Nova atmosfera nakon 1990. otvorila je mogućnosti da se i o tim zločinima govori na pravi način, ali se, nažalost, u nekim situacijama klatno pomaknulo na posve drugi stranu. Danas možemo rezimirati - ključne ocjene oko toga datuma nisu se promijenile, ističe Goldstein.Povjesničar Mario Jereb u jednom tekstu ističe da je neuspjeh partizanskih zapovjednika da kontroliraju pobunjenike bio sveden na minimum u kasnijoj historiografiji, pogotovo zato što su pojedinci koji su bili na četničkoj strani 1941. prešli u partizane do kraja rata, što je rezultiralo izgradnjom herojskog ustanka i utišavanjem zločina koji su ga pratili.
Goldstein odgovara da ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici, iako su neki njihovi pristaše u ustanku marginalno sudjelovali i počinili zločine. Ustanak je, po njemu, bio simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva kojem je prijetio ustaški genocid i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika.
U krajnjoj liniji, možemo to usporediti s Olujom 1995. godine. U Oluji je bilo zločina, dogodile su se osvetničke akcije u kojima je stradalo oko 600 civila. To nitko pametan ne može negirati i to je sramota koja se nije smjela dogoditi. No, to ne mijena bitno osnovnu ocjenu Oluje: Hrvatska je bila napadnuta i imala se pravo osloboditi, zaključuje Goldstein.