-
Herzlich Willkommen im Balkanforum
Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
Bitte hier registrieren
Paprika
Jackass of the Week
Einer der beiden Verbrecher höhnte: 'Bist du nun der Messias oder nicht? Dann hilf dir selbst und auch uns!' Doch der andere fuhr ihn an: 'Nimmst du Gott immer noch nicht ernst? Du bist doch genauso zum Tod verurteilt wie er, aber du bist es mit Recht! Wir beide bekommen den Lohn für das, was wir getan haben, aber der da hat nichts Unrechtes getan.' Dann sagte er: 'Jesus, denk an mich, wenn du deine Herrschaft antrittst!' Jesus erwiderte ihm: 'Ich versichere dir: Heute noch wirst du mit mir im Paradies sein.'
Strahimir I
Top-Poster
Teror srpskih žandara nad Hrvatima
Kako je u Kaštel Novom ubijen seljak Stjepan Svetina
Pokušavam prikupiti te objaviti (meni dostupne) onovremene novinske izvještaje o žandarskom teroru nad hrvatskim ljudima za vrijeme prve Jugoslavije. Evo jednog od prije 90 godina objavljena u splitskom dnevnom listu Novo Doba.
»O ubijstvu seljaka u Kaštel Novome.
O žalosnom događaju koji se desio u noći između subote i nedjelje u K. Novome, kojom prilikom je ubijen seljak Stjepan Svetina, od 28 godina vlasti vode istragu. O postupku žandarma Kostića koji je ubio Svetina, vodi izvide zastupnik komandira trogirskog voda, pod čiju nadležnost potpada komisija koja je bila u K. Novome poslije ubijstva, izvršila Je obdukciju na Iješu pok. Svetina. Poslije ubijstva bio je u K. Novome i poglavar g. Aničin, te komandant žandarmerijske čete kapetan Bankerović. Pok. Svetinu pogodio je metak vojničke puške iz neposredne blizine u lijevu stranu vrata. Istraga je, kako nas obaviještavaju sa nadležne strane, do sada utvrdila ovo: U subotu u noći žan-darske patrola koja se sastojala od vođe kaplara Krnete i pripremnog žandara Kostića, susrela se sa društvom u kome je bio pok. Svetina, prvi put u 1,30 sati. Žandari kažu da su mladići galamili i pjevali, te da su ih oni upozorili. Mladići da se nisu htjeli pokoriti nego da su i dalje galamili i pucali iz revolvera, Vođa patrole Krneta priznaje da je tada on prema grupi opalio iz puške dva hica. Drugi put iste noći sastala se patrola sa društvom Svetine u 3 sata u jutro. Žandari kažu da je došlo do sukoba, jer da mladići nisu ponovo htjeli da se pokore, nego da su počeli bacati kamenje na njih i pucati iz revolvera. Suviše Kostić kaže, da je pok. Svetina povukao na njega revolver i dobacio mu:
"Oteo si mi jednoga na Ružaricu, ne ćeš drugoga!"
Žandar je na to. iza ugla. uperio pušku na Svetinu i iz neposredne blizine opalio. Pri ispitivanju žandar kaže, da je ciljao baš na Svetinu, u obranu svoga života, jer da je masa bacala na njega kamenje i da se pucalo iz revolvera. Neki iz društva pok. Svetine koji su bili Ispitani, izjavljuju da je sukobu kriv kaplar Krneta, koji da provodi nad njima najgori teror, još od vremena Obznane. Istraga o ubistvu vodi se i dalje. Pred jednu godinu radi pjevanja, i to političkih pjesama, došlo je do krvavog sukoba u K. Sućurcu. Poglavarstvo je, da izbjegne dalnje tučnjave i incidente. bilo zabranilo svako pjevanje po danu i noći na javnim mjestima i u lokalima.« (Novo doba, 31. III. 1926., stranica 5.)
Frano Baras
- - - Aktualisiert - - -
Sinjska Alka 1935. bila je krvlju poprskana
O neredima koji su uslijedili po završetku sinjske Alke (1935.) državna cenzura zapriječila je svako novinsko objavljivanje osim izvještaja beogradske agencije AVALA. Splitske novine Novo Doba i Jadranski dnevnik morali su prenijeti taj izvještaj bez ikakva komentara:
"Neredi poslije svečanosti u Sinju. BEOGRAD, 20. VIII. Agencija »Avala« javlja: »U nedjelju 18 ovog mjeseca održane su u Sinju alkarske igre. Na završetku priredbe, kojoj je prisustvovalo oko 5 hiljada duša iz Sinja i okoline uzeo je riječ sa naročito postavljene tribine alkarski vojvoda Grabovac. Čim je Grabovac progovorio, masa svijeta je počela da ga ometa klicanjem, zviždanjem i raznim povicima i pojurila u pravcu tribine. Žandarmi koji su održavali red pod komandom jednog višeg žandarmerijskog oficira prepriječili su pristup demonstrantima ka tribini, držeći se za ruke. Ali kako je pritisak mase postao neizdrživ, prijetila je opasnost da masa, u kojoj je bilo i djece naleti na alkarsku konjicu koja je tu prolazila i da uslijed toga dođe do nesreće, žandarmi su na komandu svog starješine po propisima svoje službe nataknuli noževe na puške i odbili masu za čitavih 20 metara, bez ikakve upotrebe oružja. Potisnuta masa sa svog otstojanja sasula je kamenice na žandarme i povrijedila je nekoliko žandarma i građana, te i samog žandarmerijskog oficira.
Ova masa nastavila je sa još žešćim demonstracijama u samom gradu, pokušavajući da prodre na glavni trg. U spriječavanju ovog prilaza došlo je u jednoj sporednoj ulici do jačeg sukoba između demonstranata i organa žandarmerije, kojom prilikom su demonstranti kamenjem napali na žandarme i na njih ispalili nekoliko revolverskih hitaca. Jedan žandarm je ovdje teže povrijeđen kamenom u glavu, a drugi u prsa. Žandarmi su odgovorili vatrom iz pušaka, ispalivši pet hitaca, od kojih najprije tri u vazduh, a ostala dva u masu, od kojih je ostao na mjestu mrtav Nikola Šipić, radnik u fabrici boksita iz sela Radošiča, a lakše je ranjeno jedno lice koje je odmah pobjeglo i čiji identitet još nije utvrđen. Poslije ovog događaja masa se iz grada razbjegla i povratila svojim domovima. Red i mir je uspostavljen. U toku noći u gradu su krstarile patrole i nije bilo nikakvog incidenta. Na lice mjesta upućeni su odmah da ispitaju uzrok ovog događaja i ispitaju do koga je krivica izaslanici ministarstva unutrašnjih poslova : Kuzmanić Aleksandar, generalni inspektor unutrašnje uprave, izaslanik komande žandarmerije, komandant primorskog žandarmerijskog puka, žandarmerijski pukovnik Velizar Lazarin i izaslanik kraljevske banske uprave primorske banovine političko upravni sekretar Tecilazić-Ljubomir."
Iz ovog tendenciozno "friziranog" Avalina izvještaja javnost nije mogla saznati zbog čega je prisutna "masa" demonstrirala. O pravim razlozima demonstriranja i ostalim tragičnim zbivanjima možemo saznati više iz izvornog znanstvenog članka Nikice Barića koji je na temelju arhivskih izvora obradio nerede na Alci 1935. (vidi: Časopis za suvremenu povijest br. 3, 2007.) Navodim kraći odlomak iz Barićeva članka:
"Predstavnici HSS-a iz Sinja imali su svoje viđenje nereda nakon alkarskognatjecanja, pri čemu su svu odgovornost prebacivali na vojvodu Grabovcai žandarmeriju. Narodni zastupnik HSS-a Pavao Krce i njegov zamjenik dr.Ivo Smolić uputili su ministru unutarnjih poslova Antonu Korošcu brzojav u kojem su naveli da je nakon završetka alkarskog natjecanja žandarmerija isključivo zbog klicanja Mačeku i Hrvatskoj dobila nalog od “žandarmerijskog potpukovnika iz Splita” da “jurne na narod i da bode”. Žandari su ovo izvršili s “fanatizmom”, tukući i ranjavajući “potpuno nevine manifestante”. I uz sve žandarske “udarce” narod je ipak “uščuvao potpuni mir ired”, a alkari su neometano krenuli svojim kućama. Dvadeset minuta nakonovoga narod je “na trgu sasvim mirno manifestirao” Mačeku i Hrvatskoj.Iznenada su žandari “bez opomene bez izazova” opet krenuli na okupljene“tukući i ranjavajući koga su stigli”. Okupljeni su se razbježali u okolne ulice,a žandari su krenuli za njima “pucajući u meso te bodeći i kundačući”. Tektada je prema žandarima poletjelo “nekoliko kamenica u čistoj samoobrani”.Tijekom ovih nereda bilo je oko 30 teže i lakše ranjenih. Nikolu Šipića žandari su ubili “puščanim hitcem u glavu sa dva metra daljine”. PredstavniciHSS-a tvrdili su da Šipić uopće nije sudjelovao u demonstracijama, nego jestajao na mjestu s kojega “nije bilo ni poklika a kamo li kamenica”.
Konačno, kada se “svijet sasvim razišao”, na ulice je izašla vojska, što je ocijenjeno potpuno nepotrebnim. Dok su na ulicama bili samo žandari i vojnici “potrgane su sve hrvatske zastave sa radnja”. Predstavnici HSS-a zaključili su da setako “surov i bezobziran” napad žandarmerije nije dogodio “ni u najcrnije vrijeme” Šestosiječanjske diktature. Ministar Korošec upozoren je da je zbog takvoga “zločinačkog postupka organa vlasti” narod uzbuđen. Ako se želispriječiti provala “opravdanog ogorčenja”, treba odmah izvršiti primjereno kažnjavanje “krivaca” i neodložno razjuriti predstavnike “propalog krvavogrežima” koji imaju osobni interes u “ovim zločinima” koji im “ulijevaju naduda će se ponovno vratiti vrijeme diktature...”
