Aktuelles
Von:
  • Herzlich Willkommen im Balkanforum
    Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
    Bitte hier registrieren

Nachrichten aus Kroatien

18. veljače 1992. – što javnost ne zna o 50 koncentracijskih logora za Hrvate u Domovinskom ratu?

Foto: Braniteljski portal

​

U mjestima gdje je srpski agresor slomio otpor golorukih branitelja ulazile su razularene individue u uniformama (JNA, četnici, šešeljevci, arkanovci, TO, lokalni Srbi i dr.) Starce, žene, djecu, a posebice mlađe i vojno sposobne muškarce, bez obzira na to da li su sudjelovale u obrani ili ne, odvodili su u pripremljene logore pri mjestima i gradovima, koje su napadali.
U tim logorima su vršena razdvajanja po spolu, nacijama, a zatim su zatvorenici mučeni i mučki ubijani.
Najmlađa ubijena osoba bila je samo šest(6) mjeseci stara, a najstarija osoba je imala 104 godine. Najmlađa silovana djevojčica imala je pet(5) godina, a nastarija je bila starica od 80 godina.
„U Srbiji i privremeno zaposjednutim područjima Hrvatske ima ukupno 50 koncentracijskih logora. U njima se nalazi na današnji dan još 5.969 Hrvata i drugih nesrpskih građana, piše na današnji dan 1992. predsjednik saborskog odbora za ljudska prava Neven Jurica Amnesty International, Helsinki Watchu, Međunarodnoj helsinškoj federaciji i lordu Carringtonu.
Preživjele su odvodili u koncentracijske logore u Srbiji, Crnoj gori, a i u niz logora je bio u tada okupiranom teritoriju RH.
Više od 10.000 osoba prošlo je kroz razne oblike zatočenja u tranzitima. Dok je u srpskim koncentracijskim logorima bilo više od 8.000 zatočenika. Boravak u koncentracijskim logorima trajao je od nekoliko dana do dvije godine i više.
Zatočenici su bili izloženi teškim torturama, kako psihički, tako i fizički. Izvršena su mnoga silovanja i to muškaraca, žena i djece.
Pri ulasku u logore, zatočenici vezani plastikom i žicom, premlaćivani su palicama, lancima, željeznim šipkama, kolcima i kundacima pušaka u takozvanom “špaliru” policajaca, vojnika i civila.
Komisija UN-a objavila je 1995. godine Završno izvješće u kojem je navedeno kako je, u razdoblju od 1991. godine pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 (četristoosamdeset) logora u koje su internirane i vojne i civilne osobe.
Prema navodima Komisije, od tog broja je približno 300 logora prijavljeno od strane jednog ili više neutralnih izvora te Komisija postojanje tih logora smatra potvrđenim, a približno 180 logora je prijavljeno od strane ne-neutralnih izvora, te ih komisija vodi pod oznakom “nepotvrđeno”.
Prema istom Izvješću, približno 330 srbijanskih logora se nalazilo na području BiH, približno 50 (plus 30 nepotvrđenih) na području okupiranih dijelova Hrvatske, a približno 70 na području Srbije i 10 Crne Gore(10).
Tema srpskih koncentracijskih logora za Hrvate iz Hrvatske i BiH, te strašnja mučenja, silovanja i ubijanja sustavno se zanemaruje u hrvatskim medijima i politici. Može se reći da se to čak i namjerno čini s obzirom na veličinu zlodjela i strahota koje su se tamo događale. Paradigma iz slučaja Zec i ovdje se ponavlja. Dok se za preko 400 ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu ne zna gotovo ništa, kao ni za brojne ubijene hrvatske obitelji, jedan slučaj na drugoj strani uzet je kao simbol kojim se htjelo stigmatizirati cijeli Domovinski rat i borba za slobodu. Tako su i ovdje događanja u zatvorima Lora, Kerestinec i drugdje puno poznatija nego mnogo veće strahote koje su se događale u desetinama logora koje su krvnici držali za Hrvate.
Potresna svjedočanstva preživjelih iz srbijanskih logota možete pročitati ovdje:

Svjedočanstva mučenja u logorima u istočnoj Slavoniji
Svjedočanstva strahota logora za Hrvate u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini
 
[h=3]Moćna mora[/h]

Praksa koju njeguje Željka Markić toliko se raširila da Hrvatski narod sada već i nije ništa drugo nego uporabna fikcija, fantazmatski element bolesnih privatnih neuroza, šifra za nekažnjeno prepuštanje najgorim političkim opačinama


Mi, Hrvatski narod, imamo mnogo problema, a jedan od korpulentnijih je gospođa Željka Markić!


