blatić na vladavinu vezira Džemaludin Pašu koji je postao vezir u Travniku 1817. godine i vladao pet godina te bio vrlo strog prema turskim silnicima i blag prema kršćanima.
http://www.rama-prozor.info/cms/index.php?option=com_content&task=view&id=39&Itemid=27
Hajduk Mijat Tomic
Gesperrt
Kratki sadržaj:
Mijat Tomić je i kao mali bio jako hrabar. Vuka je skoro rastrgao vlastitim
rukama. Ljudi nisu vjerovali u njegovo junaštvo, ali su se u idućih
tridesetak godina u to uvjerili. Crni Arapin je bio opaki razbojnik: nitko mu
ni ime nije znao, svi su ga se ljudi bojali i bio je jako okrutan. Jednog je
dana izazvao Džaferbega Kopčića na dvoboj. Džaferbeg ga se bojao i nije
se htio s njim boriti jer bi bio poražen. Uto ga je spasio Mijat Tomić,
njegov vjerni sluga. Sjeo je na konja te pohitao prema Crnom Arapinu.
U dvoboju je bilo očito tko će pobijediti. Mijat mu je zabio mač u rebra te
ga odmah usmrtio. Arapinovi vojnici su odmah pobjegli. Kao nagradu je
dobio veliku livadu Jabuku. Tamo je sa prijateljima naišao na neke ljude
koji su kosili njegovu zemlju. Ubio je njihovog voðu i nije ih kaznio jer su
samo slušali naredbe koje su im bile zadane. Kako bi preživjeli zimu,
trebalo im je nešto novca. Svi su se složili da će pljačkati samo one ljude
koji su pljačkali, lihvarili ili na druge načine štetili graðanstvu. Prvi cilj je
bila bogata karavana Muje Baledžije. Tu su oslobodili jednog roba i goniča
koji je, kao i rob, bio zahvalan Mijatu i njegovoj družini na spašenu životu
te postao član hajduka. Čim su podijelili bogati plijen, svi su otišli svojim
kućama. U proljeće su se opet sastali i nastavili svoj posao. Cijela Bosna i
Hercegovina je znala za Mijata Tomića i za njegove podhvate, pa i
ubojstva. Ovog puta su opljačkali Hasanbegove dvore dok on nije bio u
njima. Straža nije bila velika pa su je lako svladali i odnijeli svakakva
blaga iz nje. Tako su prolazile godine njihovoga hajdukovanja. Napadali su
karavane, karaule, dvorove. Jednog proljeća dva se čovjeka iz njegove
družine nisu vratila sa zimovanja. Jedan se već obogatio i odustao od
hajduka, a drugoga je ubio njegov prijatelj. Jedne večeri došao je paša od
Zvornika kod seoskog kneza. Mijat i hajduci su se prerušili u djevojke te
ubili pašu. Jednog dana mu je došla jedna čudna poruka od Ilije, čovjeka
koji je postao bogat te se odvojio od hajduka. Rekao je da mu se rodio još
jedan sin i da mu doðe na krštenje te da mu bude kum. Marijan ga je
sprečavao i govorio mu da ne ide kod njega jer bi mu mogao i prirediti
nekakvo neugodno iznenaðenje. On je ipak odlučio otići ali tako da ga
nitko ne vidi. Tako se jednog dana iskrao iz planine i otišao u Doljane k
njemu. Bio je jako gostoljubiv, zapravo sumnjivo gostoljubiv. Ipak je
trebao poslušati malog Marijana. Čim je prekoračio prag njegove kuće,
dva spretna čovjeka s puškama su ga tako precizno pogodila u srce i u
čelo da je ostao na mjestu mrtav. To su bili Arapin i Sava. Čim je mali
Marijan vidio da ga nema i kad se sjetio koji je dan, odmah je otišao u
Doljane. Svi hajduci su se uputili u Doljane. Pronašli su ubojice te ih
zavezali i stavili im neke krpe u usta. Stavili su ih na tavan Ilijine kuće te
ju zapalili. Mijatovo tijelo su pokopali u predjelu Strmac, a mali Marijan, voða hajduka je otišao duboko u šumu i pjevao Mijatovu najdražu pjesmu.
