Du verwendest einen veralteten Browser. Es ist möglich, dass diese oder andere Websites nicht korrekt angezeigt werden. Du solltest ein Upgrade durchführen oder einen alternativen Browser verwenden.
Das Jablaničko jezero ist für die Stromgewinnung völlig ausgetrocknet eine Naturkatastrophe es braucht wider 50 Jahre um in den alten Zustand zu finden
RS je usporediv samo s osmanlijskim genocidnim zločinima tijekom polutisućljetne okupacije
Zlikovcima je teško je prihvatiti i priznati grijehe prošlosti. Kao neljudi označivši svoj identitet genocidom i zločinom istinu grijeha prošlosti ne priznaju i ne prihvaćaju nikada. Napose ako su oni genocidne, kakva je velikosrpska u temeljima srpskoga entiteta, naravi i dimenzija. A jesu. U takvim slučajevima tim griješnicima smeta i svako uspoređenje njihovih grijeha s nečijim drugim. Jer oni hoće da budu posebni, vjeruju da takve gnjusne zločine ne može i ne zna nitko drugi počiniti. I ne zna. Jedino takve, uz velikosrbe u Bosni i Hercegovini su počinili još samo Osmanlije.
Valentin Inzko
Pogađa ih usporedna njihovih grijeha s drugima i zbog toga što su njihovi grijesi u tom uspoređivanju daleko teži, veći, brutalniji i obimniji od onih s kojima ih svijet ili svjetska zajednica s pravom uspoređuje. A grijesi naroda, političara ili pojedinaca iz tog entiteta su zapravo uvijek teži i neoprostiviji ljudskoj povijesti od onih iz prošlosti, zbog toga što je svijet uvijek poslije onih prošli govorio, i tvrdio, nikad više a oni se opet događali. Zapravo svijet govori, nikad više do sljedeće prilike. I zbog toga su grješniji od prošlih, jer na neki način u njima je sudjelovao i dio međunarodne zajednice. Kao i u velikosrpskom slučaju stvaranja genocidnog entiteta. Potvrđuju to i grijesi genocida velikosrba počinjenih poslije onih iz prošlosti Drugoga svjetskog rata, kada se u svijetu govorilo, gotovo pjevalo kao svjetska himna, nikad više. Pjeva se i danas a taj genocid traje, kao što traje i bošnjački ratni zločin etničkog čišćenja beha federacije u kojoj je svakim danom sve manje Hrvata.
Trebalo je samo pola stoljeća da ih velikosrbi ponovno učine, daleko brutalnijim od onih endehaovskih o kojima su ti isti srpski genocidisti svijetu govorili cijelo to vrijeme. I ne samo o njima govorili već ih i nekoliko puta uveličavali i dalje uveličavaju, samo kako bi ih i svijet prihvatio takvima kakvima ih oni ocjenjuju. Stoga je danas čudno, a zapravo sve što dolazi od velikosrba za ljudsku povijest je čudno da se Srbi, oni u Srbiji i oni što su genocidom očistili 49 posto Bosne i Hercegovine i ogradili ga velikosrpskim zidom, dižu na noge zbog usporedbe Visokoga predstavnika u Bosni i Hercegovini gospodina Valentina Inzka, njihovog genocidnog entiteta s NDH.
No, kada se danas gledaju, dakako ne iz velikosrpskog nacifašističkog pogleda već iz povijesnih čimbenika onog ratnog vremena stvaranja NDH i stvaranja genocidne republike srpske, taj manji beha entitet je daleko brutalniji, genocidniji i obimniji u svom stvaranju i u svom životu. Genocid na kojem je stvoren taj velikosrpski entitet na beha zemlji je činjenica kojeg je svijet dokazao i osudio. I drugog naziva za taj velikosrpski grijeh iz devedesetih godina dvadesetog stoljeća i nema, jer on je genocid i samo genocid.
On je daleko brutalniji od grijeha NDH, jer ubiti, masakrirati gotovo za jedan dan oko deset tisuća ljudi, žena, djece, trudnica, vojnika, genocid je koji je usporediv samo s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom iz Drugoga svjetskog rata koje su prisilile Hrvatsku u svoje vražje kolo. U slučaju genocidne Republike srpske ona nije bila ni od koga prisiljena da čini genocid, ona je ga sama izabrala, planirala i izvela. I zbog toga je RS daleko strašniji od endehaevskog, bez obzira što je zločin i nad jednom nedužnom žrtvom zločin za najstrožu kaznu. Zato velikosrbima i smeta Inzkovo uspoređenje njihova genocida s endehaovskim ratnim zločinom. Po kojim dimenzijama i kriterijima je razlika između endehaovskog 10. travnja i ereesova 9. siječnja kao dana državnosti. Nema nikakve osim u činjenici da je endehaovski 10. travanj dan iz vremena najkrvavijeg Drugoga svjetskog ludila, a 9. siječanj pak dan iz najbrutalnijeg velikosrpskog agresorsko-okupatorskog rata na nesrbe diljem juzajednice, velikosrbije.