Zaskočivši me u tri sata noću, u mraku spavaće sobe, potpuno bunovnoga, ledenim je glasom to izjavio Hrvatski narod. Znale su me u ta nedoba pohoditi razna čudovišta – vještice, vampiri, troglave zmije, superheroji, branitelji, jednom čak i Jabba the Hutt iz ‘Ratova zvijezda’ – ali da me glavom, bradom i množinom spopadne Hrvatski narod, kao jedinstven i nedjeljiv entitet, uz to još stopljen sa sobnom mrklinom, to je ipak bilo malo previše. Pokušao sam mu pristojno reći da me ostavi na miru, ali Hrvatski narod nije se dao omesti, nego je nastavio tupiti sve ogorčenijim tonom.


Da li je Hrvatski narod zatucan kao Željka Markić? – teatralno je i pun sebe lamentirao Hrvatski narod. – Da li je Hrvatski narod podmukao kao Željka Markić? Da li je Hrvatski narod lažljiv kao Željka Markić? Da li je Hrvatski narod isključiv kao Željka Markić? Da li je Hrvatski narod ispunjen mržnjom kao Željka Markić? Da li je Hrvatski narod zadojen ustaštvom kao Željka Markić?… U slučaju da su odgovori negativni – poentirao je Hrvatski narod – opravdano je postaviti pitanje: Smije li onda Željka Markić nastupati u ime Hrvatskoga naroda? Otkud joj pravo da to čini? Jesmo li mi, Hrvatski narod, toj gospođi možda dali kakvo ovlaštenje da nas zastupa?


Ne znam, Hrvatski narode – umorno sam odbrusio – a prava je istina da me nije ni briga. U tri sata noću imam pametnija posla od slušanja cmizdravih žalopojki Hrvatskoga naroda!


Kada Željka Markić, recimo, tvrdi da Novosti vrijeđaju Hrvatski narod – nastavio je Hrvatski narod, kao da me nije čuo – ona bez milosti zloupotrebljava Hrvatski narod, a time čini upravo ono što drugima pripisuje: ponižava ga i vrijeđa. Širi bezočne laži o tome da je Hrvatski narod uvrijeđen, samo zato da bi se obračunala s jednim tjednikom, a usput i sa srpskom nacionalnom manjinom, što je ordinarno djelo krivotvorenja, i to na štetu nas, Hrvatskoga naroda!


Dobro, Hrvatski narode, shvatio sam – mrzovoljno rekoh. – A sad me pusti da spavam. Idi kukaj nekome drugom, na primjer udruzi U ime obitelji.


Kakvu god svinjariju Željka Markić poduzima, to čini u ime Hrvatskoga naroda i pozivajući se na ljubav prema Hrvatskome narodu – drobio je dalje Hrvatski narod, oglušujući se na moje molbe. – Tako je Hrvatski narod izložen neprestanom silovanju od strane ove gospođe. Nama, Hrvatskome narodu, oči ispadaju od silne čulne strasti Željke Markić! Karlice nam se raspadaju! Ima li ovdje ikoga tko bi se smilovao i suprotstavio takvome nasilju?


Na kriva vrata kucaš, Hrvatski narode! – pokušavao sam naglasiti svoju poziciju nezainteresiranog autsajdera. – A ako se osjećaš silovanim od strane gospođe Markić, Hrvatski narode, to nije razlog da usred noći siluješ mene!


Da li je Željka Markić u stanju voljeti Hrvatski narod na bilo koji drugi način nego da ga koristi kao izliku za ideološko mračnjaštvo i politički zulum? – nije se zaustavljao razgoropađeni Hrvatski narod. – Zašto Željka Markić, za promjenu, ne pokuša njegovati svoja klerofašistička nagnuća bez upotrebe Hrvatskoga naroda? Jer ovako mi, Hrvatski narod, protiv svoje volje postajemo dionikom njenih ustašoidnih opsjena. Toliko se ta praksa raširila u Hrvatskoj da Hrvatski narod sada već i nije ništa drugo nego uporabna fikcija, fantazmatski element bolesnih privatnih neuroza, šifra za nekažnjeno prepuštanje najgorim političkim opačinama i zločinstvima. O tome se radi, prijatelju.


Ja nisam tvoj prijatelj, Hrvatski narode – oštro sam se suprotstavio. – Kraj tolikih prijatelja, najmanje ti treba moja pospana ništavnost.


