Nachrichten aus Kroatien

[Dissention]

Air Force One haben sie gut sinhronizovani.

langsam wirds peinlich ... ich sag nur "hrvatski titl"

 

[Grdelin]

Dobro da priznas da ste posramljujuci.

 

[Dissention]

Dobro da priznas da ste posramljujuci.

Bist so witzig, wie ne Jungfrau in deinem Alter nur sein kann

 

[Dadi]

vazduhovplov jedan

 

[Gelöschtes Mitglied 11254]

Na današnji dan, 27. ožujka 1992. godine, po principu „svi za sve“, u Nemetinu nedaleko od Osijeka, nakon više od četiri mjeseca zatočeništva razmijenjen je 381 hrvatski za 40 srpskih zarobljenika.
Oslobođeni Hrvati, većina branitelji Vukovara, ali i civili, bili su pušteni iz logora u Sremskoj Mitrovici. Zatočenici su bili izloženi okrutnim fizičkim zlostavljanjima, silovanjima, verbalnim i ostalim oblicima iživljavanja, poput izvođenja na lažna strijeljanja. Smješteni u krajnje nehumanim uvjetima, bili su korišteni za obavljanje teških fizičkih poslova i dobrim dijelom lišeni osnovne medicinske pomoći.
Među razmijenjenima 27. ožujka 1992. našao se i vukovarski branitelj Damir Plavšić koji se tog dana prisjetio u svojoj knjizi „Ne plači moj dobri anđele - Bitka za Vukovar“:
„U sobu ulaze policajci i mi istrčavamo iz toaleta. Počinje prozivka abecednim redom. Kako koga prozovu mora stati u vrstu ispred policajca. Prozvani odjednom živnu i gotovo trče u vrstu, jednostavno ne mogu kontrolirati svoje ushićenje. Oni koji nisu prozvani samo spuste glavu. Zagledao sam se u ljude koji stoje pognutih glava. Osjećam isto što i oni: tugu, žalost, bezizlaznost. Gotovo sam siguran da me neće prozvati. Već se vidim kako ulazim u toalet, molim prijatelje za cigaretu i pokušavam se šaliti prikrivajući ogromnu tugu koja mi pritišće srce. Iz duboke zamišljenosti prenuo me prijatelj, drži me za rame i trese me: 'Prozvali su te, javi se!' U bunilu, počeo sam se okretati oko sebe ne znajući što trebam činiti. Policajac je ponovno pročitao: PLAVŠIĆ DAMIR! 'Ovdje.' Tihi je glas izišao iz mojih usta. Ukočio sam se, srce udara luđačkim ritmom, ne pomičem se ni za centimetar. Prijatelj me gurnuo i stao sam među prozvane. Bojimo se da neka naša reakcija ne izazove bijes policajaca koji bi mogli spriječiti naš odlazak na razmjenu. Na trenutak me svladala bujica osjećaja jer se u meni bore sreća i tuga, suze i smijeh. Pokušavam se kontrolirati i prikriti izraze svog lica, ali ne uspijevam pa zatvaram oči, duboko udišem, a onda, polako i dugo ispuštam udahnuti zrak. Licem mi preleti osmijeh olakšanja. Još ne mogu vjerovati da idem u Slobodu. Možda prozivaju one koji ostaju ovdje? Policajci se voli poigravati s našim osjećajima. To bi bio samo još jedan od provjerenih načina mučenja. Kada sam se malo pribrao prozivka je već završila. Gledam ljude koji su preko puta nas, ljude s pognutim glavama, moje tužne prijatelje koji ostaju u zarobljeništvu. Najkrvavije vukovarske bitke nisu bile ništa u usporedbi s ostankom u logoru. U ratu je svaki čovjek gospodar svog života. Ovdje naš život ovisi o samo jednom pogledu.“
Konačna i najveća razmjena zarobljenika iz Sremske Mitrovice dogodila se 14. kolovoza 1992. godine kada je slobodu dočekalo preko 700 logoraša. Ukupno je iz logora s područja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije razmijenjeno gotovo 3900 zarobljenika, od čega ih je više od 3500 bilo u zatočeništvu na području Srbije, a manji dio u Crnoj Gori. Prema službenim podacima u srbijanskim logorima bilo je zatočeno oko 8.000 logoraša, no Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora navodi kako je, zbog nepostojanja evidencije, taj broj višestruko veći te da je zlostavljanju podleglo oko 300 zatočenika, dočim ih je oko 2000 preminulo čekajući slobodu.

Autor teksta - Borna Marinić

 

[yuri]

