Nijemac poklanja Srebrenici prvu pekaru
Srebrenica je jedini grad u BiH koji nema pekare. To će se promijeniti polovinom avgusta, kada će Srebreničani pojesti prve hljebove ispečene nakon rata u ovom gradu, piše
Deutsche Welle.
Oprema za pekaru je donacija Humanitarne organizacije Help Srebrenica iz Dortmunda. Njen osnivač je njemački novinar i humanitarac
Dirk Planert, a priča o fondaciji i pekari je počela u oktobru prošle godine u lokalnom kafeu prilikom razgovora sa Srebreničanima.
„Razgovarao sam sa jednim mladićem. On se zove Avdo Suljić i ima 40 godina. Bio je nezaposlen, kao i njegovi prijatelji. Pitao sam ga šta je njegov san. Rekao mi je da on nema snova, a i da ih ima, dodao je, tu nisu ostvarljivi, jer ništa ne funkcioniše. Rekao sam mu da je to nemoguće i da mora imati neku želju. Pitao sam ga šta bi želio u okruženju, za koje zna da bi neke stvari bile izvodljive. Tada mi je
ispričao da je radio kao pekar, ali da ne može naći posao zato što u Srebrenici ne postoji nijedna pekara.“
U tom trenutku u Dirkovoj glavi se rodila ideja o otvaranju pekare, jer je tog istog dana fotografisao jednu staru gospođu koja je drvenim štapom
iz kontejnera za smeće izvlačila ubuđani hljeb.
„Znači, vidio sam ljude koji nisu imali hljeba i ljude koji bi rado radili i proizvodili hljeb. Bilo je posve logično da bih mogao riješiti mnoge probleme kada bih pomogao da se oformi pekara. Te noći sam Avdi dao obećanje da ću mu pomoći da nabavi sve što mu treba za pekaru. Poslije toga je morala nastati Fondacija Help Srebrenica.“
Avdo je
već sedam godina bez posla i uveliko se priprema da dočeka transport iz Dortmunda sa kojim će stići peć, plehovi i sve što je potrebno za rad jedne pekare. Dirk se pobrinuo i za određene količine brašna, koje će Avdi dobro doći za početak. On, kako sam kaže, ne može da vjeruje da se ovakve stvari događaju i da ima takvih ljudi. Sretan je što će dobiti priliku da živi od svog rada, ali i što će još nekolicini sugrađana pomoći da se zaposle.
„Ja još ne mogu da vjerujem da se ovo događa.
Imam u planu da zaposlim ukupno šest radnika, uključujući i samog sebe. Među zaposlenima će se naći jednak broj Srba i Bošnjaka. Mislim da je pekara potrebna Srebrenici, jer je prije otprilike četiri godine ovdje zatvorena ispostava jedne pekare iz Bratunca. To i nije bila pekara, već se u nju dovozio gotov hljeb. Mislim da ćemo moći raditi. Imam namjeru i da hljeb besplatno dijelim nezaposlenim osobama, onima koji ga ne mogu kupiti, starijim i invalidima.“
Otvaranje pekare pomoći će i Opština Srebrenica, koja je preuzela obavezu da adaptira prostor i pruži finansijsku potporu zapošljavanju radnika.
Dirk Planert: Srebrenica je grad sjenki
Dirk Planert je u Srebrenicu prvi put došao u oktobru prošle godine u
namjeri da izvještava o lokalnim izborima. Ubrzo je shvatio da ta tema nije u interesu evropskih medija, pa je svoj rad preusmjerio na istraživanje i upoznavanje situacije i ljudi u ovom gradu. O onome što je vidio i doživio Dirk kaže: „Kada samo prođete kroz Srebrenicu nećete mnogo toga primjetiti. Ako ostanete malo duže i razgovarate sa ljudima, shvatićete da je Srebrenica grad sjenki. One se odjednom pojave i onda kada je jako sunčano. Imao sam dosta kontakata sa divnim ljudima. Smijali smo se i bilo je lijepo, ali odjednom se pojavi to nešto mračno i tada znaš da si u Srebrenici.“
Fondacija pomaže i lokalnu bolnicu
Lokalna bolnica, u kojoj se liječe Srebreničani, je, kaže Dirk Planert, u očajnom stanju. Ne postoje ni
elementarni higijenski uslovi za pruženja usluga pacijentima. Njemu, kao nekome ko dolazi iz uređene zemlje, nije jasno kako je uopšte moguće dozvoliti da jedna zdravstvena ustanova spadne na tako niske grane. Zidovi su prekriveni gljivicama, neokrečeni, podovi devastirani, nedostaju osnovna sredstva za rad...