JUNACINA MIJAT TOMIC
Mijat Tomić je i kao mali bio jako hrabar. Vuka je skoro rastrgao vlastitim
rukama. Ljudi nisu vjerovali u njegovo junaštvo, ali su se u idućih
tridesetak godina u to uvjerili. Crni Arapin je bio opaki razbojnik: nitko mu
ni ime nije znao, svi su ga se ljudi bojali i bio je jako okrutan. Jednog je
dana izazvao Džaferbega Kopčića na dvoboj. Džaferbeg ga se bojao i nije
se htio s njim boriti jer bi bio poražen. Uto ga je spasio Mijat Tomić,
njegov vjerni sluga. Sjeo je na konja te pohitao prema Crnom Arapinu.
U dvoboju je bilo očito tko će pobijediti. Mijat mu je zabio mač u rebra te
ga odmah usmrtio. Arapinovi vojnici su odmah pobjegli. Kao nagradu je
dobio veliku livadu Jabuku. Tamo je sa prijateljima naišao na neke ljude
koji su kosili njegovu zemlju. Ubio je njihovog voðu i nije ih kaznio jer su
samo slušali naredbe koje su im bile zadane. Kako bi preživjeli zimu,
trebalo im je nešto novca. Svi su se složili da će pljačkati samo one ljude
koji su pljačkali, lihvarili ili na druge načine štetili graðanstvu. Prvi cilj je
bila bogata karavana Muje Baledžije. Tu su oslobodili jednog roba i goniča
koji je, kao i rob, bio zahvalan Mijatu i njegovoj družini na spašenu životu
te postao član hajduka. Čim su podijelili bogati plijen, svi su otišli svojim
kućama. U proljeće su se opet sastali i nastavili svoj posao. Cijela Bosna i
Hercegovina je znala za Mijata Tomića i za njegove podhvate, pa i
ubojstva. Ovog puta su opljačkali Hasanbegove dvore dok on nije bio u
njima. Straža nije bila velika pa su je lako svladali i odnijeli svakakva
blaga iz nje. Tako su prolazile godine njihovoga hajdukovanja. Napadali su
karavane, karaule, dvorove. Jednog proljeća dva se čovjeka iz njegove
družine nisu vratila sa zimovanja. Jedan se već obogatio i odustao od
hajduka, a drugoga je ubio njegov prijatelj. Jedne večeri došao je paša od
Zvornika kod seoskog kneza. Mijat i hajduci su se prerušili u djevojke te
ubili pašu. Jednog dana mu je došla jedna čudna poruka od Ilije, čovjeka
koji je postao bogat te se odvojio od hajduka. Rekao je da mu se rodio još
jedan sin i da mu doðe na krštenje te da mu bude kum. Marijan ga je
sprečavao i govorio mu da ne ide kod njega jer bi mu mogao i prirediti
nekakvo neugodno iznenaðenje. On je ipak odlučio otići ali tako da ga
nitko ne vidi. Tako se jednog dana iskrao iz planine i otišao u Doljane k
njemu. Bio je jako gostoljubiv, zapravo sumnjivo gostoljubiv. Ipak je
trebao poslušati malog Marijana. Čim je prekoračio prag njegove kuće,
dva spretna čovjeka s puškama su ga tako precizno pogodila u srce i u
čelo da je ostao na mjestu mrtav. To su bili Arapin i Sava. Čim je mali
Marijan vidio da ga nema i kad se sjetio koji je dan, odmah je otišao u
Doljane. Svi hajduci su se uputili u Doljane. Pronašli su ubojice te ih
zavezali i stavili im neke krpe u usta. Stavili su ih na tavan Ilijine kuće te
ju zapalili. Mijatovo tijelo su pokopali u predjelu Strmac, a mali Marijan, voða hajduka je otišao duboko u šumu i pjevao Mijatovu najdražu pjesmu.
