Strahimir I
Top-Poster
Četnički zločini u BiH 1941. – 1945.
Četnički se pokret u BiH javlja u međuratnom razdoblju, 1921. – 1941. paralelno s onim u Hrvatskoj. To je razdoblje osnivanja, ustroja i intenzivne djelatnosti četničkih organizacija, popraćeno žestokim političkim, vjerskim i nacionalnim konfrontacijama u kojem su stvoreni temelji na kojima je tijekom Drugoga svjetskoga rata građen četnički pokret. Pomoć u ljudstvu, osnivanju, radu i upravljanju četničkim organizacijama i postrojbama u BiH pružali su četnici iz Srbije i Crne Gore. Tijekom rata na području BiH osnovano je 14 četničkih korpusa, 76 brigada i 2 puka. Težnje četničkih krugova najbolje su ocrtane u njihovim parolama „srpska Bosna“ i „borba protiv Turaka i Šokaca“ (Muslimana i Hrvata). Kako bi opravdali svoja zlodjela, četnici su tijekom rata poistovjećivali cijeli hrvatski i muslimanski narod s ustaškim režimom, stvarajući kolektivnu krivnju za ustaške zločine nad Srbima u NDH. Time je do izražaja došao njihov genocidni, antihrvatski i antimuslimanski karakter. Ciljevi četničke borbe zorno su predočeni u pismu zapovjednika Ozrenskoga četničkoga korpusa koje je 13. veljače 1943. upućeno zapovjedniku Zeničkoga vojno-četničkoga korpusa: „(…) Možda tebi i tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi veliki i neizvedivi. Setite se velike borbe za oslobođenje pod vodstvom velikog vožda Karađorđa. Srbija je bila puna Turaka. U Beogradu i ostalim srpskim varošima stršale su muslimanske munare, a pred džamijama su Turci vršili svoja smrdljiva pranja kao što i sad rade u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo našu otadžbinu. A pođite danas kroz Srbiju. Nećete naći ni jednog Turčina (muslimana), nećete naći čak niti jednoga njihovog groba, nijednog šiljka (…) To je najbolji dokaz i najveće jamstvo da ćemo uspeti i u ovoj današnjoj svetoj borbi, i da ćemo istrebiti sve Turke iz ovih naših srpskih zemalja. Nijedan musliman neće među nama ostati (…) Seljake i ostali svijet sitni preselićemo u Tursku. Naša Vlada u Londonu posredstvom Engleske savezničke i prijateljske vlade nastoji da postigne u tom smislu pristanak Turske vlade. Sve katolike koji su se ogrešili o naš narod u njegovim tragičnim danima, kao i sve intelektualce i sve ekonomski jače, nemilosrdno ćemo uništiti. Seljački svijet i isto tako sitni radni svijet poštediti i od njih ćemo napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje. Eto to su ciljevi naše velike borbe i kad dođe odsudan čas mi ćemo ih ostvariti. Mi smo ih već u nekim dijelovima naše otadžbine i ostvarili…“. Istinitost izrečenih tvrdnji dokazuju brojna zlodjela počinjena od strane četnika u BiH. Zlikovci su svoj krvavi pir po BiH započeli krajem srpnja 1941. u Bosanskom Grahovu i okolici ubivši 62 Hrvata, među kojima 5 žena i 9 djece te opljačkavši i spalivši sve hrvatske kuće. Bosanskograhovskoga župnika, Jurja Gospodnetića, četnici su nakon okrutnoga mučenja nabili na ražanj te ga pred majkom živoga ispekli. Nakon četničkog zauzimanja Drvara 27. srpnja 1941. pobijeno je oko 300 Hrvata, te izvjestan broj Muslimana što predstavlja oko 90% zatečenoga stanovništva. Većina je ubijena u selu Kamenici i bila bačena u jamu. Četnike nije omela činjenica da je u Drvaru i okolici bilo samo oko 10 % naoružanih ustaša, a ostalo je bilo civilno stanovništvo. Tim je