Aktuelles
  • Herzlich Willkommen im Balkanforum
    Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
    Bitte hier registrieren

Berühmte Persönlichkeiten der Geschichte

  • Ersteller Ersteller jugo-jebe-dugo
  • Erstellt am Erstellt am
und vladko macek darf natürlich nicht fehlen

Vladko Maček

aus Wikipedia, der freien Enzyklopädie

Vladko Ma?ek ? Wikipedia

http://de.wikipedia.org/wiki/Vladko_Maček#searchInput

Vladko Maček


Vladko Maček (* 20. Juni 1879 in Jastrebarsko; † 15. Mai 1964 in Washington D.C.) war ein kroatischer Politiker.
Maček wurde nach der Ermordung Stjepan Radićs im Jahre 1928 dessen Nachfolger als Vorsitzender der Kroatischen Bauernpartei. Er war ein energischer, wenn auch friedlicher, Gegner der Diktatur von Alexander I. von Jugoslawien. Als Befürworter der Unabhängigkeit Kroatiens wurde er mehrere Male verhaftet und auch zu Gefängnisstrafen verurteilt. Nach dem Tode Alexander I. wurde Maček begnadigt.
Durch seine geschickten Verhandlungen mit Pavle Karađorđević, der anstelle des noch minderjährigen Königs Peter II. Regent des Landes war, gelang es Maček am 26. August 1939 mit Unterstützung Großbritanniens und Italiens im Sporazum weitgehende Autonomie für Kroatien als Banschaft Kroatien (Banovina Hrvatska) innerhalb Jugoslawiens zu erreichen. Seine Partei trat danach in die jugoslawische Zentralregierung ein, und Maček selbst wurde stellvertretender Ministerpräsident Jugoslawiens.
Im Vorfeld des Überfalles der Achsenmächte (Deutsches Reich und Italien) auf Jugoslawien im Frühjahr 1941 wurde Maček von deutscher Seite angeboten, nach der Besetzung des Landes durch die deutsche Wehrmacht einen unabhängigen kroatischen Staat unter seiner Führung zu gründen. Maček lehnte dieses Angebot jedoch ab und bot stattdessen an, sich als Vermittler um die Aufrechterhaltung des Friedens zwischen Jugoslawien und den Achsenmächten zu bemühen, was von deutscher Seite jedoch abgelehnt wurde. Während die übrigen Vertreter seiner Partei in der jugoslawischen Regierung nach der Besetzung Jugoslawiens durch die Truppen der Achsenmächte zusammen mit dieser ins Exil nach London gingen, trat Maček von seiner Position als stellvertretender Ministerpräsident zurück und kehrte nach Zagreb zurück.
Nach Mačeks Weigerung wurde die Macht in Kroatien von den Besatzungsmächten der Ustascha unter Ante Pavelić übertragen, die den Unabhängigen Staat Kroatien ausrief. Maček wurde unter polizeiliche Überwachung gestellt, und der Kroatischen Bauernpartei wurde ebenso wie allen anderen politischen Organisationen mit Ausnahme der Ustascha selbst die weiter politische Aktivität untersagt. Nachdem sich bedeutende Teile der Partei nicht an dieses Verbot hielten und die Parole zu verbreiten suchten, dass der von der Ustascha regierte Unabhängige Staat Kroatien nur ein vorübergehendes Phänomen sei und nach dem Kriege mit Unterstützung Großbritanniens erneut die Kroatische Bauernpartei die Macht in einem demokratischen Kroatien übernehmen werde, wurde Maček zeitweise inhaftiert, und auch nach seiner Freilassung blieb er unter Hausarrest, jeglicher Kontakt zu seiner Partei wurde unterbunden.
Maček hoffte weiterhin darauf, dass seine Partei nach dem Kriege mit Unterstützung der Westmächte auf demokratischem Wege wieder die Regierung würde übernehmen können. Eine Zusammenarbeit mit der Kommunistischen Partei unter Tito, der als Führer der Partisanenbewegung schließlich 1944 auch von den Westmächten als neuer jugoslawischer Regierungschef anerkannt wurde, lehnte Maček ab, da er diese als undemokratisch betrachtete. In Reaktion darauf verlangten die Kommunisten von denjenigen Mitgliedern der Kroatischen Bauernpartei, die sich den Partisanen angeschlossen hatte, dass sie sich ausdrücklich von Maček und den angeblich reaktionären mačekovci (Maček-Anhängern) distanzieren müssten.
Unmittelbar vor dem Einmarsch der Partisanen in Zagreb im Frühjahr 1945 verließ er das Land, nach dem ihm zuvor von Vertretern des abziehenden Ustascha-Regimes bedeutet worden war, dass man „für seine Sicherheit nicht garantieren“ könne. Er begab sich zunächst nach Paris und versuchte über das dort ansässige Oberkommando der Westalliierten Streitkräfte in Europa Kontakt zu den Regierungen der Westmächte aufzunehmen, um sie aufzufordern, sich für freie Wahlen im jetzt von Tito regierten Jugoslawien einzusetzen. Nachdem er damit keinen Erfolg hatte, wanderte er in die USA aus. Vladko Maček verstarb 1964 in Washington und wurde auf dem Mirogoj-Friedhof in Zagreb beigesetzt.
 
