Na otoku Žirju, udaljenom 10 nautičkih milja od Šibenika, još od sredine 20. stoljeća vojska bivše države instalirala je obalnu topničku bitnicu (OTB) s obalnim topovima 90 mm. Dva vatrena položaja, Sjeverno Žirje i Južno Žirje (Zvizdulja) s malom vojarnom kod uvale Koromašna, osiguravalo je 12 vojnika i dočasnik Željko Baltić. Osnovna zadaća bila im je obrana obalnog područja i teritorijalnih voda djelovanjem po plovnim objektima. Posada topova mobilizirala bi se povremeno, za potrebe vojnih vježbi, pa su topovi i streljivo bili konzervirani i uskladišteni.
Kako se početkom 1991. godine komplicirala politička i vojna situacija u državi Željko Baltić obratio se poznaniku Goranu Grguričinu, tada pomoćnika šefa operative PU Šibenik za savjet i pomoć. Kao ugovorni dočasnik htio je napustiti JA i zaposliti se u policiji. Dobio je uputu da se strpi, a nakon konzultacija Grguričina s načelnikom Nikolom Vukošićem odlučeno je da se pojačano opservira otok i vojarne kako ne bi došlo do incidenata između vojnika i lokalnog stanovništva. Na Žirju je osnovana privremena ispostava policije, navodno zbog sigurnosti stanovništva i gostiju u ljetnim mjesecima, a zapravo kako bi se spriječili nesmotreni postupci prema vojnicima i vojarnama. Samo dvoje ljudi sa Žirja, Dragutin Mrvica i Mario Miškić, te rukovodstvo PU znali su za dogovor s Baltićem. Kontakt sa zapovjednikom OTB-a preuzeli su inspektor Damir Juričev i Vedran Milošević, službenik SZUP-a, koji ga je trebao na vrijeme upoznati kada treba predati vojarnu i topove. Sastanci su od lipnja 1991. održavani uglavnom u provjereno povjerljivoj kući obitelji Šime Šižgorića na Žirju. Početkom rujna 1991. i članovi MZ Žirje stupili su u kontakt sa zapovjednikom vojarne i tražili informacije o stanju u vojarni i mišljenje zapovjednika o situaciji. Na tom sastanku Baltić nije mogao odati podatak da je u dogovoru sa Policijskom upravom, ali im je jasno dao do znanja da se topovi neće upotrijebiti protiv naroda. Svi su bili zadovoljni vjerujući čovjeku kojeg poznaju, a koji je već deset godina živio i radio na otoku. U vremenu od 11. do 13. rujna 1991. neprijatelj je žestokim napadima bezuspješno pokušavao osvojiti Skradin, što je davalo naznake za nove i još teže okršaje na drugim područjima kao i u samoj blizini Šibenika. Stoga je rukovodstvo PU donijelo odluku da se OTB 'Žirje' stavi pod kontrolu hrvatskih branitelja. Ta je zadaća 14. rujna u popodnevnim satima povjerena Juričevu i Miloševiću, te je Baltić, po dobivanju usmenog naloga, sve vojnike okupio u vojarni i objasnio im plan. Vojnici su odmah prihvatili mogućnost napuštanja otoka i JA. Baltić i vojnici potom su ribaricom 'Lucijeta' u vlasništvu Vlade Grubišina i policijskim gliserom P-116 prevezeni do Tribunja. Ključevi vojarne, skladišta oružja i topničkih položaja preuzeo je predstavnik Kriznog štaba Žirje Ognjen Miškić. Dolaskom u Tribunj, nakon što se uvjerio da su vojnici na sigurnom, Baltić s bivšim ministrom MUP-a Onesinom Cvitanom odlazi u sjedište Policijske uprave u Šibenik. Jedan od vojnika iz vojarne, Vjekoslav Kiplen (jedini vojnik hrvatske nacionalnosti) dobrovoljno se javio za povratak u vojarnu i kao vezist se i dalje javljao u komandu u Rogoznici, izvještavajući da je stanje i dalje nepromijenjeno. Policija je izvijestila zapovjedništvo ZNG-a, SIS 113. brigade (koji je bio upoznat otprije sa akcijom) i Krizni Štab da je vojarna pod hrvatskim nadzorom i da bi je ZNG trebao staviti u funkciju, ali je na sastanku dogovoreno da bi bilo svrsishodnije da stavljanje bitnice u funkciju obavi policija sa svojim snagama.