činom u Drvaru ostalo tek 20-ak Hrvata. Do danas je ostao neutvrđen broj žrtava četničkoga terora u mjestu Krnjeuša s okolicom, kada su u svom pohodu 2. kolovoza 1941. četnici izvršili pokolj svih Hrvata koje su tamo zatekli, mahom staraca, žena i djece. Sve hrvatske kuće bile su spaljene, a krnjeluški je župnik, Krešimir Barišić, živ spaljen u župnoj crkvi. Četničkom nožu nisu izmakla ni muslimanska sela. Početkom rujna 1941. u Kulen Vakufu i okolnim muslimanskim mjestima počinjen je stravičan pokolj oko 3000 ljudi, većinom staraca, žena i djece. Dok za oko 1500 žrtava postoje biografski podatci, za još toliko njih ti podatci nedostaju. Tom je prilikom ubijeno i oko stotinjak Hrvata. Krvav je bio i prizor iz Velikog Dubovnika gdje su četnici u jednoj kući pronašli 12 skrivenih Muslimana, a u selu još 8 staraca i sve ih zvjerski pobili krampovima i sjekirama. U mjestu Avtovci, pokraj Gackog, 28. lipnja 1941. zaklano je i ubijeno 47 Muslimana, što odraslih muškaraca, što žena i djece. Prilikom zauzimanja mjesta Berkovića crnogorski su četnici u suradnji s domaćima, 28. kolovoza 1941. godine, poklali preko 300 muslimanskih žena, ljudi(?!) i djece. Iste su krvničke čete sutradan pri zauzimanju Plane i grada Bileće poklale oko 40 civila. Nemilu sudbinu izbjeglo je oko 500 vojnika NDH i oko 4500 Muslimana sakrivši se u obližnju tvrđavu i vojarnu do dolaska talijanskih jedinica. Skupina četnika i žandara presrela je konvoj izbjeglica kojega je pratilo 12 partizana. Radilo se o evakuaciji oko 400 žena, djece i staraca iz sela oko Fatnice, koje su četnici kod Dabra 3. rujna 1941. pobili bacanjem u jame. Istu je sudbinu doživjelo i 375 mahom staraca, žena i djece iz općine Divin koje su četnici pobili i bacili u jamu Čavkaricu, dok je još 90 ljudi ubijeno u bijegu i po selima.
Prema dokumentima vlasti NDH samo na području Istočne Hercegovine do kraja 1941. godine ubijeno je i zaklano 1056 Muslimana te preko 100 Hrvata. Krvavi su bili i četnički pohodi na Istočnu Bosnu. Tako su u mjestima Međedi i Koraj tijekom listopada i studenoga 1941. zaklali nekoliko stotina Muslimana, uglavnom žena i djece. Pored svirepih ubojstava četnički pohodi bili su praćeni pljačkom, silovanjima i paleži. Zapaljena su i sela Klašnik, Banja, Strumica i druga pretežno naseljena Muslimanima, a živote je na tom području izgubilo oko 600 nevinih Muslimana. Pismo koje je 3. rujna 1941. Reis-ul-ulemu u Sarajevo poslao njegov izaslanik najbolje prikazuje četnički teror i prilike na području opkoljenoga Višegrada: „Četnici su uzeli u svoje ruke cijelu okolicu Višegrada osim sela Orahovica. Sve dokle dođu i što živo uhvate, i to muškarce od 12 godina pa na više, na najokrutniji način ubijaju. Jednim vade grkljane, druge žive gule, trećima režu uši, nos i vade oči. Ženski svijet ubijaju, a djevojke prije toga spolno upotrijebe. Mlade žene vode sebi u logore da im poslužuju i da se s njima provode. Do sada računa se da je izginulo muslimana u kotaru Višegrada na gornji način oko 2.500 računajući u ovo i odbranu. Ima slučajeva i to dosta da i djecu kolju, pa im glave peku i svojim vođama šalju (…) Pošto se je pučanstvo iz sela sleglo u Višegrad, sam Višegrad je pasivno mjesto, tu je zavladala neopisiva glad i siromaštvo tako, da ima dosta svijeta, koji nema niti da jede, niti da se obuče, a niti da se gdje skloniti“.
