TUZLANSKA KOLONA – TUZLA
15.05.1992. – Tuzlanska kolona – Tuzla
ZLOČINI, MASAKRI NAD SRBIMA U BIH 1992-1995. (031) - 1
Datoteka ,,Tuzlanska kolona,, , napravljena po klišeu kao prethodne je povučena
i umjesto nje ići će tekstovi opisa događaja kao i svjedočanstva preživjelih.
Ako se stvore pravni preduslovi za postavljanje te datoteke, ići će naknadno.
(Petar II)
***
Skrivanje zločina
Prema podacima jugoslovenskog Dokumentacionog, centra zbog počinjenih ratnih zločina Vojnom tužilaštvu u Beogradu još 1995. podnijeta je krivična prijava protiv 59 lica. Među njima je i Selim Bešlagić, koji je naredio formiranje Kriznog štaba i napad na kolonu. Jedan od učesnika u pregovorima o mirnom izlasku jedinica JNA iz Tuzle i jedan od onih koji je dao, kasnije pogažene, garancije za bezbjednost vojnika bio je i Sead Avdić, zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i visoki funkcioner Stranke za BiH
***
Masakr nedužni vojnika JNA u Tuzli direktno je prenosila TV FS-3, a sve je komentarisao Zlatko Dukić, koji danas u Tuzli glumi velikog demokratu i komentatora na tuzalnskim televizijama, kojima je Regulatorna aegencija za komunikacije (RAK) kapom i šakom dijelila dozvole za emitovanje, nagradivši ih tako za "medijsko junaštvo" na početku rata u Tuzli. Tuzlanski mediji su miljenici RAK-a, koji su široki medijski prostor kontaminisali pričama o "četnicima" i "srpskim zlotvorima".
U tome prednjači Salih Brkić, čija se nečasna uloga u antisrpskoj harangi vješto sakriva. Dok se, recimo, Radio-Doboj ne čuje ni u čitavom gradu, dotle se tkz. Radio-Kanton proširio na čitavu sjeverositočnu Bosnu i šire, sa masom snažnih predajnika, kojima pokriva medije u RS i širi neviđeno medijsko zagađivanje etera.
Srpski vlastodršci u "zajedničkim" organima BiH mudro ćute, a kliku medijskih mućkaroša predvodi Branko Dokić, koji nijedanput nije progovorio o ogromnom debalansu u izraćenoj snazi radio i TV stanica u Federaciji, odnosno u RS. Planine i brda u FBiH načičkani su predajnicima, dok na cijelom Ozrenu imaju samo dva-po jedan radio i TV predajnik, mizerne snage. Time su muslimani, preko RAK-a, svete Ozrencima i časnoj ulozi Srpskog Radio-Ozrena, koji im u toku rata nije dao oko otvoriti i koji je mudrim medijskim djelovanjem do srpske izdaje na Ozrenu na svoj način sprečavao okupaciju ove legendarne planine.
U Bijeljini su 15. maja 2002. godine, uz najviše vojne počasti, sahranjeni posmrtni ostaci trideset neidentifikovanih vojnika bivše Jugoslovenske narodne armije koji su ubijeni na isti dan prije deset godina u Tuzli, prilikom povlačenja iz tog grada. Posmrtni ostaci ubijenih vojnika, čiji identitet, uz sve napore, nije bilo moguće utvrditi, ekshumirani su iz jedne masovne grobnice u Tuzli, a sahranjeni u novoizgrađenu spomen-kosturnicu sa velikim mermernim krstom i spomen-pločom, na kojoj je uklesano: "Ova humka mučenika sveta je kao zemlja srpska." I dok su majke, koje ne znaju gdje su grobovi njihovih sinova, zavijene u crninu i neutješni, iskonski bol, naricale u Bijeljini, Petrovu, Zvorniku, na Majevici, Ozrenu..., u Srpskoj i Jugoslaviji, u Tuzli je slavljena "pobjeda nad fašizmom".
