Cetnici su, ne samo u namjerama, vec i u krvavoj stvarnosti izvrsili vise oblika zlocina genocida nad Hrvatima i Muslimanima u Bosni i Hercegovini i Hrvatima u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskoga rata, koji na ovim prostorima traje od 1941. do 1945. godine. Medjutim, sve do u najnovije vrijeme, to je bila jedna od tzv. tabu tema, o kojoj se jednostavno nije smjelo u bivsoj SFRJ pisati, te je to jednostavno presucivano ili tek usput deklerativno spominjano, bez konkretnih podataka pa i brojcanih pokazatelja. Nasuprot tome, o stradanjima, zlocinima i genocidu nad Srbima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj od ustaskog rezima, vec od 1941. se gotovo jedino govorilo i pisalo, cesto u sluzbi politike s netocnim i zlonamjernim tvrdnjama, napose o toboznjoj genocidnosti hrvatskoga naroda.2Tako su dosada izostala sustavnija i potpunija istrazivanja ove problematike u cjelini. A tek s demokratskim promjenama od 1989. g. pocelo se i u zemlji pisati o genocidu nad Hrvatima i Muslimanima te o stvarnim ljudskim gubicima na podrucju bivse Jugoslavije u ratu 1941.-1945. g.3No, jos uvijek nemamo o tome znanstveno utemeljene studije, koja bi tu problematiku istrazivala i obradila u cjelini. Ovom prigodom zelim ukazati na neke najbitnije elemente iz cetnickih planova i aktivnosti tijekom Drugoga svjetskoga rata koji po svim medjunarodnim kvalifikacijama predstavljaju zlocin genocida nad Hrvatima i Muslimanima.
Od svog osnutka cetnistvo je gotovo iskljucivo instrument nacionalisticke i ekspanzionisticke politike Srbije, pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji (1918.-1941.). Tada ono pokraj vojske i policije, predstavlja jedno od sredstava obracuna s politickim protivnicima, a za ocuvanje centralistickog velikosrpskog politickog sustava, s kraljem na celu, grubom silom i terorom. Zato je do pocetka rata 1941. osnovano i djelovalo, oko 300 u Bosni i Hercegovini i oko 200 u Hrvatskoj, razlicitih cetnickih udruzenja te brojnih organizacija slicnog programa u kojima su cetnici djelovali a koja su se isticala terorom i okrutnoscu te ubojstvima mnogobrojnih Hrvata, ali i mnogih Muslimana. Preko njih velikosrpska politka je ostvarivala svoj cilj. Nasilno je suzbijala i gusila svaku teznju Hrvata i Muslimana za afirmacijom vlastitih nacionalnih vrijednosti. Istodobno, isticale su se srpske nacionalne vrijednosti, cesto kao jedine, a i nastojalo se bezuspjesno kod Muslimana (i dijela Hrvata) razvijati srpsku nacionalnu svijest. Kako je Hrvatska u toj drzavi nakon ujedinjenja 1918., ukidanjem Sabora i Vlade, hrvatskog domobranstva i policije, diobom podrucja na 6 banovina (tako da je u njima Srbima osigurana prevlast), izgubila svoj povijesni identitet i svoju drzavnost koju je stoljecima imala. A Bosna i Hercegovina, takodjer administrativnim putem razbijena na cetiri banovine, ali tako da je u trima Srbima osigurana prevlast. Zato je sve to dovelo do odgovarajucih protuakcija s hrvatske i muslimanske strane. Jedna od njih bila je osnutak (1929.) ilegalnog ustaskog pokreta s ciljem stvaranja samostalne i neovisne hrvatske drzave, izvan Jugoslavije. S druge strane, bilo je nezaustavljivo jacanje hrvatskog narodnog pokreta predvodjenog Hrvatskom seljackom strankom, sto su evidentno pokazali izbori 1938. Ona trazi rjesenje hrvatskog pitanja u okviru Jugoslavije, sto je velikosrpski monarhisticki rezim radi zaostravanja medjunarodnih prilika u Evropi, gdje se nazirao rat, te kako bi spasio drzavu od raspada, morao uvazavati. Tako je sporazumm 26. VIII. 1939. nastala posebna Banovina Hrvatska, u sastavu Kraljevine Jugoslavije, ali s banskom upravom, Saborom te zakonodavnom, upravnom i sudskom autonomijom, koja joj se bez njezina pristanka nije mogla oduzeti i smanjiti. U njezin sastav uslo je i 13 kotareva s podrucja BiH i kotar Sid, s podrucja Vojvodine, u kojima je hrvatsko pucanstvo bilo vecinsko, no bez hrvatskih povijesnih podrucja istocnog Srijeme, te Boke kotorske s Budvom i Spicem. Banovina je imala povrsinu 65.456 km2 s 4,025.601 stanovnikom (prema popisu iz 1931.) od kojih je bilo 70,1% Hrvata, 19,1% Srba i 10,8% ostalih. Protiv sporazuma, s hrvatske strane, bile su pristase ustaskog pokreta jer njime nije rijeseno hrvatsko pitanje kako su ga oni zastupali, niti stvorena hrvatska neovisna drzava; a s muslimanske, vecina muslimanskog politickog vodstva, zalazuci se da BiH postane zasebna autonomna politicko-teritorijalna jedinica u svojim povijesnim granicma. No, uslijedile su i srpske protumjere. Tako su se uspostavi Banovine Hrvatske odlucno suprotstavile sve srpske stranke, osim SDS-a, nacionalisticke i velikosrpske organizacije i udruzenja, kao i vojska i Pravoslavna crkva koji su je smatrale opasnoscu za srpstvo i opstanak drzave, najcesce reagirajuci kao sovinisti (koji mrze Hrvate i sve sto je hrvatsko) i kao zagovaratelji svoga velikosrpstva. Zato su pokrenuti pokret “Srbi na okup”s ciljem da se ostalih sest banovina (Vrbaska, Drinska, Dunavska, Moravska, Vardarska i Zetska) spoje u jednu upravnu cjelinu pod nazivom “Srpske zemlje”. U njihov sastav bi po njima usli i svi oni dijelovi Banovine Hrvatske u kojima srpsko pucanstvo ima vecinu, kao i ona za koja Srbi smatraju da im iz geostrateskih i politickih razloga trebaju pripasti, poduzimajuci pripreme za otpor (npr. u Kninu), sto je jos vise zaostravalo medjunacionalne odnose. Ovaj program stvaranja “Velike Srbije” na racun hrvatskih povijesnih teritorija (ali i drugih) ostat ce trajno opredjeljenje velikosrpskih i cetnickih politickih ekspanzionistickih krugova otada te tijekom Drugoga svjetskoga rata sve do nasih dana i biti glavni uzrok njihovog genocida nad Hrvatima i Muslimanima i ostalim nesrbima. Zato se ovaj predratni period i dogadjanja u njemu na podrucju bivse Kraljevine Jugoslavije nikako ne smiju zanemariti.4