Pa to ti i kažem, prijatelju – još se luđe zapalio Hrvatski narod. – Pogledaj malo tko se sve u ovoj zemlji svečano poziva na Hrvatski narod i staje u njegovu zaštitu. Razbojnik do razbojnika! Evo ti jedno nepisano pravilo: čim ovdje netko deklarira duboku odanost Hrvatskome narodu, možeš se kladiti da će se iskazati kao njegov krvnik! Takve protuhe ispiru usta Hrvatskim narodom da se nama, Hrvatskome narodu, doslovno bljuje.


Nemoj mi povraćati po sobi, Hrvatski narode, jučer smo promijenili posteljinu! – panično sam zavapio.


To je bila metafora, prijatelju – umirio me Hrvatski narod. – Htio sam tek naglasiti da su krajnje opasnim ljudima puna usta Hrvatskoga naroda, pa ostaje jedino čekati periode kada ta ekipa prelazi s riječi na djela, to jest s pričanja na žvakanje. I eto zapečaćene sudbine: Hrvatski narod završava zdrobljen, skrckan, progutan i poslije svega posran.


Ako se osjećaš kao govno, Hrvatski narode, ja sam za to ponajmanje kriv – iznervirano sam dobacio. – A sada me, molim te, ostavi da spavam. Ujutro se rano dižem, jer moram napisati tekst, i to takav u kojemu ću vrijeđati Hrvatski narod, kao što nalaže uređivačka politika Novosti. Je li me ti to možda namjerno zavodiš? Hoćeš da izazoveš samilost i autorski me onesposobiš?


Hrvatski narod mora se osloboditi okova svojih adoranata! – ratoborno je uskliknuo Hrvatski narod, ne obazirući se na moja zanovijetanja. – Ne može se više trpjeti to da Hrvatski narod zloupotrebljavaju i intenzivno prcaju u glavu oni koji tvrde da ga intenzivno vole. Trebalo bi donijeti zakon o zaštiti Hrvatskoga naroda od lažnih obožavalaca!


Ja ne pišem zakone, Hrvatski narode – rekao sam. – Ja samo pokušavam ugrabiti koji sat sna, a da me ne uznemiravaju čudovišni entiteti. Hrvatske zakone pišu izabrani predstavnici Hrvatskoga naroda.


Možeš misliti kakvi su to predstavnici! – gorko je konstatirao Hrvatski narod. – Nebrojene se barabe predstavljaju kao zastupnici interesa Hrvatskoga naroda, pa su i nebrojeni zločini počinjeni u njegovo ime. Hrvatski je narod zbog djelovanja tih kriminalaca uvučen u grozote i trpi strašne posljedice. Evo ti drugoga nepisanog pravila: oni koji se u Hrvatski narod najviše zaklinju, obično u to ime nešto i zakolju! A zadnje što nama, Hrvatskome narodu, treba je preuzimati krvave ruke svojih samozvanih zaštitnika.


Ali mene se tvoji problemi ni najmanje ne tiču, Hrvatski narode – branio sam se od napasti. – Kada se povede diskusija o sudbini Hrvatskoga naroda, osjećam se kao potpuni stranac, i to u vlastitoj sobi.


Sudbina Hrvatskoga naroda je da ga lažni osloboditelji eksploatiraju u prozirne ideološke svrhe, drugim riječima: da ga koriste kao zadnju drolju! – zagrmio je Hrvatski narod. – Mi, Hrvatski narod, služimo samo kao alibi za njihove nitkovluke. Gdje prohujaju ‘interesi Hrvatskoga naroda’, ostaju uglavnom razvaline i pustoš.


Ne pretjeruj, Hrvatski narode – probao sam ga umiriti. – I tiše malo, mogli bi te čuti susjedi…


Onaj pokojnik je u ime Hrvatskoga naroda obavio etničko čišćenje – nije se gasio Hrvatski narod. – Onaj počasni gost na predsjedničinoj inauguraciji je zbog Hrvatskoga naroda strujom mučio civile. Onaj saborski zastupnik je radi Hrvatskoga naroda zarobljenike nalijevao sumpornom kiselinom… I te strahote onda nazivaju, molim te, ‘borbom Hrvatskoga naroda za svoju slobodu’. Kakav odvratni falsifikat! Kakva monstruozna uzurpacija! Najlukrativnija politička djelatnost u ovoj zemlji je kidnapiranje volje Hrvatskoga naroda.


