Dinarski-Vuk
Vuk sa Dinare
Prosla je jos jedna godisnjica, kada se obiljezava pad Krajine, ili na drugoj strani, „oslobodjenje okupiranog podrucja“. Htio bi se nakratko osvrnuti na cijeli bunt oko 05.08. Naime, gledam i citam (i na ovom forumu), da su srbi ogorceni, da hrvati slave pad Knina , odnosno njihov „dan pobjede i domovinske zahvalnosti“. To za srbe nebi trebalo biti bolno ili tragicno, jer hrvati ce taj dan slaviti i sledecih „1000 godina“, ma koliko god se srbi bunili, to nam Krajinu a i poginule nece vratiti. U Srbiji i Krajini se 4 godine slavilo oslobodjenje Vukovara uz velike manifestacije, naravno danas se vise neslavi, kada je vracen potpisom istih onih velikih srba, koji su se godinama zakleli, da u Vukovaru nikada vise nece gaziti ustaska cizma. Najbolji primjer je sadasnji lider SDSS-a, Vojislav Stanimirovic (inace bivsi gradonacelnik Vukovara), 18.11.91 je za RTV Beograd izjavio bio, da je „palo zadnje ustasko uporiste, posljedni bastion ustaske vlasti u Vukovaru, cuvena vukovarska bolnica“. Eto, danas sa istim ustasama, on i njegov abolirani SDSS su u koaliciji sa HDZ-om.
Danas se u Srbiji jedino pravo obiljezava onaj majski uranak, kada nekoliko penzionera plesu uz „Uzicko kolo“. Isto to je bila prva „udarna vijest“ 04.08.95, tek negdje u dvadesetoj minuti dnevnika izvjestavao je javni servis RTS da je „Krajina napadnuta, ali da nemaju opsirnijh informacija sa terena“. Sjetimo se jada i ponizenja, kada su zvonila zvona katolicke crkve u nekim djelovima Vojvodine, u znak pobjede nad Krajinom ili dok su sve radio-stanice u Beogradu prenosile nove hitove turbo-folka, dok je cijela Krajina bila u plamenu. Bolje bi vojnici SVK bili docekani u Zagrebu, nego ono ponizenje u Beogradu. To je prava tragedija, a necete valjda ocekivati od hrvata da se smiluju i da nam vrate Krajinu? Tragedija nije kada se jedan Stjepan Mesic, Jadranka Kosor ili Luka Bebic pojave u Kninu i cestitaju hrvatskim gradjanima „dan pobjede i domovinske zahvalnosti“, vec kada jedan Pupovac obecava iz godine u godinu, poboljsanje tzv.“srpskog pitanja“ i izjavljuje, da je „Oluja“ donjela mir, pa i srbima, nek se zapita kakav mir i oslobodjenje je donjela svom rodnom Ceranju Donjem kraj Benkovca i gdje mu danas zivi rodbina (zar nije Mesic u sred Novog Sada izjavio, da je srpsko pitanje rijeseno, jos jedna od niz tragedija i ponizenja) ili kada zamjenik kninske gradonacelnice Josipe Rimac, Dragan Jerkovic izjavljuje, da nije vrijeme da neki srbin bude gradonacelnik Knina i oda pocast istim onim vojnicima, koji su u njegovom Golubicu, u oslobodilackoj euforiji preko 30 mjestana oslobodili njihovih zivota? Neka se gospodin Jerkovic podsjeti, koga je on cuvao na dinarskom igralistu i ciji je direktor bio za vrijeme Krajine ? Ali dobro, drazi su mi i ovi „tudjmanovi srbi“ nego tzv.“Vlada RSK u izbjeglistvu“ koja se jos nije dovoljno najela jagnjadi po sremskim i banatskim selima, naravno niko nezna od koga i kada birana, da predstavlja krajiske srbe, isti oni koji nisu imali pusku na ramenima 04.08.95 i bili na prvoj crti odbrane, vec su pili jutarnju kafu na Adi Ciganliji. Ko je nama kriv da je vojnicko groblje na Delijskom visu preorano, od desetine zatvora u Nisu (sto bugarskih, ljoticevskih, nedicevskih ili njemackih) nijedan nije obiljezen ili „cuveno“ nisko groblje, u svom zivotu nisam vidio groznije mjesto, a hiljade tu pocivaju, cijela niska istorija. Ovo su primjeri klasicne amnezije, od cega ocigledno vecina srba pati, zaboravilo se i na 1999, kada je tadasnja SRJ bila izlozena NATO bombardovanju (na vjestima se nekoristi vise termin „agresija“, valjda da nebi uvrijedili EU i amere), a kamoli ce se sjetiti Krajine.