Nedjelja, 15. rujan 1991.
Uslijedila je zapovijed načelnika PU Vukošića da Ured za obranu mobilizira bivše rezerviste za bitnicu na Žirju, a još tijekom noći se na otok, kao osiguranje bitnice, hitno šalju dva voda policije s Antom Vukšićem kao zapovjednikom voda temeljne policije i Mariom Barišićem kao zapovjednikom voda specijalaca. Za zapovjednika bitnice određen je Miroslav Alić – bivši pričuvni časnik na sjevernoj bitnici, koji se u policijsku postaju odazao odmah po pozivanju, dok je Željko Baltić određen za policijskog zapovjednika otoka. Tijekom jutra 15.rujna tri tribunjske ribarice dovele su 70-tak dragovoljaca, uglavnom iz Tribunja, Sovlja i Vodica, koji su pomagali u osiguranju i izmještanju streljiva od skladišta do topova. Za dekonzerviranje topova, njihov popravak i stavljanje u borbeno stanje okupljeno je osam oružara iz Remonta na čelu sa Rusmirom Sačičem. Kako je bivša vojska imala samo jedno poluispravno vozilo do jutra su mještani Žirja Frane Alić, Vladimir Kale, Ante Jurat i Alen Alić osigurali privatna vozila za bržu komunikaciju po otoku. Već oko 7 ujutro 15. rujna na otok je stigla prva skupina topnika predvođena pričuvnim kapetanom Stipom Grubišićem koji je također određen i za dozapovjednika bitnice, a do kraja dana na pristigli su i ostali topnici. Još tijekom dana prvi branitelji skinuli su jugoslavensku zastavu s jarbola u vojarni, ali ubrzo je predloženo da se radi tajnosti preuzimanja bitnice jugo zastava ponovo vrati. To je, uz lažne izvještaje vezista Kiplena doprinijelo da je neprijatelj za gubitak Žirja saznao tek 17. rujna kada su topovi počeli djelovati po gradskoj luci i području Šibenskog mosta. Te nedjelje, sve do mraka trajale su pripreme na dekonzervaciji topova i dovoženju streljiva do vatrenog položaja. Popodne su se pridružili i dragovoljci sa Žirja Dragutin Mrvica, Emir Berbić i Aleksandar Šimunović tako da je do tada, sa zapovjednikom Alićem, bilo ukupno 30-tak topnika. Inače, takva bitnica sa 6 topova trebala bi u pravilu imati 130 ljudi u posadi, pa su tim brojem popunjene posade za tri topa.
Ponedjeljak, 16. rujan 1991.
Tijekom jutra određene su posade, a kako nije bilo dovoljno ljudstva određene su sljedeće posade:
II. top: Nedjeljko Silov
Neno Ramađa
Damir Banovac,
Nency Nemčić
Dražen Kalpić,
Siniša Ercegović
III. top: Zoran Belamarić,
Zoran Juričev,
Marin Dodig,
Denis Mijat,
Robert Mateša
IV. top: Ivan Lača
Marijan Erceg,
Stipe Juras,
Zvonko Junaković,
Nikola Orbanić,
Ivan Lovrić,
Ivan Radovčić,
Dragutin Mrvica
Zapovjedno odjeljenje: Darko Bralić,
Dane Mikulandra,
Ivi Pancirov,
Ljubomir Grubelić,
Željko Zanze,
Dragan Rak,
Ante Miškić,
Živko Čičmir,
Joso Šunjerga,
Zdeslav Slavica,
Emir Berbić
Za vezu između bitnice i Kriznog štaba Žirje zadužen je bio Alen Alić, a student medicine Aleksandar Šimunović za zdravstvenu skrb. Policijske snage koje su bile zadužene za zaštitu bitnice bile raspoređene uglavnom u Velikoj stupici jer je prema procjeni taj prostor bio najpogodniji za eventualni helikopterski i pomorski desant neprijatelja na otok. Policajci su osim pješačkog naoružanja imali i jedan lanser protuavionskih raketa tipa 'strela' 2M.