Deveti siječanj kao izabrani velikosrpski dan genocidnog entiteta je dan za koji se Srbi pripremali sve od kraja Drugog svjetskog rata, a za kojeg su govorili da za njih i nije stao. Počinjenim genocidom, u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu su i pokazali da nije stao. Za njih on ni danas nije stao, njihova politika je dalje genocidna prema svim nesrbima, oni se i dalje naoružavaju za nastavak ili početak nekog novog genocida. Da će nastaviti počinjeni ili započeti novi genocid kazuje činjenica da im je taj genocid dio svjetske zajednice i priznao i legalizirao, odnosno da im je tim sudjelovanjem u genocidu dao, pa gotovo zapovijedio, nastavite tamo gdje smo vas, oprostite nam na tome govore iz međunarodne zajednice zaustavili.
Jedina i dakako najveća razlika između endehaovskog ratnog zločina iz vremena Drugog svjetskog rata i velikosrpskog genocida iz vremena gradnje velikosrpskih granica na zemlji drugih naroda je i u tome što su Hrvati priznali endehaovski ratni zločin, osudili ga i rekli sigurno nikad više, čak ni spomenu 10. travnja je i u tome što Srbi ne priznaju počinjeni genocid, ne osuđuju ga i čak dan njegova početka počinjenja s ponosom memoiraju i žrtvama prkose. Stoga Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko u svom uspoređenju velikosrpskog ereesa i njenog 9. siječnja s endehaovskim 10. travnjem bio je sasvim blag, pa čak s tendencijom ublažavanja istog. Što je apsolutno nedopustivo, i gotovo bi bilo ravno velikosrpskom negiranju i nepriznavanju strašnog genocida.
O strahoti tog zločina koji nadmašuje i genocid Osmanlija u Bosni i Hercegovini, govori svjedočenje žene koja kaže za 11. srpanj 1995., na portalu Mustafe Cerića „Bošnjaci.Net“ od 10. siječnja 2017. Džemila Delalić iz sela Dobrak kod Srebrenice svjedoči: „Sjedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je, kaže: "Rađam!", „De sine", velim ja njoj, "ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu… Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad četnik preda me“: "Spusti to dijete dolje!", veli. „Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano… Četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat... Crijeva izletiše“. Treba li većeg i vjernijeg dokaza o velikosrpskom genocidu. Jedino je usporediv s osmanlijskim genocidnim zločinima tijekom polutisućljetne okupacije Bosne i Hercegovine i onih što ih Turci počinili nad Armencima od 1915. godine. No, ništa ljudskije nisu postupali i na drugim stratištima diljem okupiranih teritorija. Ima li u ljudskoj povijesti takvog zločina, i sa čime se on može uporediti. Uspoređenje s bilo kojim, osim s onim osmanlijskim na beha teritoriju u ljudskoj civilizaciji je neudporedivo.
Činjenica da se on dogodio na periferiji Europe, u vrijeme svjetske galame nikad više, i uz kasniju legalizaciju američkog tenk pregovarača u Daytonu, genocid je to najstrašniji u beha povijesti. U Europi i s bilo kojim drugim neusporediv, jer je najstrašniji, najbrutalniji i najobimniji. Težinu mu uvećava i velikosrpsko memoiranje 9. siječnja.
Das Jablaničko jezero ist für die Stromgewinnung völlig ausgetrocknet eine Naturkatastrophe es braucht wider 50 Jahre um in den alten Zustand zu finden
Treba pročitati zanimljivo štivo Munira Alibabića Munju "Bosna u raljama KOS-a"
Dugoročnim destabiliziranjem turske države i arapskoga svijeta, te jačanjem Putinov Rusije u BiH kao fokusu svjetske politike nužne su promjene. Ovdje ne ću ulaziti u analizu zlosretne 1993. godine (samo napomijenjem zanimljivo štivo Munira Alibabića Munju "Bosna u raljama KOS-a"), niti u štetno djelovanje Zapada oličeno u Vanceu i Owenu i tetkastom nizozemskom bataljunu u Srebrenici. Jer Zapad da je bio dobronamjeran i složan mogao je LAKO spriječiti rat, te pomoći lokalnim ekonomijama.
Munir Alibabić Munja
Mir u Daytonu je u cjelini nepravedan, bilo što je ostavio pola BiH Srbima, bilo što je prisilio Hrvate i Bošnjake na neželjeni politički brak iz interesa. Hrvati su demografski prepolovljeni, izgubili su Posavinu i veći dio Srednje Bosne. Bošnjaci, koji prelaze 50 % ukupnoga stanovništva stisnuti su na malo više od 30 % teritorija, s tim da je Bihać u "zaleđu". Srbi su dobili Podrinje gdje su Bošnjaci činili relativnu većinu, te Posavinu, ali je spoj zapadnog srpskog teritorija i istočnoga vrlo tanak, te osim Banja Luke nemaju većih gradova.