Ahmet Zogu, König von Albanien

Ahmet Zogu ? Wikipedia

Ahmet Zogu (in deutsch- und englischsprachiger Literatur zumeist Ahmed Zogu, auch Achmed Zogu; * 8. Oktober 1895 als Ahmet Bej Zogolli in Burgajet (Kreis Mat), Osmanisches Reich; † 9. April 1961 in Suresnes, Frankreich) war von 1925 bis 1928 Präsident Albaniens und von 1928 bis 1939 als Zogu I. König der Albaner.

King_Zog.jpg

Albania_s_King_Zog.jpg
 
nakon toliko cudaka, evo biografija jednog zanimljivog sjora...

izvor: wikipedia

Faust Vrančić

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Faust Vrančić



Faust u muzeju u Šibeniku


Faust Vrančić (lat. Faustus Verantius; Šibenik, 1551. - Mleci, 20. siječnja 1617.), hrvatski polihistor, jezikoslovac, pronalazač, diplomat, inženjer, svećenik, biskup.
Životopis [uredi]

Faust Vrančić (lat. Faustus Verantius) najvažniji je konstruktor i tehnički pisac u Hrvata na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Rođen je godine 1551. u Šibeniku. Još kao dječak otišao je iz rodnoga grada u Ugarsku svome stricu biskupu Antunu Vrančiću.
Početno humanističko obrazovanje stječe u Požunu kod očeva brata Antuna Vrančića, uglednog diplomata, humanista, nadbiskupa ostrogonskog i primasa Ugarske, a zatim u Padovi studira filozofiju i pravo.
Godine 1575. primljen je u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Postavši tajnikom kralja Rudolfa II. godine 1579., Vrančić započinje temeljitije studirati prirodne znanosti i tehniku. Na dvoru se svakodnevno susreće s nizom istaknutih znanstvenika onog vremena, između ostalih s astronomima Tychom Bracheom i Johannesom Keplerom, graditeljem Jacopom de Stradom... što ostavlja jak utjecaj na njegov rad.
Godine 1594. napušta dužnost dvorskog tajnika u Pragu te živi malo u Šibeniku, a uglavnom u Veneciji. Od 1598. djeluje u Mađarskoj kao biskup od Chanada, te kraljevski tajnik za poslove Ugarske i Transilvanije.
1595. godine izdao je petojezični rječnik (latinski, talijanski, njemački, hrvatski i mađarski) pod naslovom Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae). U rječniku je za svaki jezik dato 5,000 odrednica. U to se vrijeme termin "dalmatinski" rabio za slovenski jezik kojim se govorilo u oblastima između Jadranskog mora i rijeka Dunava i Save i ne treba ga miješati s izumrlim dalmatskim jezikom koji je bio romanskoga podrijetla. U Pragu je 1605-06. Peterus Lodereckerus priredio drugo izdanje ovog rječnika, prošireno s češkim i poljskim jezikom, pod naslovom Rječnik sedam različitih jezika (Dictionarium septem diversarum linguarum), kojom prilikom je i "dalmatski" preimenovan u "hrvatski jezik".
U prilogu Rječnika Vrančić je štampao Popis dalmatinskih reči koje su Mađari prihvatili (Vocabula Dalmatica quae Ungri sibi usurparunt), koji sadrži riječi koje su iz hrvatskoga prešle u mađarski jezik. Ovaj je rječnik izvršio snažan utjecaj na pravopis kako hrvatskoga tako i mađarskoga jezika, u kome su prihvaćeni Vrančićevi prijedlozi za uporabu ly, ny, sz i cz. To je također bio i prvi rječnik mađarskoga jezika, a doživeo je četiri izdanja: u Veneciji (1595), Pragu (1606), Bratislavi (1834) i Zagrebu (1971).