Izrevoltiran riječima novinara Sinana Alića, koji se u "prazničnom programu TV TK" jedini založio da se 15. maj 1992. što prije zaboravi i da se o njemu što manje priča, ratni zločinac Bešlagić je povišenim glasom rekao da će on taj dan "slaviti za sebe".
Prema saznanjima Patriota, Vojni sud u Beogradu u februaru ove godine dobio je zahtjev vojnog tužioca da se zbog masakra vojnika bivše JNA pokrene istraga protiv Selima Bešlagića, bivšeg gradonačelnika Tuzle, a sadašnjeg guvernera Tuzlanskog kantona. Vojno tužilaštvo traži da se istraga pokrene i protiv Envera Delibegovića, bivšeg komandanta Teritorijalne odbrane Tuzla, Mehmeda Bajrića zvanog Meša, bivšeg načelnika Centra bezbjednosti Tuzla, kao i Muhameda Brkića, Budimira Nikolića i Ilije Jurišića, bivših članova Kriznog štaba Stanice javne bezbjednosti u Tuzli.
Oni se terete da su 15. maja 1992. organizovali napad na neborbenu vojnu kolonu na raskrsnici Skojevske ulice i Brčanske Malte, kada je ubijeno više od 200, a zaroboljeno 140 vojnika. Takode se terete da su prekršili odredbe međunarodnog ratnog prava i Ženevsku konvenciju, kao i prethodni dogovor SR Jugoslavije i vlasti u Sarajevu o mirnom povlačenju jedinica JNA iz BiH do 19. maja 1992. Uz sve to, lica protiv kojih je zatraženo pokretanje istrage prekršila su i dogovor o mirnom povlačenju koji su sama postigla sa komandantom kasarne "Husinjska buna" u Tuzli. Pomenuti su organizovali grupu od oko 3.000 pripadnika "Zelenih beretki" (jedinice pod kontrolom SDA), TO Tuzla, Lukavac, Živinice..., jedinica MUP-a Tuzla, "Patriotske lige", koji su mučki, iz zasjede, napali vojnu kolonu JNA.
TUZLANSKA KOLONA – TUZLA
15.05.1992. – Tuzlanska kolona – Tuzla
ZLOČINI, MASAKRI NAD SRBIMA U BIH 1992-1995. (031) - 2
Otkrivanje zločina(ca)
Prema podacima jugoslovenskog Dokumentacionog centra, zbog počinjenih ratnih zlocina Vojnom tužilaštvu u Beogradu još 1995. podnijeta je krivična prijava protiv 59 lica. Među njima je i Selim Bešlagić, koji je naredio formiranje Kriznog štaba i napad na kolonu. Jedan od učesnika u pregovorima o mirnom izlasku jedinica JNA iz Tuzle i jedan od onih koji je dao, kasnije pogažene, garancije za bezbjednost vojnika bio je i Sead Avdić, zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i visoki funkcioner Stranke za BiH.
Komandu za napad izdao je Mehmed-Meša Bajrić, tadašnji načelnik Centra javne bezbjednosti u Tuzli i predsjednik Kriznog štaba Stanice javne bezbjednosti u Tuzli. U Štabu su se nalazili još i Ilija Jurišić, Budimir Nikolić, Muhamed Brkić i drugi. Precizan plan napada na kolonu izradili su bivši potpukovnici JNA Željko Knez (operativac u 17. korpusu JNA) i Slavko Gligorević, dok su cijelu operaciju finansirali Mirha Šehović, snaha dr Šehovića, i Munivera Fazlić, supruga dr Fazlića.
Komandant Kriznog štaba TO Tuzla bio je Enver Delibegović, dok su na čelu isturenih štabova bili pretežno ekstremisti, članovi SDA. Na čelo specijalne manevarske brigade za napade na vojne jedinice i kasarne JNA postavljen je bivši poručnik JNA Mladen Vidić. Faruk Prcić, direktor Rudarskog instituta u Tuzli i do tada rezervni kapetan JNA, po naredbama Kneza i Gligorevića, blokirao je komunikacije ka Požarnici i Majevici i iskopao tranšeje pored puta od raskrsnice Brčanska Malta do sela Slavinovići.