Bakir Izetbegović je u vrlo čudnoj situaciji. Ukoliko ne bude išao na dogovor s Hrvatima, dogodit će mu se što i Srbima u Jugoslaviji. (Prvu YU je koštalo rušenje Cvetković - Mačekove vlade, drugu pak Miloševićeve osvajačke ambicije.) Ukoliko bi išao na dogovor, pa čak i dobio posebnu zaštitu Bošnjaka u Mostaru i Stocu, te sve miješane općine, ipak bi ga Bošnjaci proglasili izdajnikom i ukoliko već ne bi bilo jakih demonstracija izgubio bi izbore, a time bi i njegova obitelj bila pod povećalom financijskim i političkim. A nema toga tko se u nas na vlasti nije okoristio, čak i najpošteniji će primiti poklone i zaposliti mutavog rođaka ili kuma.
Jedino riješenje može biti decentralizacija, tj.podjela Federacije na kantone koji bi bili krojeni po nacionalnom ključu. Jasno i EU je koliko god bio kilav, nesložan i liberalan osjetljiv na pojavu bradatih dobričina u Maloči i ne će podržati unitarnu BiH. Tu zabrinjava što Dodiku odgovara hrvatski entitet, odnosno nepostojanje jedinstvene BiH.
Jugoistočna Europa je bure baruta, sa BiH, Kosovom, Makedonijom, grčko turskim odnosima. Pogrješke EU-a u Ukrajini, prema arapskome svijetu i izbjeglicama koštat će vlasti Hollandea i Merkel! Trump u SAD-u i socijalisti u Njemačkoj vodit će realpolitiku i tu Hrvatska ne smije biti naivna niti nagla. U Bosni postoje vjerski radikali, ali postoji i veliki broj prohrvatski orijentiranih Bošnjaka. Naš turizam i građevina trebaju radnike iz BiH, naša industrija treba struju iz BiH. Mi trebamo stabilnu regiju, ali i štiteći pravedne zahtjeve Hrvata iz BiH, da postane nemoguće udarati na banke i poduzeća i imovinu Hrvata iz BiH. Europske institucije moraju se aktivno uključiti u riješavanje problema, inače EU-a ne će biti!
RS je usporediv samo s osmanlijskim genocidnim zločinima tijekom polutisućljetne okupacije
Zlikovcima je teško je prihvatiti i priznati grijehe prošlosti. Kao neljudi označivši svoj identitet genocidom i zločinom istinu grijeha prošlosti ne priznaju i ne prihvaćaju nikada. Napose ako su oni genocidne, kakva je velikosrpska u temeljima srpskoga entiteta, naravi i dimenzija. A jesu. U takvim slučajevima tim griješnicima smeta i svako uspoređenje njihovih grijeha s nečijim drugim. Jer oni hoće da budu posebni, vjeruju da takve gnjusne zločine ne može i ne zna nitko drugi počiniti. I ne zna. Jedino takve, uz velikosrbe u Bosni i Hercegovini su počinili još samo Osmanlije.
Valentin Inzko
Pogađa ih usporedna njihovih grijeha s drugima i zbog toga što su njihovi grijesi u tom uspoređivanju daleko teži, veći, brutalniji i obimniji od onih s kojima ih svijet ili svjetska zajednica s pravom uspoređuje. A grijesi naroda, političara ili pojedinaca iz tog entiteta su zapravo uvijek teži i neoprostiviji ljudskoj povijesti od onih iz prošlosti, zbog toga što je svijet uvijek poslije onih prošli govorio, i tvrdio, nikad više a oni se opet događali. Zapravo svijet govori, nikad više do sljedeće prilike. I zbog toga su grješniji od prošlih, jer na neki način u njima je sudjelovao i dio međunarodne zajednice. Kao i u velikosrpskom slučaju stvaranja genocidnog entiteta. Potvrđuju to i grijesi genocida velikosrba počinjenih poslije onih iz prošlosti Drugoga svjetskog rata, kada se u svijetu govorilo, gotovo pjevalo kao svjetska himna, nikad više. Pjeva se i danas a taj genocid traje, kao što traje i bošnjački ratni zločin etničkog čišćenja beha federacije u kojoj je svakim danom sve manje Hrvata.