JUNACINA MIJAT TOMIC
Hajduk Mijat Tomic
Gesperrt
Hajduci "Hajduk" preusmjerava ovamo. Za ostala značenja, vidi Hajduk (razdvojba).
Hajduci su u narodnom epskom pjesništvu romantizirani gerilski odmetnici, prikazani kao borci protiv Turaka.
U jezicima drugih naroda se naziva haiduc (rumunjski) hajdúk (mađarski) hajduku (albanski), хајдук/hajduk (srpski), ајдук (ayduk) (makedonski), хайдут (haydut) (bugarski), aiducco (talijanski), haïdouk (francuski), haydut (turski), hajduk, Հայդուկ (armenski), הײַדאַמאַק (haydamak) (jidiš), hajduk ili hejduk(češki).
Poznati hrvatski hajduci [uredi]
Ivan Bušić Roša
Petar Mrkonjić
Andrijica Šimić
Mijat Tomić
Stojan Jaković
Hajduci - Wikipedija
Hajduci su u narodnom epskom pjesništvu romantizirani gerilski odmetnici, prikazani kao borci protiv Turaka.
U jezicima drugih naroda se naziva haiduc (rumunjski) hajdúk (mađarski) hajduku (albanski), хајдук/hajduk (srpski), ајдук (ayduk) (makedonski), хайдут (haydut) (bugarski), aiducco (talijanski), haïdouk (francuski), haydut (turski), hajduk, Հայդուկ (armenski), הײַדאַמאַק (haydamak) (jidiš), hajduk ili hejduk(češki).
Poznati hrvatski hajduci [uredi]
Ivan Bušić Roša
Petar Mrkonjić
Andrijica Šimić
Mijat Tomić
Stojan Jaković
Hajduci - Wikipedija
Hajduk Mijat Tomic
Gesperrt
REPUBLIKA MIJATA TOMICA
HAJDUCI S VRAN PLANINE
Nezavisne novine, Banja Luka
Mirjana Kusmuk 08.12.2007 18:52
"Republika Mijata Tomića je demokratska i djeljiva država svojih građana i pripada svima dobronamjernim koji u njoj borave. Demokratska je jer o svemu umjesto naroda odlučuje vladar - predsjednik Republike, a u interesu naroda, a djeljiva je jer osim njenih građana ovoj državi pripadaju svi ljudi koji je poštuju i priznaju".
Jedini vladar - predsjednik hajduka Vinko Vukoja, kog Albina iz milja zove "moj Matan", postao je u međuvremenu odlukom gradonačelnika Dubrovnika i počasni konzul Dubrovčana na Blidinju, a Hajdučka Republika imenovala je svoje konzule u Koloradu, Sloveniji i Švicarskoj.
Motel "Hajdučke vrleti", smješten nekoliko stotina metara od pećine Mijata Tomića u Dugom polju, glavni je grad, centar moći i sjedište vlasti Hajdučke Republike.
Ovaj danas najveći ugostiteljski objekt na Blidinju, Albina i Vinko počeli su graditi sa sto maraka u džepu. U toj hajdučiji dugo se hrana nije naplaćivala, a Albina veli da niko ljudima nije dao, da mu dobrim nisu vratili. U kolibi od drveta i kamena, čije zidove krase slike Mijata Tomića i hajdučke kubure, gostiju i pjesme nikada ne manjka, od jutra do sutra.
Vinko kaže da hajduci da bi opstali moraju slušati prirodu. Zato sumnjičavo odmahuje da će biti uspješan putni pravac probijen od Posušja do Blidinja, jer oni koji su gradili nisu slušali šta im priroda govori. A rekla je da put grade stazom koju su im konji pokazali. Jer kada u hajdučiji vjetrovi nanesu smetove, a to se desi iznenada, može vam se desiti da tu ni krivi ni dužni skončate. Samo konji su znali gdje smetova nikada nema, kaže Vinko.
