Aktuelles
  • Herzlich Willkommen im Balkanforum
    Sind Sie neu hier? Dann werden Sie Mitglied in unserer Community.
    Bitte hier registrieren

Nachrichten aus Kroatien

Würde auch ein Andrija Hebrang in dieser Auflistung passen oder ist er gesondert zu bewerten? Er stammt aus einer Region wie Virovitica, die schon "grosse" Kommunisten wie Sibl und Sajber hervorgebracht hat, wo die meisten eine deutsche, ungarische oder jüdische Herkunft hatten (lässt sich auch leicht wegen ihren Namen darauf schliessen).

Tito hatte immer die Befürchtung, dass Hebrang derjenige sein wird, den Stalin bei einem Putsch innerhalb der Jugoslawischen Partei an der Spitze des Generalsekretärs bringen wird. Das war eine Zeit wo ein Machtkampf zwischen den Kommunisten innerhalb der Partei getobt hat, wo nicht Tatsachen und Beweise gezählt haben, sondern erfundene Beschuldigungen, Diffamierungen und brutalste Folter, damit sie die Lüge als Wahrheit schlussendlich bei montierten Prozessen zugeben.

Hebrang wurde immer beschuldigt, dass er mit der NDH-Regierung während des zweiten Weltkrieges kooperiert haben soll, was aber nie bewiesen wurde. Tito hatte vor allem immer dann ein komisches Gefühl, wenn Hebrang in die Sowjetunion für "Konsultationen" hinging aber der endgültige Bruch zwischen ihnen kam dann, als Hebrang Kardelj wegen Titos Benehmen geschrieben hat, was Tito als möglichen Putsch innerhalb des Politbüros gedeutet hat. Tito hat schon während seiner "kommunistischen Taufe" in den Dreissiger Jahren in Moskau gezeigt wofür er fähig war und hat gut gepokert, als er die einflussreichsten serbischen Kommunisten zu dieser Zeit mit nach Moskau mitgenommen hat um den Russen zu zeigen, dass auch die bevölkerungsreichste Ethnie zu ihm steht (Rankovic, Neskovic und Koca Popovic).

Interessant fand ich die Tatsache, dass Hebrang bei Gesprächen mit Stalin darauf gepocht hat, die ungarische Stadt Pecs und den sogennanten Bajski-Dreieck, bzw. das sogenannte zweite Istrien an Jugoslawien "anzugliedern", woraufhin Stalin gesagt haben soll, er soll das okkupieren und das so schnell wie möglich. Über solche Dinge konnte also nicht irgendjemand besprechen, der kein politisches Ansehen in Belgrad und Moskau genossen hat.

Wäre Stalins Putsch in Jugoslawien erfolgreich gewesen und hätte Hebrang Titos Platz eingenommen, hätte Tito das gleiche Schicksal ereilt wie Buharin, Trajce Kostov oder tausend andere Weggefährten, bzw. er wäre kaltblütig ermordet worden, entweder gehängt oder durch ein Schiesskommando - Säuberung nach bester Stalinisten Art.

Eine gute Frage.

Ein Problem dabei ist natürlich die Nähe zu Stalin. Jedoch spricht für ihn, was eine große Tradition der kroatischen Intellektuellen ist, nämlich der Bezug auf Kroatien mit Serbien, die Betonung der eigenen Nationalität. Sicher ein Punkt, der Rankovic weniger gefallen hat.