Trebalo je samo pola stoljeća da ih velikosrbi ponovno učine, daleko brutalnijim od onih endehaovskih o kojima su ti isti srpski genocidisti svijetu govorili cijelo to vrijeme. I ne samo o njima govorili već ih i nekoliko puta uveličavali i dalje uveličavaju, samo kako bi ih i svijet prihvatio takvima kakvima ih oni ocjenjuju. Stoga je danas čudno, a zapravo sve što dolazi od velikosrba za ljudsku povijest je čudno da se Srbi, oni u Srbiji i oni što su genocidom očistili 49 posto Bosne i Hercegovine i ogradili ga velikosrpskim zidom, dižu na noge zbog usporedbe Visokoga predstavnika u Bosni i Hercegovini gospodina Valentina Inzka, njihovog genocidnog entiteta s NDH.
No, kada se danas gledaju, dakako ne iz velikosrpskog nacifašističkog pogleda već iz povijesnih čimbenika onog ratnog vremena stvaranja NDH i stvaranja genocidne republike srpske, taj manji beha entitet je daleko brutalniji, genocidniji i obimniji u svom stvaranju i u svom životu. Genocid na kojem je stvoren taj velikosrpski entitet na beha zemlji je činjenica kojeg je svijet dokazao i osudio. I drugog naziva za taj velikosrpski grijeh iz devedesetih godina dvadesetog stoljeća i nema, jer on je genocid i samo genocid.
On je daleko brutalniji od grijeha NDH, jer ubiti, masakrirati gotovo za jedan dan oko deset tisuća ljudi, žena, djece, trudnica, vojnika, genocid je koji je usporediv samo s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom iz Drugoga svjetskog rata koje su prisilile Hrvatsku u svoje vražje kolo. U slučaju genocidne Republike srpske ona nije bila ni od koga prisiljena da čini genocid, ona je ga sama izabrala, planirala i izvela. I zbog toga je RS daleko strašniji od endehaevskog, bez obzira što je zločin i nad jednom nedužnom žrtvom zločin za najstrožu kaznu. Zato velikosrbima i smeta Inzkovo uspoređenje njihova genocida s endehaovskim ratnim zločinom. Po kojim dimenzijama i kriterijima je razlika između endehaovskog 10. travnja i ereesova 9. siječnja kao dana državnosti. Nema nikakve osim u činjenici da je endehaovski 10. travanj dan iz vremena najkrvavijeg Drugoga svjetskog ludila, a 9. siječanj pak dan iz najbrutalnijeg velikosrpskog agresorsko-okupatorskog rata na nesrbe diljem juzajednice, velikosrbije.
Deveti siječanj kao izabrani velikosrpski dan genocidnog entiteta je dan za koji se Srbi pripremali sve od kraja Drugog svjetskog rata, a za kojeg su govorili da za njih i nije stao. Počinjenim genocidom, u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu su i pokazali da nije stao. Za njih on ni danas nije stao, njihova politika je dalje genocidna prema svim nesrbima, oni se i dalje naoružavaju za nastavak ili početak nekog novog genocida. Da će nastaviti počinjeni ili započeti novi genocid kazuje činjenica da im je taj genocid dio svjetske zajednice i priznao i legalizirao, odnosno da im je tim sudjelovanjem u genocidu dao, pa gotovo zapovijedio, nastavite tamo gdje smo vas, oprostite nam na tome govore iz međunarodne zajednice zaustavili.
Jedina i dakako najveća razlika između endehaovskog ratnog zločina iz vremena Drugog svjetskog rata i velikosrpskog genocida iz vremena gradnje velikosrpskih granica na zemlji drugih naroda je i u tome što su Hrvati priznali endehaovski ratni zločin, osudili ga i rekli sigurno nikad više, čak ni spomenu 10. travnja je i u tome što Srbi ne priznaju počinjeni genocid, ne osuđuju ga i čak dan njegova početka počinjenja s ponosom memoiraju i žrtvama prkose. Stoga Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko u svom uspoređenju velikosrpskog ereesa i njenog 9. siječnja s endehaovskim 10. travnjem bio je sasvim blag, pa čak s tendencijom ublažavanja istog. Što je apsolutno nedopustivo, i gotovo bi bilo ravno velikosrpskom negiranju i nepriznavanju strašnog genocida.
O strahoti tog zločina koji nadmašuje i genocid Osmanlija u Bosni i Hercegovini, govori svjedočenje žene koja kaže za 11. srpanj 1995., na portalu Mustafe Cerića „Bošnjaci.Net“ od 10. siječnja 2017. Džemila Delalić iz sela Dobrak kod Srebrenice svjedoči: „Sjedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je, kaže: "Rađam!", „De sine", velim ja njoj, "ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu… Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad četnik preda me“: "Spusti to dijete dolje!", veli. „Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano… Četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat... Crijeva izletiše“. Treba li većeg i vjernijeg dokaza o velikosrpskom genocidu. Jedino je usporediv s osmanlijskim genocidnim zločinima tijekom polutisućljetne okupacije Bosne i Hercegovine i onih što ih Turci počinili nad Armencima od 1915. godine. No, ništa ljudskije nisu postupali i na drugim stratištima diljem okupiranih teritorija. Ima li u ljudskoj povijesti takvog zločina, i sa čime se on može uporediti. Uspoređenje s bilo kojim, osim s onim osmanlijskim na beha teritoriju u ljudskoj civilizaciji je neudporedivo.