Kako većina raspoređenih članova posada nije imala potrebno iskustvo za rad na obalskim topovima te im je ovo bio prvi susret s ovakvim oruđima jedino rješenje bilo je prilagoditi se situaciji. Uvježbavalo se na način da svaki član posade bude uvježban samo za jednu ulogu, a za tu su obuku bili zaduženi Božo Bratić, Željko Baltić i Stipe Grubišić. Od šest topova za djelovanje prema kopnu dva su bila bezkorisna jer nisu imali mogućnost kružnog djelovanja, dok je od ostala četiri topa jedan bio trenutno neispravan.
Inače, tijekom tog dana na otok su stigli Onesin Cvitan, Boris Kale i snimatelj HTV-a Ante Granik kako bi snimili podizanje hrvatske zastave, a snimku objavili kada to bude potrebno.
Predvečer je, radi provjere naučenog ispaljen i prvi probni hitac. Opaljenje s četvrtog topa uspješno je izvršio topnik Marijan Erceg, koji je imao malo više iskustva od ostalih. Na kraju dana u potkopima i oko topova bilo je donešeno više od 700 sanduka municije. Oko 21 sat od Policijske uprave dobivena je šifrirana poruka da se u području južne punte otoka Zlarina grupiraju neprijateljski brodovi i da treba pucati po njima. Iako bez navođenja pucalo se na navedenu poziciju do 22 sata. U kasnijim kontaktima saznalo se da je spomenuta skupina neprijateljskih brodova napustila područje i uputila se prema Visu, uz znatno oštećenje jednog od njih.
17. rujan 1991. utorak
Od ponoći do jutra oko otoka su se kretali neprijateljski brodovi pokušavajući otkriti položaj topova, ali do međusobnog sukoba nije došlo. Oko 8 sati od načelnika Vukošića vezom je izdana zapovijed da se puca svim raspoloživim topovima po šibenskoj luci. Kako se radilo o krajnjem dometu (krajnji je domet 18.050 metara), a u blizini su bili i stambeni objekti, vrijeme od prvog opaljenja do pada prve granate za topnike sa Žirja bio je najstresniji period. Kada je od osmatrača 'Pero' (Drago Aras – zapovjednik posade MB 82 mm i pripadnik Specijalne jedinice MUP-a) koji je bio na brdu Smričnjak dojavljeno da granate padaju oko brodova, topnicima sa Žirja je laknulo, pa su počeli djelovati po moru na području luke Šibenik i neprijateljskim brodovima. Većina neprijateljskih brodova vratila se u Mandalinu i Remont, a nekoliko ih je uspjelo proći kroz Šibenski kanal. Oko 10.30 na grupu brodova koji su išli prema Rogoznici, a koji su prije toga djelovali po gradu, ispaljeno je nekoliko plotuna. Pogođena je jedna topovnjača u krmu, ali je, iako oštećena i znatno nagnuta, otplovila prema Visu. Nakon uspješnog pucanja po središtu luke, Goran Grguričin, pozivnog znaka '304', zamijenio je do tada korišteni pozivni znak za bitnicu Žirje 'Sarajevo' u pozivni znak 'Hrvatska'. Nakon prvog vatrenog krštenja i informacija o dobro izvršenom gađanju nemjerljivo je bilo zadovoljstvo topnika, a posebno Florijana Zore i Marjana Dodiga koji su izračunavali elemente gađanja. S obzirom na udaljenost od 17,5 kilometara, postojao je velik rizik od slučajnih pogodaka naših položaja, tim više jer su vojarne bile u okruženju branitelja, grad pun stanovnika, a stanje cijevi topova koje su izlivene 1941. i 1942. nije bilo poznato, s tim da su u prilog išli savršeni vremenski uvjeti. Međutim, takvih granate su padale gdje su trebale.