Napomena F. B.: Kao četverogodišnje dijete i osobno sam pribivao tim događanjima... Naime, boraveći tog ljeta kod rodbine u Sinju, poveli su i mene da "vidim Alku"... Događaj me toliko potresao da se još i danas u nejasnoj magli fragmentarno sjećam strahovite strke i galame te nekakve tamne kućne veže u kojoj smo se bili zaklonili...
Frano Baras
- - - Aktualisiert - - -
Svetogrdni pucnjevi u hrvatske vjernike
Splitske dnevne novine Novo Doba objavile su 30. VI. 1932. na str. 2. članak izvještaj pod naslovom Euharistički kongres u Omišu: "Jučer su u starodrevnom Omišu, na vrlo svečan način, održane zaključne svečanosti Euharističkog kongresa, koji je potrajao posljednja tri dana i u kojem je učestvovalo brojno pučanstvo iz čitave splitske biskupije, iz Sinja i Trogira pa sve do Metkovića. Učestvovalo je mnogo svećenika, svjetovnih i redovnih, a uz biskupa splitskog preuzvišenog dr. K. K. Bonefačića, biskup Šibenski dr, Jerolim Mileta, te mitropolit opat trogirski Lucij Mileta. Jučer su naročito, održane velike crkvene svečanosti i razna zborovanja. U jutro u 8.30 sati zborovanje je otvorio pretsjednik pripravnog odbora književnik Jakov Tomasović, koji je pozdravio prisutne toplim govorom, našto je u kratko zahvalio i zaželio blagoslov zborovanju biskup dr. K. K. Bonefačić. Biskup je predložio da se sa zborovanja uputi brzojavni pozdrav Sv. Ocu Papi Piju XI i Nj. V. Kralju Aleksandru I. Ovi su brzojavi prihvaćeni sa dugotrajnim oduševljenim klicanjem. Poslije toga je dr. Stjepan Vukušić, advokat iz Splita govorio o Euharistiji i Obitelji. Književnik dr. F. D. Marušić govorio je o Euharistiji, kako je shvaća on sa liječničkog gledišta'. Gđa. Lucija Mijić govorila je o katoličkoj ženi. Govorili su zatim omladinac Barić, jedna djevojka, kćerka g. Tomasovića, seljak Karaman iz Jesenica i g. F. Ž. Donadini. Na koncu je Msgr. Bulić u ime preuzvišenog biskupa zaključio zborovanje. U 10 sati neposredno poslije zborovanja održana je svečana pontifikalna misa na otvorenome. Tome je učestvovalo više hiljada učesnika, koji su se sabrali iz bližeg i daljnjeg okoliša. Za vrijeme mise održao je propovijed šibenski biskup dr. Mileta, a pjevao je vrlo lijepo i skladno mješoviti zbor uz pratnju orkestra pod vodstvom g. A. Franceschia. U 12.30 sati preuzvišeni biskup priredio je banket u hotelu »Bellevue« pretstavnicima opčlna i ostalim uglednim gostima.
_big.jpg)
Poslije podne u 3 sata u raznim crkvama bilo zborovanje udešeno za pojedine stališe. U 4.30 sati poslije podne priredjena je kao vrhunac svečanosti velika procesija u kojoj je učestvovalo više tisuća osoba iz raznih bližih i daljnjih krajeva. Procesija je zaključena sa govorom što ga je održao župnik Vranjica g. Braškić. Poslije govora slijedila je »Posveta«, »Tebe Boga hvalimo« i blagoslov. Time je kongres zaključen i preuzvišeni biskupi sa svećenstvom povratili su se u crkvu, a narod se počeo razilaziti,.."
Iz citirana novinskog izvještaja moglo se zaključiti da je sve proteklo u najboljem redu. Međutim, nije bilo tako... Uslijedilo je žandarsko nasilje o kojima nijedna novina u Kraljevini Jugoslaviji nije smjela izvijestiti. Pojedinosti o ranjavaju i ubojstvima koja su se zbili u Omišu i okolici tog vrelog ljetnog dana objavio je dr. Slavko Kovačić na temelju dokumentacije koja se čuva u Nadbiskupijskom arhivu u Splitu (Biskupijski euharistijski kongres u Omišu 1932. godine, Zov rodnih ognjišta 5, 1999., br. 2. (9) str. 18.-21.) Evo odlomka:
"Žandari, čuvari tadašnjega prutunarodnog režima, htjeli su, nažalost, barem na samom kraju omiškoga veleslavlja pucanjem u mnoštvo iskaliti svoj bijes, plod duboke mržnje prema svemu što je bilo katoličko i hrvatsko. Za povod su uzeli to što su u mnoštvu koje se razilazilo opazili dvije starije crkvene zastave s velikim likom presv. Srca Isusova na crveno-bijelo-plavoj podlozi, koje su nosili Vranjičani i Sućurani. Vranjičku su zastavu u svom bijesu odmah rasjekli sabljom i pogazili, a žandarmerijski je zapovjednik brže bolje svom odredu izdao naredbu: "Pali!" Ispaljena zrna teško su ranila jednog mladića i jednu djevojku iz Kaštel-Sućurca. Te iste večeri drugi su žandari usred sela Srinjine iz puške ubili dvojicu mladića, rođene braće, koja su se nakon povratka s Kongresa tu veselila s ostalim mještanima (...) Svi ti zločinci, koji su i inače u doba kraljevske diktature počinjali bezbroj grubih nasilja po našim selima (Neka sam od njihovih po zlu poznatih imena više puta čuo spominjati od starih Kučićana!), ostali su nekažnjeni. Uzaludni su bili oštri i više puta opetovani prosvjedi biskupa Bonefačića upućeni beogradskom Dvoru, Ministarstvu unutrašnjih poslova, splitskoj Banovinskoj upravi i omiškom sudu u kojima je on navodio imena i zločinaca i svjedoka njihova zlodjela, pobijao lažna opravdanja. Ponavljao je u tim pismima da su pucnji u omiške i srinjanske žrtve bili ujedno pucnji u državu koja tim postaje sve omraženijom u narodu. Ništa nije pomoglo. Uspio je samo to da Banovinska uprava pristane platiti obitelji ranjene djevojke Franceske Plepel troškove liječenja. Njoj je naime morala biti amputirana ruka..."
Unatoč kraljevskoj cenzuri, krvavo žandarsko nasilje u Omišu i okolici imalo je velikog odjeka u javnosti. Zato ga posebno spominje, čak i Svetozar Pribičević (1875.-1936.) u svojoj u inozemstvu objavljenoj knjizi "Diktatura kralja Aleksandra":"Da pokažem na primjeru, iznijet ću jedan slučaj represije radi najnedužnijih izraza hrvatskog pučkog osjećanja u obliku masovnih ubijstva ljudi, žena i djece. U hrvatskom gradu Omiš, u Dalmaciji, bila je jedna vjerska manifestacija, Euharistijski kongres. Kad se je puk poslije svečane mise počeo razilaziti i formirati procesiju, pjevajući religiozne pjesme, nenadano se pojave žandari pod zapovjedništvom potporučnika Markovića, koji su do tada bili nevidljivi, otvorivši vatru protiv bespomoćnog svijeta. Pucali su na razasuti narod bez ikakve prethodne obavijesti i opomene. Vjernici su u početku mislili, da se radi o pucanju u zrak. Nažalost, prve žrtve, koje su pale na glavnom trgu Omiša, pokazaše protivno. Vidjevši strašnu stvarnost, nevjerojatna panika je zaokupila svijet. Bježalo se, padalo i vikalo. Žandari su pokidali jednu zastavu katoličke akcije iz Vranjica, jer je, uz sliku Spasitelja i Djevice, imala na sebi i hrvatske nacionalne boje. Rezultat ovog kolektivnog masakra bile su četiri osobe teško ranjene, jedan učenik s kuglom u stomaku, jedna djevojka iz Sućurca s odrezanom rukom i još 40 osoba ranjenih, od kojih neke teško. Ali žandari nisu bili zadovoljim ni s time. Iste noći u selu Celine ubili su na samim vratima kuće dva brata Becić, jedine sinove staraca roditelja... Ubili su ih jer su odbili predati im zastavu jednog hrvatskog vjerskog društva. Građanstvo Splita, gdje su umrli u bolnici, htjelo ih je svečano sahraniti, ali su žandari nasilno oteli njihove leševe i po velikoj ljetnoj žezi, strpavši ih u vreću, odnijeli ih, a da se na zna kamo..."
Napomena: Dr. Stjepan Vukušić (1889.-1944.) advokat iz Splita za kojeg se u citiranom članku iz Novog Doba navodi da je na Kongresu zborio o Euharistiji i Obitelji bio je istaknuti i zaslužni hrvatski katolički djelatnik. Kada se Split, poslije kapitulacije Italije 1943.-1944. vratio u sastav NDH, bio je imenovan gradonačelnikom. Neposredno po "oslobođenju" Splita, partizani su ga strijeljali na groblju Lovrinac.
Frano Baras
Kako je u Kaštel Novom ubijen seljak Stjepan Svetina
Pokušavam prikupiti te objaviti (meni dostupne) onovremene novinske izvještaje o žandarskom teroru nad hrvatskim ljudima za vrijeme prve Jugoslavije. Evo jednog od prije 90 godina objavljena u splitskom dnevnom listu Novo Doba.
»O ubijstvu seljaka u Kaštel Novome.
O žalosnom događaju koji se desio u noći između subote i nedjelje u K. Novome, kojom prilikom je ubijen seljak Stjepan Svetina, od 28 godina vlasti vode istragu. O postupku žandarma Kostića koji je ubio Svetina, vodi izvide zastupnik komandira trogirskog voda, pod čiju nadležnost potpada komisija koja je bila u K. Novome poslije ubijstva, izvršila Je obdukciju na Iješu pok. Svetina. Poslije ubijstva bio je u K. Novome i poglavar g. Aničin, te komandant žandarmerijske čete kapetan Bankerović. Pok. Svetinu pogodio je metak vojničke puške iz neposredne blizine u lijevu stranu vrata. Istraga je, kako nas obaviještavaju sa nadležne strane, do sada utvrdila ovo: U subotu u noći žan-darske patrola koja se sastojala od vođe kaplara Krnete i pripremnog žandara Kostića, susrela se sa društvom u kome je bio pok. Svetina, prvi put u 1,30 sati. Žandari kažu da su mladići galamili i pjevali, te da su ih oni upozorili. Mladići da se nisu htjeli pokoriti nego da su i dalje galamili i pucali iz revolvera, Vođa patrole Krneta priznaje da je tada on prema grupi opalio iz puške dva hica. Drugi put iste noći sastala se patrola sa društvom Svetine u 3 sata u jutro. Žandari kažu da je došlo do sukoba, jer da mladići nisu ponovo htjeli da se pokore, nego da su počeli bacati kamenje na njih i pucati iz revolvera. Suviše Kostić kaže, da je pok. Svetina povukao na njega revolver i dobacio mu:
"Oteo si mi jednoga na Ružaricu, ne ćeš drugoga!"