Činjenica da se on dogodio na periferiji Europe, u vrijeme svjetske galame nikad više, i uz kasniju legalizaciju američkog tenk pregovarača u Daytonu, genocid je to najstrašniji u beha povijesti. U Europi i s bilo kojim drugim neusporediv, jer je najstrašniji, najbrutalniji i najobimniji. Težinu mu uvećava i velikosrpsko memoiranje 9. siječnja.
Ihr hattet vom Köter Karadžić bis zum Kötičić Zeit die Geschichte umzuschreiben , das hat nicht geklappt, jetzt müsst ihr mit der Wahrheit/Realität leben.
- - - Aktualisiert - - -
Hrvatska država i hrvatski narod nikada ne smiju prihvatiti da Republika srpska izađe iz BiH
Strateška borba za Bosnu i Hercegovinu tko će vladati Bosnom i Hercegovinom i dijelovima Bosne i Hercegovine rasplamsala se više nego ikada. Članak u poznatom časopisu Foreing Affairs, koji je napisao Timothy Less pod naslovom "Preustroj jugoistoka Europe" odnosno o disfunkcijama na Balkanu a o kojem je pisao Brane Vrbić u posljednjem broju Katoličkoj tjednika došao je kao točka na i brojnih drugih događaja u posljednje vrijeme koji izazivaju veliku zabrinutost. U tom članku zagovara se veliki preustroj političkih sila, pa i teritorijalni preustroj na Balkanu. Zagovara se stvaranje velike Albanije koja bi nastala spajanjem Republike Kosovo, bez sjevernog dijela koji bi išao Srbiji sa Albanijom, te zapadne Makedonije te dijela Crne Gore u kojem je većinsko albansko stanovništvo. Taj projekt nije novost. On traje već dvadeset godina kao bitan strateški projekt američke politike koja je dugoročno radila i radi na stvaranju velike Albanije kao svog bitnog strateškog partnera.
U međuvremenu su stvorene velike vojne baze na Kosovu i s obzirom na buduće događaje vezano za Siriju, proces stvaranje kurdske države i buduće velike krize u Turskoj, pa i arapskom svijetu u cjelini, novi američki predsjednik sasma sigurno će pokušati u dogovoru s Putinom dobiti i ruski pristanak za stvaranje velike Albanije. S druge strane nije tajna da predsjednik Turske Erdoğan već dugo vremena vodi politiku obnove osmanlijskog carstva te da se Turci ponašaju u skladu sa izjavom Erdogana da je Bosna Turska i da mu je Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet.
Veliko je doseljavanje Muslimana u Bosnu i Hercegovinu, čak i radikalnih. Spremaju se velika ulaganja, a na bosansko- hercegovačkim sveučilištima studira preko 15 tisuća Turaka koji uče jezik i spremaju se ostati u Bosni i Hercegovini. Dio bošnjačke politike ne želi u Europsku uniju i zato su se isprdali hrvatskim političarima Plenkoviću, Kolindi Grabar Kitarović i Ivi Davoru Stieru, koji su otvorena srca najavili da je strateški interes Hrvatske pomoći da Bosna i Hercegovina što prije uđe u Europsku uniju. Očito je da dio moćne političke medijske kulturne i druge elite ne želi da Bosna bude članica Europske unije nego se žele vezati za muslimanski svijet a posebno za Tursku.
Turska je u velikim problemima. Odnosi Turske i NATO-a i SAD-a pod velikim su upitnikom jer je Turska napravila savez s Putinovom Rusijom. I danas Turska i Rusija vode glavnu riječ u pokušaju rješavanja sirijske krize i uspostavljanju mira. Turskoj ostaje problem Kurda, koji traže svoju državu, a Amerikanci ne znaju na čijoj će strani biti. Kriza u Turskoj ustvari postepeno uvođenje diktature potpuno je zaustavilo i teorijske mogućnosti da Turska postane dio Europske unije. Turska ima nekoliko milijuna izbjeglica koje može uputiti u Europu, koji bi bitno destabilizirali cijelu Europu a ne samo Europsku uniju.
Nakon izlaska Velike Britanije iz Europske unije, koji će započeti ove godine, Europska unija će biti destabilizirana i morat će pronaći odgovor na dvojbe kako dalje razvijati Europsku uniju. U toj krizi očito je da je splasnulo raspoloženje da se Europska unija širi. Prema tome male su šanse da Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija i Makedonija kroz nekoliko godina postanu članice Europske unije. Trebat će tražiti za taj nestabilni prostor neka nova rješenja. Srpsko državno vodstvo potpuno se vratilo na Miloševićevu politiku Velike Srbije i ekspanzije. Daju čvrstu podršku Republici srpskoj da izađe iz Bosne i Hercegovine i priključi se Srbiji, traže sjeverni dio Kosova a nisu odustali ni od Baranje pa i Vukovara. Nisu odustali od traženja srpske autonomije u Hrvatskoj. Rehabilitirali su četništvo i Miloševićevu politiku i postaju veliki problem stabilnosti regije. Napravili su vojni savez s Rusijom, naoružavaju se i spremaju se, ako je potrebno, za oružane bitke u reafirmaciji Miloševićeve velikosrpske politike koja ponovno oživljava.