Tragedija je, da u 2009 godini izbjeglice zive po raznim kolektivnim centrima (najveci je beogradski kamp Krnjaca, rampa djeli tih 400 stanovnika od ostatka svijeta). Preko 5000 izbjeglih i raseljenih lica stanuje po tim kolektivnim centrima, naravno ima i onih koji su se snasli na zapadu ili u samoj Srbiji. I tako se iz jedne tragedije preselili u drugu, istina tu vise nece biti proganjani zato sto su srbi (mada jos se znaju etiketirati da su „ustase“ i da je jedan dio gradjana Srbije zbog njihovog „mjesta“ ostao bez „mesta“. Eto, i deceniju i po od prvih sukoba, vecina protjeranih osjeca se zaboravljeno i bez perspektive. Inace podsjetit cu, da je Tudjman nakon „Oluje“, kojim je po njegovim mislenju zavrseno etnicko ciscenje RSK, cicino opisao u govoru, kada se otvorila ratna skola „bana jelacica“ u Zagrebu krajem 1998 godine, izajvivsi, da je srpsko pitanje rijeseno, nece vise biti 12% srba ili 9% jugoslavena, vec ako ih ima 3-5%, nece ugrozavati hrvatsku drzavu“, i s’time je sve rekao. Kod Tudjmana su srbi barem znali „na cemu su“, opasniji su ovi iz SDP-a. Dosta se ratnih profitera obogatilo svercom, kriminalom i ostalim stvarima, naravno govorim o velikim ribama, koji su bili u politickim i vojnim strukturama Krajine. Medju njima nespada predratni predsjednik opstine Knina, Jovo Kablar, znam ga licno. Kada je stigao u Srbiju, upucen je na Kosmet, pa je u Pristini zivio sve do novih bombardovanja, a potom vratio se za Beograd. U njegovom stanu u Hrvatskoj zivi jedan policajac iz Vukovara. Zahtjev za obnovu su mu odbili, a cesto je isao na „informativnim razgovorima“ i s’time dato do znanja, da je nepozeljan. Ovo je samo jedna od niz tragedija, a tavkih imamo na hiljade i trebali bi vise dobijati medijskog prostora.
Danasnji Knin nemogu uopste prepoznati. U medjuvrijemenu, su veze postale kvalitetnije, izgradjen je moderni auto put, a bivse vazno zeljeznicko cvoriste Knin, naslo se eto zbog toga na periferiji sa losim drumskim vezana, sto se naravno odrazilo i na interesovanje ulagaca. Danasnji Knin je siromasan grad, ma da treba reci, nije toliko lose kao sto je bio pocetkom decenije, kada je prijetila humanitarna katastrofa. Kada je Knin toliko u srcu, u dusi, slavi se na svaki moguci nacin 5.avgust, pobjeda nad „cetnicima“, zasto se nenadje koji veliki „domoljub“ pa ulozi, investira, obidje kraj? Naravno, toga nema niti ce u skoroj buducnosti biti. Gdje je to „junacko“ Kijevo, o kojem se pisalo i pricalo pocetkom 90-tih svakim danom? Gdje su danas izvjestaji iz tog mjesta, kako ljudi zive ili je samo tada sluzilo drzavi kao jeftini kusur, radi „visih ciljeva“ i nacionalistickog sljepila pojedinaca, koji su doprinjeli ovome stradanju?
Knin ozivne samo toga dana, ali od samog „domoljublja“ nema hljeba. Ma da, to vise nece ni biti problem srba, jer ih je svake godine manje. Srbi su u Kninu na djedovini, a djeca su im u dalekoj Americi, Kanadi, Australiji i Zapadnoj Evropi, a doseljenim hrvatima iz Zepca, Konjica, Odzaka je djedovina daleka, ali su im djeca tu, s’njima. U crkvi sv. Djordja, koja je davne 1468 godina sagradjena vise niko nece ni dolaziti ili ko ce posjecivati „bratsku kucu“, u kojoj je dositej Obradovic ucio kninsku djecu? Nema vise onih vrijemena, kada su vozovi sa sjevera i juga na kninskom zeljeznickom prugom istovarali copore djaka, radnika i svakojakog naroda, koji bi dolazili u grad poradi privatnih poslova, u opstini, sudu ili kod ljecnika i jos mnogo toga.