Die Namen auf meiner Liste sind ja Schriftsteller. Matos, weil er den kulturellen Horizont des kroatischen Denkens erweitert hat bzw. die Leere beschrieben und eine Idee, wie sie zu füllen ist. Krleza und Ujevic haben eigentlich besser in diese Kerbe geschlagen. Kritisch zum Militarismus und im sehr individualistisch, wie eigentlich alle auf der Liste. Ujevic brachte das ein Veröffentlichungsverbot ein. Im Prinzip hat Gotovac mit seinem "Kroatien träumen, nicht denken" die Situation bestens erfasst und das ist bis heute aktuell. Smoje und Raos haben sehr viel geleistet, Velo Misto, nase malo misto und prosjaci i sinovi, das sind nur Serien gewesen, aber sie haben die Leute halt berührt, besonders auch im Bereich der Sprache. Davor waren es die Texte von Nazor, Kovacic und Novak, die über ihre Region geschrieben haben, denn Kroatien ist in Wahrheit eben auch ein "Völkchen"bund :D Bei Gotovac bin ich teilweise etwas stutzig, weil er in der Kriegszeit schon ziemlich reißerisch war. Heute kann man von Kroatien noch immer nur träumen, die Hoffnungen von damals, sich entwickeln zu können, wurden enttäuscht. Wohl ein Grund, warum die Beziehung so emotional ist. Der Gegner war eigentlich Ungarn und Österreich, Italien natürlich. Da viele die Freiheit Richtung Serbien dachten und das heute nicht sehr beliebt ist, hat sich eine gewisse Schizophrenie gebildet. Die interessanten Mythen, wie die Ablehnung des Kreuzzugs und die Weigerung außerhalb der eigenen Grenzen zu kämpfen wird heute oft falsch verwendet, denn eigentlich steckte da immer sehr viel Pazifismus drin. Da fällt mir ein, dass Kovacic fehlt, der mit Jama den Krieg wunderbar beschrieben hat.

Die heutigen Intellektuellen, wie Tomic, Dezulovic, Jergovic, Lucic, Invancic usw. sind eher desillusioniert und attackieren alles und vergessen die kleinen Leute/Bauern, die eigentlich immer das Fundament waren, bei aller Träumerei.

Ich würde sagen, dass Hebrang eher zu den tragischen Figuren zählt. Vielleicht so wie Macek, der ja angeblich die Partisanen ablehnte, weil sie ihm zu undemokratisch waren aber als Pazifist galt. Immerhin lehnte die Bauernpartei unter Macek schon früh Hitler und den Kommunismus ab. Letztlich verkaufte er sich. Am Ende war es nur gut, dass Jugoslawien nicht stalinistisch wurde. Soweit ich weiß hatte Stalin auch nicht viel Vertrauen in den Vielvölkerstaat Jugoslawien.

Vielleicht würde Josip Smodlaka besser passen, schon wegen der Slobodarka. Oder ein Ivan Mestrovic.
 
d40f71f1611bff743a42042489df8a8f.jpg
 
[h=1]Proud to be Croat[/h]