Zurio sam bez riječi u raspomamljeni entitet što je siktao iz mraka, na rubu očaja, ne znajući što učiniti, jer me od cijelog asortimana gadnih noćnih čudovišta pridavilo baš ono najiritantnije.


I onda ti isti drznici još i nemilice trguju mučeništvom Hrvatskoga naroda – deklamirao je neumorni Hrvatski narod. – Kao da nas, Hrvatski narod, vode na sajam roblja s lancima oko vrata i zainteresiranima pokazuju naše rane, ožiljke, historijske traume… Misliš da je lako preživjeti kada ti tvoji ljubitelji navuku žrtvenu luđačku košulju? Nas, Hrvatski narod, to ubija u pojam, jer se želi dati do znanja da je jedina naša kvaliteta u našoj invalidnosti. Eto, s takvih pozicija nastupa i gospođa Željka Markić. Vjeruj mi, prijatelju, ona nije zaštitnik, nego sve krupniji problem Hrvatskoga naroda.


Skini mi se s vrata, Hrvatski narode! – kriknuo sam iz petnih žila. Prozreo sam prljavi entitetov plan: lukavac je htio da se nad njim sažalim i odustanem od uređivačke politike koja nalaže kategorično vrijeđanje. Skočio sam iz kreveta odlučan da prekinem tu farsu. Upalio sam svjetlo u sobi taman u momentu kada se Jabba the Hutt obraćao troglavoj zmiji:


Zašto nas ova budala sve vrijeme zove Hrvatskim narodom?




Viktor Ivančić:
 
Jugonostalgičari nikad ne grizu ruku koja ih hrani


Ima kod nas jedna pojava tj. fenomen koji zaslužuje širu društvenu pažnju; posebno kada govorimo o dvoličnom janusovskom licu liberalizma ili još bolje stolikome licu New Agea koji obuhvaća propagiranje gatanja, horoskopa, voluntarizma da svak može sve (moć pozitivnog mišljenja ima i dobre aspekte ako prihvaća Boga i vlastite nesavršenosti te bol, patnju i gubitak kao legitimni jobovski dio života) čarobnjaštva, zazivanja duhova, relativiziranja zla, pornografije, kulta Majke Zemlje, karizmatskih pokreta, droga i opijata, promiskuiteta, loših filmova i atonalne destruktivne glazbe, umjetnosti koja je pala sa štafelaja, istospolnih brakova i sličnoga bućkuriša iz globalnog babilonskog lonca.
http://www.maxportal.hr/wp-content/uploads/2015/01/vesna-361.jpg
Pojava na koju ću se fokusirati odnosi se na pojedince koji u raznim društvima i lijevoliberalnim medijima uzimaju sebi za pravo biti ne samo arbiteri elegantiae već i davati pravorijek u političkim i društvenim pitanjima kao salonski intelektualci, ali bez veličine i talenta jednoga Miroslava Krleže ili Voltairea, pa i J. J. Rousseaua s njegovim primitivnim idejama. Ima nešto samo po sebi komično u položaju slavnoga Voltairea kojega tetoše dvorovi ili Karla Marxa koji poziva na diktaturu sirovih i neukih dok dobiva apanažu od tvorničara i elite u Londonu, fabijanaca kojima je simbol vuk u janjećoj koži.

U sličnom položaju su naši lijevoliberalni intelektualci koji izigravaju Ivana Krstitelja boreći se verbalno protiv krutih struktura države, nacionalizma, religije, nacionalizma, korupcije i idolatrije potrošačkoga društva istodobno se upregnuvši u kola biznismena i filantropa Georgea Sorosa i dopuštajući sukob interesa, naime da Feral kao dioničko društvo u svome trojstvu ima gđu Vesnu Pusić iz HNS-a te jednog starijeg gospodina osnivača HSLS-a Slavka Goldsteina. Ma koliko u sebi nosio bistru polemičku oštrinu i njuh dobrog lovačkoga psa Viktor Ivančić u tom slučaju djeluje kao pas na lancu jer nitko ne grize ruku koja ga hrani.

Naravno u tome radikalizmu i anarhizmu dosta ima nesvjesnog sektaškog pristupa (poput srednjovjekovnih kršćanskih heretika usmjerenih protiv hijerarhije i na socijalnu borbu) koji kao Jergović u koloni izbjeglica zamjećuju Madonu s djetetom (ispade Miljenko vidjelac); lijepo je i pohvalno i u srži kršćanski suosjećati s bratom čovjekom, napojiti žedne, ugostiti gladne, dati dio honorara ili višak nekretnine ustupiti potrebitom; ali intelektualac mora sagledati i širi dio slagalice (puzzlea), tj. ukazati na sile koje ekonomski i socijalno stvaraju kaos (kao što ukazuju npr. Noam Chomsky i Naomi Klein) i po mogućnosti ponuditi puteve rješenja problema.