Godine 1598. Vrančić od Rudolfa II. dobiva naslov čanadskog biskupa i obavlja dužnosti kraljevog savjetnika za Mađarsku i Transilvaniju do 1605., kad napušta dvor i ulazi u red sv. Pavla, tzv. barnabita u Rimu.
Vrativši se u Rim, istražuje konstrukcije strojeva i arhitektonskih problema, a preko barnabita Giovannija Ambrogia Mazente upoznaje tehničke crteže Leonarda da Vincija, što je rezultiralo najznačajnijim Vrančićevim djelom Machinae novae (Venecija 1615. ili 1616).
U njemu je Vrančić opisao 56 raznovrsnih uređaja i tehničkih konstrukcija uz 49 slika velikog formata i s komentarima na latinskom, talijanskom, španjolskom, francuskom i njemačkom jeziku.
Želeći da djelo bude neka vrsta priručnika, Vrančić u njemu uz vlastite donosi i neke slabije poznate projekte drugih konstruktora, metodološki ih poredavši tako da pokazuju kako je od već poznatih projekata izmjenama i usavršavanjima došlo do novih, koji su bili izvorno njegovi.
Zbog bolesti napušta 1615. godine Rim i želi svoje zadnje dane proživjeti u rodnom Šibeniku, no zaustavlja se u Veneciji, gdje objavljuje knjigu Logica nova.
Premda je školovan u duhu peripatetičke tradicije, Vrančićevi tehnički projekti pokazuju da je u nekim fizikalnim pitanjima blizak novoj fizici koja se sve više udaljavala od aristotelizma.
Projekti u djelu opisani su samo fenomenološki u nedostatku fizikalnih i tehničkih znanja potrebnih za konstrukcije, a do kojih se došlo tek u 18. stoljeću, što pokazuje kako su daleko bili ispred svog vremena Vrančićevi projekti i koliko su nadmašivali mogućnost svog ostvarenja.
U Veneciji je i umro 27. veljače 1617. godine, a prema oporučnoj želji njegovo je tijelo sahranjeno u domovini u crkvi Sv. Marije (Prvić Luka na otoku Prvić kraj Šibenika).

Vrančić je napisao i druga važna djela. Na svom materinjem jeziku, koji je Vrančić smatrao "najljepšim" i nazivao ga "dalmatinskim", napisao je Život nikoliko izabranih divic (Rim, 1606.), gdje se daju hagiografski životopisi opatica šibenskoga samostana Sv. Salvatora, prvenstveno svetica osobito štovanih u hrvatskim krajevima uz jadransku obalu. Napisao je i kratak spis o slavenskim jezicima i narodima, u kome ustvrđuje: Dalmatinski, Hrvatski, Srpski ili Bosanski – jere sve ovo jedan jezik jest – ima riči i slova...koja se lahko izgovaraju.
Djelo Machinae novae (Nove naprave iz 1615. ili 1616.) iznimno je vrijedno tehničko djelo s 49 slika (bakroreza), u kojem je na pet jezika opisano 56 različitih naprava, pronalazaka, uređaja i konstrukcija. Među značajnije opise iz spomenutoga djela spadaju viseći most i Homo volans (lat. leteći čovjek), prikaz padobranca. Vrančićeva djela pretiskana su uz komentare u posljednjem desetljeću 20. stoljeća.
Vrančićevo djelo objavljeno pretiskom 1971. godine, popraćeno je pogovorom Ljudevita Jonkea i postupkom obrata izrađenim "Hrvatsko-latinskim rječnikom", čiji je autor Valentin Putanec. Izrada obrata bila je dalekovidan potez, jer je na temelju tako predstavljene hrvatske građe ustanovljeno da je anonimni rječnik "Slavoslovlje dalmatinsko-talijansko" iz poznatoga Rkp. 194 knjižnice Male braće u Dubrovniku predstavlja hrvatsko-talijanski obrat iz Vrančića, dopunjen određenim brojem neovisnih natuknica. Autorstvo se toga rukopisa i danas smatra neutvrđenim, što dokida atribuciju Kašiću.
 
nu'der ga, jos jedan..


