Koridor života
Tadašnji komandant Prvog krajiškog korpusa Vojske SR BiH general Momir Talić izdao je sredinom juna 1992. potpukovniku Novici Simiću, tadašnjem načelniku Štaba Prve oklopne brigade i komandantu Taktičke grupe jedan, naređenje: "Slušaj, Simiću, hoću koridor ka Srbiji preko Trebave. Najkraćim putem. Hoću koridor do Vidovdana, pa makar bio kozja staza. Neću da djeca umiru!"
piše: Miladin Mihajlović
Tačno prije deset godina, 26. juna 1992. godine, u osvit novog dana borci Prvog krajiškog i Istočnobosanskog korpusa, poslije dugotrajnih i iscrpljujućih borbi, susreli su se u rejonu sela Kornica i Čardak, na razmeđi Modriče i Šamca. Rukovanje ratnika, dva korpusa jedne te iste vojske, najmlađe srpske države, kasnije nazvane Republika Srpska, zagrljaji Krajišnika i Posavaca, ozvaničeni su slavodobitnim rafalima u vazduh. Malo kom Srbinu, s ove ili one strane, da nije srce jače zakucalo kad je prostrujala vijest da su jedinice Vojske Srpske Republike BiH, kako se tada zvala, probile saobraćajni koridor prema Srbiji. Kako i ne bi kada je to bio koridor života. Bila je to prva veliku pobjedu Srba s lijeve strane Drine. Prostor na kome je zaustvljen srpski krvotok bio je raskrčen. Probijen je koridor života i otvoren put iz Bosanske i Kninske Krajine prema Semberiji i dalje prema Beogradu i Srbiji.
Zajedno do velike pobjede
Pobjeda združenih jedinica VSR BiH nad snagama muslimansko-hrvatske koalicije okončala je 42 dana dugu kopneno-vazdušnu blokadu najzapadnijih srpskih zemalja. Koridor je bio spas za srpski narod na ogromnom prostoru od Glamoča i Grahova na jugu, do Gradiške na sjeveru, Novog Grada na zapadu do Doboja na istoku, u zapadnoj Slavoniji, Baniji, Lici, Kordunu i Kninskoj Krajini. Na tom prostoru, odsječenom muslimansko-hrvatskom agresijom, tada je živjelo više od milion i po Srba, koji su ostali bez hrane, nafte, oružja, cigareta, a i nada je bila na sve tanjim nitima.
Blokada
Na samom početku rata u BiH dobro naoružane jedinice muslimanske Patriotske lige i teritorijalne odbrane, nesebično pomognute regularnim snagama Hrvatske vojske, gotovo mjesec i po dana držale su u totalnom okruženju tadašnju Autonomnu Regiju Krajina i zapadne dijelove Republike Srpske Krajine. Cilj im je bilo fizičko i svako drugo iznurivanje Krajišnika.
Početkom maja 1992. svi putni pravci koji su zapadne dijelove tadašnje Srpske Republike BiH spajali sa istočnim dijelom i Srbijom bili su presječeni.
Posljednja kopnena veza između Krajine i Semberije bila je saobraćajnica Banjaluka - Doboj - Tuzla - Bijeljina, ali i ta veza je definitivno pukla 15. maja 1992. godine, kada su pripadnici TO Tuzle i Patriotske lige izvršili masakr nad nedužnim vojnicima Jugoslovenske narodne armije, koji su se povlačili iz tog grada. Tog dana i ovaj putni pravac zatvoren je za civilni saobraćaj, a Autonomna Regija Krajina i RSK ostale u totalnoj izolaciji. Ko zna dokle bi potrajala agonija krajina i Krajišnika da ta kap nije nalila čašu. Kap koja je prelila čašu bio je trenutak kad su u banjalučkom porodilištu zbog nedostatka kiseonika počele da umiru bebe, a bubrežni bolesnici skončavaju zbog manjka otopina za dijalizu.
Više nije bilo vremena za čekanje i milost protivnika, kome su se zločini osladili.
Da djeca ne umiru
Tadašnji komandant Prvog krajiškog korpusa Vojske SR BiH general Momir Talić izdao je sredinom juna 1992. potpukovniku Novici Simiću, tadašnjem načelniku Štaba Prve oklopne brigade i komandantu Taktičke grupe jedan, naređenje: "Slušaj, Simiću, hoću koridor ka Srbiji preko Trebave. Najkraćim putem. Hoću koridor do Vidovdana, pa makar bio kozja staza. Neću da djeca umiru!"
Pored Talića, kao glavnog kreatora operacije "Koridor", akciju su planirali načelnik Štaba Prvog krajiškog korpusa general Boško Kelečević, komandant specijalne jedinice MUP-a RSK general Borivoje Đukić i tadašnji načelnik Štaba Prve oklopne brigade general Novica Simić.
Bila je to za Srbe jedina varijanta za život, a vojnički - akcija koja će ostati zapisana u vojnim analima. Izvedena je nemoguća misija - proboj iz potpunog operativnog okruženja.
Akcija "Koridor" započela je 14. juna 1992. godine, kada su pripadnici slavne Šesnaeste brigade, uz podršku tenkovske čete iz Doboja, krenuli u bitku na južnom dijelu derventskog ratišta. Borbe su intenzivirane 24. juna, kada je snažna artiljerijska priprema na širokom frontu neprijateljske formacije navela na pogrešan zaključak da Vojska SR BiH namjerava da zauzme Tuzlu. Sve što se poslije događalo izazvalo je pravu pometnju u muslimansko-hrvatskim formacijama, što je znatno olakšalo dejstva srpskim snagama na glavnom pravcu akcije proboja Koridora, i iznenađenje je bilo potpuno. Maestralna taktika rezultirala je probojem "Koridora života" dva dana prije zacrtanog roka.