Signal za napad dao je stariji vodnik Mato Zrinić, ispalivši tri metka u vazduh u trenutku kada je začelje kolone izlazilo iz kasarne. Prve hice prema vojnicima, kojima su prethodno tuzlanski moćnici garantovali bezbjedan izlazak, ispalio je Muhamed N. iz Tešnja. On je bio u posadi "prage" postavljene na raskršću Skojevske ulice i Brčanske Malte. Usporavanje kretanja kolone (u kojoj se nalazilo 600 ljudi i oko 200 vozila) sa 30 na 10 km na sat i njeno presijecanje prethodno su izvršili bivši oficiri JNA - stariji vodnik Damir Gaši i rezervni kapetan Mahmut Bijedić, ubacivši se svojim vozilima u putanju kretanja kolone. Poginuli vozači vojnih kamiona pogođeni su, u glavu i grudi uglavnom snajperskim hicima, upućenim sa okolnih položaja, odakle su djelovali snajperisti Neda Mot, Sadija Bajrica, sin i kćer Mije Jukića, kćerka Živana Zarića...
Komandir Četvrte manevarske čete za napad na kolonu Kadro Pekarić, nakon što je od Mehmeda Bajrića dobio naređenje da otvori vatru po koloni, za početak napada je tražio i dobio potvrdu i od člana Štaba SJB Tuzla Ilije Jurišića. Tada je otpočeo masakr, čiji se tragovi i danas perfidno skrivaju, produžavajući patnje porodica, koje ni deset godina nakon počinjenog zločina ne znaju za grobove svojih najmilijih.
Sve je, direktno, sa kule "F" prenosio TV Front slobode 3, uz besprizorne komentare Zlatka Dukića i Marka Divkovića, koji je u jednom trenutku, kada je eksplodirao vojni kamion, rekao: "Kako je vruće, dobro bi došla jedna hladna piva." Dobar dio osumnjičenih za pokolj vojnika JNA u Tuzli i danas obavlja vrlo visoke funkcije u toj opštini, kao i u zajedničkim organima BiH.
Hronologija monstruoznog plana
Do 14. maja u sastavu 92. motorizovane brigade u kasarni "Husinjska buna" bio je motorizovani bataljon iz Pirota sa oko 600 ljudi. On je u skladu sa dogovorom SRJ i vlasti u Sarajevu pratio i obezbjeđivao povlačenje jedinica u Jugoslaviju, ali i obezbjeđivao širi prostor kasarne i skladišta oružja. Povlačenjem tog bataljona, 14. maja, prema pretpostavkama svjedoka, stvoreni su povoljni uslovi za napad na preostale vojnike, koji će se odigrati sutradan. U kasarni "Husinjska buna" ostao je dio vojnika na redovnom odsluženju vojnog roka i dio rezervnog sastava koji je već bio angažovan na poslovima dislokacije.
Sutradan, 15. maja, niko od vojnika i starješina nije ni slutio šta će se dogoditi toga dana. Oficiri muslimani i Hrvati, koji ranije nisu dezertirali, pojavili su se na poslu. U kasarni se zadržavaju do 13 časova, kada naglo nestaju u gužvi oko pakovanja kamiona i tovarenja tehničkih sredstava. Upravo u to vrijeme "Zelene beretke", nakon pljačke oružja iz magacina TO Tuzla na Kozlovcu, ubrzano zauzimaju položaje oko kasarne koje je napustio bataljon iz Pirota.