Masakri kojima su četnici udarili svoj krvavi pečat na mjestima Goražde i Foča, jasno dokazuju kako se nije radilo o samovolji pojedinih zapovjednika ili četnika, već o planskoj likvidaciji nesrpskoga stanovništva BiH. Sporazumom između Talijana i četničkog majora, Boška Todorovića, talijanske jedinice prepustile su vlast nad Goraždom i Fočom četnicima. Četnici su 30. studenog 1941. ušli u Goražde i odmah prionuli krvavom poslu. Podijeljeni u razne formacije u masama su dovodili razne uhićenike iz Čajniča, Rogatice, okolice Foče, Višegrada, kao i iz svih bližnjih kotareva iz okolice Goražda. Na mostove u Goraždu dovodili su skupine od 50 do 300 ljudi, s jedne strane mosta svirali su harmoniku, a s druge su dovezli vozilo bučnoga motora kako bi buka i glazba harmonike bar donekle eliminirali vriskove nesretnih ljudi koje su u to vrijeme zvjerski klali. Časne sestre dovedene s Pala prethodno su bile silovane i mučene, a potom zaklane na kamenom mostu. U zapisniku Kotarske ispostave Goražde ostalo je zabilježeno: „Grad je imao 75 žrtava koji su poklani. Mnogi koji su ostali su isprebijani i prestrašeni da više ne liče na normalne ljude. Na tri mosta u Goraždu poklano je oko 7.000 ljudi a u relaciji od Foče do Ustiprače Drina je progutala oko 20.000 ljudi. Da su preživjeli građani Goražda spasili bar gole živote može se zahvaliti čestitim i poštenim nekim građanima pravoslavne vjere kao i to da sam grad Goražde sa ovu stranu Drine nije do temelja izgorio“. Ista je sudbina pogodila i stanovništvo Foče i okolice kada je u prvim danima prosinca 1941. zvjerski pobijeno 400 žitelja Foče kao i 700 muslimanskih izbjeglica iz jugoistočne Bosne. Četnici su 3. siječnja 1942. u selu Dobrunu u jednoj kući skupili 82 sitne djece, staraca, žena i muškaraca te u nju bacili bombe i zapalili ju. U selu Prenj kod Stoca četnici su polili benzinom i živoga zapalili župnika don Vidu Puticu. Živo je izgorilo u jednoj kući 46 žitelja sela Strmice, a 6. siječnja 1942. četnici su u Drini podavili 52 seljana sela Resnik.
Opisana četnička zvjerstva predstavljaju samo mali uzorak njihovoga djelovanja u BiH. Ishod je njihovoga bjesomučnoga terora u BiH oko 300 spaljenih i razorenih sela i gradova, više muslimanskih džamija i katoličkih crkava te na desetke tisuća pobijenih Hrvata i Muslimana, među kojima 67 muslimanskih imama i hafiza te 52 katolička svećenika i nekoliko časnih sestara. Sve navedeno predstavlja samo mali dio cijene koju su provoditelji četničkih planova bili spremni naplatiti na račun hrvatskoga i muslimanskoga naroda u ime stvaranja Velike Srbije.
Četnički se pokret u BiH javlja u međuratnom razdoblju, 1921. – 1941. paralelno s onim u Hrvatskoj. To je razdoblje osnivanja, ustroja i intenzivne djelatnosti četničkih organizacija, popraćeno žestokim političkim, vjerskim i nacionalnim konfrontacijama u kojem su stvoreni temelji na kojima je tijekom Drugoga svjetskoga rata građen četnički pokret. Pomoć u ljudstvu, osnivanju, radu i upravljanju četničkim organizacijama i postrojbama u BiH pružali su četnici iz Srbije i Crne Gore. Tijekom rata na području BiH osnovano je 14 četničkih korpusa, 76 brigada i 2 puka. Težnje četničkih krugova najbolje su ocrtane u njihovim parolama „srpska Bosna“ i „borba protiv Turaka i Šokaca“ (Muslimana i Hrvata). Kako bi opravdali svoja zlodjela, četnici su tijekom rata poistovjećivali cijeli hrvatski i muslimanski narod s ustaškim režimom, stvarajući kolektivnu krivnju za ustaške zločine nad Srbima u NDH. Time je do izražaja došao njihov genocidni, antihrvatski i antimuslimanski karakter. Ciljevi četničke borbe zorno su predočeni u pismu zapovjednika Ozrenskoga četničkoga korpusa koje je 13. veljače 1943. upućeno zapovjedniku Zeničkoga vojno-četničkoga korpusa: „(…) Možda tebi i tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi veliki i