Ovdje gdje se ljudi vukova ne boje, priroda je jedino što se, ako hoćeš da preživiš, poštovati i slušati mora. A domaćini, kakvih nigdje do Hercegovaca nećeš naći, upozoravaju sve putnike namjernike da ni ljeti bez bunde ne dolaze. Plahovita je planina, kažu. Zato se i mole i slave Gospu Snježnu čije svetište na Barzonji se zajedno rađalo sa Blidinjskim jezerom i Čvrsnicom.
"Budi ono što jesi i ovdje si dobro došao. Ništa ti ne znači imetak, jer kada te pokopaju imaju samo dvije riječi za tebe: bio je dobar ili loš čovjek. Pa ne rađa se čovjek zadžaba stisnutih šaka, a na onaj svijet ide raširenih dlanova", kazuje Albina, domaćica koje se nijedan kraj postidio ne bi.
Veli da je svaki čovjek bumbar koji leti u samo svom krug. Njen život počeo je u Mostaru, nastavio se u Australiji, a evo sada ga, u bumbarevom krugu, troši na krovu Hercegovine u hajdučkoj državi svoga Vinka. I ne žali se Albina, ona uživa u ulozi prve hajdučice Hercegovine. A stoji joj i ta "funkcija" i hajdučka odora. Ali baš.
Hajduci uz domaće vino, uštipke, sir, kajmak, pršut i pjesmu u Vrletima stoluju 365 dana u godini. Grgo nam uz pucketanje vatre kraj kamina priča kako je SFOR u Republiku upao na dan njenog proglašenja i donošenja Ustava. Neki božjak im dojavio da se ruši država, valjda. Grgo je 14. dijete Mikulića i otac četvoro juniora. Uz rujno vino i pjesmu hajduka za susjednim stolom, Grgo priča anegdote iz mladosti u kojoj su svi, da bi preživjeli, švercovali duhan, pa i on. Danas, veli, ovdje sirotinje više nema.
Svraćaju u Hajdučku Republiku mnogi. I onaj direktor "Jadrolinije" iz Dubrovnika, kojeg je Albina srčanikom s Blidinja izliječila, a i starac Franjo Penavić koji je bar prije 50 godina iz hercegovačkog krša otišao da traži bolji život u Americi. Franjo malo-malo pa pobjegne ženi Meksikanki i vrati se zavičaju. Po 15 dana ostaje i odlazi sa Vinkom u nabavku za hajduke ili hrani stoku na imanju iznad Vrleti. Hajduci Mijata Tomića posebno su ponosni na njegovu kćerku hercegovačke gore list koja je osobna tajnica Hilari Klinton. Kažu: "Šefica je koja pod patronatom drži 25 tajnica". Svjedoče o tome fotografije uspješne mlade Hercegovke u društvu Billa i Hillary Clinton na zidovima "Hajdučke vrleti".
I sve možeš u Hajdučkoj Republici, ali vladar Vinko, jedino o politici pričati ne da.
"U Republici Mijata Tomića zabranjeno je osnivanje političkih stranaka i svako bavljenje politikom jer ugrožava pravni poredak i zdravlje ljudi. Građani za to nemaju ni potrebe jer za njih odlučuje vladar", napisano je i u Ustavu.
Albina, svjesno kršeći ustavne odredbe, kad je čula odakle dolazimo veli: "Ako vidite Dodika, recite mu kada god dođe u Hajdučku Republiku spremiću mu šćip uštipaka zato što je on ono što jest'. Takvi su pravi hajduci. Ne povijaju se kako vjetar puše".
U Vrletima prva ustaje i zadnja na počinak odlazi najmlađa hajdučica Marija Vukoja. Ima tek 15 godina, a hajduke gosti i knjige vodi od svoje jedanaeste. Kaže Grgo da je Mariji Bog sve dao. Najbolja je u gimnaziji, najbolja u svemu čega se dohvati. "Prvakinja je Hercegovine u recitatorstvu, a na tom natjecanju ušila je čak i glumce. Kada s njom pričaš, mislit ćeš da ima 25", veli Grgo.
