E
Ero
Guest
[h=1]Dan kada je Klej uništio šest tenkova i spriječio prodor ka Tuzli[/h]Protekle su dvije decenije od nezapamćenog herojstva Tuzlaka Edina Haračića Kleja, koji je na zvorničko-teočanskom ratištu zaustavio prodor agresorskih vojnika i tenkova ka Kalesiji i Tuzli.
Naime, 21. 22. i 23. marta Haračić je, koristeći protivoklopne rakete, uništio šest tenkova i odbio napad daleko nadmoćnijeg naprijatelja koji je namjeravao doći pred Tuzlu. Dvije decenije kasnije o nezapamćenom herojstvu Edina Haračića Kleja rijetko ko priča. Danas je Klej vijećnik u Općinskom vijeću Tuzla, diplomirani socijalni radnik, stariji je 20 godina ali, kaže, ponovo bi učinio isto.
"U martu 1993. godine krenula je silovita ofanziva Vojske RS i Vojske SRJ na zvorničko-teočanskom ratištu. Dan prije dolaska tima u kojem sam bio, a koji je djelovao u okviru Mješovitog artiljerijskog diviziona 2. Korpusa Armije RBiH, poslati smo na područje Čelića. Devet mjeseci je tenk sa Mirosavaca sijao smrt po Čeliću. Uspio sam ga uništiti 'crvenom strijelom'", prisjeća se ratnih dana Haračić.
U Armiju RBiH stupio je kao dobrovoljac. U JNA je bio graničar, ali je krajem 1992. godine obučen za protivoklopnjaka. Nakon Čelića, Klej i njegova četiri saborca su prekomandovani na zvorničko-teočansko ratište.
"Prije podneva 22. marta 1993. godine došli smo do Međaša u blizini Kalesije. Neprijatelj je djelovao sa uzvišenja Vis i prolazak je faktički bio nemoguć. Rekli su nam da sačekamo večer, ali neprijateljske snage su napredovale ka Sapni, linije fronta su bile probijene, a civili stjerani u zbjegove. Pod kišom granata uspjeli smo se ispod Visa provući ka Sapni. Dočekali su nas uplakana djeca i žene u zbjegovima i osokoljeni neprijatelj koji je prethodnih dana ubilježio napredovanje", prisjeća se Klej.
Sljedeće rečenice opisuju neviđeno herojstvo tada 22-godišnjeg mladića, koji je rizikujući sopstveni život uspio odbiti neprijateljski napad.
"U ranijim borbama pripadnici Armije RBiH su uspjeli onesposobiti tri tenka. No, taj dan neprijatelj je na naše položaje krenuo sa 15-ak tenkova, dok je sedam tenkova imao u rezervi. U dramatičnim momentima sam uspio sačuvati prisebnost i pribranost. Izašao sam na čistinu, iznad glave su fijakuli meci, ali ja sam samo razmišljao kako neutralisati tenkove. Prvom raketom sam uništio tenk u sredini. Drugom sam uništio komandni tenk i tada sam vidio kako se oni pripremaju na povlačenje. Trećom sam pogodio još jedan tenk, nakon čega je uslijedilo povlačenje, pa sam faktički četvrti tenk pogodio pri njihovom povlačenju", kaže Haračić, koji navodi kako su na tom položaju pored Vojske RS bile angažovane jedinice Novosadskog, Užičkog, Valjevskog korpusa Vojske SRJ te ruski plaćenici.
Haračić se prisjeća kako je tog dana na raspolaganju imao pet crvenih strijela, naspram tolikog broja tenkova. Njegovo herojstvo je promijenilo tok rata na prostorima BiH, jer Vojska RS nikada više nije tenkovima “jurišala” na položaje Armije RBiH.
“Naša pobjeda tog dana, ali i svih drugih, je čista kao suza. Ostvarena je na bojnom polju po svim pravilima vojne doktrine. Čak su nam čestitali i iz Vojske RS na toj pobjedi”, kaže Klej koji je 23. marta na području Teočaka uništio još jedan tenk.
Plan Vojske RS je bio, kako kaže Klej, da dođe pred Tuzlu, jer im je konfiguracija terena i položaji na Visu dozvoljavala takvo što. Herojstvo Edina Haračića Kleja osujetilo ih je u tom naumu.
Naredne godine Klej je odlikovan Zlatnim ljiljanom, a potom je otišao u Zenicu u Ratnu oficirsku školu. Rat je okončao sa činom kapetana, a do 2002. godine bio je vojnik profesionalac.
Odlukom Ratnog predsjedništva Općine Tuzla njemu je dodijeljen stan iz kojeg je deložiran 2001. godine. Uslijedile su dvije godine golgote, a novi krov nad glavom Edin je dobio 2004. godine. Kaže kako je odnos vlasti s svih nivoa neodgovarajući prema boračkoj populaciji. No, dok je živ borit će se za prava svojih saboraca.
“U meni ostaje žal što je Armija BiH 1995. godine zaustavljena u svom oslobodilačkom pohodu. Žao mi je što se danas herojskih bitki rijetko ko sjeća. Djeca u školama ne uče o časnoj borbi Armije RBiH, a stidljivo se pominju historijski momenti. U OV Tuzla sam pokrenuo inicijativu da se u dovoljnom broju kupe državne zastave kojim bi se okitio grad na Dan državnosti i Dan nezavisnosti. Dok sam živ borit ću se za otvaranje muzeja u Tuzli koji bi bio posvećen 2. Korpusu Armije RBiH. Svjedoci smo čestih negiranja države BiH, ali siguran sam kako će naša domovina nadživjeti sve neprijatelje”, zaključuje Klej.