pezerovicevi_dani13-060516.jpg

Na vlasti su ljudi koji nikada nisu voljeli i željeli Hrvatsku, ali uskoro će to biti promijenjeno, najavljivao je odlučno Tomislav Karamarko prije dvije godine, a mnogi su diljem zemlje grizli šake da ne bi zaridali od domoljubnog ganuća. Nisu upravo mogli dočekati da se to napokon dogodi, da jedan pouzdano naš, provjerenog rodoslova, od hrvatskog oca i hrvatske matere, osvjedočeni branitelj hrvatskih tradicionalnih vrijednosti, zaustavi naše totalno uništenje pod vlašću antihrvatske, kozmopolitske i ateističke guje Zorana Milanovića.
Jedina i vječna
Više nego što male bebe vole Čokolino, više nego Mladen Grdovićvoli bevandu, više nego zec voli mrkvu, više nego medo voli med i majmun bananu, tolika je, eto, ljubav Tomislava Karamarka za jedinu i vječnu Hrvatsku.
A onda se našlo kako je supruga Tomislava Karamarka imala zgodan, nesvakidašnje unosan poslić, konzultirajući jednoga što je konzultirao Mađare u upravi Ine, a sve na štetu drugog vlasnika poduzeća – Republike Hrvatske. Došlo je, osim toga, sumnjivo i zašto HDZ, kojemu je na čelu Tomislav Karamarko, po svaku cijenu želi zaustaviti međunarodnu arbitražu u sporu između Mađara i Hrvata oko Ine, ako je očito da se ta stvar razvija u našu korist?
Otkrilo se tako da Tomislav Karamarko, istina, voli Hrvatsku, ali da mu ni Mađarska nije mrska. Prvog potpredsjednika Vlade RH srce vuče i postojbini čardaša, szekeli gulaša i tokajca.
Pročitali smo zatim kako Tomislav Karamarko i njegova supruga imaju i nemale ekumenske zasluge, kako su gradili mostove pomirenja između katolika i pravoslavaca i prije nego su se u Havani sreli rimski papa Frane i moskovski patrijarh Kiril.
Sanaderov poučak
Ona se srčano zauzela da nekakvi Rusi preko Hrvatske investiraju u gradnju nuklearne elektrane u Finskoj, a Rusi su zahvalno donirali znatnu svotu Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Tomislav i Ana Karamarko, što da vam objašnjavamo, žarko ljube i domovinu kazačoka, balalajke, votke i boršča. Nije li zadivljujuće koliko mnogo ljubavi njih dvoje nose u sebi? Kako im samo rebra ne prsnu od tih snažnih čuvstava u grudima? Gdje im, zaboga, stane sva nježna briga i za Hrvate i za Mađare i za Ruse? Veliki su, zaista, veliki to ljudi.
Nešto nas ipak zbunjuje i plaši jer smo takav politički i emocionalni fenomen već jednom upoznali i nije nam se na koncu svidio. I Ivo Sanader je, sjetit ćete se, prije dvanaest godina došao na vlast kao pouzdano naš, provjerenog rodoslova, od hrvatskog oca i hrvatske matere, osvjedočeni branitelj hrvatskih tradicionalnih vrijednosti, da zaustavi naše totalno uništenje pod vlašću antihrvatske, kozmopolitske i ateističke guje Ivice Račana. I taj je Ivo Sanader padao na koljena i u suzama cjelivao Hrvate i Hrvatsku, ali se onda opazilo kako su mu i Mađari i Mađarska dragi. U središtu je, baš kao i sada, bila Ina.
Premijer je, kao, štitio nacionalne interese, a potajice i izokola išao na ruku tuđinskom suvlasniku poduzeća. Neobičnim slučajem dvojica hadezeovskih moćnika imaju jednaki problem s podijeljenom odanošću. Na jednoj strani ih zove njihova hrvatska krv, naslijeđe Zrinskih i Frankopana, duh Starčevića, Radića i drugih brkatih očeva nacije, i Lijepa naša, mila kuda si nam ravna, mila kuda si planina, a na drugoj strani je zavodljiva mađarska šuška.
Šuške prevagnule
Ako je vjerovati optužnici, u Ive Sanadera je naposljetku šuška prevagnula. Kad su kliknule bravice smeđe aktovke i ukazali se uredno složeni snopovi novčanica, Sanaderovo domoljublje je najednom malaksalo, a postoji bojazan, ne dao Bog da se potvrdi, da ni hrvatstvo današnjeg šefa HDZ-a nije bilo osobito otporno.
Zbog nekog šašavog razloga ovakva iskušenja spopadaju samo demokršćanske i konzervativne političare koji baš, onako, vole Hrvatsku. Jedva bi se moglo i zamisliti kako bi oni postupili da je slučajno vole. Ili da su Mađari zamahali novcem ispred noseva nekih esdepeovskih izdajnika koji mrze sve što je hrvatsko.
Uobičajeno je inače vjerovati kako pare iz inozemstva dolaze samo ljevičarima, kako su se komunisti i četnici nakesali para iz tajanstvenih međunarodnih centara moći, masonerije, Židova, CIA-e i štatijaznam, ali vjerujte, nije to ni blizu parama koje su pokupili desničari. Potvrde li se samo Sanaderove optužnice, shvatit ćete kako zaista nema stranih plaćenika do nekih hadezeovaca.

Proud to be Croat > Slobodna Dalmacija
 
Wie es sich gehört haben die Partisanen damals gezeigt. Daran wird das pathetische Getue dieser Tage auch nichts ändern.

Jebala was NDH vojska u dupe.

Opet ti svoju usranu priču! Jeba li te partizani i ti njih! Samo bog zna koliko nevinih ljudi je poubijano kroz partizanske ruke. Civili, djeca, stari ljudi...ni krivi ni dužni. Ubojica ostaje ubojica, bez obzira kakvu kapu nosi na glavi ili pod čijom zastavom ubija
 
Zurück
Oben