Kafa u Modriči
Mada je Talić, kako se tada pričalo, planirao popiti kafu u Modriči za Vidovdan, desilo se to dva dana ranije. Srpsku vojsku niko nije mogao zaustaviti, a u tom jurišu heroja teško je bilo izdvojiti borce koji nisu bili na visini zadatka. Jedan među mnogima koji su vlastitim herojstvom pokazali kako se bori za srpstvo bio je i komandant bataljona MUP-a RSK Milivoj Rašula. On je u svojoj oficirskoj torbi ponio srpsku trobojku odlučan da je prvi postavi na silos u Odžaku. Stao je na čelo jurišnog dijela bataljona. U jednoj pauzi između dvije borbe sa vezistom i kurirom krenuo je ispred ostalih. Međutim, izviđanje se završilo kobno. Svi su pokošeni neprijateljskim rafalima.
Major Veljko Leko je helikopterima prebacio preko 600 ranjenika za Beograd. Preduga lista herojstva...
Komandant elitne jedinice "Vukovi sa Vučijaka" Veljko Milanković je u jednom trenutku, našavši se u poluokruženju, poveo borce u veličanstven juriš.
Probijanjem "Koridora života" srpske krajine su opet prodisale punim plućima. Iz Srbije su krenuli konvoji sa lijekovima, hranom, naftom i cigaretama...
Samo ovaj put
Ministar unutrašnjih poslova, a kasnije predsjednik Republike Srpske Krajine Milan Martić je sa svojim momcima pošteno odradio svoj dio posla. Priča se da je često zadirkivao generala Talića, koji je, navodno, uoči bitke nad bitkama sebi u bradu prozborio: "Pomozi Bože samo ovaj put, više te nikada moliti neću." Poslije uspješne akcije, čini se da ga je Bog poslušao.
Na prvoj godišnjici obilježavanja operacije "Koridor", 28. juna 1993. godine, u Doboju je Martić podsjetio da je operacija "Koridor" "prvo jedinstvo i sloga naroda zapadno od Drine".
"Brat brata je prsima štitio i nije bilo vojnika koji nije izvršio zadatak", rekao je tada Martić.
Tako je govorio Martić, a od naroda burno pozdravljen general Talić je narodu kratko raportirao: "Ostvarili smo ono što smo narodu obećali." Još je poručio da Srbi s ove zemlje ne idu, a svima koji misle da ih napadnu da prije toga dobro razmisle.
"Koridor života" popločan je krvlju srpskih junaka. Tačno 293 srpska ratnika su u borbama za koridor dala život, a 1.129 pripadnika tadašnje Vojske Srpske Republike BiH i specijalca MUP-a Republike Srpske Krajine teže je ili lakše ranjeno. Bila su to herojska vremena. Junaci su ginuli sa pogledima uprtim ka matici Srbiji i slobodi.
Iz ratnog dnevnika Boška Grgića - Pobjeda bez slavlja
"...Pred nama ni dva kilometra do puta života. Krenusmo u proboj sa mnogo želja i žara, nestrpljivi i odvažni. A onda prve žrtve, na posljednjoj etapi do cilja. Padoše junački na pruzi gradačačkoj, na prostranoj ravnici posavskoj Duško Bauković Bane, Ivica Modrič, Željko Dojčinović i Miroslav Đurđević. Bane je samo dvije sedmice ranije spasio život svom saborcu i sa svega pola metra rafalom srezao da li Arapina ili nekakvog crnog meleza. Nije se moglo razaznati. Nije o tome htio ni riječi, krio se i od novinara. A u krvi, put dobojske bolnice prašnjavim i neravnim makadamom krenuše Mladen Lolić i Radenko Mirković. Ali, gotovo u trku, već u smiraj dana, palo je i zadnje ustaško uporište na farmi u Filomeni, negdje između Modriče, Gradačca i Pelagićeva. Put je slobodan, trasiran krvlju i životima hrabrih srpskih boraca. Ostalo je još dva dana do Vidovdana, velikog i magičnog dana, ali i noć najduža i najtužnija, noć u kojoj su preživjeli oplakivali svoje nesrećne saborce. Umjesto slavlja i trijumfa samo stisak ruke u znak pobjede i nijemi pogledi mještana i Krajišnika, kao da se znaju već decenijama. Zatim, prva vozila, pomoć iz matice Srbije nedužnoj dječici i ispaćenim bolesnicima širom Krajine. Da je tad zemlja imala obraz i dušu, bila bi crvena od stida sva galaksija. Da je nerazuman imao imalo razuma, povio bi glavu duboko u pijesak."
Omča oko srpskog vrata
Da bi spriječili proboj koridora i vezali omču oko vrata Srbima s lijeve strane Drine, muslimansko-hrvatske formacije su angažovale 16 brigada - pet motorizovanih i jedanaest lakih pješadijskih. Motorizovane brigade činili su pripadnici regularne Vojske Hrvatske: Prva ZNG iz Zagreba, Druga i 108. ZNG iz Nove Gradiške, treća ZNG iz Osijeka i 153. ZNG iz Velike Gorice.
Od lakih pješadijskih brigada bile su angažovene 101. HVO iz Broda, 102. iz Odžaka, 103. iz Dervente, 104. iz Šamca - Domaljevaca, 105. iz Modriče, 107. iz Gradačca, 110. iz Usore, 111. iz Žepča, te muslimanska 207. iz Tešnja, 201. iz Maglaja i 109. iz Gračanice.
U bitke pored Save povremeno su ubacivane jedinice hrvatske specijalne policije iz Zagreba, te dijelovi brigada iz Varaždina, Rijeke i Bjelovara.
