auf dem alten kroatischen wappen war auch mal so ne krone mit nem kreuz
------------------------------
Službenim ukazom kralja Ferdinanda II., 11. siječnja 1842. zabranjena je uporaba ilirskog imena i grba u političkom životu Hrvatske. Ilirsko su ime prvaci pokreta rabili kako bi privukli što više ljudi iz razjedinjenih hrvatskih zemalja na južnoslavenskom prostoru. Želja im je bila, kako je grof Janko Drašković napisao, okupiti Južne Slavne pod vlašću Habsburgovaca u Velikoj Iliriji. Ilirci su se okupili oko najistaknutije ličnosti prve faze preporoda, Ljudevita Gaja, u "Novinama hrvatskim". Godina 1841. s pravom se smatra početkom modernog političkog života Hrvatske, jer je te godine, uz promađarsku Hrvatsko-ugarsku stranku, osnovana i Ilirska stranka, u čijem je programu najvažnija točka bilo ujedinjenje hrvatskih zemalja. S takvim idejama ilirci su već na prvim izborima uspjeli pobijediti u svim trima hrvatskim županijama te se nametnuti kao važan politički čimbenik. Toliki uspjesi okrenuli su protiv njih i Beč, koji se do tada služio hrvatskim nacionalnim pokretom kao protutežom mnogo snažnijem i za državu opasnijem mađarskom nacionalizmu. Zabranom imena i grba pokret je uvelike uzdrman, no samo nakratko. Otada se Ilirska stranka naziva Narodnom, a hrvatsko ime se širi na sve hrvatske zemlje, te postaje nacionalnim imenom, ne označavajući više samo kajkavski dio Hrvatske.