Komandant kasarne potpukovnik Mile Dubajić, kako navode svjedoci, postiže dogovor sa tadašnjim predsjednikom Izvršnog odbora SO Tuzla Seadom Avdićem i predstavnicima SO Tuzla Refikom Ahmedinovićem i Simom Šolajom da "Zelene beretke " neće provocirati jedinice JNA u kasarni i da ce se mirno sačekati njihovo povlačenje do 19. maja.
Negdje na sredini sastanka u salu u Domu JNA, gdje su vođeni pregovori, ušao je pukovnik Ugo Nonković, u to vrijeme zadužen za održavanje kontakata sa muslimanskom stranom i rekao: "Ne brinite, gospodo, ključevi od dvorca su vaši. Zar ne vidite da u kasarni nema više vojske." Dio oficira i vojnika kasnije će posumnjati da je Nonković, osim što je sa muslimanskom stranom kontaktirao, za njih i radio. Potpukovnik Dubajić se nakon pregovora, oko 13 casova, vratio u kasarnu, a njegove kolege su primijetile da je "vidno nervozan i uznemiren".
O detaljima dogovora nije pričao ni najbližim saradnicima. Vojnici postaju ozbiljno zabrinuti za svoje živote. Tog dana, prema saznanjima oficira, bila je završena mobilizacija jedinica TO Tuzla, a svuda oko kasarne prolazile su kolone dobro naoružanih teritorijalaca. Oni su zauzimali dominantne tačke koje je dan ranije napustio pirotski bataljon. Na okolnim zgradama postavljeni su snajperisti, a sa brda oko kasarne vršena su stalna osmatranja. Nakon što je izviješten o novoj situaciji, Dubajić je naredio da se formira kolona za izlazak iz kasarne, a "on će zvati predsjednika opštine Tuzla Selima Bešlagića da vidi o čemu se radi".
U 14.30, prema svjedočenjima, "rulja" je ušla u već napušteno skladište oružja Kozlovac, iz koga je ranije izvučeno naoružanje JNA, ali u kome je, prema dogovoru, ostalo oružje TO Tuzla. Civili zajedno sa članovima TO, "Zelenim beretkama" i drugim jedinica razvlačili su moderno automatsko naoružanje i sanduke sa municijom.
Sat kasnije, nakon zauzimanja položaja oko kasarne, počinje snažan napad pješadijskim naoružanjem. Vojnici su iznenađeni, jer im je ranije prenijeta vijest da je dogovoren miran izlazak iz kasarne. "Nije se znalo ko na koga puca", svjedoče za Patriot preživjeli. Pošto u kasarni nije bio iskopanih rovova za odbranu, vojska zauzima ležeće položaje oko kamiona u već formiranoj koloni, ili u zgradama, sa kojih razbijena stakla padaju po njima. Oficiri smatraju da se radi o "varka napadu", koji ima za cilj da se izvrši pritisak da vojska napusti kasarnu, jer su projektili ispaljivani relativno visoko i u objekte. Dubajić izdaje naredbu da se na napad ne odgovara, osim u slučaju da već formirana kolona u kasarni bude direktno napadnuta.
Napad traje do 16.00 casova, a još većom silinom ponovljen je u 16.30. Ovaj put, sem pješadijskog naoružanja, upotrijebljene su i zolje. Jednom od njih pogođena je benzinska stanica. Od rikošetiranih metaka nekoliko vojnika je ranjeno. Napad traje desetak minuta, do 16.40, kada na pregovore u kasarnu prvo dolazi prethodnica, a zatim i komandant Štaba TO Tuzla, bivši rezervni major JNA Enver Delibegović, predstavnik opštinske vlasti Jasmin Imamović, dok Mehmed-Meša Bajrić, načelnik MUP-a Tuzla, ostaje na prijavnici. Vojnici u kasarni se komješaju. Veliki dio, kako tvrde preživjeli, vidi "da se nešto veliko sprema, da neće valjati" i da ne treba imati povjerenje u data obećanja o nenapadanju. Dio zagovara da se ostane u kasarni i organizuje odbrana.