„Kada vidim u kakvom je stanju bolnica ja se pitam gdje je završio novac od pomoći za Srebrenicu. On je negdje stigao, ali nije kod ljudi u Srebrenici. Niko tu ne želi da investira i užasno je teško. Stekao sam utisak i da politički vrh u Banjaluci ne želi da se tu išta pozitivno dogodi.“
Do sada je Fondacija
Help Srebrenica poslala jedan kamion pomoći za bolnicu. Sada sakupljaju sredstva za novu turu pomoći. Jedan od projekata ove fondacije je i pomoć djevojci koja danas ima 21 godinu, a sa 18 mjeseci je ranjena gelerom granate u nogu. Njoj je organizovana operacija u Sarajevu. Sredstva za pomoć Srebrenici Dirk sakuplja uz pomoć prijatelja koji se dobrovoljno angažuju da bi se pomoglo Srebrenici. Upravo je u toku akcija prikupljanja donacija u kojoj učestvuju komunalna preduzeće u Dortmundu. Novac se može donirati i putem sms-poruka, kao i uplatom na račun fondacije.
Mali Švabo na Balkanu
U aprilu 1992. godine Dirk se prvi put obreo na Balkanu. On se kao student bavio novinarstvom i krenuo je ka Hrvatskoj da vidi šta se to događa u zemljama bivše Jugoslavije. Obišao je Vukovar i nekoliko izbjegličkih kampova. U Rijeci ga je, dok je živio u samostanu,
jedan svećenik prozvao Mali Švabo. Prijatelji iz BiH i Hrvatske ga i danas tako zovu.
Roditelji Dirka Planerta su se u početku protivili njegovim odlascima u Hrvatsku i BiH. Savjetovali su ga da se vrati i nastavi započeti studij. No, on je uvijek iznova dolazio u Njemačku, sakupljao pomoć i ponovo se vraćao u krizna žarišta. Živio je po izbjegličkim kampovima gdje je tačno mogao ustanoviti šta treba poslati u narednoj turi pomoći. Čak je ubijedio oca i brata da krenu sa njim u Hrvatsku. Kada su vidjeli šta Dirk radi, nikada mu nisu rekli da se vrati na fakultet, već su i oni ponovo odlazili u izbjegličke kampove i pomagali koliko su mogli.
U opkoljenom Bihaću
Kada je situacija u izbjegličkom kampu u Karlovcu postala bolja, Dirk se uputio ka Bihaću. Zajedno sa još dvojicom Nijemaca je uspio ući u opkoljeni grad.
„Ja sam se najviše interesovao za ono što je trebalo bolnici u tom gradu. I kada sam se vratio u Njemačku nastojao sam da napunim kamion tačno potrebnim sredstvima i medikamentima potrebnim bolnici. Uspjeli smo sakupiti sve što nam je trebalo i prvi kamion je u negdje u avgustu 1993. stigao u Bihać.“
Dirk Planert
danas živi u Dortmundu i radi kao novinar. Na jednom zidu njagovog stana je velika zastava Bosne i Hercegovine, ali i brojne fotografije iz humanitarnih putešestvija. Na fotografijama su uglavnom prijatelja iz BiH i Hrvatske, stradalnici i ratni prizori. Sve rijeđi su kontakti sa prijateljima i poznanicima iz tih ratnih dana. Nedavno mu se, kada je par fotografija iz Bihaća postavio na svoj Fejsbuk profil, javila djevojka sa ratne fotografije.
„Dobio sam poruku od Aide Nunes iz Čikaga. Udala se za Španca i završila je studij politologije, odsjek Balkanistika u namjeri da razumije šta i zašto se tada sve događalo. Napisala mi je: 'Ti si bio naš anđeo i pokazao si nam da smo i mi dobili djelić od tog dobrog svijeta koji tamo negdje postoji'.“ To je ovog Nijemca, koji je udobnost, sigurnost i perspektivu sopstvenog života u Njemačkoj zamijenio neizvjesnošću, sukobima i ratovima, a sve da bi pomogao ljudima u BiH, potreslo do suza.
http://radiosarajevo.ba/novost/120820
o sati ujutro. S obzirom na tešku materijalnu situaciju organizator je obezbjedio samo jedan autobus koji će kupiti zaineresovane koji nemaju drugog prevoza od 8:3o sati ujutro od restorana “Ziko” u Čarakovu, zatim sa autobuske stanice “Žeger”, sa raskršća ispred Doma u Hambarinama i dalje putem preko Rakovčana, Rizvanovića te Bišćana i puta kroz Sredice. Kolona će se nakon pokreta iz Prijedora priključiti već formiranoj koloni u Kozarcu u 9:30 sati. Komemoracija će započeti obilaskom prostorija od 10:00 sati. S obzirom da je komemoracija u Omarskoj pored dženaza identifikovanim, svake godine jedan od najposjećenijih tužnih skupova, organizator skupa apeluje na strpljenje i dostojanstvo te podsjećamo i da su ramazanski dani u kojima brojni preživjeli logoraši i članovi porodica praktikuju ramazanski post. Organizator apeluje na sve koji se prije kretanja zadese sa slobodnim mjestima u automobilima, da sa sobom povezu nekoga ko bi se eventualno našao bez prevoza na komemoraciju i natrag u Prijedor.