Žandar je na to. iza ugla. uperio pušku na Svetinu i iz neposredne blizine opalio. Pri ispitivanju žandar kaže, da je ciljao baš na Svetinu, u obranu svoga života, jer da je masa bacala na njega kamenje i da se pucalo iz revolvera. Neki iz društva pok. Svetine koji su bili Ispitani, izjavljuju da je sukobu kriv kaplar Krneta, koji da provodi nad njima najgori teror, još od vremena Obznane. Istraga o ubistvu vodi se i dalje. Pred jednu godinu radi pjevanja, i to političkih pjesama, došlo je do krvavog sukoba u K. Sućurcu. Poglavarstvo je, da izbjegne dalnje tučnjave i incidente. bilo zabranilo svako pjevanje po danu i noći na javnim mjestima i u lokalima.« (Novo doba, 31. III. 1926., stranica 5.)
Frano Baras
- - - Aktualisiert - - -
Sinjska Alka 1935. bila je krvlju poprskana
O neredima koji su uslijedili po završetku sinjske Alke (1935.) državna cenzura zapriječila je svako novinsko objavljivanje osim izvještaja beogradske agencije AVALA. Splitske novine Novo Doba i Jadranski dnevnik morali su prenijeti taj izvještaj bez ikakva komentara:
"Neredi poslije svečanosti u Sinju. BEOGRAD, 20. VIII. Agencija »Avala« javlja: »U nedjelju 18 ovog mjeseca održane su u Sinju alkarske igre. Na završetku priredbe, kojoj je prisustvovalo oko 5 hiljada duša iz Sinja i okoline uzeo je riječ sa naročito postavljene tribine alkarski vojvoda Grabovac. Čim je Grabovac progovorio, masa svijeta je počela da ga ometa klicanjem, zviždanjem i raznim povicima i pojurila u pravcu tribine. Žandarmi koji su održavali red pod komandom jednog višeg žandarmerijskog oficira prepriječili su pristup demonstrantima ka tribini, držeći se za ruke. Ali kako je pritisak mase postao neizdrživ, prijetila je opasnost da masa, u kojoj je bilo i djece naleti na alkarsku konjicu koja je tu prolazila i da uslijed toga dođe do nesreće, žandarmi su na komandu svog starješine po propisima svoje službe nataknuli noževe na puške i odbili masu za čitavih 20 metara, bez ikakve upotrebe oružja. Potisnuta masa sa svog otstojanja sasula je kamenice na žandarme i povrijedila je nekoliko žandarma i građana, te i samog žandarmerijskog oficira.
Ova masa nastavila je sa još žešćim demonstracijama u samom gradu, pokušavajući da prodre na glavni trg. U spriječavanju ovog prilaza došlo je u jednoj sporednoj ulici do jačeg sukoba između demonstranata i organa žandarmerije, kojom prilikom su demonstranti kamenjem napali na žandarme i na njih ispalili nekoliko revolverskih hitaca. Jedan žandarm je ovdje teže povrijeđen kamenom u glavu, a drugi u prsa. Žandarmi su odgovorili vatrom iz pušaka, ispalivši pet hitaca, od kojih najprije tri u vazduh, a ostala dva u masu, od kojih je ostao na mjestu mrtav Nikola Šipić, radnik u fabrici boksita iz sela Radošiča, a lakše je ranjeno jedno lice koje je odmah pobjeglo i čiji identitet još nije utvrđen. Poslije ovog događaja masa se iz grada razbjegla i povratila svojim domovima. Red i mir je uspostavljen. U toku noći u gradu su krstarile patrole i nije bilo nikakvog incidenta. Na lice mjesta upućeni su odmah da ispitaju uzrok ovog događaja i ispitaju do koga je krivica izaslanici ministarstva unutrašnjih poslova : Kuzmanić Aleksandar, generalni inspektor unutrašnje uprave, izaslanik komande žandarmerije, komandant primorskog žandarmerijskog puka, žandarmerijski pukovnik Velizar Lazarin i izaslanik kraljevske banske uprave primorske banovine političko upravni sekretar Tecilazić-Ljubomir."
Iz ovog tendenciozno "friziranog" Avalina izvještaja javnost nije mogla saznati zbog čega je prisutna "masa" demonstrirala. O pravim razlozima demonstriranja i ostalim tragičnim zbivanjima možemo saznati više iz izvornog znanstvenog članka Nikice Barića koji je na temelju arhivskih izvora obradio nerede na Alci 1935. (vidi: Časopis za suvremenu povijest br. 3, 2007.) Navodim kraći odlomak iz Barićeva članka:
"Predstavnici HSS-a iz Sinja imali su svoje viđenje nereda nakon alkarskognatjecanja, pri čemu su svu odgovornost prebacivali na vojvodu Grabovcai žandarmeriju. Narodni zastupnik HSS-a Pavao Krce i njegov zamjenik dr.Ivo Smolić uputili su ministru unutarnjih poslova Antonu Korošcu brzojav u kojem su naveli da je nakon završetka alkarskog natjecanja žandarmerija isključivo zbog klicanja Mačeku i Hrvatskoj dobila nalog od “žandarmerijskog potpukovnika iz Splita” da “jurne na narod i da bode”. Žandari su ovo izvršili s “fanatizmom”, tukući i ranjavajući “potpuno nevine manifestante”. I uz sve žandarske “udarce” narod je ipak “uščuvao potpuni mir ired”, a alkari su neometano krenuli svojim kućama. Dvadeset minuta nakonovoga narod je “na trgu sasvim mirno manifestirao” Mačeku i Hrvatskoj.Iznenada su žandari “bez opomene bez izazova” opet krenuli na okupljene“tukući i ranjavajući koga su stigli”. Okupljeni su se razbježali u okolne ulice,a žandari su krenuli za njima “pucajući u meso te bodeći i kundačući”. Tektada je prema žandarima poletjelo “nekoliko kamenica u čistoj samoobrani”.Tijekom ovih nereda bilo je oko 30 teže i lakše ranjenih. Nikolu Šipića žandari su ubili “puščanim hitcem u glavu sa dva metra daljine”. PredstavniciHSS-a tvrdili su da Šipić uopće nije sudjelovao u demonstracijama, nego jestajao na mjestu s kojega “nije bilo ni poklika a kamo li kamenica”.
Konačno, kada se “svijet sasvim razišao”, na ulice je izašla vojska, što je ocijenjeno potpuno nepotrebnim. Dok su na ulicama bili samo žandari i vojnici “potrgane su sve hrvatske zastave sa radnja”. Predstavnici HSS-a zaključili su da setako “surov i bezobziran” napad žandarmerije nije dogodio “ni u najcrnije vrijeme” Šestosiječanjske diktature. Ministar Korošec upozoren je da je zbog takvoga “zločinačkog postupka organa vlasti” narod uzbuđen. Ako se želispriječiti provala “opravdanog ogorčenja”, treba odmah izvršiti primjereno kažnjavanje “krivaca” i neodložno razjuriti predstavnike “propalog krvavogrežima” koji imaju osobni interes u “ovim zločinima” koji im “ulijevaju naduda će se ponovno vratiti vrijeme diktature...”
Napomena F. B.: Kao četverogodišnje dijete i osobno sam pribivao tim događanjima... Naime, boraveći tog ljeta kod rodbine u Sinju, poveli su i mene da "vidim Alku"... Događaj me toliko potresao da se još i danas u nejasnoj magli fragmentarno sjećam strahovite strke i galame te nekakve tamne kućne veže u kojoj smo se bili zaklonili...
Frano Baras
- - - Aktualisiert - - -
Svetogrdni pucnjevi u hrvatske vjernike
Splitske dnevne novine Novo Doba objavile su 30. VI. 1932. na str. 2. članak izvještaj pod naslovom Euharistički kongres u Omišu: "Jučer su u starodrevnom Omišu, na vrlo svečan način, održane zaključne svečanosti Euharističkog kongresa, koji je potrajao posljednja tri dana i u kojem je učestvovalo brojno pučanstvo iz čitave splitske biskupije, iz Sinja i Trogira pa sve do Metkovića. Učestvovalo je mnogo svećenika, svjetovnih i redovnih, a uz biskupa splitskog preuzvišenog dr. K. K. Bonefačića, biskup Šibenski dr, Jerolim Mileta, te mitropolit opat trogirski Lucij Mileta. Jučer su naročito, održane velike crkvene svečanosti i razna zborovanja. U jutro u 8.30 sati zborovanje je otvorio pretsjednik pripravnog odbora književnik Jakov Tomasović, koji je pozdravio prisutne toplim govorom, našto je u kratko zahvalio i zaželio blagoslov zborovanju biskup dr. K. K. Bonefačić. Biskup je predložio da se sa zborovanja uputi brzojavni pozdrav Sv. Ocu Papi Piju XI i Nj. V. Kralju Aleksandru I. Ovi su brzojavi prihvaćeni sa dugotrajnim oduševljenim klicanjem. Poslije toga je dr. Stjepan Vukušić, advokat iz Splita govorio o Euharistiji i Obitelji. Književnik dr. F. D. Marušić govorio je o Euharistiji, kako je shvaća on sa liječničkog gledišta'. Gđa. Lucija Mijić govorila je o katoličkoj ženi. Govorili su zatim omladinac Barić, jedna djevojka, kćerka g. Tomasovića, seljak Karaman iz Jesenica i g. F. Ž. Donadini. Na koncu je Msgr. Bulić u ime preuzvišenog biskupa zaključio zborovanje. U 10 sati neposredno poslije zborovanja održana je svečana pontifikalna misa na otvorenome. Tome je učestvovalo više hiljada učesnika, koji su se sabrali iz bližeg i daljnjeg okoliša. Za vrijeme mise održao je propovijed šibenski biskup dr. Mileta, a pjevao je vrlo lijepo i skladno mješoviti zbor uz pratnju orkestra pod vodstvom g. A. Franceschia. U 12.30 sati preuzvišeni biskup priredio je banket u hotelu »Bellevue« pretstavnicima opčlna i ostalim uglednim gostima.