Nakon ciljeva u luci i kanalu tijekom dana, pa sve do kasno navečer, djelovalo se i po području Šibenskog mosta, bivšoj vojarni 'Rade Končar', križanju Jadranske magistrale s benkovačkom cestom i prema Jadriji kao i po prostoru ispred ulaza u kanal sv. Ante. Djelovanje topova prekidano je povremeno radi hlađenja cijevi, a oko 17 sati i zbog iznenadnog neprijateljskog avio-napada na bitnicu. Iako je taj napad bio iznenadan stradalih i veće materijalne štete nije bilo. Manje kvarove na topovima, posade su otklanjali u hodu, a dan je završen s jednim ispravnim topom. Međutim, do jutra su opet svi bili ispravni.
Srijeda, 18. rujan 1991.
Tijekom noći na vatrene položaje dopremljena je nova količina streljiva, a trebalo je raščistiti i velike količine ispaljenih čahura. Iako su na zasluženi kratki odmor zaspali kao policajci, buđenje je bilo u maniri pravih topnika. Naime, zapovijed za topničko djelovanje stigla je već oko 5 sati ujutro. U poslijepodnevnim satima osposobljen je i prvi top s posadom iz Kaprija, zapravo je bilo riječ o ljudima koji su noć prije došli pomoći u prijevozu streljiva. Sa zapovjednikom topa Božidarom Bartićem bili su i Dražen Radovčić, Čedomir Stojin, Radoslav Borković, Kristijan Radovčić i Antonio Kardum. Od tada se pucalo s četiri topa, pa se s manjim prekidima djelovalo do 15.20 sati kada je neprijatelj bitnicu napao s dva aviona. Na sreću, nisu bili precizni, pa je gađanje samo nakratko prekinuto, bez ikakve nanesene štete. Djelovanje po ciljevima tog se dana nastavilo do mraka.
Četvrtak,19.rujan 1991.
Noć je iskorištena za popravke i dopunu streljiva, pa je tako do svanuća sve bilo spreno. Zapovijed za djelovanje po ciljevima stigla je oko 8 sati.
Oko 16 sati neprijatelj je ponovo napao avionima. Iako nisu napravili veću štetu i nije bilo stradalih, nakon njihovog djelovanja na brdu Gušternaizbio je požar koji je krenuo prema bitnici i oštetio šesti, neaktivni top. Iako je požar prošao uz granate, na sreću nije ih aktivirao, pa je katastrofa izbjegnuta. Do tada su posade već stekle znatno iskustvo jer su u tri dana borbenog djelovanja ispalili granata koliko većina mirnodopskih topnika nije u čitavoj vojnoj karijeri.
Petak, 20. rujan 1991.
Noć je, kao i prethodne, prošla u popuni streljiva i popravcima, a nova zapovijed stigla je 8.30 sati i to za djelovanje po prostoru zapadno od Šibenskog mosta. Iako je cilj bio na 300 metara manje od krajnjeg dometa idealni vremenski uvjeti, direktno navođenje i velika količina ispaljenih granata pomogla je u učinkovitosti. Naravno, po istom su cilju tada djelovali i branitelji s drugih položaja. Iza podne povremeno su se gađali i ciljevi u vojarni 'Rade Končar' kao i po vojarni na brdu između Brodarice i Ražina. U 15:40 bitnicu su ponovo napali neprijateljski avioni, ali bez veće nanesene štete. Kao i pri svakom napadu pucalo se pješačkim naoružanjem po avionima koji su letjeli prilično nisko. Ovaj napad je odbijen i 'strelama' koje su pogodile jedan od aviona. Prema kasnijim saznanjima pao je u more kod otočića Tetovišnjak. Posada 'strele' 2M bili su Zoran Klarić i Karlo Čubrić.
Subota, 21. rujan 1991.