Dobro je i neophodno zdravo imati kritičare, još bolje je uspostaviti kritički dijalog - ali mi nismo manihejci ili mala djeca da tražimo idealno društvo a živimo sibaritski, zazivamo kozmopolitizam a bijegamo iz Sarajeva trajno na Bliski Zapad, ili kad ne priznajemo dr. Franji Tuđmanu niti najosnovnije ljudske i državničke kvalitete već ga prikazujemo poput kostura ili u fotomontaži ljubavnog zagrljaja sa Slobodanom Miloševićem. Ni meni se ponešto kod pokojnog Predsjednika nije sviđalo ali u usporedbi s Ivicom Račanom ili Zoranom Milanovićem ili već spomenutom dr. Pusićkom bio je zreo državnik koji je djelovao u okolnostima agresije JNA, embarga na oružje, perfidne politike Zapada, UDBA-ške hobotnice, lijevoliberalne i regionalističke oporbe, pravaša i emigracije koji su htjeli radikalni sraz sa srpstvom i starim režimom, Martinom Špegeljem koji je želio napasti vojarne...

Ja doduše zahvaljujem feralovcima što su imali građanske hrabrosti da se suprotstave pogrješkama i devijacijama mlade hrvatske demokracije, što su pisali o golfu na Srđu, ali ne shvaćam njihovo gašenje u doba dr. Ive Sanadera, ne shvaćam njihovu šutnju o grješkama Željka Rohatinskoga, te posebice dr. Pusić koja je svojom politikom u Siriji oštetila INA-u i krivo procjenila ISIL, do najnovijega nesnalaženja Milanovića s umjetno izazvanim izbjegličkim velevalom. Mislim da je u pitanju izvanredno ideološko sljepilo baviti se muhama, buhama, komarcima i ušima (tj. po naški babama i žabama) u vrijeme kada te napada tigar.
 