Poslije podne u 3 sata u raznim crkvama bilo zborovanje udešeno za pojedine stališe. U 4.30 sati poslije podne priredjena je kao vrhunac svečanosti velika procesija u kojoj je učestvovalo više tisuća osoba iz raznih bližih i daljnjih krajeva. Procesija je zaključena sa govorom što ga je održao župnik Vranjica g. Braškić. Poslije govora slijedila je »Posveta«, »Tebe Boga hvalimo« i blagoslov. Time je kongres zaključen i preuzvišeni biskupi sa svećenstvom povratili su se u crkvu, a narod se počeo razilaziti,.."
Iz citirana novinskog izvještaja moglo se zaključiti da je sve proteklo u najboljem redu. Međutim, nije bilo tako... Uslijedilo je žandarsko nasilje o kojima nijedna novina u Kraljevini Jugoslaviji nije smjela izvijestiti. Pojedinosti o ranjavaju i ubojstvima koja su se zbili u Omišu i okolici tog vrelog ljetnog dana objavio je dr. Slavko Kovačić na temelju dokumentacije koja se čuva u Nadbiskupijskom arhivu u Splitu (Biskupijski euharistijski kongres u Omišu 1932. godine, Zov rodnih ognjišta 5, 1999., br. 2. (9) str. 18.-21.) Evo odlomka:
"Žandari, čuvari tadašnjega prutunarodnog režima, htjeli su, nažalost, barem na samom kraju omiškoga veleslavlja pucanjem u mnoštvo iskaliti svoj bijes, plod duboke mržnje prema svemu što je bilo katoličko i hrvatsko. Za povod su uzeli to što su u mnoštvu koje se razilazilo opazili dvije starije crkvene zastave s velikim likom presv. Srca Isusova na crveno-bijelo-plavoj podlozi, koje su nosili Vranjičani i Sućurani. Vranjičku su zastavu u svom bijesu odmah rasjekli sabljom i pogazili, a žandarmerijski je zapovjednik brže bolje svom odredu izdao naredbu: "Pali!" Ispaljena zrna teško su ranila jednog mladića i jednu djevojku iz Kaštel-Sućurca. Te iste večeri drugi su žandari usred sela Srinjine iz puške ubili dvojicu mladića, rođene braće, koja su se nakon povratka s Kongresa tu veselila s ostalim mještanima (...) Svi ti zločinci, koji su i inače u doba kraljevske diktature počinjali bezbroj grubih nasilja po našim selima (Neka sam od njihovih po zlu poznatih imena više puta čuo spominjati od starih Kučićana!), ostali su nekažnjeni. Uzaludni su bili oštri i više puta opetovani prosvjedi biskupa Bonefačića upućeni beogradskom Dvoru, Ministarstvu unutrašnjih poslova, splitskoj Banovinskoj upravi i omiškom sudu u kojima je on navodio imena i zločinaca i svjedoka njihova zlodjela, pobijao lažna opravdanja. Ponavljao je u tim pismima da su pucnji u omiške i srinjanske žrtve bili ujedno pucnji u državu koja tim postaje sve omraženijom u narodu. Ništa nije pomoglo. Uspio je samo to da Banovinska uprava pristane platiti obitelji ranjene djevojke Franceske Plepel troškove liječenja. Njoj je naime morala biti amputirana ruka..."
Unatoč kraljevskoj cenzuri, krvavo žandarsko nasilje u Omišu i okolici imalo je velikog odjeka u javnosti. Zato ga posebno spominje, čak i Svetozar Pribičević (1875.-1936.) u svojoj u inozemstvu objavljenoj knjizi "Diktatura kralja Aleksandra":"Da pokažem na primjeru, iznijet ću jedan slučaj represije radi najnedužnijih izraza hrvatskog pučkog osjećanja u obliku masovnih ubijstva ljudi, žena i djece. U hrvatskom gradu Omiš, u Dalmaciji, bila je jedna vjerska manifestacija, Euharistijski kongres. Kad se je puk poslije svečane mise počeo razilaziti i formirati procesiju, pjevajući religiozne pjesme, nenadano se pojave žandari pod zapovjedništvom potporučnika Markovića, koji su do tada bili nevidljivi, otvorivši vatru protiv bespomoćnog svijeta. Pucali su na razasuti narod bez ikakve prethodne obavijesti i opomene. Vjernici su u početku mislili, da se radi o pucanju u zrak. Nažalost, prve žrtve, koje su pale na glavnom trgu Omiša, pokazaše protivno. Vidjevši strašnu stvarnost, nevjerojatna panika je zaokupila svijet. Bježalo se, padalo i vikalo. Žandari su pokidali jednu zastavu katoličke akcije iz Vranjica, jer je, uz sliku Spasitelja i Djevice, imala na sebi i hrvatske nacionalne boje. Rezultat ovog kolektivnog masakra bile su četiri osobe teško ranjene, jedan učenik s kuglom u stomaku, jedna djevojka iz Sućurca s odrezanom rukom i još 40 osoba ranjenih, od kojih neke teško. Ali žandari nisu bili zadovoljim ni s time. Iste noći u selu Celine ubili su na samim vratima kuće dva brata Becić, jedine sinove staraca roditelja... Ubili su ih jer su odbili predati im zastavu jednog hrvatskog vjerskog društva. Građanstvo Splita, gdje su umrli u bolnici, htjelo ih je svečano sahraniti, ali su žandari nasilno oteli njihove leševe i po velikoj ljetnoj žezi, strpavši ih u vreću, odnijeli ih, a da se na zna kamo..."
Napomena: Dr. Stjepan Vukušić (1889.-1944.) advokat iz Splita za kojeg se u citiranom članku iz Novog Doba navodi da je na Kongresu zborio o Euharistiji i Obitelji bio je istaknuti i zaslužni hrvatski katolički djelatnik. Kada se Split, poslije kapitulacije Italije 1943.-1944. vratio u sastav NDH, bio je imenovan gradonačelnikom. Neposredno po "oslobođenju" Splita, partizani su ga strijeljali na groblju Lovrinac.
Frano Baras
Strahimir I
Top-Poster
Hitac u leđa pristaši splitskog HSS-a
U nizu jugonacionalističkih provokacija i zločina kojima su tridesetih godina prošlog stoljeća bili izloženi Hrvati u Dalmaciji posebno je odjeknulo umorstvo Paške Fradelića Gale popularnog splitskog člana HSS, oca šetero nejake djece. Naručeni zločin izvršio je mladi Solinjanin Branko Dude tada općinski redar. O nemilom događaju opširno su izvještavala dva splitska dnevna lista. Prenosim članke objavljene u Jadranskom dnevniku. Ostala obimna sudska dokumentacija o tom slučaju sačuvana je i nalazi se u Državnom arhivu u Splitu.
Paško Fradelić-Gale
Ponedjeljak 9. studenoga 1936. JADRANSKI DNEVNIK Br. 262.
Umorstvo u Solinu
OPĆINSKI REDAR BRANKO DUDE ISPALIO DVA REVOLVERSKA METKA PRI JEDNOJ SVAĐI OD KOJIH JE JEDAN POGODIO U LEĐA PAŠKU FRADELIĆA-GALU — KAKO JE DOŠLO DO UMORSTVA — ŠTA PRIČAJU OČEVIDCI — ŽALOSNI PRIZORI U BOLNICI
Jučer poslije podne, oko 5 i po sati, pri jednoj neznatnoj prepirci, desilo se u Solinu grozno umorstvo koje je izazvalo duboku potištenost ne samo u Solinu gdje je ono i izvršeno, nego, naročito u Splitu, jer je ubijen Splićanin Paško Fradelić-Gale, otac šestero nejake i nezbrinute djece. Jučer ujutro su bili u Kaštel Sućurcu omladinci, među kojima Ćirilo Ružić, Paško Fradelić-Gale, Niko Kovačević i drugi. Omladinci su se u Kaštel Sućurcu zadržali i nakon skupštine (HSS-a). Poslije ručka kod obitelji Kovač, krenuli su preko Solina za Split. U Solinu kod restauracije »Tomislav« su se iskrcali i tu čekali autobus da bi se vratili u Split. Da bi skratili vrijeme omladinci su pošli u restauraciju »Tomislav« i tu naručili tri kafe, koje su popili, platili i nakon toga napustili lokal. Izišli su na cestu da čekaju autobus. Njima su se priključili neki Solinjani, jer je malo prije toga završena utakmica između Vuka i Solina, a u prostorijama Seoske blagajne bio je ples Seljačke Sloge. Kako su Paško Fradelić-Gale i Ćiril Ružić bili malo veseliji i nešto jače galamili, Niko Kovačević zamolio je Solinjanina Lovra Milišića, koji se je nalazio u njihovom društvu, da bude uz Galu i da ga miri. Tako su se uputili prema mostu. Tek što su prošli mljekarnu Šperac susreli su glavara Solina Silvestra Dudu koji je bio u društvu općinskog vijećnika Grge Mandića. Između Paške Fradelića i Silvestra Dude došlo do prepirke, kasnije je naišao Dudin sin Branko Dude, općinski redar. U toj prepirci Branko Dude iz svog službenog revolvera ispalio je dva metka od kojih je prvi smrtonosno pogodio Pašku Fradelića u leđa.
KAKO JE DOŠLO DO UMORSTVA?