Posthumni dobitnici Zlatnog ljiljana s područja Općine Tuzle dobili su svoje ulice u gradu. Klej je srećom živ, ali bez stalnog zaposlenja.
Naime, 21. 22. i 23. marta Haračić je, koristeći protivoklopne rakete, uništio šest tenkova i odbio napad daleko nadmoćnijeg naprijatelja koji je namjeravao doći pred Tuzlu. Dvije decenije kasnije o nezapamćenom herojstvu Edina Haračića Kleja rijetko ko priča. Danas je Klej vijećnik u Općinskom vijeću Tuzla, diplomirani socijalni radnik, stariji je 20 godina ali, kaže, ponovo bi učinio isto.
"U martu 1993. godine krenula je silovita ofanziva Vojske RS i Vojske SRJ na zvorničko-teočanskom ratištu. Dan prije dolaska tima u kojem sam bio, a koji je djelovao u okviru Mješovitog artiljerijskog diviziona 2. Korpusa Armije RBiH, poslati smo na područje Čelića. Devet mjeseci je tenk sa Mirosavaca sijao smrt po Čeliću. Uspio sam ga uništiti 'crvenom strijelom'", prisjeća se ratnih dana Haračić.
U Armiju RBiH stupio je kao dobrovoljac. U JNA je bio graničar, ali je krajem 1992. godine obučen za protivoklopnjaka. Nakon Čelića, Klej i njegova četiri saborca su prekomandovani na zvorničko-teočansko ratište.
"Prije podneva 22. marta 1993. godine došli smo do Međaša u blizini Kalesije. Neprijatelj je djelovao sa uzvišenja Vis i prolazak je faktički bio nemoguć. Rekli su nam da sačekamo večer, ali neprijateljske snage su napredovale ka Sapni, linije fronta su bile probijene, a civili stjerani u zbjegove. Pod kišom granata uspjeli smo se ispod Visa provući ka Sapni. Dočekali su nas uplakana djeca i žene u zbjegovima i osokoljeni neprijatelj koji je prethodnih dana ubilježio napredovanje", prisjeća se Klej.
Sljedeće rečenice opisuju neviđeno herojstvo tada 22-godišnjeg mladića, koji je rizikujući sopstveni život uspio odbiti neprijateljski napad.
"U ranijim borbama pripadnici Armije RBiH su uspjeli onesposobiti tri tenka. No, taj dan neprijatelj je na naše položaje krenuo sa 15-ak tenkova, dok je sedam tenkova imao u rezervi. U dramatičnim momentima sam uspio sačuvati prisebnost i pribranost. Izašao sam na čistinu, iznad glave su fijakuli meci, ali ja sam samo razmišljao kako neutralisati tenkove. Prvom raketom sam uništio tenk u sredini. Drugom sam uništio komandni tenk i tada sam vidio kako se oni pripremaju na povlačenje. Trećom sam pogodio još jedan tenk, nakon čega je uslijedilo povlačenje, pa sam faktički četvrti tenk pogodio pri njihovom povlačenju", kaže Haračić, koji navodi kako su na tom položaju pored Vojske RS bile angažovane jedinice Novosadskog, Užičkog, Valjevskog korpusa Vojske SRJ te ruski plaćenici.
Haračić se prisjeća kako je tog dana na raspolaganju imao pet crvenih strijela, naspram tolikog broja tenkova. Njegovo herojstvo je promijenilo tok rata na prostorima BiH, jer Vojska RS nikada više nije tenkovima “jurišala” na položaje Armije RBiH.
“Naša pobjeda tog dana, ali i svih drugih, je čista kao suza. Ostvarena je na bojnom polju po svim pravilima vojne doktrine. Čak su nam čestitali i iz Vojske RS na toj pobjedi”, kaže Klej koji je 23. marta na području Teočaka uništio još jedan tenk.
Plan Vojske RS je bio, kako kaže Klej, da dođe pred Tuzlu, jer im je konfiguracija terena i položaji na Visu dozvoljavala takvo što. Herojstvo Edina Haračića Kleja osujetilo ih je u tom naumu.
Naredne godine Klej je odlikovan Zlatnim ljiljanom, a potom je otišao u Zenicu u Ratnu oficirsku školu. Rat je okončao sa činom kapetana, a do 2002. godine bio je vojnik profesionalac.
Odlukom Ratnog predsjedništva Općine Tuzla njemu je dodijeljen stan iz kojeg je deložiran 2001. godine. Uslijedile su dvije godine golgote, a novi krov nad glavom Edin je dobio 2004. godine. Kaže kako je odnos vlasti s svih nivoa neodgovarajući prema boračkoj populaciji. No, dok je živ borit će se za prava svojih saboraca.
“U meni ostaje žal što je Armija BiH 1995. godine zaustavljena u svom oslobodilačkom pohodu. Žao mi je što se danas herojskih bitki rijetko ko sjeća. Djeca u školama ne uče o časnoj borbi Armije RBiH, a stidljivo se pominju historijski momenti. U OV Tuzla sam pokrenuo inicijativu da se u dovoljnom broju kupe državne zastave kojim bi se okitio grad na Dan državnosti i Dan nezavisnosti. Dok sam živ borit ću se za otvaranje muzeja u Tuzli koji bi bio posvećen 2. Korpusu Armije RBiH. Svjedoci smo čestih negiranja države BiH, ali siguran sam kako će naša domovina nadživjeti sve neprijatelje”, zaključuje Klej.
Posthumni dobitnici Zlatnog ljiljana s područja Općine Tuzle dobili su svoje ulice u gradu. Klej je srećom živ, ali bez stalnog zaposlenja.
. Kannst ja etwas mehr über Gradacac erzählen ( 1992 - 1995) wenn du willst . 