Djelovalo se po ciljevima zapadno od Šibenskog mosta i po gradskim vojarnama, kao i prethodnog dana. Na dojavu da iz vojarne u gradu prema Visu lete dva helikopreta djelovalo se i prema njima. Cijelo popodne se pucalo i po ciljevima u okolici grada. Oko 18:30 sati iznenada je sa zapada ponovo uslijedio napad neprijateljskih aviona. Kako su gađali iz velike daljine, štete nije bilo.
Nedjelja, 22. rujan 1991.
S obzirom da je bila uključena u oslobađanje tog prostora, bitnica sa Žirja od ranog je jutra pucala uglavnom po ciljevima oko šibenskog mosta, a kasnije se vatra prebacila na vojarne u Šibeniku i Ražinama. Oko 15:30 ponovo je uslijedio iznenadni napad dva neprijateljska aviona koji su i na mjesto Žirje bacili dvije bombe, raketirali su i Kapić, Orost, te mitraljirali okolna brda, a naravno i položaje na bitnici. Kada su se udaljili i kada se mislilo da nisu napravili veću štetu došlo je do niza eksplozija granata koje su bile izvan skloništa. Eksplozije su trajale oko pola sata i eksplodiralo je 30-ak sanduka topovskog streljiva, ali, iako je bilo pogođeno i veliko skladište u podnožju, samo čudo je otok sačuvalo od eksplozije. Oštećenja na trećem topu nastala uslijed djelovanja neprijatelja popravljena su tijekom noći.
Ponedjeljak, 23. rujan 1991.
Iako je do jutra sve opet bilo spremno za djelovanje, zapovijedi za pucanje nije bilo. Tijekom popodneva na bitnicu su došli zapovjednici PU, predstavnici vlasti i novinari. Topnici su tada doznali da je glavnina njihove zadaće za sada završena. Doznali su i za rasplet događaja na kopnu, a poneki od njih uspjeli su se javiti i obiteljima. Nakon kratkog opuštanja, počele su priprema za daljnje zadaće - ne dopustiti prilaz neprijatelju s mora. Od tada pa sve do srpnja 1992., kada je policija predala bitnicu Hrvatskoj ratnoj mornarici, neprijatelj nije došao na domet topova sa Žirja.
Kolika je dobit bila imati u sudbonosnim danima obrane Šibenika bitnicu Žirje na svojoj strani znaju jako dobro branitelji i stanovnici ovog kraja. Branitelji su sa Žirja prema neprijatelju ispalili gotovo 3.000 granata. Nakon rujna 1991. ogromne količine 90 mm granata sa Žirja su poslane diljem Hrvatske jer su topovi samohodke koristili isto streljivo (oko 12. 000 granata).
Treba istaknuti kako je neprijatelj brodovima po Šibeniku djelovao manje od jednog sata, a primjerice po Zadru cijeli dan. Split i okolica s mora su gađani više puta, a s Visa su prijetili gotovo godinu dana. Da ne spominjemo Dubrovnik, nemilosrdno su ga razarali s mora i kopna godinu dana.
Treba spomenuti i da su topnici sa Žirja tih ratnih rujanskih dana ovisili uglavnom samo o sebi i o stanovnicima otoka Žirja i Kaprija, ribarima iz Tribunja i posadama policijskog glisera. Prvi ručak dobili su već prvi dan oko 14 sati. Kuhari Ivo Liverić i Edi Jurat supa sa mještanima Žirja brinuli su se o svemu. Njihov doprinos nikako se ne smije zaboraviti i zato ovom prilikom navodimo i njihova imena: Frane Alić, Vladimir Kale, Ognjen Miškić, Miro Jurat, Jere Jajac, Viktor Alić, Ratko Konti, Ante Jurat, Boro Šižgorić, Marija Alić, Marija Šišgorić, Bepa Jurat, Zorka Jurat, Anka Kale, Mara Rimac, Marija Alić ž. Nikole, Jurka Radovčić, Katica Mrvica, Josipa Pašara, Zdravka, Jerkov, Alma Jerkov, Matijica Roman, Stanka Dabov, Anđelina Grguričin, Kristina Jerkov, i Melanija Šižgorić.