O samom krvoproliću Lovre Milišić priča slijedeće: »Kada smo susreli Silvestra Dudu u društvu sa Grgom Mandićem sada pok. Paško obratio se je glavaru riječima: »šta me izazivaš«. Među njima je nastalo prepiranje. Kovačević i ja nastojali smo da Galu odstranimo i odvedemo, što nam je i pošlo za rukom i tako smo došli do mljekarne Šperac. Tu smo susreli općinskog redara Branka Dudu. Branko je sin Silvestrov, ali, vjerujem, da Gale nije poznavao Branka, a niti Branko njega. Gale se redaru obratio s riječima: »Čuješ, uhapsi ovog čovjeka, jer me izaziva.« Redar ga je upitao »ko te izaziva« ali kada je redar vidio da bi morao uhapsiti svog rođenog oca nastalo je prepiranje. Meni je izgledalo da je u tom prepiranju glavar Dude izvadio svom sinu njegov službeni bajunet. U taj čas Gale se je isprsio i onda se sagnuo, te rekao: »DAJ, BODI!« Gale se zapravo još nije ni ispravio, a redar Dude je već izvadio svoj službeni revolver i ispalio metak u jadnog Gale. Gale se je srušio na moje ruke. Još ga dobro nisam ni pridržao, a već je odjeknuo drugi hitac. I taj drugi hitac ispalio je redar Dude u pok. Fradelića. Oko nas je bilo preko stotinu ljudi, jer je malo prije toga završena utakmica. Nakon drugog hitca srušio se je i jedan iz Galinog društva Ja sam Galu položio na zemlju i odmah otrčao po liječnika. Ostali su zatim Pašku i onog drugog, mislim da je to bio Niko Kovačević prenijeli u restauraciju »Tomislav«. Liječnik g. dr Ante Zavorović odmah se je odazvao i hitno došao da im pruži liječničku pomoć. Gale je bio u agoniji. Liječnik mu je dao jednu injekciju a nakon toga su ih autom prenijeli u splitsku bolnicu. Šta je dalje bilo neznan.«
Slično nam je ispričao i šimun Armanda, rodom iz Sinja koji je bio u neposrednoj blizini ubijenog.
U BOLNICI
Iz auta su odmah preneseni u operacionu salu bolnice. Međutim Paško Fradelić je već pred vratima operacione sale izdahnuo tako da je svaka pomoć bila uzaludna Niko Kovačević i Ćirilo Ružić, koje su također dopremili u bolnicu, došli su kasnije svijesti. Oni su se, izgleda, bili samo onesvijestili.
Za tili čas oko bolnice okupilo se je mnoštvo svijeta. Vijest o umorstvu Paške Fradelića, koji je u Splitu bio vrlo dobro poznat, prenijela se munjevitom brzinom gradom. Ta vijest je izazvala duboku sućut, jer pokojni Gale, iako je bio nagle ćudi, bio je poznat kao čovjek dobrog srca. Oko mrtvog Fradelića u bolnici su se našli i svi istaknuti prvaci HSS na čelu sa g. Paškom Kaliternom.
OČAJNO ZAPOMAGANJE UDOVICE
Ova žalosna vijest došla je i do udovice ubijenog. Njoj se nije smjelo reći da joj je muž mrtav, već da je samo teško ranjen. Ona je ipak tražila da dođe do bolnice. Ali čim joj je rečeno da je Paško mrtav uz očajan krik srušila se u nesvijest. Bolnički liječnici odmah su joj pritekli u pomoć i uspjeli da je povrate svijesti. Jadnica je neprestano kukala i naricala: »JADNI MOJ PAŠKO!... JADNO MOJE ŠESTERO SIROČADI!« Sva skršena od boli i tuge očajna žena nekoliko je puta padala u nesvijest. Oko nje bila je okupljena njena i pokojnikova rodbina koji su je tješili ali je sve to bilo uzaludno, jer nije lako bilo umiriti jadnicu, koja je tako naricala da je srca parala. Tek oko osam sati na večer usjelo je nesretnu udovicu otpremiti njenoj kući gdje sada, skupa sa svoje šestero nejake i nezaštićene djece, tuguje i nariče za ubijenim mužem, ocem i hraniteljem. Umorenog su kasnije prenijeli u mrtvačnicu bolnice. Oko bolnice do kasno u noć okupljao se je narod i komentirao ovo grozno ubojstvo koje je izvršeno bez ikakvog razloga.
(JADRANSKI DNEVNIK Br. 263, str. 6 - God. III, Split, utorak 10 studenoga 1936.)
Sa suzama i tugom ispraćen je na vječni počinak Paško Fradelić-Gale
ČITAV HRVATSKI SPLIT SUDJELOVAO JE SPROVODU — PLAČ I SUZE PRI ZADNJEM ISPRAĆA JU — POKOJNIKOVA DJECA NA SPROVODU U KOČIJI — VIJENCI DR MAČKA I DR TRUMBIĆA — POSMRTNI GOVORI
Jutros već u 5 sati nastavljeno je defiliranje pored mrtvog Paške Fradelića Gale. Kroz čitavu noć hrvatski omladinci, njegovi vjerni drugovi čuvali su njegovo mrtvo tijelo. Oko pola noći pokojnikovi prijatelji Hrvoje Jendrašić i Ivo Cerinić skinuli su posmrtnu masku koja je vrlo dobro uspjela i koja je izložena u gradu. Već oko sedam i po udovica pokojnika, sa svojom nejakom djecom i ostalom rodbinom, došla je da se po zadnji put oprosti od pokojnika. Prizor je bio nadasve dirljiv i bolan i nije bilo čovjeka, koji u taj čas nije proplakao. šestero nevine dječice po zadnji put izljubili su onoga koji ih je hranio, odgojio i bio im jedina nada i ufanje. U tom času zločin još je više otskočio u svojoj grubosti i surovosti. Sve do podne čitave povorke iz Splita i bliže okolice došle su da se poklone mrtvom hrvatskom omladincu. Računa se da je jučer i danas u kancelariji pristaša dr Mačka, gdje pokojnik počiva na odru izmijenilo preko 20 hiljada ljudi iz svih narodnih slojeva: seljaka, radnika i građana, nejake djece i staraca, muških i ženskih. U podne, nakon što je gradski liječnik g. dr Tommaseo pregledao mrtvo tijelo, pk. Gale leš je pokriven uz plač svih prisutnih.
MNOŠTVO NARODA
Već u 1 sat poslije podne svi su redatelji bili na svom mjestu a nepregledno mnoštvo svijeta zakrčilo je sve prilaze, koji vode u Krešimirovu ulicu, gdje se nalazi kancelarija pristaša g. Dr Mačka.
VIJENCI
Jedan za drugim stizavali su vijenci splitskih Hrvata i hrvatskih društava i korporacija, rodbine te pojedinih organizacija iz bliže i daljne okolice. Vijenci su najprije poredani i Krešimirovoj ulici a na čelu se je nalazio prekrasan vijenac vođe hrvatskog naroda g. dr Vlatka Mačka sa natpisom »Žrtvi — dr Vlatko Maček«. Odmah iza vijenca dr Mačka nalazio se je vijenac hrvatskog prvaka g. dr Ante Trumbića.
POVORKA
Tačno u 2 i pol sata poslije podne lijes sa posmrtnim ostancima pk. Gale prenesen je iz kancelarije dr Mačka u Krešimirovu ulicu. Lijes su nosili hrvatski omladinci. Povorka je zatim krenula pored Peristila, Poljanom Kraljice Jelene, Hrvojevom, Beogradskom, Zagrebačkom ulicom, Klaićevom Poljanom. Teutinom, Matošićevom i Križe-vom ulicom do crkve sv. Križa. Povorka je bila ogromna, upravo veličanstvena, kakvu Split jedva pamti. Osim svih Hrvata. Splita bila je brojno zastupana bliža okolica a isto tako došli su i delegati iz udaljenijih mjesta kao Visa, Šibenika, Makarske, Imotskog itd. Povorka je prolazila kroz nepregledan špalir naroda. Bile su ispunjene sve ulice kroz koje je pogrebna povorka prolazila i svima su oči bile orošene suzama. Čuo se je samo plač i jauk. Povorka je išla ovim redom: Kažiput sa štapom, zatim su tri žene u crnini pratile križ a iza ovoga nošeni su vijenci, najprije vijenac dr Mačeka, koji je nosio g. Marin Tomić u pratnji dvaju težaka iz Velog Varoša u narodnoj nošnji a zatim vijenac g. dr Ante Trumbića koji je nosio Lovre Viđjak u pratnji dva težaka iz Lučca. Iza toga je nošen vijenac sa natpisom »Hrvatska omladina Solina«, vijenac bivše HSS zatim ostali vijenci, njih 50 na broju. Iza vijenaca išli su članovi i članice HGD »Tomislav« zatim pjevači »Zvonimira« iz Mravinaca, a iza njih glazba iz Kaštel Sućurca. Ispred lijesa išao je župnik Velog Varoša preč. g. dr čiro Banić i dva svećenika. Uz lijes sa strane išli su hrvatski omladinci i članice Hrvatske Žene i Hrvatskog Srca u crnini. Iza lijesa išla je rodbina. Tužno je bilo gledati šestero neopskrbljene djece u kočiji pk. Gale. Kočiju je vukao konj ali bez kočijaša. Iza rodbine išlo je vodstvo b. HSS te b. SDS a zatim brojni članovi svih gradskih i mjesnih organizacija, društava, i korporacija pa onda nepregledno mnoštvo Hrvata i Hrvatica Splita.