Eduard Slavoljub Penkala

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Slavoljub Eduard Penkala



Slavoljub Eduard Penkala na spomen-ploči u Zagrebu


Eduard Slavoljub Penkala (Liptovský Mikuláš - Liptószentmiklós, tada Mađarska, danas Slovačka, 20. travnja 1871. - Zagreb, 5. veljače 1922.), hrvatski inženjer i izumitelj.
Životopis [uredi]

Penkala je rođen 20. travnja 1871. u Liptovskom Mikulášu (Liptószentmiklós), u Mađarskoj (danas Slovačka). Poljsko-nizozemskog je podrijetla. Jedan je od najznačajnijih izumitelja s početka 20. stoljeća. Nakon mature 28. rujna 1892. i završetka studija na sveučilištima u Beču i Dresdenu, diplomirao je na Kraljevskoj visokoj tehničkoj školi u Dresdenu 25. ožujka 1898. i pisao doktorsku disertaciju s područja organske kemije.
Nakon ženidbe izabrao je Zagreb kao boravište svoje obitelji i nastanio se na današnjem Trgu kralja Tomislava br. 17. Ovdje je počela njegova blistava karijera. Prihvatio je državnu službu i 14. lipnja 1904. položio službenu prisegu. S vremenom je svom imenu pridodao Slavoljub i postao naturalizirani Hrvat.
Penkaline inovacije i patenti [uredi]


Penkala


Njegov opus obuhvaća od 70 do 80 izuma s područja mehanike, kemije, fizike, aeronautike (zrakoplovstva) itd. Već 1903. godine patentira "Termofor" u Budimpešti, Beču i drugdje. Usporedno s time radi na izumima mehaničke olovke i nalivpera. Prvu mehaničku olovku na svijetu patentira 24. siječnja 1906. godine. Već 1907. godine patentira prvo nalivpero na svijetu s čvrstom tintom i to 31. svibnja 1907. godine. Patenti su prijavljeni u više od 35 zemalja svijeta. U tom vremenu inženjer Slavoljub Penkala stalno povećava proizvodnju i iz svoje radionice na Trgu kralja Tomislava 17, seli u Prašku ulicu br. 3. Sve veća potražnja tržišta povećava proizvodnju i već 1906. godine počinje suradnja između Edmunda Mostera i ing. Slavoljuba Penkale, koja dovodi do stvaranja poduzeća Penkala-Moster. Zajednički počinju graditi novu tvornicu u današnjoj Branimirovoj ulici, koju 1911. godine završavaju i stvaraju zajedničko dioničko društvo Penkala-Edmund Moster d.d. Usporedo s tvornicom u Zagrebu drugi član obitelji Moster zajedničkim kapitalom otvara drugu tvornicu u Njemačkoj, u Berlin
Penkala olovke i nalivpera izvoze se u više od sedamdeset zemalja svijeta i tvornica od 300 radnika 1911. godine povećava taj broj na 800 radnika: može se reći da je u razdoblju od 1912. do 1926. godine to bila jedna od najvećih tvornica pisaćeg pribora u svijetu.
Usporedo s procvatom tvornice Penkala-Moster d.d., inženjer Slavoljub Penkala intenzivno radi na području aeronautike. Već godine 1907. prijavljuje Kraljevskom patentnom uredu u Budimpešti, ali i drugim zemljama, kao i kod mehaničke olovke i nalivpera, svoje patente za zračni jastuk od 27. prosinca 1909., zatim 10. prosinca 1909. za zrakoplov. Inženjer Penkala ne samo da prijavljuje patente, već izrađuje i zrakoplov po svojim nacrtima i zamislima, koji dovršava 1910. godine i iste 1910. na njemu leti prvi hrvatski pilot Dragutin Novak. Za vrijeme gradnje zrakoplova izgradio je hangar na vojnom vježbalištu u Črnomercu i tako otvara prvu zračnu luku u Hrvatskoj.
Nakon ovih velikih uspjeha, inženjer Slavoljub Penkala i dalje radi na izumima, koje koristi u tvornici Penkala ili ih priprema za osnivanje nove industrije Elevator d.d. za kemijsku industriju. Proizvodnju počinje pod imenom Elevator, Vinovica, proizvodi E:M: Penkala i dr. Proizvodi glasoviti Radium Vinovica, preparat protiv svih vrsta reumatičnih bolova, zatim prve deterđente za pranje rublja (plavilo), pa sredstva za impregnaciju drva, pečatne voskove itd. Od male radionice na početku Tuškanca stvara se nova industrija u Ulici Marije Valerije (poslije Kukovićeva i danas Ulica braće Kavurića) u dvorištu između Gundulićeve i Preradovićeve ulice s nazivom Elevator za kemijsku industriju d.d.