Željko Baltić i Miroslav Alić govore o osnivanju bitnice sa Žirja i njezinoj ulozi u Rujanskom ratu
Željko Baltić, policijski zapovjednik otoka Žirja u rujnu 1991., prisjeća se dana uoči osnivanja i preuzimanja žirjanske bitnice koja je odigrala jednu od ključnih uloga u obarni Šibenika.
- Na otok Žirje sam došao u travnju 1981. godine gdje do rujna 1991. bio dočasnik u JNA. Već početkom 1991. godine počeo sam razmišljati o napuštanju JNA, pa sam svom dobrom prijatelju Goranu Grguričinu, koji je sa Žirja, natuknuo da bih htio prijeći u postrojbe pomorske policije. Kazao mi je da mi ništa ne može obećati, ali da će razgovarati sa svojima u policiji i obavijestiti me. Krajem svibnja stigao je odgovor koji sam toliko dugo čekao – dogovoren je moj prelazak u policiju. Međutim, odluka je bila da ostanem na otoku do daljnjega, kako bi vidjeli kako će se razvijati situacija. Krajem lipnja imao sam prvi službeni razgovor s djelatnicima MUP-a, inspektorom Damirom Juričevom i djelatnikom službe za zaštitu ustavnog poretka Vedranom Miloševićem. Razgovaralo se općenito o situaciji na otoku, koliko ima vojnika, kakvo je stanje, a takve smo sastanke održavali sve do rujna, s tim da je PU poslala na otok dva službenika koji su trebali paziti da ne bi bilo kakvih problema i incidenata. Bitno je kazati da su na otoku bile samo dvije osobe kojima sam otkrio svoje planove, Mario Miškić i Dragutin Mrvica. To ističem jer sam krajem kolovoza dobio informaciju od Mrvice da će grupa mladeži revoltirana situacijom u Hrvatskoj i ulogom JNA doći na otok provocirati vojsku. Kad sam to saznao odmah sam se uputio u vojarni u Koromašini i čekao. Stigao sam u zadnji tren. Naime, nakon što sam čuo neki metež kod stražarskog mjesta, pohitao sam do stražara koji je već imao prst na okidaču automatske puške. Bi je napet i sav se tresao. Nakon toga sam otišao u mjesto i ljudima iz mjesne vlasti rekao da prekinu s tim stvarima da se ne bi desilo neko zlo.
Početkom rujna 1991., Dragan Jurić, vlasnik kafića na Žirju, došao je kod mene kući i rekao mi da me u njegovom kafiću čekaju predstavnici mjesne vlasti koji su htjeli razgovarati sa mnom. Zanimalo ih je dosta toga, a najviše da li su se iskrcale nove snage, rezervisti iz Srbije. Malo sam bio razočaran što su tako kasno došli sa mnom razgovarati, ipak sam na otoku bio deset godina, svi se me dolje znali i pomagao im koliko sam mogao. Rekao sam im da nije bilo iskrcavanja ljudi ali da ću braniti otok od bilo koga i da nikom neću dozvoliti preuzimanje topova kako bi mogli djelovati po narodu.