Majka je moli da nam zajedno kod slike Mijata Tomića poziraju, a Marija neće. Izmiče se prema onoj na kojoj je Gojko Šušak. Hajdučica, kako bi drugačije? Slatka, nasmijana i bandoglava, zna Marija što je, a i što hoće. Kako ne bi znala kada je hrabrost učila od Mijata Tomića, a herojstvo od Dive Grabovčeve. I naučila da bude hajduk, da bude ono što jeste.
Dok nam pokazuje umjetnička djela nastala u Likovnoj koloniji na Masnoj Luci, fra Petar, koji je ovom kraju dao cijeli svoj život, kaže da se ne zna od kada su ljudi nastanjivali Blidinje. Od do sada pronađenih pisanih tragova vrijedno je, veli, spomenuti darovnicu kralja Ostoje i putopis makarskog biskupa Stjepana Blaškovića.
Rastajemo se od fra Petra i hajduka. Ostavljamo ih na čuvanje Mijatu Tomiću koji ne da zuluma prirodi i Divi koja se moli da se sačuva djevičanska ljepota njene planine, kako to kazuje fra Petar.
Himnu koja nas kao braću po anarhiji povezuje pamtimo za sljedeći sastanak: "Sveti Ante platit ću ti misu, samo kaži koji naši nisu". I razumijemo - oni koji naši nisu ti i ne znaju tko su i bolje im je da u Hajdučku Republiku ne dolaze. Ovdje za njih svakako nema ničega.
Park prirode "Blidinje"
Park prirode "Blidinje" prostire se na prostoru tri općine, Posušje, Tomislavgrad i Jablanica.Središnjim njegovim dijelom dominira Dugo polje s Blidinjskim jezerom koje se smjestilo u jugoistočkom dijelu parka. Zapadnu granicu parka čini Vran planina, na jugoistoku su rijeka Neretva i planina Čvrsnica, a na sjeveroistoku Doljanka.
Park se smjestio na svega dva sata vožnje od Jadranskog mora pa je do njega moguće doći iz pravca Rame, Jablanice, Tomislavgrada ili Posušja.
"Hajdučke vrleti" su jedini i najveći motel u Parku prirode "Blidinje" u kojem je sagrađeno moderno skijalište i gdje je botaničko-zoološki rezervat "Masna luka" u kojem živi najzaslužniji za ono što je Blidinje danas, fra Petar, gospodar Franjevačke kuće svetog Ilije u Masnoj Luci.
Zime su na Blidinju duge i hladne s puno snijega koji pada od listopada do svibnja. Ovdje na 2.228 metara nadmorkse visine izgrađeno je dobro uređeno skijalište sa ski-liftom dužine 575 metara, četvorosjedom kapaciteta 1.600 skijaša i dječjim liftom kapaciteta 560 djece na sat.
Posljednjih nekoliko godina na prostoru Blidinjske visoravni izgrađen je velik broj vikendica. Najviše su gradili Dubrovčani i Splićani, a cijene zemljišta dostigle su vrtoglav rast.
CROATIAN PRESIDENT 2010.: HAJDUCI S VRAN PLANINE
HAJDUCI S VRAN PLANINE
Nezavisne novine, Banja Luka
Mirjana Kusmuk 08.12.2007 18:52
"Republika Mijata Tomića je demokratska i djeljiva država svojih građana i pripada svima dobronamjernim koji u njoj borave. Demokratska je jer o svemu umjesto naroda odlučuje vladar - predsjednik Republike, a u interesu naroda, a djeljiva je jer osim njenih građana ovoj državi pripadaju svi ljudi koji je poštuju i priznaju".
Jedini vladar - predsjednik hajduka Vinko Vukoja, kog Albina iz milja zove "moj Matan", postao je u međuvremenu odlukom gradonačelnika Dubrovnika i počasni konzul Dubrovčana na Blidinju, a Hajdučka Republika imenovala je svoje konzule u Koloradu, Sloveniji i Švicarskoj.
Motel "Hajdučke vrleti", smješten nekoliko stotina metara od pećine Mijata Tomića u Dugom polju, glavni je grad, centar moći i sjedište vlasti Hajdučke Republike.