Na današnji dan, 27. ožujka 1992. godine, po principu „svi za sve“, u Nemetinu nedaleko od Osijeka, nakon više od četiri mjeseca zatočeništva razmijenjen je 381 hrvatski za 40 srpskih zarobljenika.
Oslobođeni Hrvati, većina branitelji Vukovara, ali i civili, bili su pušteni iz logora u Sremskoj Mitrovici. Zatočenici su bili izloženi okrutnim fizičkim zlostavljanjima, silovanjima, verbalnim i ostalim oblicima iživljavanja, poput izvođenja na lažna strijeljanja. Smješteni u krajnje nehumanim uvjetima, bili su korišteni za obavljanje teških fizičkih poslova i dobrim dijelom lišeni osnovne medicinske pomoći.
Među razmijenjenima 27. ožujka 1992. našao se i vukovarski branitelj Damir Plavšić koji se tog dana prisjetio u svojoj knjizi „Ne plači moj dobri anđele - Bitka za Vukovar“:
„U sobu ulaze policajci i mi istrčavamo iz toaleta. Počinje prozivka abecednim redom. Kako koga prozovu mora stati u vrstu ispred policajca. Prozvani odjednom živnu i gotovo trče u vrstu, jednostavno ne mogu kontrolirati svoje ushićenje. Oni koji nisu prozvani samo spuste glavu. Zagledao sam se u ljude koji stoje pognutih glava. Osjećam isto što i oni: tugu, žalost, bezizlaznost. Gotovo sam siguran da me neće prozvati. Već se vidim kako ulazim u toalet, molim prijatelje za cigaretu i pokušavam se šaliti prikrivajući ogromnu tugu koja mi pritišće srce. Iz duboke zamišljenosti prenuo me prijatelj, drži me za rame i trese me: 'Prozvali su te, javi se!' U bunilu, počeo sam se okretati oko sebe ne znajući što trebam činiti. Policajac je ponovno pročitao: PLAVŠIĆ DAMIR! 'Ovdje.' Tihi je glas izišao iz mojih usta. Ukočio sam se, srce udara luđačkim ritmom, ne pomičem se ni za centimetar. Prijatelj me gurnuo i stao sam među prozvane. Bojimo se da neka naša reakcija ne izazove bijes policajaca koji bi mogli spriječiti naš odlazak na razmjenu. Na trenutak me svladala bujica osjećaja jer se u meni bore sreća i tuga, suze i smijeh. Pokušavam se kontrolirati i prikriti izraze svog lica, ali ne uspijevam pa zatvaram oči, duboko udišem, a onda, polako i dugo ispuštam udahnuti zrak. Licem mi preleti osmijeh olakšanja. Još ne mogu vjerovati da idem u Slobodu. Možda prozivaju one koji ostaju ovdje? Policajci se voli poigravati s našim osjećajima. To bi bio samo još jedan od provjerenih načina mučenja. Kada sam se malo pribrao prozivka je već završila. Gledam ljude koji su preko puta nas, ljude s pognutim glavama, moje tužne prijatelje koji ostaju u zarobljeništvu. Najkrvavije vukovarske bitke nisu bile ništa u usporedbi s ostankom u logoru. U ratu je svaki čovjek gospodar svog života. Ovdje naš život ovisi o samo jednom pogledu.“
Konačna i najveća razmjena zarobljenika iz Sremske Mitrovice dogodila se 14. kolovoza 1992. godine kada je slobodu dočekalo preko 700 logoraša. Ukupno je iz logora s područja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije razmijenjeno gotovo 3900 zarobljenika, od čega ih je više od 3500 bilo u zatočeništvu na području Srbije, a manji dio u Crnoj Gori. Prema službenim podacima u srbijanskim logorima bilo je zatočeno oko 8.000 logoraša, no Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora navodi kako je, zbog nepostojanja evidencije, taj broj višestruko veći te da je zlostavljanju podleglo oko 300 zatočenika, dočim ih je oko 2000 preminulo čekajući slobodu.

Autor teksta - Borna Marinić

cro con? Oder cro analgeneralstap?

 

[Gelöschtes Mitglied 11254]

cro con? Oder cro analgeneralstap?

...keine ahnung was du mir sagen willst...

 

[daro]

https://m.24sata.hr/news/sefovi-u-lisicama-nakon-noci-u-pritvoru-vise-im-nije-smijesno-621456

Trifft mal Par richtige, viele müssten eigentlich noch folgen.

 

[schwabo]

Kolinda will an die 90er anknüpfen. Wieder führt Das von der HDZ geführte Kroatien eine feindselige Politik gegen Bosnien und vor allem Bosniaken. Hoffentlich kommt die SDP bald wieder an die Macht



NJEMAČKI MEDIJI O AFERI ŠPIJUNI: HRVATSKA ŽELI USPOSTAVITI TREĆI ENTITET U BIH

http://www.hayat.ba/vijest.php?id=161788

Afera ‘Špijuni’ stigla je i do njemačkih medija. Ugledni njemački list Die Tageszeitung (TAZ) donosi priču koja proteklih sedmica potresa Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, a nakon što je otkriveno da da je Hrvatska obavještajna služba (SOA) pokušala regrutirati državljane Bosne i Hercegovine koji žive u Hrvatskoj i Europskoj uniji, dok je najmanje jedna osoba trebala da prokijumčari oružje u zemlju i ostavi ga u mesdžidu kod Zenice.

Naslov članka u njemačkom listu je ‘Oružje u džamijama’, a novinar se bavi analizom skandala koji je otkrio novinar Avdo Avdić, sa portala Žurnal.

Na meti posebnih kritika, piše TAZ, je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, za koju tvrde da hrvatska obavještajna agencija djelovala u njenu korist.

- Nekoliko puta u posljednje vrijeme, Grabar-Kitarović je tvrdila da je Bosna i Hercegovina ‘leglo terorizma’. Prošle godine je izjavila da je na granicama Hrvatske stajalo 60.000 naoružanih salafija. Nakon protesta Vlade u Bosni i Hercegovini, ona je povukla te izjave i izvinila se - piše TAZ.

Međutim, tokom posjeta u inozemstvu, u Briselu i Berlinu, ona je konstantno ponavljala da su Hrvati u Bosni i Hercegovini ugroženi, navodi ovaj njemački list, prenosi Radio Sarajevo.

- Iza tih optužbi stoji kampanja Vlade Hrvatske da uspostavi treći, etnički definiran entitet u Bosni i Hercegovini - zaključuje TAZ.



(Hayat / Foto: Arhiv)

 

[Vilenica]

TAZ ist keine seriöse Quelle.