Meni i ostalim krajisnicima neprostaje nista drugo, nego otici na Parastos svake godine, zapalite svijece i moliti za sve stradale civile i vojnike i pozeliti im vjecni mir i slavu.
Tragedija nesmije biti namenjena zaboravu.
Dinarski-Vuk
Danas se u Srbiji jedino pravo obiljezava onaj majski uranak, kada nekoliko penzionera plesu uz „Uzicko kolo“. Isto to je bila prva „udarna vijest“ 04.08.95, tek negdje u dvadesetoj minuti dnevnika izvjestavao je javni servis RTS da je „Krajina napadnuta, ali da nemaju opsirnijh informacija sa terena“. Sjetimo se jada i ponizenja, kada su zvonila zvona katolicke crkve u nekim djelovima Vojvodine, u znak pobjede nad Krajinom ili dok su sve radio-stanice u Beogradu prenosile nove hitove turbo-folka, dok je cijela Krajina bila u plamenu. Bolje bi vojnici SVK bili docekani u Zagrebu, nego ono ponizenje u Beogradu. To je prava tragedija, a necete valjda ocekivati od hrvata da se smiluju i da nam vrate Krajinu? Tragedija nije kada se jedan Stjepan Mesic, Jadranka Kosor ili Luka Bebic pojave u Kninu i cestitaju hrvatskim gradjanima „dan pobjede i domovinske zahvalnosti“, vec kada jedan Pupovac obecava iz godine u godinu, poboljsanje tzv.“srpskog pitanja“ i izjavljuje, da je „Oluja“ donjela mir, pa i srbima, nek se zapita kakav mir i oslobodjenje je donjela svom rodnom Ceranju Donjem kraj Benkovca i gdje mu danas zivi rodbina (zar nije Mesic u sred Novog Sada izjavio, da je srpsko pitanje rijeseno, jos jedna od niz tragedija i ponizenja) ili kada zamjenik kninske gradonacelnice Josipe Rimac, Dragan Jerkovic izjavljuje, da nije vrijeme da neki srbin bude gradonacelnik Knina i oda pocast istim onim vojnicima, koji su u njegovom Golubicu, u oslobodilackoj euforiji preko 30 mjestana oslobodili njihovih zivota? Neka se gospodin Jerkovic podsjeti, koga je on cuvao na dinarskom igralistu i ciji je direktor bio za vrijeme Krajine ? Ali dobro, drazi su mi i ovi „tudjmanovi srbi“ nego tzv.“Vlada RSK u izbjeglistvu“ koja se jos nije dovoljno najela jagnjadi po sremskim i banatskim selima, naravno niko nezna od koga i kada birana, da predstavlja krajiske srbe, isti oni koji nisu imali pusku na ramenima 04.08.95 i bili na prvoj crti odbrane, vec su pili jutarnju kafu na Adi Ciganliji. Ko je nama kriv da je vojnicko groblje na Delijskom visu preorano, od desetine zatvora u Nisu (sto bugarskih, ljoticevskih, nedicevskih ili njemackih) nijedan nije obiljezen ili „cuveno“ nisko groblje, u svom zivotu nisam vidio groznije mjesto, a hiljade tu pocivaju, cijela niska istorija. Ovo su primjeri klasicne amnezije, od cega ocigledno vecina srba pati, zaboravilo se i na 1999, kada je tadasnja SRJ bila izlozena NATO bombardovanju (na vjestima se nekoristi vise termin „agresija“, valjda da nebi uvrijedili EU i amere), a kamoli ce se sjetiti Krajine.