Rusija je bitno ojačala i usidrila se u Republici srpskoj kao staratelj, koji pokriva separatističku politiku Republike srpske. Šire se veze između Rusije i Srbije i sve je jasnije da u Srbiji jačaju snage, koji u biti ne žele ne samo u NATO niti u Europsku uniju i da će Srbija dugo vremena igrati poznatu igru, da će ucjenjivati i Amerikance i Europsku uniji i Rusiju s parolom "tko da više na njegovoj smo strani", s tim da neće brzo preći ni na jednu stranu ali je vjerojatnije da će se vezati uz Rusiju a ne uz SAD i Europsku uniju.
Ruski kapital ušao je u Agrokor i industriju plina, a pokušava ući što je moguće više i u druge gospodarske strukture. Rusi su pokušali čak podržati državni udar u Crnoj Gori kako bi Crnu Goru vratili u savez pravoslavnih država i kako bi spriječili njen ulazak u NATO i vezivanje za Zapad. Potenciraju i pomažu krizu u Makedoniji. U Makedoniji je upravo počeo proces rastakanja Makedonije. Albanci otvoreno postavljaju kao uvjet u sudjelovanju vlasti, a bez njih nema vlasti, rješavanje albanskog nacionalnog pitanja u Makedoniji. Kako se još ne zna kakva će biti američka politika, kakva će biti sudbina NATO-a pa i Europske unije borbe za Balkan su se ponovno rasplamsale. Proizvodi se kriza, stvara se kaos kako bi se u krizi i kaosu ostvarili neki globalni interesi.
Republika srpska se faktično konstituirala kao država a ne samo kao entitet. Na neki način je izvršen mali državni udar i najavljeno je da će se nastaviti proces odcjepljenja Republike srpske od Bosne i Hercegovine. Iza toga stoji čvrsto ne samo srpska nego i ruska politika, što se vidjelo zadnjih dana prilikom proslave Dana Republike srpske. Dodik je više u Moskvi i Beogradu nego u Banjoj Luci. Rusija naoružava Srbiju i drži vojne vježbe na granici s Hrvatskom zajedno sa srpskom vojskom. SAD i Europska unija ne suprotstavljaju se takvoj rusko srpskoj politici. Tako da mnogi analitičari, nažalost, predviđaju da neće biti nikakve ozbiljne reakcije ako brzo dođe do referenduma o odcjepljenju Republike srpske.
Pitanje svih pitanja je na koji način će odnosno kako reagirati hrvatska i bošnjačka politika. S obzirom na savez Putina i Erdogana i utjecaj Erdogana na bošnjačku politiku moguće je da će Bošnjaci samo galamit i vikat ali u biti ne će se ozbiljno suprotstaviti a pogotovo neće to oružanim putem pokušati zaustaviti. I neki potezi u zadnje vrijeme bošnjačke politike pokazuju da su osim galame i vike oni ustvari digli ruke od Republike srpske i da su se koncentrirali na Federaciju kako da učvrste Federaciju kao bošnjačku državu u kojoj će Hrvatske svesti u status nacionalne manjine bez velikih prava. Da idu u tom pravcu pokazuje zastrašujući primjer bratske suradnje Srba iz Republike srpske i Bošnjaka iz Federacije u sotoniziranju hrvatskog naroda. Srbi iz Republike srpske koja je stvorena agresijom i genocidom podižu optužnice protiv vojnog vodstva ne samo Hrvatskog vijeća obrane nego i Hrvatske vojske koja je spašavala Bosnu i Hercegovinu, uključujući i sam vrh Hrvatske vojske na čelu s Gotovinom i Krstičevićem.
Srbi pišu političke optužnice a tužiteljstvo bošnjačko podiže i sprema se masovno procesuirati kako bi se napravila povijesna inverzija da Hrvati od spasitelja i osloboditelja Bosne i Hercegovine postanu glavni agresori i zločinci. Cilj je da se lažima i krivotvorinama Srbija amnestira krivnje i da se da nova podloga i opravdanje za obnovu Miloševićeve agresivne politike. Dakle, pitanje je svih pitanja što će raditi Bošnjaci, ako se već ne može zbog odnosa snaga u svijetu spriječiti odlazak Republike srpske. Imaju dvije mogućnosti. Prva je jedina ispravna, da provedu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i promijene izborni zakon i omoguće da Hrvati sami biraju svoje predstavnike, da budu suveren narod. Da se ukine sadašnja praksa suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Daytonskog sporazuma po kojima su Hrvati promjenama izbornog zakona i drugima promjenama prestali postojati kao ravnopravan i suveren narod.