U tim svojim naporima razvoja industrije na području grada Zagreba i čitave Hrvatske, nenadano umire 5. veljače 1922. godine, nakon službenog puta s kojeg se vratio s upalom pluća. I tako je u 51. godini prekinut život jednog velikana stvaralaštva. Velika je šteta da do sada nisu završena istraživanja njegova cjelokupnog djelovanja na području izumiteljskog rada.
 
Avdo Medjedovic

AvdoSmall.JPG


Abdullah Međedović (1875, Bijelo Polje – 1953) was a Bosniak guslar (singer or oral poet) from Sandzak. He was the most versatile and skillful performer of all those encountered by Milman Parry and Albert Lord during their research on the oral epic tradition of Bosnia, Herzegovina and Montenegro(then part of Yugoslavia) in the 1930s. At Parry's request Avdo undertook to produce an epic of similar extent to the Iliad (15,690 lines), since Parry needed to investigate whether a poet in an oral tradition would be able to maintain a theme over such length. Avdo dictated, over three days and many cups of coffee, a version of the well-known theme The Wedding of Smailagić Meho that was 12,323 lines long. On another occasion he sang over several days an epic of 13,331 lines. He claimed to have several others of similar length in his repertoire.
Many years afterwards the Wedding was published by Lord with a parallel English translation.


YouTube- BOSNJACKE GUSLE-avdo mededovic


YouTube- Avdo Medjedovic - Heroji Bosnjackog Naroda
 
Avdo Medjedovic

AvdoSmall.JPG


Abdullah Međedović (1875, Bijelo Polje – 1953) was a Bosniak guslar (singer or oral poet) from Sandzak. He was the most versatile and skillful performer of all those encountered by Milman Parry and Albert Lord during their research on the oral epic tradition of Bosnia, Herzegovina and Montenegro(then part of Yugoslavia) in the 1930s. At Parry's request Avdo undertook to produce an epic of similar extent to the Iliad (15,690 lines), since Parry needed to investigate whether a poet in an oral tradition would be able to maintain a theme over such length. Avdo dictated, over three days and many cups of coffee, a version of the well-known theme The Wedding of Smailagić Meho that was 12,323 lines long. On another occasion he sang over several days an epic of 13,331 lines. He claimed to have several others of similar length in his repertoire.
Many years afterwards the Wedding was published by Lord with a parallel English translation.


YouTube- BOSNJACKE GUSLE-avdo mededovic


YouTube- Avdo Medjedovic - Heroji Bosnjackog Naroda
warum trägt er ein albanischen Plis?
 
Sefer Halilovic
sefer.jpg


General der ARBIH aus Prijepolje, Sandzak.

Ejup Ganic

Ejup_Gani%C4%87.jpg


Akademiker und Professor an einer Universität in Sarajevo
Ehemaliger President und Vize Prasident der BIH Föderation, aus Novi Pazar, Sandzak.



Ramiz Drekovic

Erster Kommandant Petog Korpusa BIH
Aus Tutin/Novi Pazar, Sandzak.
 
Zurück
Oben