Ovaj danas najveći ugostiteljski objekt na Blidinju, Albina i Vinko počeli su graditi sa sto maraka u džepu. U toj hajdučiji dugo se hrana nije naplaćivala, a Albina veli da niko ljudima nije dao, da mu dobrim nisu vratili. U kolibi od drveta i kamena, čije zidove krase slike Mijata Tomića i hajdučke kubure, gostiju i pjesme nikada ne manjka, od jutra do sutra.
Vinko kaže da hajduci da bi opstali moraju slušati prirodu. Zato sumnjičavo odmahuje da će biti uspješan putni pravac probijen od Posušja do Blidinja, jer oni koji su gradili nisu slušali šta im priroda govori. A rekla je da put grade stazom koju su im konji pokazali. Jer kada u hajdučiji vjetrovi nanesu smetove, a to se desi iznenada, može vam se desiti da tu ni krivi ni dužni skončate. Samo konji su znali gdje smetova nikada nema, kaže Vinko.
Ovdje gdje se ljudi vukova ne boje, priroda je jedino što se, ako hoćeš da preživiš, poštovati i slušati mora. A domaćini, kakvih nigdje do Hercegovaca nećeš naći, upozoravaju sve putnike namjernike da ni ljeti bez bunde ne dolaze. Plahovita je planina, kažu. Zato se i mole i slave Gospu Snježnu čije svetište na Barzonji se zajedno rađalo sa Blidinjskim jezerom i Čvrsnicom.
"Budi ono što jesi i ovdje si dobro došao. Ništa ti ne znači imetak, jer kada te pokopaju imaju samo dvije riječi za tebe: bio je dobar ili loš čovjek. Pa ne rađa se čovjek zadžaba stisnutih šaka, a na onaj svijet ide raširenih dlanova", kazuje Albina, domaćica koje se nijedan kraj postidio ne bi.
Veli da je svaki čovjek bumbar koji leti u samo svom krug. Njen život počeo je u Mostaru, nastavio se u Australiji, a evo sada ga, u bumbarevom krugu, troši na krovu Hercegovine u hajdučkoj državi svoga Vinka. I ne žali se Albina, ona uživa u ulozi prve hajdučice Hercegovine. A stoji joj i ta "funkcija" i hajdučka odora. Ali baš.
Hajduci uz domaće vino, uštipke, sir, kajmak, pršut i pjesmu u Vrletima stoluju 365 dana u godini. Grgo nam uz pucketanje vatre kraj kamina priča kako je SFOR u Republiku upao na dan njenog proglašenja i donošenja Ustava. Neki božjak im dojavio da se ruši država, valjda. Grgo je 14. dijete Mikulića i otac četvoro juniora. Uz rujno vino i pjesmu hajduka za susjednim stolom, Grgo priča anegdote iz mladosti u kojoj su svi, da bi preživjeli, švercovali duhan, pa i on. Danas, veli, ovdje sirotinje više nema.
Svraćaju u Hajdučku Republiku mnogi. I onaj direktor "Jadrolinije" iz Dubrovnika, kojeg je Albina srčanikom s Blidinja izliječila, a i starac Franjo Penavić koji je bar prije 50 godina iz hercegovačkog krša otišao da traži bolji život u Americi. Franjo malo-malo pa pobjegne ženi Meksikanki i vrati se zavičaju. Po 15 dana ostaje i odlazi sa Vinkom u nabavku za hajduke ili hrani stoku na imanju iznad Vrleti. Hajduci Mijata Tomića posebno su ponosni na njegovu kćerku hercegovačke gore list koja je osobna tajnica Hilari Klinton. Kažu: "Šefica je koja pod patronatom drži 25 tajnica". Svjedoče o tome fotografije uspješne mlade Hercegovke u društvu Billa i Hillary Clinton na zidovima "Hajdučke vrleti".
I sve možeš u Hajdučkoj Republici, ali vladar Vinko, jedino o politici pričati ne da.
"U Republici Mijata Tomića zabranjeno je osnivanje političkih stranaka i svako bavljenje politikom jer ugrožava pravni poredak i zdravlje ljudi. Građani za to nemaju ni potrebe jer za njih odlučuje vladar", napisano je i u Ustavu.