14. rujna bio je, kako ga je zovem, dan D za mene. U uvali Muna sam vidio dva službenika s kojima sam prvi put razgovarao, Vedrana Miloševića i Damira Juričeva, i znao sam da je to to. Sastao sam se s njima i dogovoreno je da akcija preuzimanja bitnice počinje. Vratio sam se u vojarnu, pozvao vojnike, njih 12, da dođu u vojarnu Koromašna (na otoku su bile tri vojarne; dvije bitnice i jedna vojarna koja je bila zapravo zapovjedno mjesto). Svi smo se uputili prema Koromašni gdje je bila usidrena ribarica 'Lucijeta' u vlasništvu Vlade Grubišina i policijsko plovilo P-116 kojim je zapovijedao policijski inspektor Darko Brnabić. Svi vojnici su se ukrcali na ribaricu, a ja na policijski brod i zajedno krenuli prema Tribunju. Tamo nas je dočekao policijski djelatnik Joško Ferara i nakon što smo smjestili i vojnike i uvjerio se da je sve u redu s njima, otišao sam s njim do Onesina Cvitana, odakle smo nas troje otišli u PU u Šibenik, gdje smo stigli oko ponoći. Tamo sam se u prostorijama 1. Policijske postaje susreo s načelnikom šibenske PU Nikolom Vukošićem, Goranom Grguričinom, Davorom Čogeljom, Ivom Fuštinom i Matom Ajdukom. Nakon razgovora i upoznavanjem sa situacijom na terenu, počele su pripreme za uspostavljanje bitnice. Međutim, kako sam bio vojno lice i uz to po nacionalnosti Srbin, kazao sam im da nisam siguran kako će se prema meni ponašati posada bitnice i da bi možda trebali naći neku osobu koja će biti autoritet. Predložio sam im Miroslava Alića s kojim sam u JNA bio u ratnoj jedinici, s tim da je on bio u topničkoj bitinici Sjeverno Žirje i bio sam mu pomoćnik, neka vrsta desne ruke. Njega sam predložio za zapovjednika bitnice Južno Žirje, što je Vukošić prihvatio.
Nakon toga smo s još osam mehaničara iz Remontnog zavoda koje je vodio Rusmir Sačić i koji su trebali izvršiti dekonzervaciju topova, krenuli prema Žirju.
USPJEŠNA GAĐANJA
O onom što se dalje događalo na bitnici govori njezin tadašnji zapovjednik Miroslav Alić:
- Najveći problem bio nam je prijevoz na otoku, jedini kamion koji smo imali jedva smo palili. Naime, streljivo nije bilo uz topove već u vojarni u podnožju brda i trebalo ga je prebaciti na vrh, na položaj. Radilo se o ogromnoj količini streljiva, o oko devet tisuća granata za jednu i devet tisuća za drugu bitnicu, znači ukupno 18 tisuća granata. Prvi zadatak nam je bio jedan dio odnijeti na položaj da možemo pucati ako do toga dođe, a drugi da streljivo sklonimo na sigurno mjesto jer smo išli s logikom da neprijatelj zna gdje se nalazi skladište streljiva i da će prvo njega raketirati avionima. U prve dvije večeri smo na položaj uspjeli iznijeti oko 700 sanduka streljiva što je bilo dovoljno za prva dva, tri dana pucanja, s tim da su ljudi iz mjesta dolazili tijekom noći i pomagali nam iznositi streljivo, a kasnije je došao i jedan kamion pa je bilo lakše.
Inače, bilo nas je svega tridesetak topnika, a takva postrojba u pravilu bi trebala imati oko 130 ljudi. Bili smo u čudu kako sve to organizirati. Navečer je iz Šibenika poslana i postrojba specijalne i pričuvne policije. Dogovorili smo se da ćemo mi vršiti pripreme i obučavati ljude, a oni su bili zaduženi za osiguranje i našu sigurnost. Kad sam postrojio svoje ljude i pitao ih za VS (vojnu specijalnost) očekivao sam da će odgovarati – nišandžija, rukovalac zatvarača i slične topničke funkcije. Ali velika većina njih nije imala nikakvo iskustvo s topništvom. Kako nam je prvi top bio malo neispravan, odlučili smo da njega neće popunjavati, popunjavat ćemo sam drugi, treći i četvrti, dok su peti i šesti bili s morske strane nagiba i tako ih nismo mogli koristiti za ono što će nam trebati. Mi smo se, naime pripremali i vježbali za borbu protiv brodova, nismo znali da ćemo topove morati okrenuti na drugu stranu.
