Sie haben keine Berechtigung Anhänge anzusehen. Anhänge sind ausgeblendet.
Josipa Lisac na Dan zaljubljenih slavi 72. rođendan
Josipa Lisac i Karlo Metikoš upoznali su se 06. februara 1971. godine u Petrinji na jednom nastupu, kad je Josipa imala 21, a Karlo deset godina više. On je već imao status prvog rok muzičara u Hrvatskoj i vrlo uspješnu karijeru u Francuskoj pod pseudonimom Matt Collins. Priča se kako je to bila ljubav na prvi pogled.
Iako tako mlada Josipa je iza sebe već imala muzički staž deceniju dug pjevajući u Dječjem zboru Radio-televizije Zagreb, kao i rok-bendovima O'Hara i Zlatni akordi. Karla su očarale njene vokalne sposobnosti zbog kojih je s lakoćom izvodila sve, od klasične muzike preko etno pjesama, pa sve do modernih, avangardnih melodija. On je uz Ivicu Krajača bio i autor svih pjesama na njenom prvom studijskom albumu Dnevnik jedne ljubavi iz 1973. godine.
Zajedno su sarađivali na 13 LP albuma i CD-a i iznedrili hitove poput Magla, Hir, hir, hir, Lisica, Danas sam luda, Dok razmišljam o nama i drugih. Sarađivali su i na prvoj hrvatskoj rok-operi Gubec-beg, 1975. godine, koju je vidjelo više od milion ljudi a čiju ariju Ave Maria, Josipa i dan danas izvodi na koncertima. “Krajem maja 1977. igrali smo “Gubec bega” u teatru Sistina u Rimu, u prisustvu velikog režisera Federica Fellinija. Iz Rima smo otišli u Ameriku. Bila je to moja velika želja. Imala sam puno želja, ali i sreću što je uz mene bila osoba koja je to htela i mogla u svoj svojoj snazi i punoći i realizovati – Karlo Metikoš. To je bilo više od same podrške. Kroz takav odnos postali smo jedno. Upravo on je načinio Josipu Lisac, mene takvom kakva jesam. Sve je bilo tako lepo…”, ispričala je jednom prilikom Josipa.
Nakon tri godine vratili su se u Zagreb s albumom “Made in USA”. Poznavaoci kažu da postoje dvije Josipe: prije i poslije Amerike. Josipa je poslije Amerike postala svoja. “Ovo je moj izbor, bez obzira svidjelo se to nekome ili ne. Stojim iza toga”. Promijenila je i scenski nastup. Šokirala je javnost garderobom, šminkom, frizurom… Na Mesamu 87. u Beogradu sa 100 kvadratnih metara plašta-haljine „zagrlila“ je cijelu pozornicu.
Dvadeset godina, Karlo i Josipa bili su nerazdvojni, ali ne i u zvaničnom braku. „Nismo se venčavali, čemu to, mi smo se voleli“, kaže Josipa. „Ne shvatam zašto danas ljudi žure da se venčaju? Misle da je za brak dovoljno da s nekim ručaš pod istim krovom i vodiš ljubav poslije toga. Nisu spremni na žrtve. Ne odriču se ega. Ustvari ne vole sebe, a kamoli druge. I onda se čude što je nakon tri mjeseca izbio skandal, a nakon tri godine razvod. Meni je strašno i kad ljudi govore loše o svom partneru. Moja prijateljica kaže: Grozno mi je da On uđe u moju tašnu. Zašto? Pa meni je Karlo sređivao tašnu. Žao mu je bilo da vučem tovar na ramenu. Zašto da je ne sredi? Mi nismo imali tajne! Nikada nismo razgovarali onako monstruozno kako ja danas čujem ljude da razgovaraju. Nikada nismo jedno drugome opsovali ili zalupili vratima. Što smo si imali reći, rekli bismo si odmah, nismo to ostavljali za kasnije. Sve smo rješavali razgovorom. Kad bi netko od nas bio indisponiran ili pod stresom, drugi bi ga dizao, tako smo se izmjenjivali i funkcionirali”, priznala je Josipa Lisac.
Njihovu ljubav prekinula je Karlova iznenadne smrti 10. decembra 1991. godine. U njegovu čast Josipa svake godine priređuje koncerte kojima održava interes za njihovu muzičku, ali i ljubavnu priču koja traje i danas.
“Pamtim ga po svim ludostima koje je radio i odmah se počnem smijati. Kada bi on vidio da ja nisam dobre volje, odmah bi me počeo nasmijavati, izvoditi psine dok god me ne oraspoloži. Bio je izuzetno duhovit. Uvijek je bio u velikom društvu i što bi ljudi više padali od smijeha, on bi postajao sve smješniji. Ludnica totalna. Karlo je bio gospodin, ali je imao primjese fakina. Sve je ljude zaveo. I muškarce i žene”, priča o svom dragom, Josipa.
Zapravo, ni smrt ih nije stvarno rastavila. Josipa mu i dalje posvećuje svaki minut na sceni, piše mu pisma, voli ga... Kaže da nikad nije ni pomislila na drugog muškarca – “Nisam, jer mi je srce puno i u njega više ništa ne može da stane”.