ODRIJEŠENJE u crkvi sv. Križa dao je župnik preč. dr Čiro Banić. HGD »Tomislav« otpjevalo je zatim »Pokoj mu vječni« a PHD »Zvonimir« iz Mravinaca nadgrobnicu. Na čitavom putu do crkve nepregledno mnoštvo koje je pratilo sprovod u špaliru plakalo je, a žene su upravo naricale. Kada je sprovod došao u Križevu ulicu nastao je pravi jauk i plač. Iz crkve sv. Križa povorka je krenula Ban Mladenovom ulicom zatim obalom. Tvrtkovom ulicom do početka Tartaljine ulice. Tu je povorka stala. Sa suzama na očima oprostio se je od nezaboravnog pokojnika narodni zastupnik G. PAŠKO KALITERNA "Tužni zbore, junački i nezaboravni Paško, ti nas ostavljaš, ostavljaš dragu ženu i šestero nejake djece; ostavljaš tvoje prijatelje i borce i ideš gore u nebeske visine gdje ćeš naći Stjepana Radića, Pavla Radića, Gjuru Basaričeka i sve one bezbrojne drage koji poginuše za svoj narod. Ubiše te, dragi naš Paško, poginuo si ...ruke ali Tvoj rad, Tvoja požrtvovnost, Tvoja odlučnost ostat će nam u nezaboravnoj uspomeni i nikada, nikada Te nećemo zaboraviti. Rad koji smo započeli, budi siguran, da ćemo ga dovesti do kraja" G. Kaliterna evocira zatim uspomene na blpk Paška Fradelića i ističući njegove vrline završava svoj topli govor sa »Slava Pašku Fradeliću Gali, Slava Stjepanu Radiću, Slava bvim borcima. Živio dr. Maček, Živjela Hrvatska!«
Nepregledno mnoštvo Hrvata i Hrvatica prihvaćaju poklike Slava a zatim Živio. Svima su orosene suzama. Čuju se jecaji. U ime splitskih težaka govori G. FRANE IVANIŠEVIC podpredsjednik gradske organizacije HSS. G. Ivanišević svoje posmrtno slovo započinje riječima: »Braćo, drugovi i prijatelji! Danas smo se ovdje sakupili oko ovih mrtvačkih kola da damo zadnju počast neustrašivom borcu, drugu i prijatelju. Velika rana, koja nam je ostavila... G. Ivanišević zatim napominje kako je blpk. Paško bio čovjek rijetke dobrote i borbenosti za sveta hrvatska prava, koji nikada za sebe nije tražio ništa, a davao sve i samoga sebe. Ostavljaš nas, neustrašivi borče, ostavljaš svoju siročad, svoje šestero nejake djece i jadnu udovicu. Davao si krv svoju i sada si pao. Neka Ti je dragi druže i prijatelju lahka zemlja i zadnji zbogom i slava!
NA GROBLJU LOVRINAC
Nakon posmrtnog slova Frane Ivaniševića prisutni su se oprostili od mrtvoga Gale a onda je posmrtna povorka krenula na groblje Lovrinac. Čitavo vodstvo HSS, rodbina i mnogobrojni prijatelji pokojnikovi pošli su na groblje da isprate njegove mrtve ostanke na zadnje počivalište. Pred otvorenim grobom u ime radnika govorio je G. VJEKOSLAV BLAŠKOV tajnik podružnice Hrvatskog radničkog saveza u Splitu. U svom govoru g. Blaškov ističe vrline koje su resile blpk. Pašku Fradelića kao druga i radnika te neustrašivog borca za prava hrvatskih radnika i njihovu bolju budućnost.
Zatim je u ime hrvatskih namještenika u Splitu govorio G. LUKA VODANOVIČ koji je iznio žalost hrvatskih namještenika Splita za blpk. Paškom Fradelić Galom i istakao njegove vrline, njegovu odlučnost i nepopustljivost u borbi za prava hrvatskoga naroda. Zatim je govorio u ime prijatelja i akademske omladine G. ŠIME PODUJE: Tužni hrvatski zbore! Nema više našeg Gale, nema više našeg Paška. Nema više neustrašiva borca za hrvatska prava i pobornika svetih ideala pravice, u pravičnosti. Pao je naš Gale. Pogođen metcima u leđa na svetom solinskom tlu. Ponovno je podignut na nadgrobnom humku jedan skromni drveni križ na kojem stoji napisano »Paško Fradelić-Gale«, — ime koje pretstavlja čitav jedan život pun stradanja i patnja, muka i teškoća, samoprijegora i odricanja, domovinske ljubavi i neustrašivosti, značaja i postojanosti. Dragi, nezaboravni Gale! Neumoljiva sudbina otela te iz naše sredine baš u naponu tvoje muževne snage, baš onda kada si predosjećao bolje dane nakon što si hrabro prošao kroz mnogobrojne životne zapreke.
Otrgnula te od šestero tvoje nejake dječice kojima si bio pravi otac i hranitelj; otela te neumoljivo od tvoje žene koja je zajedno s tobom vjerno podnosila sve patnje i stradanja, otkinula te od nas najvjernijih tvojih drugova kojima si bio najjači štit i uvijek spreman da i život položiš, otrgnula te od tvojih prijatelja s kojima si bez straha proživljavao zlo i dobro i kojima si uvijek služio primjerom zbog svoje čestitosti, poštenja i nepokolebivosti. Malo je bilo tebi ravnih, znao si svojim vedrim karakterom, svojom neustrašivosti i hrabrošću da podigneš duhove i da ih ohrabriš. Baš onda kad su rijetki ostali na poprištu borbe za svete ideale hrvatskog seljačkog pokreta, nezaboravni Paško, ti si bio onaj koji si lakoćom izvršavao naloge pa bili oni skopčani uz najveće poteškoće. Ko da te sada vidim kako se smiješ, a smijeh je pristajao vedrini tvojoj plemenitoj duši, daješ savjete i izvršuješ ono što je za druge izgledalo više nego zastrašujuće kao, da te sada vidim, dobri prijatelju kako si se veselio kada si mogao kazati da si i ti doprinio makar i skromni kamenčić onoj velikoj zgradi za koju se svi mi borimo Hrvatskoj. Da dragi Gale, Hrvatska bila ti je ideal kao i svima nama koji smo danas okupljeni nad tvojim grobom pod kojim počiva kao da spava naš dobri hrabri drug, nezaboravni Paško. Hrvatska za koju su kroz stoljeća proliveni potoci krvi bila je uvijek tvoja zadnja misao. Baš zato, jer si uvijek bio rukovodjen poštenjem i istinom nisi se ničega žacao šta bi moglo makar i malo koristiti onom velikom idealu — koja mora doći a koji ti je ideal neumoljiva sudbina nije dala da to doživiš. Neka ti je dobri Gale barem mala zadovoljština za tvoje žrtve ovaj velikodušni oproštaj čitavog poštenog hrvatskog Splita i saučešće svih boraca u svim hrvatskih krajevima. Neka ti je barem mala zadovoljština ova današnja posmrtna pratnja. Dragi Paško, ulazeć u kolo hrvatskih mučenika kaži im da su nam oni lučonoše naše za koju nam ni najveća žrtva nije i neće biti teška. Spavaj mirno, dragi Paško, u hrvatskoj, grudi koju si žarko ljubio, spavaj mirno, jer najvjerniji tvoji drugovi neće te ni mrtvog nikad zaboraviti. Spavaj mirno, dragi Paško, vjerni i nerazdruživi naš prijatelju, hrvatski narod znao je i znat će dostojno ocijeniti tvoj rad i tvoju žrtvu. Tvoj nadgrobni humak bit će podstrek novih snaga i služit će nam primjerom kako se živi za ideale za ideale hrvatske domovine koju su beskrajno ljubio Neka je vječna slava hrvatskom narodnom borcu, junaku i mučeniku Paški Fradeliću Gali! Slava!
Kada je lijes spušten u grobnicu svi prisutni su zaplakali, a onda su pjevačka društva »Tomislav« iz Splita i »Zvonimir« iz Mravinaca otpjevali »Lijepu našu...« Poslije don Frane Ivaniševića govorili su još g. dr. Rudolf Pederin i dr. Ivo Cuzzi.
NAPOMENA:
U članku spomenuti ubojica BRANKO DUDE (1913.-1997.) bio je osuđen (samo!) na pet godina zatvora. Poslije se pridružio partizanima. Za postignute zasluge u NOB dodijeljen mu je (1951.) Orden narodnog heroja Jugoslavije. Obavljao je visoke dužnosti u JNA od komadantaNarodne Milicije SR Hrvatske do komandanta divizije. Umirovljen je u činu general-potpukovnika.
U članku spomenuti splitski HSS-ovac ĆIRIL RUŽIĆ (1904.-1944.), strijeljan je na splitskom groblju Lovrinac neposredno po 'oslobođenju' Splita.
Frano Baras
- - - Aktualisiert - - -
Hier geht es nicht um Jasenovac oder ist das dein Schlagwort des Jahrtausends?
Plesni se.
U nizu jugonacionalističkih provokacija i zločina kojima su tridesetih godina prošlog stoljeća bili izloženi Hrvati u Dalmaciji posebno je odjeknulo umorstvo Paške Fradelića Gale popularnog splitskog člana HSS, oca šetero nejake djece. Naručeni zločin izvršio je mladi Solinjanin Branko Dude tada općinski redar. O nemilom događaju opširno su izvještavala dva splitska dnevna lista. Prenosim članke objavljene u Jadranskom dnevniku. Ostala obimna sudska dokumentacija o tom slučaju sačuvana je i nalazi se u Državnom arhivu u Splitu.
Paško Fradelić-Gale
Ponedjeljak 9. studenoga 1936. JADRANSKI DNEVNIK Br. 262.