neizvedivi. Setite se velike borbe za oslobođenje pod vodstvom velikog vožda Karađorđa. Srbija je bila puna Turaka. U Beogradu i ostalim srpskim varošima stršale su muslimanske munare, a pred džamijama su Turci vršili svoja smrdljiva pranja kao što i sad rade u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo našu otadžbinu. A pođite danas kroz Srbiju. Nećete naći ni jednog Turčina (muslimana), nećete naći čak niti jednoga njihovog groba, nijednog šiljka (…) To je najbolji dokaz i najveće jamstvo da ćemo uspeti i u ovoj današnjoj svetoj borbi, i da ćemo istrebiti sve Turke iz ovih naših srpskih zemalja. Nijedan musliman neće među nama ostati (…) Seljake i ostali svijet sitni preselićemo u Tursku. Naša Vlada u Londonu posredstvom Engleske savezničke i prijateljske vlade nastoji da postigne u tom smislu pristanak Turske vlade. Sve katolike koji su se ogrešili o naš narod u njegovim tragičnim danima, kao i sve intelektualce i sve ekonomski jače, nemilosrdno ćemo uništiti. Seljački svijet i isto tako sitni radni svijet poštediti i od njih ćemo napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje. Eto to su ciljevi naše velike borbe i kad dođe odsudan čas mi ćemo ih ostvariti. Mi smo ih već u nekim dijelovima naše otadžbine i ostvarili…“. Istinitost izrečenih tvrdnji dokazuju brojna zlodjela počinjena od strane četnika u BiH. Zlikovci su svoj krvavi pir po BiH započeli krajem srpnja 1941. u Bosanskom Grahovu i okolici ubivši 62 Hrvata, među kojima 5 žena i 9 djece te opljačkavši i spalivši sve hrvatske kuće. Bosanskograhovskoga župnika, Jurja Gospodnetića, četnici su nakon okrutnoga mučenja nabili na ražanj te ga pred majkom živoga ispekli. Nakon četničkog zauzimanja Drvara 27. srpnja 1941. pobijeno je oko 300 Hrvata, te izvjestan broj Muslimana što predstavlja oko 90% zatečenoga stanovništva. Većina je ubijena u selu Kamenici i bila bačena u jamu. Četnike nije omela činjenica da je u Drvaru i okolici bilo samo oko 10 % naoružanih ustaša, a ostalo je bilo civilno stanovništvo. Tim je činom u Drvaru ostalo tek 20-ak Hrvata. Do danas je ostao neutvrđen broj žrtava četničkoga terora u mjestu Krnjeuša s okolicom, kada su u svom pohodu 2. kolovoza 1941. četnici izvršili pokolj svih Hrvata koje su tamo zatekli, mahom staraca, žena i djece. Sve hrvatske kuće bile su spaljene, a krnjeluški je župnik, Krešimir Barišić, živ spaljen u župnoj crkvi. Četničkom nožu nisu izmakla ni muslimanska sela. Početkom rujna 1941. u Kulen Vakufu i okolnim muslimanskim mjestima počinjen je stravičan pokolj oko 3000 ljudi, većinom staraca, žena i djece. Dok za oko 1500 žrtava postoje biografski podatci, za još toliko njih ti podatci nedostaju. Tom je prilikom ubijeno i oko stotinjak Hrvata. Krvav je bio i prizor iz Velikog Dubovnika gdje su četnici u jednoj kući pronašli 12 skrivenih Muslimana, a u selu još 8 staraca i sve ih zvjerski pobili krampovima i sjekirama. U mjestu Avtovci, pokraj Gackog, 28. lipnja 1941. zaklano je i ubijeno 47 Muslimana, što odraslih muškaraca, što žena i djece. Prilikom zauzimanja mjesta Berkovića crnogorski su četnici u suradnji s domaćima, 28. kolovoza 1941. godine, poklali preko 300 muslimanskih žena, ljudi(?!) i djece. Iste su krvničke čete sutradan pri zauzimanju Plane i grada Bileće poklale oko 40 civila. Nemilu sudbinu izbjeglo je oko 500 vojnika NDH i oko 4500 Muslimana sakrivši se u obližnju tvrđavu i vojarnu do dolaska talijanskih jedinica. Skupina četnika i žandara presrela je konvoj izbjeglica kojega je pratilo 12 partizana. Radilo se o evakuaciji oko 400 žena, djece i staraca iz sela oko Fatnice, koje su četnici kod Dabra 3. rujna 1941. pobili bacanjem u jame. Istu je sudbinu doživjelo i 375 mahom staraca, žena i djece iz općine Divin koje su četnici pobili i bacili u jamu Čavkaricu, dok je još 90 ljudi ubijeno u bijegu i po selima.