16864689_1843017359289307_6250458817148807732_n.jpg

Aus fb
#TomoEgredžija : “Bio sam pripadnik Specijalne policije i 1. gardijske brigade “Tigrovi”. Proveo sam 1901 dan u borbenom sektoru. Ranjen sam u “Oluji”. Odlikovan sam sa Redom Nikole Šubića Zrinskog i Redom Hrvatskog Trolista. Nositelj sam Spomenice domovinske zahvalnosti i Spomenice domovinskog rata. Dobio sam Spomen plaketu Vukovar “91 iako je nisam zaslužio jer se nisam borio u Vukovaru već u Iloku. Dobio sam još hrpu pohvalnica, zahvalnica, čak i pištolj, ali mi je ipak najdraže priznanje od srpske starice iz Okučanskog Benkovca tijekom akcije Bljesak kada mi je rekla da sam najbolji vojnik koji je došao u njeno selo. U početku se bojala da ćemo je ubiti….”
Sudionik sam Domovinskog rata od 11. ožujka 1991. godine pa sve do njegovog kraja. Borio sam se na ratištima od Iloka do Prevlake. Sudjelovao sam u akcijama Maslenica, Medački Džep, Bljesak i Oluja.
Ja nisam ni ustaša ni fašista. Antifašista sam i tek sam jedan od mnogih koji su branili Hrvatsku. Na ovaj moj istup me ponukalo sve ovo što se dešava u mojoj zemlji za koju sam se borio, a sad sam doživio da se sve te vrijednosti bacaju u blato. Uporno se bivši branitelji nastoje prikazati kao ustaše, nacionalisti, fašisti, a sve zahvaljujući braniteljskim udrugama kojima se ne zna ni broj te nekim bolesnim ambicijama čelnika tih braniteljskih udruga koji kroz njihovo djelovanje nastoje ostvariti svoje osobne interese. Nije njima stalo do digniteta Domovinskog rata i dostojanstva branitelja
Pitam se kako je moguće da po našim gradovima marširaju ljudi koji otvoreno podržavaju fašizam i ustaški pokret? Oni su danas cijenjeni građani, biskupi ih blagoslivljaju i podržavaju kao jedine prave branitelje. Veliča se NDH, revitaliziraju se ustaški zločini, iskrivljuje povijest. Ljudska prava, zagarantirana Ustavom, se na poštuju i gaze se. O slobodi medija da i ne govorim. Gospodarski kriminal se ne sankcionira. “Branitelji” prijete svojim sugrađanima dok vlast s odobravanjem gleda na sve to. Nekažnjeno se dižu spomen ploče s ustaškim pozdravom, prijeti se veteranima koji ne misle kao oni, a najveći poticaj dolazi od HDZ-a i Crkve.
Najdraže priznanje
Od svih odlikovanja i spomenica koje sam dobio, meni je najdraže priznanje jedne srpske starice iz Okučanskog Benkovca tijekom akcije Bljesak. Rekla mi je da sam najbolji vojnik koji je došao u njezino selo. Cijelu je noć stajala ispred kuće. Bojala se da ćemo ju ubiti ako uđe u kuću. Ujutro kad više nije mogla izdržati, na naš je nagovor je ušla unutra i kolega joj je napravio napitak sa C vitaminom. Baka se uplašila da ju želimo otrovati i uplašeno me pogledala. Pitala me hoću li ja prije nje probati taj napitak. Naravno da sam joj ispunio želju i onda je i ona popila.
Zbog takvih trenutaka kada me je srpska starica pohvalila isplati se živjeti. Riječi te starice su bile iskrene i iz srca i zato mi je taj trenutak toliko važan.
Slično sam doživio još jedanput prilikom pretresa terena poslije Oluje i smatram se sretnikom zbog toga.
Mislio sam da će poslije rata takve geste biti nešto najnormalnije.
Mislio sam da moji sugrađani i suborci koji ne misle isto kao ovi bukači-branitelji, neće 2017. godine živjeti u strahu i dobro vagati svaku svoju riječ zbog svojih bivših suboraca.
Sad kad je rat odavno završio, a mi, umjesto da živimo u Hrvatskoj o kojoj smo sanjali na bojištima i za koju smo bili spremni dati život, opet vodimo bitku za preživljavanje. Od obećane male Švicarske, mi smo postali siromašna, neperspektivna zemlja iz koje bježe svi koji mogu.
Nažalost, to većinu braniteljskih udruga ne zanima. Ne zanimaju njih veterani koji nemaju nikakva primanja, veterani koji nemaju posla, veterani koji nisu članovi nijedne braniteljske udruge pa im nisu u vidokrugu. Ne zanimaju njih niti njihovi sugrađani koji kopaju po kontejnerima za smeće. Njih zanima samo postotak. Bore se da neka mjesta (Vukovar, Udbina) dobiju status mjesta od posebnog pijeteta, a ne bore se da ta mjesta postanu mjesta prosperiteta.
Nadao sam se i želio da ćemo mi, hrvatski branitelji, dignuti svoj glas na nepravde u društvu i da ćemo i nakon rata braniti slabije. Da ćemo podržati radnike u njihovoj borbi za njihova prava i da ćemo svi zajedno graditi jednu lijepu i modernu, naprednu građansku Hrvatsku.
Na žalost to onima koji dižu šatore, spomen ploče s ustaškim pozdravom, veličaju jednu propalu zločinačku tvorevinu to nikad neće biti važno. Sada imaju dobro zaleđe i u novoj vladi i u Crkvi tako da ne znam gdje će to ludilo više stati. Znam da ima veterana koji dijele ove moje stavove, ali isto znam i da su uplašeni za sebe i svoje obitelji. To su oni veterani koji dijele sudbinu svojih sugrađana - rade i šute da bi preživjeli.
Ja ne mogu više šutjeti i zato putem ove Facebook stranice “Dosta je, ja se vas ne bojim” želim progovoriti.
Želim da me puno ljudi čuju koji misle kao i ja. Siguran sam da puno veterana domovinskog rata može ispričati priču sličnu mojoj. Zato ih pozivam da se jave, da javno iznesu svoje stavove.
Nemojmo šutjeti i dopustiti šačici „glasnih“ da zgaze sve za što smo se u ratu časno borili. Dosta je bilo
Zum Vergrößern anklicken....
!



Veteranka Medvedu: Takvu gadariju provest ?e lijevom rukom! | N1 HR


[h=1]Veteranka Medvedu: Takvu gadariju provest će lijevom rukom![/h]
ja-u-uniformi.jpg
Izvor: Privatni alb




 
Du musst dich einloggen oder registrieren, um hier zu antworten.
Zurück
Oben