Umorstvo u Solinu
OPĆINSKI REDAR BRANKO DUDE ISPALIO DVA REVOLVERSKA METKA PRI JEDNOJ SVAĐI OD KOJIH JE JEDAN POGODIO U LEĐA PAŠKU FRADELIĆA-GALU — KAKO JE DOŠLO DO UMORSTVA — ŠTA PRIČAJU OČEVIDCI — ŽALOSNI PRIZORI U BOLNICI
Jučer poslije podne, oko 5 i po sati, pri jednoj neznatnoj prepirci, desilo se u Solinu grozno umorstvo koje je izazvalo duboku potištenost ne samo u Solinu gdje je ono i izvršeno, nego, naročito u Splitu, jer je ubijen Splićanin Paško Fradelić-Gale, otac šestero nejake i nezbrinute djece. Jučer ujutro su bili u Kaštel Sućurcu omladinci, među kojima Ćirilo Ružić, Paško Fradelić-Gale, Niko Kovačević i drugi. Omladinci su se u Kaštel Sućurcu zadržali i nakon skupštine (HSS-a). Poslije ručka kod obitelji Kovač, krenuli su preko Solina za Split. U Solinu kod restauracije »Tomislav« su se iskrcali i tu čekali autobus da bi se vratili u Split. Da bi skratili vrijeme omladinci su pošli u restauraciju »Tomislav« i tu naručili tri kafe, koje su popili, platili i nakon toga napustili lokal. Izišli su na cestu da čekaju autobus. Njima su se priključili neki Solinjani, jer je malo prije toga završena utakmica između Vuka i Solina, a u prostorijama Seoske blagajne bio je ples Seljačke Sloge. Kako su Paško Fradelić-Gale i Ćiril Ružić bili malo veseliji i nešto jače galamili, Niko Kovačević zamolio je Solinjanina Lovra Milišića, koji se je nalazio u njihovom društvu, da bude uz Galu i da ga miri. Tako su se uputili prema mostu. Tek što su prošli mljekarnu Šperac susreli su glavara Solina Silvestra Dudu koji je bio u društvu općinskog vijećnika Grge Mandića. Između Paške Fradelića i Silvestra Dude došlo do prepirke, kasnije je naišao Dudin sin Branko Dude, općinski redar. U toj prepirci Branko Dude iz svog službenog revolvera ispalio je dva metka od kojih je prvi smrtonosno pogodio Pašku Fradelića u leđa.
KAKO JE DOŠLO DO UMORSTVA?
O samom krvoproliću Lovre Milišić priča slijedeće: »Kada smo susreli Silvestra Dudu u društvu sa Grgom Mandićem sada pok. Paško obratio se je glavaru riječima: »šta me izazivaš«. Među njima je nastalo prepiranje. Kovačević i ja nastojali smo da Galu odstranimo i odvedemo, što nam je i pošlo za rukom i tako smo došli do mljekarne Šperac. Tu smo susreli općinskog redara Branka Dudu. Branko je sin Silvestrov, ali, vjerujem, da Gale nije poznavao Branka, a niti Branko njega. Gale se redaru obratio s riječima: »Čuješ, uhapsi ovog čovjeka, jer me izaziva.« Redar ga je upitao »ko te izaziva« ali kada je redar vidio da bi morao uhapsiti svog rođenog oca nastalo je prepiranje. Meni je izgledalo da je u tom prepiranju glavar Dude izvadio svom sinu njegov službeni bajunet. U taj čas Gale se je isprsio i onda se sagnuo, te rekao: »DAJ, BODI!« Gale se zapravo još nije ni ispravio, a redar Dude je već izvadio svoj službeni revolver i ispalio metak u jadnog Gale. Gale se je srušio na moje ruke. Još ga dobro nisam ni pridržao, a već je odjeknuo drugi hitac. I taj drugi hitac ispalio je redar Dude u pok. Fradelića. Oko nas je bilo preko stotinu ljudi, jer je malo prije toga završena utakmica. Nakon drugog hitca srušio se je i jedan iz Galinog društva Ja sam Galu položio na zemlju i odmah otrčao po liječnika. Ostali su zatim Pašku i onog drugog, mislim da je to bio Niko Kovačević prenijeli u restauraciju »Tomislav«. Liječnik g. dr Ante Zavorović odmah se je odazvao i hitno došao da im pruži liječničku pomoć. Gale je bio u agoniji. Liječnik mu je dao jednu injekciju a nakon toga su ih autom prenijeli u splitsku bolnicu. Šta je dalje bilo neznan.«
Slično nam je ispričao i šimun Armanda, rodom iz Sinja koji je bio u neposrednoj blizini ubijenog.
U BOLNICI
Iz auta su odmah preneseni u operacionu salu bolnice. Međutim Paško Fradelić je već pred vratima operacione sale izdahnuo tako da je svaka pomoć bila uzaludna Niko Kovačević i Ćirilo Ružić, koje su također dopremili u bolnicu, došli su kasnije svijesti. Oni su se, izgleda, bili samo onesvijestili.
Za tili čas oko bolnice okupilo se je mnoštvo svijeta. Vijest o umorstvu Paške Fradelića, koji je u Splitu bio vrlo dobro poznat, prenijela se munjevitom brzinom gradom. Ta vijest je izazvala duboku sućut, jer pokojni Gale, iako je bio nagle ćudi, bio je poznat kao čovjek dobrog srca. Oko mrtvog Fradelića u bolnici su se našli i svi istaknuti prvaci HSS na čelu sa g. Paškom Kaliternom.
OČAJNO ZAPOMAGANJE UDOVICE
Ova žalosna vijest došla je i do udovice ubijenog. Njoj se nije smjelo reći da joj je muž mrtav, već da je samo teško ranjen. Ona je ipak tražila da dođe do bolnice. Ali čim joj je rečeno da je Paško mrtav uz očajan krik srušila se u nesvijest. Bolnički liječnici odmah su joj pritekli u pomoć i uspjeli da je povrate svijesti. Jadnica je neprestano kukala i naricala: »JADNI MOJ PAŠKO!... JADNO MOJE ŠESTERO SIROČADI!« Sva skršena od boli i tuge očajna žena nekoliko je puta padala u nesvijest. Oko nje bila je okupljena njena i pokojnikova rodbina koji su je tješili ali je sve to bilo uzaludno, jer nije lako bilo umiriti jadnicu, koja je tako naricala da je srca parala. Tek oko osam sati na večer usjelo je nesretnu udovicu otpremiti njenoj kući gdje sada, skupa sa svoje šestero nejake i nezaštićene djece, tuguje i nariče za ubijenim mužem, ocem i hraniteljem. Umorenog su kasnije prenijeli u mrtvačnicu bolnice. Oko bolnice do kasno u noć okupljao se je narod i komentirao ovo grozno ubojstvo koje je izvršeno bez ikakvog razloga.
(JADRANSKI DNEVNIK Br. 263, str. 6 - God. III, Split, utorak 10 studenoga 1936.)
Sa suzama i tugom ispraćen je na vječni počinak Paško Fradelić-Gale
ČITAV HRVATSKI SPLIT SUDJELOVAO JE SPROVODU — PLAČ I SUZE PRI ZADNJEM ISPRAĆA JU — POKOJNIKOVA DJECA NA SPROVODU U KOČIJI — VIJENCI DR MAČKA I DR TRUMBIĆA — POSMRTNI GOVORI
Jutros već u 5 sati nastavljeno je defiliranje pored mrtvog Paške Fradelića Gale. Kroz čitavu noć hrvatski omladinci, njegovi vjerni drugovi čuvali su njegovo mrtvo tijelo. Oko pola noći pokojnikovi prijatelji Hrvoje Jendrašić i Ivo Cerinić skinuli su posmrtnu masku koja je vrlo dobro uspjela i koja je izložena u gradu. Već oko sedam i po udovica pokojnika, sa svojom nejakom djecom i ostalom rodbinom, došla je da se po zadnji put oprosti od pokojnika. Prizor je bio nadasve dirljiv i bolan i nije bilo čovjeka, koji u taj čas nije proplakao. šestero nevine dječice po zadnji put izljubili su onoga koji ih je hranio, odgojio i bio im jedina nada i ufanje. U tom času zločin još je više otskočio u svojoj grubosti i surovosti. Sve do podne čitave povorke iz Splita i bliže okolice došle su da se poklone mrtvom hrvatskom omladincu. Računa se da je jučer i danas u kancelariji pristaša dr Mačka, gdje pokojnik počiva na odru izmijenilo preko 20 hiljada ljudi iz svih narodnih slojeva: seljaka, radnika i građana, nejake djece i staraca, muških i ženskih. U podne, nakon što je gradski liječnik g. dr Tommaseo pregledao mrtvo tijelo, pk. Gale leš je pokriven uz plač svih prisutnih.
MNOŠTVO NARODA
Već u 1 sat poslije podne svi su redatelji bili na svom mjestu a nepregledno mnoštvo svijeta zakrčilo je sve prilaze, koji vode u Krešimirovu ulicu, gdje se nalazi kancelarija pristaša g. Dr Mačka.
VIJENCI
Jedan za drugim stizavali su vijenci splitskih Hrvata i hrvatskih društava i korporacija, rodbine te pojedinih organizacija iz bliže i daljne okolice. Vijenci su najprije poredani i Krešimirovoj ulici a na čelu se je nalazio prekrasan vijenac vođe hrvatskog naroda g. dr Vlatka Mačka sa natpisom »Žrtvi — dr Vlatko Maček«. Odmah iza vijenca dr Mačka nalazio se je vijenac hrvatskog prvaka g. dr Ante Trumbića.
POVORKA
Tačno u 2 i pol sata poslije podne lijes sa posmrtnim ostancima pk. Gale prenesen je iz kancelarije dr Mačka u Krešimirovu ulicu. Lijes su nosili hrvatski omladinci. Povorka je zatim krenula pored Peristila, Poljanom Kraljice Jelene, Hrvojevom, Beogradskom, Zagrebačkom ulicom, Klaićevom Poljanom. Teutinom, Matošićevom i Križe-vom ulicom do crkve sv. Križa. Povorka je bila ogromna, upravo veličanstvena, kakvu Split jedva pamti. Osim svih Hrvata. Splita bila je brojno zastupana bliža okolica a isto tako došli su i delegati iz udaljenijih mjesta kao Visa, Šibenika, Makarske, Imotskog itd. Povorka je prolazila kroz nepregledan špalir naroda. Bile su ispunjene sve ulice kroz koje je pogrebna povorka prolazila i svima su oči bile orošene suzama. Čuo se je samo plač i jauk. Povorka je išla ovim redom: Kažiput sa štapom, zatim su tri žene u crnini pratile križ a iza ovoga nošeni su vijenci, najprije vijenac dr Mačeka, koji je nosio g. Marin Tomić u pratnji dvaju težaka iz Velog Varoša u narodnoj nošnji a zatim vijenac g. dr Ante Trumbića koji je nosio Lovre Viđjak u pratnji dva težaka iz Lučca. Iza toga je nošen vijenac sa natpisom »Hrvatska omladina Solina«, vijenac bivše HSS zatim ostali vijenci, njih 50 na broju. Iza vijenaca išli su članovi i članice HGD »Tomislav« zatim pjevači »Zvonimira« iz Mravinaca, a iza njih glazba iz Kaštel Sućurca. Ispred lijesa išao je župnik Velog Varoša preč. g. dr čiro Banić i dva svećenika. Uz lijes sa strane išli su hrvatski omladinci i članice Hrvatske Žene i Hrvatskog Srca u crnini. Iza lijesa išla je rodbina. Tužno je bilo gledati šestero neopskrbljene djece u kočiji pk. Gale. Kočiju je vukao konj ali bez kočijaša. Iza rodbine išlo je vodstvo b. HSS te b. SDS a zatim brojni članovi svih gradskih i mjesnih organizacija, društava, i korporacija pa onda nepregledno mnoštvo Hrvata i Hrvatica Splita.