Nakon podjele ljudi po topovima, počeli smo ih obučavati, svatko je dobio svoju funkciju. Naime, sve je moralo biti koordinirano, u suprotnom bi mogli ubiti sami sebe, dovoljna je jedna mala greška. Dakle, nakon što smo cijeli taj dan vježbali i obučavali ljude, pred večer smo opalili prvi probni hitac. Ljudi su znali što se od njih očekuje i postali smo svjesni kako bi mogli brzo reagirati ako se to od nas zatraži. Za to nije trebalo dugo čekati. Naime, policajci iz uvale Stupica su mi donijeli šifriranu poruku da se negdje oko južne punte Zlarina grupiraju neprijateljski brodovi. Mi ih nismo vidjeli jer su bili daleko i već je polako počeo padati i mrak, nismo imali ni pravih zemljovida, samo karte za vježbanje, tzv. okosnice na kojima su ucrtane samo siluete kopna i otoka. Prema njima smo odredili daljinu i izvadili azimut i – pucali. Međutim, nismo imali povratnu informaciju gdje padaju naše granate.
I sljedećih dana smo imali nekoliko bliskih susreta s brodovima jugo – mornarice.
17.rujna, negdje oko sedam sati, čuli smo eksplozije iz pravca Šibenika, a nešto prije osam sati stigla je zapovijed da počenemo tući ciljeve u šibenskoj luci. Na brzinu smo izračunali elemente gađanja po okosnicama, iako ni sami nismo vjerovali da ćemo doseći potrebne ciljeve jer je bila riječ o topovima koji su bili izrađeni još 1941. Međutim, pokazalo se, unatoč tome bili su u izvanrednom stanju. Evo, samo ću vam reći da od nekoliko tisuća granata koje smo ispalili niti jedna jedina nije, kako se kaže, 'slagala', nije zatajila.
Dakle, nakon što smo ispalili granate prema kanalu nastao je muk. Naime, granata na krajnjem dometu leti 72 sekunde, što je nama bila jedna mala vječnost, pa onda još dok bi osmatrač vidio gdje je pala i javio Grguričinu u PU, pa onda on nama, dakle prošlo je neko vrijeme. Kad smo napon čuli da granate padaju gdje trebaju, krenula je serijska paljba. Prvo smo pucali po luci zbog čega su se uskomešali i aktivirali tenkovi s mosta, pa smo tukli i po mostu, pa po Srimskoj lokvi, po vojarni Rade Končar i Ante Jonjić, pa po vojarni između Ražina i Brodarice, a imali smo susrete i s njihovim brodovima koji su pokušali ploviti na relaciji Vis – Šibenik. Jednog smo čak i pogodili. Inače, plovidba jugo-brodova trajala je tijekom 17. rujna i do podne 18. rujna, iza toga više nikad nisu ušli u prostor našeg dometa.
Inače, avioni su nas napadali svaki dan napadali. Imali su svoju rutinu, oko 17 sati bi došli iznad Blitvenice, 'ušli' bi nam u sunce da ih ne vidimo i onda bi se obrušili na nas. Čudim se kako nam ti avioni nisu napravili veću štetu. Dva puta čak je bilo pogođeno i veliko skladište sa streljivom, međutim, ne znam što se dogodilo nisu eksplodirali i sve nas diglo u zrak. Uostalom, ne bi ni bilo pošteno da je sve išlo protiv nas – zaključuje Miroslav Alić.
Bitnicu osiguravala dva voda policije
Jere Rude bio je prvo zapovjednik desetine, a onda i voda postrojbe policije koja je čuvala i osiguravala ljude na bitnici na Žirju. Na otok je došao 15. rujna.
- Naša je postrojba bila razmještena na tri punkta, a moja je desetina bila stacionirana na punktu koji je bio najbliže bitnici. Na svu sreću nije bilo pokušaja iskrcavanja neprijateljskih snaga na otok ali su zato avionski napadi bili gotovo svakodnevni – prisjetio se tih dana Rude. U policiji je ostao do 31. siječnja kada prelazi u 113. brigadu. (pp)
ostovanje za Dinarskoga Vuka ljudinu !!
nemoj mi zamirit, nisan ja do sada skuzija da si me usvrstija u ajmo rec "stariju raju" 
ono doli nema cijene prijatelju...