U godinama, 2000. i 2001., prije punih petnaest godina, međunarodna zajednica odnosno izborno povjerenstvo OESS-a a za Bosnu i Hercegovinu donijelo je izmjene izbornog Zakona koji je omogućio da Bošnjaci znatan broj predstavnika Hrvata u Domu naroda biraju umjesto Hrvata. Tada sam bio potpredsjednik Sabora i predsjednik Odbora za vanjsku politiku te sam na Odboru za vanjsku politiku i u Hrvatskom saboru zatražio u ime Hrvatske, kao potpisnice Daytona, da se izborni Zakon mora promijeniti i uskladiti s Daytonom jer on krši bitno načelo ravnopravnosti jednog od konstitutivnog naroda, konkretno Hrvata. Predsjedništvo Hrvatskog sabora formiralo je izaslanstvo sa zadatkom da ode u Bosnu i Hercegovinu i razgovara s predstavnicima međunarodne zajednice i sa svim političkim čimbenicima te zatraži da se poštuje Ustav i ustavna prava hrvatskog naroda na ravnopravnost. Izaslanstvo je odredilo Predstavništvo Hrvatskog sabora uz konsenzus svih parlamentarnih stranaka.
Odlazak izaslanstva u Bosnu i Hercegovinu dočekan je na nož, pokrenuta je strašna kampanja. Nju nisu vodili samo Bošnjaci i Srbi nego i jedan broj hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća dr. Ivo Komšić čak je napisao otvoreno pismo, pamflet, predsjedniku Hrvatskog sabora protiv dolaska izaslanstva. To pismo pamflet podržao je i tadašnji predsjednik Hrvatske Stipe Mesić, ali i dio oporbe. Bili smo izloženi strašnoj kampanji, čak su organizirane demonstracije protiv Povjerenstva Hrvatskog sabora.
To pismo napisano je u ime Hrvatskog narodnog vijeća, dakle, u ime institucije koja predstavlja hrvatski narod. Zato je njegov protuhrvatski karakter još opasniji. Pismo je napisao i čovjek koji je predstavljao moju knjigu "Tko je ubio Bosnu?" u Sarajevu s ogromnim pohvalama. Radilo se i o omom kolegi profesoru na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i čovjeku s kojim sam dosta surađivao u najtežim danima borbe za opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. Nije nevažno reći, da bi se razumio ukupni kontekst odnosa da je u to vrijeme dr. Ivo Komšić bio i potpredsjednik SDP-a Bosne i Hercegovine, najjače stranke u tada vladajućoj Alijansi koja je obnašala vlast u Bosni i Hercegovini.
Sve najvažnije institucije Bosne i Hercegovine i međunarodna zajednica kao i sve bitnije političke stranke i drugi ne samo da su prihvatili da se s nama sastanu nego su i izražavali svoje zadovoljstvo što je došlo do sastanka i s onim što smo mi iznijeli na tim sastancima. Tek naknadno sam saznao da je jedino zamjenik člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine gospodina Izetbegovića, Halid Genjac, svjesno izostao sa sastanka sa članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, imenujući svojega zamjenika Mirzu Hajrića. To sam saznao iz intervjua Halida Genjca "Slobodnoj Bosni" 8. veljače 2001. godine.
Interesantno je zato bez ikakvog komentara prenijeti najinteresantniji dio tog intervjua. Novinar je postavio vrlo tendenciozno pitanje Halidu Genjcu koji je zamijenio Izetbegovića u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, "Nedavno je u BiH "tajanstveno" stigla delegacija Sabora Republike Hrvatske. Znate li ko ih je pozvao u Sarajevo i da li se slažete sa ocjenama da su Zdravko Tomac i društvo u naš glavni grad doputovali kako bi pružili podršku posljednjim zahtjevima HDZ-a koji uključuju i formiranje trećeg entiteta u našoj zemlji? Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić je jasno izjavio kako je ta delegacija bila u službi razbijanja BiH i kako sa tim ljudima ne bi ušao ni u tramvaj." Halid Genjac je na to tendenciozno pitanje odgovorio: "Posjet saborske delegacije Bosni i Hercegovini će ostaviti mrlju na odnosima BiH i Hrvatske. Predsjedništvo naše zemlje nije ih pozvalo. Prema mojim informacijama, to nije učinio ni naš državni parlament. Takav način komuniciranja nije primjeren među prijateljskim zemljama. Oni su u Sarajevo došli bez ikakvog protokola."