ODRIJEŠENJE u crkvi sv. Križa dao je župnik preč. dr Čiro Banić. HGD »Tomislav« otpjevalo je zatim »Pokoj mu vječni« a PHD »Zvonimir« iz Mravinaca nadgrobnicu. Na čitavom putu do crkve nepregledno mnoštvo koje je pratilo sprovod u špaliru plakalo je, a žene su upravo naricale. Kada je sprovod došao u Križevu ulicu nastao je pravi jauk i plač. Iz crkve sv. Križa povorka je krenula Ban Mladenovom ulicom zatim obalom. Tvrtkovom ulicom do početka Tartaljine ulice. Tu je povorka stala. Sa suzama na očima oprostio se je od nezaboravnog pokojnika narodni zastupnik G. PAŠKO KALITERNA "Tužni zbore, junački i nezaboravni Paško, ti nas ostavljaš, ostavljaš dragu ženu i šestero nejake djece; ostavljaš tvoje prijatelje i borce i ideš gore u nebeske visine gdje ćeš naći Stjepana Radića, Pavla Radića, Gjuru Basaričeka i sve one bezbrojne drage koji poginuše za svoj narod. Ubiše te, dragi naš Paško, poginuo si ...ruke ali Tvoj rad, Tvoja požrtvovnost, Tvoja odlučnost ostat će nam u nezaboravnoj uspomeni i nikada, nikada Te nećemo zaboraviti. Rad koji smo započeli, budi siguran, da ćemo ga dovesti do kraja" G. Kaliterna evocira zatim uspomene na blpk Paška Fradelića i ističući njegove vrline završava svoj topli govor sa »Slava Pašku Fradeliću Gali, Slava Stjepanu Radiću, Slava bvim borcima. Živio dr. Maček, Živjela Hrvatska!«
Nepregledno mnoštvo Hrvata i Hrvatica prihvaćaju poklike Slava a zatim Živio. Svima su orosene suzama. Čuju se jecaji. U ime splitskih težaka govori G. FRANE IVANIŠEVIC podpredsjednik gradske organizacije HSS. G. Ivanišević svoje posmrtno slovo započinje riječima: »Braćo, drugovi i prijatelji! Danas smo se ovdje sakupili oko ovih mrtvačkih kola da damo zadnju počast neustrašivom borcu, drugu i prijatelju. Velika rana, koja nam je ostavila... G. Ivanišević zatim napominje kako je blpk. Paško bio čovjek rijetke dobrote i borbenosti za sveta hrvatska prava, koji nikada za sebe nije tražio ništa, a davao sve i samoga sebe. Ostavljaš nas, neustrašivi borče, ostavljaš svoju siročad, svoje šestero nejake djece i jadnu udovicu. Davao si krv svoju i sada si pao. Neka Ti je dragi druže i prijatelju lahka zemlja i zadnji zbogom i slava!
NA GROBLJU LOVRINAC
Nakon posmrtnog slova Frane Ivaniševića prisutni su se oprostili od mrtvoga Gale a onda je posmrtna povorka krenula na groblje Lovrinac. Čitavo vodstvo HSS, rodbina i mnogobrojni prijatelji pokojnikovi pošli su na groblje da isprate njegove mrtve ostanke na zadnje počivalište. Pred otvorenim grobom u ime radnika govorio je G. VJEKOSLAV BLAŠKOV tajnik podružnice Hrvatskog radničkog saveza u Splitu. U svom govoru g. Blaškov ističe vrline koje su resile blpk. Pašku Fradelića kao druga i radnika te neustrašivog borca za prava hrvatskih radnika i njihovu bolju budućnost.
Zatim je u ime hrvatskih namještenika u Splitu govorio G. LUKA VODANOVIČ koji je iznio žalost hrvatskih namještenika Splita za blpk. Paškom Fradelić Galom i istakao njegove vrline, njegovu odlučnost i nepopustljivost u borbi za prava hrvatskoga naroda. Zatim je govorio u ime prijatelja i akademske omladine G. ŠIME PODUJE: Tužni hrvatski zbore! Nema više našeg Gale, nema više našeg Paška. Nema više neustrašiva borca za hrvatska prava i pobornika svetih ideala pravice, u pravičnosti. Pao je naš Gale. Pogođen metcima u leđa na svetom solinskom tlu. Ponovno je podignut na nadgrobnom humku jedan skromni drveni križ na kojem stoji napisano »Paško Fradelić-Gale«, — ime koje pretstavlja čitav jedan život pun stradanja i patnja, muka i teškoća, samoprijegora i odricanja, domovinske ljubavi i neustrašivosti, značaja i postojanosti. Dragi, nezaboravni Gale! Neumoljiva sudbina otela te iz naše sredine baš u naponu tvoje muževne snage, baš onda kada si predosjećao bolje dane nakon što si hrabro prošao kroz mnogobrojne životne zapreke.
Otrgnula te od šestero tvoje nejake dječice kojima si bio pravi otac i hranitelj; otela te neumoljivo od tvoje žene koja je zajedno s tobom vjerno podnosila sve patnje i stradanja, otkinula te od nas najvjernijih tvojih drugova kojima si bio najjači štit i uvijek spreman da i život položiš, otrgnula te od tvojih prijatelja s kojima si bez straha proživljavao zlo i dobro i kojima si uvijek služio primjerom zbog svoje čestitosti, poštenja i nepokolebivosti. Malo je bilo tebi ravnih, znao si svojim vedrim karakterom, svojom neustrašivosti i hrabrošću da podigneš duhove i da ih ohrabriš. Baš onda kad su rijetki ostali na poprištu borbe za svete ideale hrvatskog seljačkog pokreta, nezaboravni Paško, ti si bio onaj koji si lakoćom izvršavao naloge pa bili oni skopčani uz najveće poteškoće. Ko da te sada vidim kako se smiješ, a smijeh je pristajao vedrini tvojoj plemenitoj duši, daješ savjete i izvršuješ ono što je za druge izgledalo više nego zastrašujuće kao, da te sada vidim, dobri prijatelju kako si se veselio kada si mogao kazati da si i ti doprinio makar i skromni kamenčić onoj velikoj zgradi za koju se svi mi borimo Hrvatskoj. Da dragi Gale, Hrvatska bila ti je ideal kao i svima nama koji smo danas okupljeni nad tvojim grobom pod kojim počiva kao da spava naš dobri hrabri drug, nezaboravni Paško. Hrvatska za koju su kroz stoljeća proliveni potoci krvi bila je uvijek tvoja zadnja misao. Baš zato, jer si uvijek bio rukovodjen poštenjem i istinom nisi se ničega žacao šta bi moglo makar i malo koristiti onom velikom idealu — koja mora doći a koji ti je ideal neumoljiva sudbina nije dala da to doživiš. Neka ti je dobri Gale barem mala zadovoljština za tvoje žrtve ovaj velikodušni oproštaj čitavog poštenog hrvatskog Splita i saučešće svih boraca u svim hrvatskih krajevima. Neka ti je barem mala zadovoljština ova današnja posmrtna pratnja. Dragi Paško, ulazeć u kolo hrvatskih mučenika kaži im da su nam oni lučonoše naše za koju nam ni najveća žrtva nije i neće biti teška. Spavaj mirno, dragi Paško, u hrvatskoj, grudi koju si žarko ljubio, spavaj mirno, jer najvjerniji tvoji drugovi neće te ni mrtvog nikad zaboraviti. Spavaj mirno, dragi Paško, vjerni i nerazdruživi naš prijatelju, hrvatski narod znao je i znat će dostojno ocijeniti tvoj rad i tvoju žrtvu. Tvoj nadgrobni humak bit će podstrek novih snaga i služit će nam primjerom kako se živi za ideale za ideale hrvatske domovine koju su beskrajno ljubio Neka je vječna slava hrvatskom narodnom borcu, junaku i mučeniku Paški Fradeliću Gali! Slava!
Kada je lijes spušten u grobnicu svi prisutni su zaplakali, a onda su pjevačka društva »Tomislav« iz Splita i »Zvonimir« iz Mravinaca otpjevali »Lijepu našu...« Poslije don Frane Ivaniševića govorili su još g. dr. Rudolf Pederin i dr. Ivo Cuzzi.
NAPOMENA:
U članku spomenuti ubojica BRANKO DUDE (1913.-1997.) bio je osuđen (samo!) na pet godina zatvora. Poslije se pridružio partizanima. Za postignute zasluge u NOB dodijeljen mu je (1951.) Orden narodnog heroja Jugoslavije. Obavljao je visoke dužnosti u JNA od komadantaNarodne Milicije SR Hrvatske do komandanta divizije. Umirovljen je u činu general-potpukovnika.
U članku spomenuti splitski HSS-ovac ĆIRIL RUŽIĆ (1904.-1944.), strijeljan je na splitskom groblju Lovrinac neposredno po 'oslobođenju' Splita.
Frano Baras
- - - Aktualisiert - - -
Hier geht es nicht um Jasenovac oder ist das dein Schlagwort des Jahrtausends?
Plesni se.
N
Nik
Guest
Der Moment, wenn man «Fakten aus der Geschichte» und «Balkanforum» auf einer einzigen Internetseite liest... 
https://www.youtube.com/watch?v=De2J3vIIXw8
Putschversuch in der Türkei 2016
Ihr Huren Babylons habt verloren.