Tragedija je, da u 2009 godini izbjeglice zive po raznim kolektivnim centrima (najveci je beogradski kamp Krnjaca, rampa djeli tih 400 stanovnika od ostatka svijeta). Preko 5000 izbjeglih i raseljenih lica stanuje po tim kolektivnim centrima, naravno ima i onih koji su se snasli na zapadu ili u samoj Srbiji. I tako se iz jedne tragedije preselili u drugu, istina tu vise nece biti proganjani zato sto su srbi (mada jos se znaju etiketirati da su „ustase“ i da je jedan dio gradjana Srbije zbog njihovog „mjesta“ ostao bez „mesta“. Eto, i deceniju i po od prvih sukoba, vecina protjeranih osjeca se zaboravljeno i bez perspektive. Inace podsjetit cu, da je Tudjman nakon „Oluje“, kojim je po njegovim mislenju zavrseno etnicko ciscenje RSK, cicino opisao u govoru, kada se otvorila ratna skola „bana jelacica“ u Zagrebu krajem 1998 godine, izajvivsi, da je srpsko pitanje rijeseno, nece vise biti 12% srba ili 9% jugoslavena, vec ako ih ima 3-5%, nece ugrozavati hrvatsku drzavu“, i s’time je sve rekao. Kod Tudjmana su srbi barem znali „na cemu su“, opasniji su ovi iz SDP-a. Dosta se ratnih profitera obogatilo svercom, kriminalom i ostalim stvarima, naravno govorim o velikim ribama, koji su bili u politickim i vojnim strukturama Krajine. Medju njima nespada predratni predsjednik opstine Knina, Jovo Kablar, znam ga licno. Kada je stigao u Srbiju, upucen je na Kosmet, pa je u Pristini zivio sve do novih bombardovanja, a potom vratio se za Beograd. U njegovom stanu u Hrvatskoj zivi jedan policajac iz Vukovara. Zahtjev za obnovu su mu odbili, a cesto je isao na „informativnim razgovorima“ i s’time dato do znanja, da je nepozeljan. Ovo je samo jedna od niz tragedija, a tavkih imamo na hiljade i trebali bi vise dobijati medijskog prostora.
Danasnji Knin nemogu uopste prepoznati. U medjuvrijemenu, su veze postale kvalitetnije, izgradjen je moderni auto put, a bivse vazno zeljeznicko cvoriste Knin, naslo se eto zbog toga na periferiji sa losim drumskim vezana, sto se naravno odrazilo i na interesovanje ulagaca. Danasnji Knin je siromasan grad, ma da treba reci, nije toliko lose kao sto je bio pocetkom decenije, kada je prijetila humanitarna katastrofa. Kada je Knin toliko u srcu, u dusi, slavi se na svaki moguci nacin 5.avgust, pobjeda nad „cetnicima“, zasto se nenadje koji veliki „domoljub“ pa ulozi, investira, obidje kraj? Naravno, toga nema niti ce u skoroj buducnosti biti. Gdje je to „junacko“ Kijevo, o kojem se pisalo i pricalo pocetkom 90-tih svakim danom? Gdje su danas izvjestaji iz tog mjesta, kako ljudi zive ili je samo tada sluzilo drzavi kao jeftini kusur, radi „visih ciljeva“ i nacionalistickog sljepila pojedinaca, koji su doprinjeli ovome stradanju?
Knin ozivne samo toga dana, ali od samog „domoljublja“ nema hljeba. Ma da, to vise nece ni biti problem srba, jer ih je svake godine manje. Srbi su u Kninu na djedovini, a djeca su im u dalekoj Americi, Kanadi, Australiji i Zapadnoj Evropi, a doseljenim hrvatima iz Zepca, Konjica, Odzaka je djedovina daleka, ali su im djeca tu, s’njima. U crkvi sv. Djordja, koja je davne 1468 godina sagradjena vise niko nece ni dolaziti ili ko ce posjecivati „bratsku kucu“, u kojoj je dositej Obradovic ucio kninsku djecu? Nema vise onih vrijemena, kada su vozovi sa sjevera i juga na kninskom zeljeznickom prugom istovarali copore djaka, radnika i svakojakog naroda, koji bi dolazili u grad poradi privatnih poslova, u opstini, sudu ili kod ljecnika i jos mnogo toga.
Meni i ostalim krajisnicima neprostaje nista drugo, nego otici na Parastos svake godine, zapalite svijece i moliti za sve stradale civile i vojnike i pozeliti im vjecni mir i slavu.
Tragedija nesmije biti namenjena zaboravu.
Dinarski-Vuk