"Zašto je Predsjedništvo BiH pristalo na razgovor sa delegacijom iz Zagreba?" "Dan prije posjete moji savjetnici su me informirali da oni dolaze. Međutim, kada sam dobio informaciju da su oni ovdje bez zvaničnog poziva, ja sam odbio da se sretnem sa tom delegacijom. Na taj sastanak sam poslao svoje savjetnike... Ali se Alija Izetbegović sastao sa njima. Gospodin Izetbegović, kao predsjednik partije, ima neotuđivo pravo da razgovara sa svim delegacijama političkih partija iz svijeta. To isto pravo imaju i predsjednici drugih partija u BiH.
U vrijeme dok je saborska delegacija razgovarala sa svojim domaćinima u zgradi državnog Predsjedništva, ispred zgrade te institucije se održavao prosvjedni skup Hrvatskog narodnog vijeća. Moja osobna ocjena je da je taj protestni skup potpuno opravdan jer se ne može dozvoliti da bilo ko u ovu zemlju dolazi kao u neki rezervat i pritom to čini kako bi skupio određene političke poene."
Iz navedenih pitanja novinara, ali i odgovora gospodina Genjca vidljivo je da su ne samo govorili neistinu nego su i vrijeđali Hrvatski sabor, hrvatsku državu i hrvatski narod. Taj intervju pokazuje čije interese je prosvjedom i harangom ustvari branio dr. Ivo Komšić. Suprotno takvim neprijateljskim stavovima bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine u razgovoru s članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine (predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Živko Radišić, član Predsjedništva Ante Jelavić i zamjenik Halida Genjca, Mirza Hajrić) izražena je dobrodošlica izaslanstvu Hrvatskog sabora. Usprkos poziva na demonstracije one ustvari nisu uspjele. Pred zgradom Predsjedništva Bosne i Hercegovine skupilo se između pedesetak do sto građana predvođeni dr. Ivom Komšićem. Kada smo izlazili iz zgrade vrijeđali su nas i vikali da smo neprijatelji Bosne, da želimo uništiti Bosnu i Hercegovinu. Bio je i jedan transparent s natpisom "Sramite se!"
Od tada traje teror nad Hrvatima punih petnaest godina. Umjesto Hrvata Bošnjaci su dva puta izabrali hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine te su došli u poziciju da mogu većinski donositi odluke o svim bitnim pitanjima ne uvažavajući stavove Hrvata. Bošnjaci su na potezu. Moraju pokazati na djelu da su spremni da se sadašnja Federacija, koja se zove Federacija ali nije Federacija, pretvori u istinsku Federaciju dva ravnopravna naroda. U protivnom Hrvati imaju pravo tražiti druga politička rješenja ako odu Srbi uključujući i izlazak iz Bosne i Hercegovine.
Hrvatska država i hrvatski narod nikada ne smiju prihvatiti da Republika srpska izađe iz Bosne i Hercegovine i odnese Bosansku Posavinu koja je oteta Hrvatima. U krajnjoj liniji treba im reći možete ići ali bez Bosanske Posavine, tek kada vratite Hrvatima ono što ste im u genocidom ratu oteli.
Sve u svemu nastupaju sudbinski dani za Bosnu i Hercegovinu. Hrvati narod želi očuvati Bosnu i Hercegovinu ali ako to nije moguće ima pravo, kao i drugi narodi tražiti rješenja koja će im odigrati ravnopravnost i zaštitu nacionalnih interesa. Dobro je što je hrvatski državni vrh, ali i hrvatski narod, kao i do sada čvrsto na poziciji da branimo cjelovitu Bosnu i Hercegovinu usprkos svega. Ali ne bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu nego samo Bosnu i Hercegovinu u kojoj je hrvatski narod ravnopravan, što danas nije. Dakle, u interesu je Bošnjaka koji također žele očuvati BiH da naprave savez s hrvatskim narodom i da shvate da bez ravnopravnosti hrvatskog naroda nije moguća Bosna i Hercegovina.
Nich die Gier, sondern die Dummheit.
Es dumm ein Wasserkraftwerk zu bauen was nicht nachhaltig ist. Es ist ein leichtes auszurechnen mit wie viel Wasser der See gespeist wird, wie kann man nur soviel Geld in den Sand setzen und gleichzeitig die Natur Sinzig schädigen.
Bosnien ist eines der wasserreichstem Länder, wie kann man das Geld an so einer falschen Stelle investieren. Es hätte genügend andere geeignetere Stellen gegeben. Die Schweizer waren in den 50iger schon schlauer.
Die Türken sind da nicht besser.Zerstören die Natur und meinen etwas gutes zu tun.Flüsse trocknen aus und das Ökosystem wird zerstört.Aber wir Türken sagen "Warum soll das Wasser für Umme ins Meer fließen? Also her damit!" Leute die auf Experten tun aber nicht verstehen,dass das Wasser zahlreiche Tiere und Pflanzen mit leben versorgt.