Albina, svjesno kršeći ustavne odredbe, kad je čula odakle dolazimo veli: "Ako vidite Dodika, recite mu kada god dođe u Hajdučku Republiku spremiću mu šćip uštipaka zato što je on ono što jest'. Takvi su pravi hajduci. Ne povijaju se kako vjetar puše".
U Vrletima prva ustaje i zadnja na počinak odlazi najmlađa hajdučica Marija Vukoja. Ima tek 15 godina, a hajduke gosti i knjige vodi od svoje jedanaeste. Kaže Grgo da je Mariji Bog sve dao. Najbolja je u gimnaziji, najbolja u svemu čega se dohvati. "Prvakinja je Hercegovine u recitatorstvu, a na tom natjecanju ušila je čak i glumce. Kada s njom pričaš, mislit ćeš da ima 25", veli Grgo.
Majka je moli da nam zajedno kod slike Mijata Tomića poziraju, a Marija neće. Izmiče se prema onoj na kojoj je Gojko Šušak. Hajdučica, kako bi drugačije? Slatka, nasmijana i bandoglava, zna Marija što je, a i što hoće. Kako ne bi znala kada je hrabrost učila od Mijata Tomića, a herojstvo od Dive Grabovčeve. I naučila da bude hajduk, da bude ono što jeste.
Dok nam pokazuje umjetnička djela nastala u Likovnoj koloniji na Masnoj Luci, fra Petar, koji je ovom kraju dao cijeli svoj život, kaže da se ne zna od kada su ljudi nastanjivali Blidinje. Od do sada pronađenih pisanih tragova vrijedno je, veli, spomenuti darovnicu kralja Ostoje i putopis makarskog biskupa Stjepana Blaškovića.
Rastajemo se od fra Petra i hajduka. Ostavljamo ih na čuvanje Mijatu Tomiću koji ne da zuluma prirodi i Divi koja se moli da se sačuva djevičanska ljepota njene planine, kako to kazuje fra Petar.
Himnu koja nas kao braću po anarhiji povezuje pamtimo za sljedeći sastanak: "Sveti Ante platit ću ti misu, samo kaži koji naši nisu". I razumijemo - oni koji naši nisu ti i ne znaju tko su i bolje im je da u Hajdučku Republiku ne dolaze. Ovdje za njih svakako nema ničega.
Park prirode "Blidinje"
Park prirode "Blidinje" prostire se na prostoru tri općine, Posušje, Tomislavgrad i Jablanica.Središnjim njegovim dijelom dominira Dugo polje s Blidinjskim jezerom koje se smjestilo u jugoistočkom dijelu parka. Zapadnu granicu parka čini Vran planina, na jugoistoku su rijeka Neretva i planina Čvrsnica, a na sjeveroistoku Doljanka.
Park se smjestio na svega dva sata vožnje od Jadranskog mora pa je do njega moguće doći iz pravca Rame, Jablanice, Tomislavgrada ili Posušja.
"Hajdučke vrleti" su jedini i najveći motel u Parku prirode "Blidinje" u kojem je sagrađeno moderno skijalište i gdje je botaničko-zoološki rezervat "Masna luka" u kojem živi najzaslužniji za ono što je Blidinje danas, fra Petar, gospodar Franjevačke kuće svetog Ilije u Masnoj Luci.
Zime su na Blidinju duge i hladne s puno snijega koji pada od listopada do svibnja. Ovdje na 2.228 metara nadmorkse visine izgrađeno je dobro uređeno skijalište sa ski-liftom dužine 575 metara, četvorosjedom kapaciteta 1.600 skijaša i dječjim liftom kapaciteta 560 djece na sat.
Posljednjih nekoliko godina na prostoru Blidinjske visoravni izgrađen je velik broj vikendica. Najviše su gradili Dubrovčani i Splićani, a cijene zemljišta dostigle su vrtoglav rast.
CROATIAN PRESIDENT 2010.: HAJDUCI S VRAN PLANINE