Prema dokumentima vlasti NDH samo na području Istočne Hercegovine do kraja 1941. godine ubijeno je i zaklano 1056 Muslimana te preko 100 Hrvata. Krvavi su bili i četnički pohodi na Istočnu Bosnu. Tako su u mjestima Međedi i Koraj tijekom listopada i studenoga 1941. zaklali nekoliko stotina Muslimana, uglavnom žena i djece. Pored svirepih ubojstava četnički pohodi bili su praćeni pljačkom, silovanjima i paleži. Zapaljena su i sela Klašnik, Banja, Strumica i druga pretežno naseljena Muslimanima, a živote je na tom području izgubilo oko 600 nevinih Muslimana. Pismo koje je 3. rujna 1941. Reis-ul-ulemu u Sarajevo poslao njegov izaslanik najbolje prikazuje četnički teror i prilike na području opkoljenoga Višegrada: „Četnici su uzeli u svoje ruke cijelu okolicu Višegrada osim sela Orahovica. Sve dokle dođu i što živo uhvate, i to muškarce od 12 godina pa na više, na najokrutniji način ubijaju. Jednim vade grkljane, druge žive gule, trećima režu uši, nos i vade oči. Ženski svijet ubijaju, a djevojke prije toga spolno upotrijebe. Mlade žene vode sebi u logore da im poslužuju i da se s njima provode. Do sada računa se da je izginulo muslimana u kotaru Višegrada na gornji način oko 2.500 računajući u ovo i odbranu. Ima slučajeva i to dosta da i djecu kolju, pa im glave peku i svojim vođama šalju (…) Pošto se je pučanstvo iz sela sleglo u Višegrad, sam Višegrad je pasivno mjesto, tu je zavladala neopisiva glad i siromaštvo tako, da ima dosta svijeta, koji nema niti da jede, niti da se obuče, a niti da se gdje skloniti“.
Masakri kojima su četnici udarili svoj krvavi pečat na mjestima Goražde i Foča, jasno dokazuju kako se nije radilo o samovolji pojedinih zapovjednika ili četnika, već o planskoj likvidaciji nesrpskoga stanovništva BiH. Sporazumom između Talijana i četničkog majora, Boška Todorovića, talijanske jedinice prepustile su vlast nad Goraždom i Fočom četnicima. Četnici su 30. studenog 1941. ušli u Goražde i odmah prionuli krvavom poslu. Podijeljeni u razne formacije u masama su dovodili razne uhićenike iz Čajniča, Rogatice, okolice Foče, Višegrada, kao i iz svih bližnjih kotareva iz okolice Goražda. Na mostove u Goraždu dovodili su skupine od 50 do 300 ljudi, s jedne strane mosta svirali su harmoniku, a s druge su dovezli vozilo bučnoga motora kako bi buka i glazba harmonike bar donekle eliminirali vriskove nesretnih ljudi koje su u to vrijeme zvjerski klali. Časne sestre dovedene s Pala prethodno su bile silovane i mučene, a potom zaklane na kamenom mostu. U zapisniku Kotarske ispostave Goražde ostalo je zabilježeno: „Grad je imao 75 žrtava koji su poklani. Mnogi koji su ostali su isprebijani i prestrašeni da više ne liče na normalne ljude. Na tri mosta u Goraždu poklano je oko 7.000 ljudi a u relaciji od Foče do Ustiprače Drina je progutala oko 20.000 ljudi. Da su preživjeli građani Goražda spasili bar gole živote može se zahvaliti čestitim i poštenim nekim građanima pravoslavne vjere kao i to da sam grad Goražde sa ovu stranu Drine nije do temelja izgorio“. Ista je sudbina pogodila i stanovništvo Foče i okolice kada je u prvim danima prosinca 1941. zvjerski pobijeno 400 žitelja Foče kao i 700 muslimanskih izbjeglica iz jugoistočne Bosne. Četnici su 3. siječnja 1942. u selu Dobrunu u jednoj kući skupili 82 sitne djece, staraca, žena i muškaraca te u nju bacili bombe i zapalili ju. U selu Prenj kod Stoca četnici su polili benzinom i živoga zapalili župnika don Vidu Puticu. Živo je izgorilo u jednoj kući 46 žitelja sela Strmice, a 6. siječnja 1942. četnici su u Drini podavili 52 seljana sela Resnik.
Opisana četnička zvjerstva predstavljaju samo mali uzorak njihovoga djelovanja u BiH. Ishod je njihovoga bjesomučnoga terora u BiH oko 300 spaljenih i razorenih sela i gradova, više muslimanskih džamija i katoličkih crkava te na desetke tisuća pobijenih Hrvata i Muslimana, među kojima 67 muslimanskih imama i hafiza te 52 katolička svećenika i nekoliko časnih sestara. Sve navedeno predstavlja samo mali dio cijene koju su provoditelji četničkih planova bili spremni naplatiti na račun hrvatskoga i muslimanskoga naroda u ime stvaranja Velike Srbije.
